REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: 132 P-9635/2019-24

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sutkinji Snježani Karlušić, u pravnoj stvari tužiteljice K. S. iz Z., OIB: …, zastupana po punomoćniku A. C., odvjetniku iz Z., protiv tuženika P. b. Z. d.d. iz Z., OIB: …, zastupan po generalnoj punomoćnici Ž. L., odvjetnici iz O. d. L. i p. d.o.o. iz Z., prema generalnoj punomoći Su-…, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave, zaključene dana 7. veljače 2022. u nazočnosti zamjenika punomoćnika tužitelja V. D., odvjetnika i generalne punomoćnice tuženika Ž. L., odvjetnice, dana 14. ožujka 2022. godine,

p r e s u d i o  j e

I Nalaže se tuženiku P. b. Z. d.d. iz Z., , OIB: 02535697732, isplatiti tužiteljici K. S. iz Z., OIB:…,

iznos

od

13.648,00

kuna

(slovima:trinaestisućašestočetrdesetosamkuna) zajedno sa zakonskim zateznim kamatamatekućim na iznose:

- 60,07 kuna od 31.08.2007. do isplate,

- 58,29 kuna od 27.09.2007. do isplate,

- 57,18 kuna od 25.10.2007. do isplate,

- 57,02 kuna od 29.11.2007. do isplate,

- 57,76 kuna od 22.01.2008. do isplate,

- 55,65 kuna od 31.01.2008. do isplate,

-136,12 kuna od 03.03.2008. do isplate,

-130,30 kuna od 08.05.2008. do isplate,

-128,96 kuna od 27.05.2008. do isplate,

-126,10 kuna od 24.06.2008. do isplate,

-124,24 kuna od 03.07.2008. do isplate,

-120,97 kuna od 12.08.2008. do isplate,

-118,16 kuna od 01.09.2008. do isplate,

-195,84 kuna od 23.10.2008. do isplate,

-120,38 kuna od 26.11.2008. do isplate,

-140,34 kuna od 12.12.2008. do isplate,

-211,74 kuna od 13.01.2009. do isplate,

-245,52 kuna od 20.02.2009. do isplate,

-194,90 kuna od 24.03.2009. do isplate,

-195,63 kuna od 11.05.2009. do isplate,

-176,69 kuna od 16.07.2009. do isplate,

-173,86 kuna od 16.07.2009. do isplate,

-167,86 kuna od 04.08.2009. do isplate, -

164,97 kuna od 04.08.2009. do isplate, -

173,69 kuna od 15.09.2009. do isplate, -

151,35 kuna od 16.10.2009. do isplate, -

162,96 kuna od 16.11.2009. do isplate, -

169,80 kuna od 01.12.2009. do isplate, -

188,01 kuna od 31.12.2009. do isplate, -

202,65 kuna od 03.02.2010. do isplate, -

243,60 kuna od 31.03.2010. do isplate, -

228,07 kuna od 15.04.2010. do isplate, -

258,78 kuna od 12.05.2010. do isplate, -

296,10 kuna od 10.06.2010. do isplate, -

282,93 kuna od 10.08.2010. do isplate, -

403,69 kuna od 06.09.2010. do isplate, -

370,83 kuna od 19.10.2010. do isplate, -

361,56 kuna od 19.11.2010. do isplate, -

425,45 kuna od 13.12.2010. do isplate, -

478,42 kuna od 22.12.2010. do isplate, -

441,08 kuna od 19.01.2011. do isplate, -

394,46 kuna od 14.02.2011. do isplate, -

417,73 kuna od 15.03.2011. do isplate, -

394,96 kuna od 13.04.2011. do isplate,

-508,87 kuna od 24.05.2011. do isplate, -

553,80 kuna od 21.06.2011. do isplate, -

618,79 kuna od 25.07.2011. do isplate, -

619,20 kuna od 31.08.2011. do isplate, -

556,28 kuna od 04.10.2011. do isplate, -

526,97 kuna od 26.10.2011. do isplate, -

501,22 kuna od 14.11.2011. do isplate, -

498,20 kuna od 21.11.2011. do isplate,

s tim da zakonske zatezne kamate od dospijeća svakog pojedinog iznosa do 31. prosinca 2007. su određene po stopi od 15%, a od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena koje kamatne stope utvrđuje Hrvatska narodna banka, a od 1. kolovoza 2015. do isplate po kamatnoj stopi određenoj prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana ne financijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, koje kamatne stope utvrđuje Hrvatska narodna banka, a sve u roku 15 dana.

II Nalaže se tuženiku P. b. Z. d.d. iz Z., OIB: .., nadoknaditi parnične troškove tužiteljici K. S. iz Z. OIB: …, u iznosu 10.500,00 kuna (slovima: desettisućapetstokuna ) sa zakonskim zateznim kamatama od donošenja presude,

14. ožujka 2022. do isplate po kamatnoj stopi određenoj prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana ne financijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, koje kamatne stope utvrđuje Hrvatska narodna banka, a u roku 15 dana.

III Odbija se zahtjev tuženika P. b. Z. d.d. iz Z., OIB: …, za nadoknadom parničnih troškova u iznosu 9.000,00 kuna (slovima: devettisućakuna).

Obrazloženje

1. U tužbi zaprimljenoj dana 12. lipnja 2019. tužiteljica navodi da je kao korisnica kredita sklopila dana 21. studenog 2006. sa bankom kao kreditorom ugovor o kreditu pod brojem: …, a kojim ugovorom se tuženik obvezao staviti na raspolaganje tužiteljici iznos od 18.281,93 CHF u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važeće za CHF na dan korištenja kredita, dok se tužiteljica obvezala isti iznos vratiti s pripadajućim kamatama u vrijeme i na način utvrđen ugovorom. Odredbom čl. 4. ugovora o kreditu ugovoreno je da je tužiteljica dužna tuženiku plaćati u anuitetima iznos kredita sa kamatnim stopama od 4,99% koja je promjenjiva sukladno Odluci banke o kreditiranju građana za kupnju motornih vozila.

2. Prilikom sklapanja ugovora o kreditu tužiteljici nije objašnjen mehanizam promjene kamatne stope odnosno parametri od kojih ovisi kretanje visine kamatne stope. Tijekom razdoblja otplate kredita tuženik, banka je značajno povećala premetnu ugovorenu kamatnu stopu od početnih 4,99% bez da je omogućila tužiteljici da pregovara o visini iste, a niti su tužiteljici razjašnjeni objektivni parametri uslijed promjene kojih bi eventualno došlo do promijene kamatne stope. Zbog toga, tužiteljica smatra da je odrednica o promjenjivoj kamatnoj stopi sadržana u ugovoru o kreditu ništetna i nema pravni učinak na obvezno pravni odnos stranaka.

3. Tužena je s tužiteljicom ugovorila i valutnu klauzulu u CHF koja je isto tako ugovorena na način da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, što je također protivno čl. 96. i 97. Zakona o zašiti potrošača (Narodne novine, broj: 79/07, 125/07 i 79/09) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja odnosnog ugovora o kreditu, kao i za vrijeme njegovog izvršavanja, time da je posljedica nepoštenosti ugovorne odredbe njezina ništetnost ( čl. 102. Zakona o zaštiti potrošača).

4. U tužbi i konačno određenom tužbenom zahtjevu u podnesku zaprimljenom 13. srpnja 2021. tužiteljica potražuje iznos 13.648,00 kuna sa zakonskim zateznim kamatama od svakog pojedinog iznosa do isplate, kao i trošak postupka sa zakonskim zateznim kamatama od donošenja presude do isplate (list 94-96 spisa).

5. U odgovoru na tužbu tuženik ističe da je u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu, kao i za vrijeme trajanja ugovorne obveze, u potpunosti postupao u skladu s važećim kogentnim propisima. Nesporna je činjenica da tuženik do stupanja na snagu izmjena ZPK iz 2013. nije imao zakonskih obveza glede izmjene ili usklađivanja odredaba o kamatnoj stopi u postojećim ugovorima o kreditu na način da definira parametre promjenjivosti, ali su ga do tada obvezivale odredbe tada važećih propisa na definiranje uvjeta promjenjivosti kamatne stope, čemu je tuženik u cijelosti i udovoljio. Sukladno Zakonu o bankama i Zakonu o kreditnim institucijama koji su omogućavali ugovaranje ovakve ovlasti na strani banaka, ugovorna odredba kojom se banka ovlašćuje da mijenja kamatnu stopu nije sama po sebi nepoštena niti je neodrediva tim više što je gornja stopa ugovorne kamate bila određena najvišom visinom stope zakonske zatezne kamate prema prisilnim propisima o najvišoj dopuštenoj ugovornoj kamatnoj stopi. U čl. 26. st. 1. Zakona o obveznim odnosima, izričito je dopušteno ugovaranje promjenjive kamatne stope. Ističe da je tužiteljica pristala na klauzulu o promjeni kamatne stope. Što se tiče promjenjivosti kamatne stope, tuženik ističe da je do stupanja na snagu ZOKI, tuženik sukladno odredbi čl. 306. st. 4. navedenog Zakona, učinio potrošačima dostupnim uvjete promjenjivosti kamatne stope u formi "Informacija o načinu promjene kamatnih stopa po kreditima građana promjenjivih temeljem odluka nadležnih tijela Banke." Tuženik ističe kako je prilikom sklapanja predmetnog ugovora sa tužiteljicom u potpunosti poštovao tada važeću zakonsku regulativu te je argumentacija tužiteljice koja pokušava svoj slučaj podvesti pod zakonske odredbe važeće u vrijeme podnošenja predmetne tužbe sudu, a ne u vrijeme sklapanja i trajanja ugovora o kreditu očito pogrešna i promašena, pri čemu tužiteljica implicira da bi prava volja ugovornih stranaka bila ugovaranje fiksne kamatne stope dok upravo suprotno proizlazi iz samih ugovornih odredbi. Promjena kamatne stope nije posljedica tuženikove nesavjesnosti i nepoštenja već objektivnih tržišnih okolnosti. U trenutku sklapanja predmetnih ugovora o kreditu nije postojala obveza kako tuženika tako ni drugih banaka da u pogledu promjenjive kamatne stope ugovaraju egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni ugovorene kamate. Valutno obveza je zakonom dopuštena u smislu čl. 22. Zakona o obveznim odnosima. Za opstojnost i primjenu valutne klauzule postoji zakonska osnova budući da se radi o zakonom izričito dopuštenoj klauzuli. Nadalje, s obzirom na regulatorne propise Hrvatske narodne banke gotovo se radi o uvjetovanosti kada je riječ o poslovanju banaka budući da su rezerve u stranoj valuti propisani obavezni način zaštite od rizika u realnim uvjetima gdje hrvatski štediše/potrošači najveći dio štednje drže u stranoj valuti. Nakon što je valjano ugovorena ona ne može postati ništetnom zbog kretanja tečaja kune prema stranoj valuti tijekom trajanja ugovornog odnosa. Kretanje tečaja kune prema nekoj stranoj valuti ne može se smatrati protivnom Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva, pa ne može ni valjano ugovorenu valutnu klauzulu naknadno učiniti ništetnom. Tuženik osporava osnovanost i visinu tužbenog zahtjeva te ističe prigovor zastare (list 13-27 spisa).

6. Među strankama je nesporno: da je između tuženika kao kreditora i tužiteljice kao korisnice kredita sklopljen ugovor o kreditu dana 21. studenog 2006.

7. Među strankama je sporno: da li je nastupila zastara, ima li tužiteljica pravo na vraćanje onog što je primljeno na temelju ništetnih ugovornih odredbi o promjenjivim kamatama i valutnoj klauzuli.

8. U tijeku postupka pročitana je dokumentaciju u spisu i to: preslika ugovora o kreditu od 21. studenog 2006. (list 6-8 spisa), preslika potvrde o prijevremenoj otplati kredita (list 9 spisa), otplatni plan (list 10 spisa), pregled uplata po kreditu (list 11 spisa), priopćenje Hrvatske narodne banke: "Neke činjenice o kreditima u švicarskim francima i nekim mogućnostima državne intervencije" (list 61-71 spisa), nalaz i mišljenje financijskog vještaka D. S. (80-87 spisa) te u usmeno očitovanje istog na raspravi dana 7. veljače 2022. (list 108-109 spisa).

9. Prema čl. 3. st. 1. t. 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj: 96/03) je propisano da je potrošač: svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Čitanjem ugovora o kreditu broj: … od 21.

studenog 2006. je razvidno da je isti sklopljen između tužiteljice kao korisnice kredita i tuženika, a kojim ugovorom se tuženik obvezao staviti na raspolaganje tužiteljici iznos od 18.281,93 CHF u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važeće za CHF na dan korištenja kredita, dok se tužiteljica obvezala isti iznos vratiti s pripadajućim kamatama u vrijeme i na način utvrđen ugovorom (list 6-8 spisa). U konkretnom slučaju tužiteljica je kao korisnica kredita sklopila s bankom kao kreditorom ugovor o kreditu za kupnju vozila za osobne potrebe, te je ista potrošač u smislu čl. 3. st. 1. t. 1. Zakonu o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj: 96/03 ).

10. Odbijen je dokazni prijedlog tuženika da se sasluša bankarka i javni bilježnik budući da je iz kolektivne presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovnog broja: P- 1401/2012 (Visoki trgovački sud RH - Pž 7129/13) razvidno da je ugovor o kreditu bio unaprijed formuliran od strane tuženika, te je neekonomično i neefikasno saslušanje istih svjedoka.

11. Sporna je odredba čl. 4. predmetnog ugovora u kojem je ugovoreno da je kamatna stopa na dan sklapanja kredita 4,99% godišnje, a promjenjiva sukladno odluci Banke o kreditiranju građana za kupnju motornih vozila.

12. Odredbom čl. 81. st. 1. t. 2. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj: 96/03, 46/07 i 79/07), propisano je kako se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, te se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, te je ista materija bila jednako regulirana i odredbama o Zakona o zašiti potrošača (Narodne novine, broj: 79/2007, 125/2007, 75/2009, 89/2009, 133/2009, 78/2012, 56/2013) u čl. 96. i 102. Zakona o zaštiti potrošača te je posljedica takve nepoštene odredbe ništetnost iste. Odredba čl. 81. ZZP-a temelji se na Direktivi Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima ( Službeni list EZ 1993. L95/29; dalje u tekstu: Direktiva 93/13). Prema čl. 3. st. 2. Direktive 93/13 smatra se da odredba nije individualno stipulirana ako ju je unaprijed formulirao trgovac i ako potrošač nije mogao utjecati na njen sadržaj, posebno u kontekstu unaprijed formuliranih standardnih ugovora, a ako trgovac tvrdi da je o pojedinoj odredbi individualno pregovaralo, teret dokaza je na njemu. Ovo pravilo u svjetlu ostalih odredaba i cilja Direktive 93/13 tumači se restriktivno, na način da se, čak ako je potrošač i mogao pregovarati o sadržaju određene odredbe, ali stvarno nije na njen sadržaj utjecao tj. nije ga promijenio, ugovorna odredba se smatra jednostrano određenom. Ugovor o kreditu je dvostrani pravni posao u odnosu na kojeg vrijede temeljna načela obveznog prava kao što su načelo ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelo dužnosti njihove suradnje, načelo jednakih vrijednosti činidbe, načelo savjesnosti i poštenja, načelo zabrane zloupotrebe prava. U konkretnom slučaju, ugovorene promjenjive kamatne stope bile su sastavni dio ugovora o kreditu unaprijed sastavljenog od strane banke, a o kojim odredbama se nije pojedinačno pregovaralo i tužiteljica kao korisnica kredita nije imala utjecaj na njihov sadržaj, a kojim odredbama je suprotno načelu savjesnosti i poštenja korisniku kredita nametnuta obveza koju on objektivno nije mogao sagledati kao cjelinu u vrijeme sklapanja ugovora; takva ugovorna odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita, ovdje tužiteljice kao jedne ugovorne strane u odnosu na banku-trgovca, ovdje tuženika kao drugu ugovornu stranu, a što je suprotno temeljnim načelima obveznog prava: načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima te načelu dužnosti njihove suradnje i načelu zlouporabe prava. Kod ocjene poštenosti ugovornih odredbi treba imati na umu i činjenicu da su korisnici kredita u odnosu na banke kao trgovca u ovisnom položaju te dovedeni u situaciju: "uzmi ili ostavi", jer praktički nisu imali mogućnost drugog načina namicanja potrebnog novca, izvan kredita koje su odobravale banke pod uvjetima koje su one diktirale.

13. U smislu čl. 502. c. ZPP-a, fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno uređenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava, te će u tom slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se osoba na njih pozivati.

14. Imajući u vidu presudu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovnog broja: P-1401/12 od 4. srpnja 2013., presudu Visokog Trgovačkog suda u Zagrebu poslovnog broja:

Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014., pa tako i odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Revt-249/14 te odredbu čl. 81. ZZP-a, posljedice nepoštene odredbe čl. 4. prijepornog ugovora o kreditu, kojim je određeno da se ugovorene kamatne stope mogu mijenjati tijekom otplate kredita u skladu s važećim odlukama banke je ništetna odredba na temelju čl. 322. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18; dalje: ZOO-a). Budući da je promjenjiva kamatna stopa temeljem jednostrane odluke tuženika (čl. 4. predmetnog ugovora od 21.11.2006.) sadržajno izražena na identičan način kao i ona koja je pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovnog broja: P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013. u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača utvrđenim ništetnom, a da u ovom postupku ne postoje okolnosti koje bi ukazivale da je postupanje tuženika prilikom ugovaranja promjenjive kamatne stope između stranaka bilo drugačije od utvrđenog u tom sudskom postupku, stoga odredba čl. 4. predmetnog ugovora o kreditu od 21. studenog 2006., je neodređena i neodrediva u smislu odredbe čl. 269. st. 2. i čl. 272. ZOO-a, a takvu nejasnu odredbu je sastavio tuženik kao bankar i osoba od koje se traži povećana pažnja treba tumačiti u korist tužiteljice, koji nema bankarska znanja i ne razumije se u bankarske obračune, te je takva ugovorna odredba ništetna jer je protivna prisilnom propisu na temelju čl. 322. st. 1. ZOO-a.

15. Odredbom čl. 6. predmetnog ugovora je ugovoreno da se kredit otplaćuje u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti CHF obračunatoj po srednjem tečaju banke (tuženika) važećem za CHF na dan plaćanja, te da korisnica kredita, ovdje tužiteljica za slučaj izmjene redovne kamatne stope pristaje da kreditor povisi ili snizi iznos anuiteta te da se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete.

16. Nije sporno da je valutna klauzula dopuštena Zakonom o obveznim odnosima (Narodne novine, broj: 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15; dalje: ZOO-a). Naime, zahtjev "informiranosti potrošača" u konkretnom smislu znači da ugovorna odredba o riziku promjene tečaja ne treba biti razumljiva samo na formalnoj i gramatičkoj razini, već da potrošač istu mora također razumjeti u pogledu njezina konkretnog dosega, u smislu da prosječni potrošač, koji je uredno obaviješten i postupa s dužnom pažnjom i razboritošću, može ne samo znati za mogućnost deprecijacije nacionalne valute u odnosu na stranu valutu u kojoj je kredit denominiran, već da može i procijeniti potencijalno znatnije gospodarske posljedice koje bi takva odredba mogla imati za njegove financijske obveze. Takav stav je iznesen i u presudi C-51/17 od 20. rujna 2018.

17. Sukladno odredbi čl. 118. Zakona o zašiti potrošača (Narodne novine, broj: 41/2014) odnosno čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača ( Narodne novine, broj: 79/2007, 125/2007, 75/2009, 79/2009, 89/2009, 133/09, 78/2012 i 56/2013) rubricirane presude ( P-1401/2012 Trgovačkog suda u Zagrebu Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, te Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019. Vrhovnog suda Republike Hrvatske) obvezujuću su i u predmetnom postupku u smislu utvrđenja postojanja povrede kolektivnih prava i interesa korisnika potrošačkih kredita od stane, ovdje tuženika, odnosno utvrđenja korištenja ništetnih odredbi ugovora o potrošačkim kreditima kojima je ugovorena obveza povrata kredita vezana uz valutnu klauzulu u švicarskom franku.

18. U postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača presudom Visokog trgovačkog suda poslovnog broja: Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovnog broja: P-1402/12 od 4. srpnja 2013. kojem je presuđeno da je tuženik ( među ostalima bankama) u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj: 96/13) i to člancima 81., 82. i 90., a od kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zašiti potrošača (Narodne novine, broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Budući da je banka znala za rizik koji sa sobom nosi švicarski franak kao valuta utočišta, a nisu na adekvatni način usprkos svijesti o tome da potrošači to ne znaju i da im je zbog toga odredba kojom su glavnicu vezali za švicarski franak nerazumljiva, o tome obavijestili potrošače, na način da svaki potrošač koji je vidio reklame dobije i razumljivo upozorenje, kako bi na temelju toga bio u mogućnosti donijeti informiranu odluku hoće li prihvatiti rizik koji nosi odredba kojom se glavnica veže za valutu švicarski franak ili neće, tuženik nije u odnosu na tužiteljicu kao potrošača postupao obzirno, savjesno, moralno ni pošteno, u trenutku ugovaranja spornih odredbi kojima se glavnica veže za valutu švicarski franak stoga je došlo do značajnije neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu potrošača, ovdje tužiteljice, a što je u suprotnosti s osnovnim načelima obveznog prava: načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima te načelu dužnosti njihove suradnje i načelu zabrane zlouporabe prava. Budući da se u predmetnom ugovorom o kreditu glavnica kredita veže za valutu švicarskog franak, a tužiteljica kao potrošač nije bio informirana o riziku koji sa sobom povlači klauzula kojom se glavnica kredita veže uz valutu švicarskog franka je ništetna na temelju čl. 322. st. 1. ZOO-a.

19. Budući da je dijelom čl. 4. predmetnog ugovora o kreditu od 21. studenog 2006. koji se tiče dijela da je Banka ovlaštena izvršiti promjenu visine i način obračuna kamatne stope sukladno Odluci banke o kreditiranju građana za kupnju motornih vozila i odredba čl. 6. predmetnog ugovora kojom se glavnica kredita i mjesečni anuiteti vežu uz švicarski franak proglašena ništetna na temelju čl. 322. ZOO-a. Potom u skladu s člankom 323. ZOO-a je obveza svake strane da vrati ono što je primila po osnovi takvog posla, a ako to nije moguće ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovaran je svome suugovaratelju za štetu koji trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao li prema okolnostima nije morao znati za postojanje ništetnosti; stoga tužiteljica ima pravo potraživati neosnovano stečeno po predmetnom ugovoru od 21. studenog 2006., kamate zbog jednostrane promjene kamatne stope tako i zbog nastalih promjena švicarskog franka, a koje su obračunate od strane tuženika na temelju 1111. st. 1. ZOO-a, pa je tužbeni zahtjev tužitelja osnovan.

20. Radi utvrđenja visine tužbenog zahtjeva provedeno je financijsko vještačenje po vještaku, D. S.. Iz nalaza i mišljenja financijskog vještaka je razvidno da

je razlika u izvršenim uplatama na ime ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i zbog ništetne valutne klauzule, pretplata u utuženom razdoblju iznosi 13.648,00 kuna pri čemu su pojedini mjesečni preplaćeni iznosi prikazani za svaki mjesec u tabeli.

21. Tuženik u podnesku zaprimljenog dana 23. rujna 2021. osporava financijsko vještačenje ističući da je isti baziran na pogrešnoj premisi da je između stranaka ugovorena fiksna kamatna stopa, što nije bila ugovorna volja stranka, a niti proizlazi iz samog sadržaja predmetnog ugovora o kreditu.

22. Financijski vještak D. S. je objasnio na raspravi dana 7. veljače 2022.

da je nalaz i mišljenje napravio sukladno svom zadatku tako da je kao relevantnu uzeo kamatnu stopu od 4,99%.

23. Tvrdnje tuženika koje se odnose na provedeno financijsko vještačenje na način kao da su stranke ugovorile kunski kredit sa fiksnom kamatnom stopom nisu osnovani jer tužiteljica nije bila upoznata sa kamatnom stopom, a što proizlazi iz presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovnog broja: Pž- 7129/2013 od 13. lipnja 2014. koja je potvrđena presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Revt-249/2019 od 9. travnja 2015.

24. Prihvaćen je nalaz i mišljenje financijskog vještaka D. S., kao stručan, argumentiran i napravljen u skladu s pravilima struke.

25. Podnošenjem kolektivne tužbe Trgovačkom sudu u Zagrebu u sporu za zaštitu kolektivnih prava prekinut je tijek zastare, dok je pravomoćnim okončanjem spora pred Visokim trgovačkim sudom Republike Hrvatske donošenjem presude Pž- 7129/13 dana 13. lipnja 2014. zastara počela teći ispočetka, a vrijeme prije prekida neće se uračunati u tijek zastare. Dakle, kako je predmetna tužba podnijeta 12. lipnja 2019., a zakon kod instituta stjecanja bez osnove ne predviđa posebni rok zastare, uslijed čega se treba primijeniti čl. 225. ZOO-a, koji propisuje da tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare, a presuda pred Visokim trgovačkim sudom Republike Hrvatske donesena je 13. lipnja 2014., to je razvidno da je predmetna tužba podnesena u roku i da nije nastupila zastara, uslijed čega je prigovor tuženika da je nastupila zastara smatra neosnovanim pa je isti odbijen.

26. Podnošenjem kolektivne tužbe Trgovačkom sudu u Zagrebu u sporu za zaštitu kolektivnih prava prekinut je tijek zastare, dok je pravomoćnim okončanjem spora pred Visokim trgovačkim sudom Republike Hrvatske donošenjem presude Pž- 6632/2017 dana 14. lipnja 2018. u odnosu na predmetni postupak vezan za ništetnost valutne klauzule, zastara počela teći ispočetka, a vrijeme prije prekida neće se uračunati u tijek zastare. Dakle, kako je predmetna tužba podnijeta 12. lipnja 2019., a zakon kod instituta stjecanja bez osnove ne predviđa posebni rok zastare, uslijed čega se treba primijeniti čl. 225. ZOO-a, koji propisuje da tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare, a presuda pred Visokim trgovačkim sudom Republike Hrvatske donesena je 14. lipnja 2018., to je razvidno da je predmetna tužba podnesena u roku i da nije nastupila zastara, uslijed čega se prigovor tuženika da je nastupila zastara smatra neosnovanim pa je isti odbijen.

27. Tužiteljici je na temelju čl. 1111. st. 1. i st. 3. ZOO-a, dosuđena pretplata zbog ništetne promjenjive kamatne stope i zbog ništetne odredbe o valutnoj klauzuli u iznosu 13.648,00 kuna, te je odlučeno kao pod točkom I izreke ove presude.

28. Kamate su određene na temelju čl. 183. st. 1. ZOO-a.

29. Odluka o trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. i čl. 155. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07- Odluka USRH, 84/08, 96/08-Odluka USRH, 123/08-ispr. i 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 i 70/19; dalje: ZPP-a ) te vrijednosti konačno određenog tužbenog zahtjeva ( vps 13.648,00 kuna ) i zatraženim troškovnicima.

30. Trošak tužiteljice se sastoji od troškova zastupanja po punomoćniku - odvjetniku i to za sastav tužbe - 100 bodova po Tbr. 7/1, sastavi podnesaka zaprimljenih 4.9.2020. i 13.7.2021. - 200 bodova ( 2 x 100 bodova) i po Tbr. 8/1, zastupanje na 10.9.2020., 27.4.2021. i 7.2.2022. -300 bodova ( 3 x 100 bodova) po Tbr. 9/1, ukupno 600 bodova, prema Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine, broj: 103/14 , 118/14 i 107/15) uz vrijednost boda od 10,00 kuna, te PDV-a 25% u iznosu 1.500,00 kuna, ukupno 7.500,00 kuna.

31. Tužiteljici su priznati troškovi sudske pristojbe na tužbu u iznosu 500,00 kuna i na presudu u iznosu 500,00 kuna, te trošak financijskog vještačenja u iznosu 2.000,00 kuna, ukupno 3.000,00 kuna kao nužan i opravdan trošak.

32. Parnični trošak tužiteljice se sastoji od troška za zastupanje po punomoćniku- odvjetniku u iznosu 7.500,00 kuna, troškova sudske pristojbe u iznosu 1.000,00 kuna te troškova financijskog vještačenja u iznosu 2.000,00 kuna, ukupno 10.500,00 kuna.

33. Tužiteljici su na njezin zahtjev na temelju čl. 30. st. 1. Ovršnog zakona (Narodne novine, broj: 112/12, 25/13, 93/14, 55/16 i 73/17) dosuđene zakonske zatezne kamate na parnični trošak od donošenja presude do isplate.

34. Odbijen je zahtjev tuženika za nadoknadom troškova postupka u iznosu 9.000,00 kuna jer isti nije uspio u sporu na temelju čl. 154. st. 1. ZPP-a.

U Zagrebu, dana 14. ožujka 2022. godine

Sutkinja:

Snježana Karlušić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude stranke mogu podnijeti žalbu u roku od 15 dana, s tim da strankama koje su uredno obaviještene o ročištu na kojoj se presuda objavljuje rok za žalbu teče od slijedećeg dana od dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje, a stranci koja nije uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje rok za žalbu teče od dana primitka presude. Žalba se podnosi pisanim putem ovog suda u pet istovjetnih primjeraka, a o istoj odlučuje Županijski sud.

DNA

pun. tužiteljice

pun. tuženika