P-2805/2021

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SPLITU

Ex. vojarna Sv. Križ, Dračevac

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Splitu po sucu ovog suda Draganu Ramljaku u pravnoj stvari tužitelja L. B. L., zastupanog po pun. T. V., odvjetniku. u

S., protiv tužene Republike Hrvatske zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu u Splitu, radi isplate, nakon glavne i javne rasprave zaključene dana 31.siječnja 2022. u nazočnosti punomoćnika tužitelja T. V. i zz tuženika Ljube Prke, na ročištu za objavu 15. ožujka 2022.

p r e s u d i o  j e

I. Dužna je tužena Republika Hrvatska u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe isplatiti tužitelju L. B. L. iz S., OIB…ukupan iznos od 112.628,10 kuna, zajedno sa zakonskim zateznim

kamatama po stopi iz čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena koje na iznos od 3.754,27 kuna teku za mjesec:

- ožujak 2016. godine teku od 5. travnja 2016. godine pa do isplate,

- travanj 2016. godine teku od 5. svibnja 2016.godinepa do isplate,

- svibanj 2016. godine teku od 5. lipnja 2016. godine pa do isplate,

- lipanj 2016. godine teku od 5. srpnja 2016. godine pa do isplate,

- srpanj 2016. godine teku od 5. kolovoza 2016godine pa do isplate,

- kolovoz 2016godine teku od 5. rujna 2016. godine pa do isplate,

- rujan 2016. godine teku od 5. listopad 2016. godine pa do isplate,

- listopad 2016. godine teku od 5. studeni 2016. godine pa do isplate,

- studeni 2016. godine teku od 5 prosinca 2016.godine pa do isplate,

- prosinac 2016. godine teku od 5. siječnja 201. godine pa do isplate,

- siječanj 2017. godine teku od 5. veljače 2017. godine pa do isplate,

- veljaču 2017. godine teku od 5. ožujka 2017. godine pa do isplate,

- ožujak 2017. godine teku od 5. travnja 2017. godine pa do isplate,

- travanj 2017. godine teku od 5. svibnja 2017. godine pa do isplate, - svibanj 2017. godine teku od 5. lipnja 2017. godine pa do isplate,

P-2805//2021

- lipanj 2017. godine teku od 5. srpnja 2017. godine pa do isplate,

- srpanj 2017. godine teku od 5. kolovoza 2017. godine pa do isplate,

- kolovoz 2017. godine teku od 5. rujna 2017. godine pa do isplate,

- rujan 2017. godine teku od 5. listopad 2017. godine pa do isplate,

- listopad 2017. godine teku od 5. studeni 2017. godine pa do isplate,

- studeni 2017. godine teku od 5. prosinca 2017. godine pa do isplate,

- prosinac 2017. godine teku od 5. siječnja 2018. godine pa do isplate,

- siječanj 2018. godine teku od 5. veljače 2018. godine pa do isplate,

- veljaču 2018. godine teku od 5. ožujka 2018. godine pa do isplate,

- ožujak 2018. godine teku od 5. travnja 2018. godine pa do isplate,

- travanj 2018. godine teku od 5. svibnja 2018. godine pa do isplate,

- svibanj 2018. godine teku od 5. lipnja 2018. godine pa do isplate,

- lipanj 2018. godine teku od 5. srpnja 2018. godine pa do isplate,

- srpanj 2018. godine teku od 5. kolovoza 2018. godine pa do isplate,

- kolovoz 2018. godine teku od 5. rujna 2018. godine pa do isplate,

II. Dužna je tužena u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe naknaditi tužitelju troškove ovog postupka u iznosu od 21.812,50 kn zajedno sa zakonskom zateznom kamatom po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, počevši od 2. studenog 2020.g. pa do isplate.

Obrazloženje

1.U tužbi zaprimljenoj kod ovog suda dana 5. travnja 2019. tužitelj je naveo kako je uknjiženi vlasnik stana u S., na adresi … ukupne korisne površine 91,38 m2, smještenog na drugom katu u zgrade položene na čest. zgr. 3108/2, poduložak 2, z.u. 5074, k.o. S., kojeg je stekao nasljeđivanjem, a koji stan se nalazi u režim zaštićenog najma. Zaštićeni najmoprimac je na ime zaštićene najamnine mjesečno tužitelju isplaćivao počevši od 5.11.2002. godine iznos od 139,81 kuna, a od 1.11.2005. godine od 215,75 kuna, te od 5.9.2012. godine iznos od 246,73 kuna. Presudom Europskog suda za ljudska prava u Strasbourgu u predmetu Statileo protiv Republike Hrvatske, br. 12027/ 10 od 10. srpnja 2014. godine utvrđeno je da službeno određeni iznosi zaštićene najamnine ne predstavljaju realna mjesečnu naknadu za korištenje stana vlasnika čiji stanovi se nalaze u takvom režimu jer spomenuta naknada gotovo ne omogućava prihod njegovim vlasnicima. Stan tužitelja površine je 91,38 m2, a njegovim iznajmljivanjem na tržišno može se ostvariti prosječna mjesečna zarada u kunskoj protuvrijednosti od 550 EUR, odnosno 5.250,00 kuna. Tužitelj smatra da po stanovištu Europskog suda u Strasbourgu imao pravo na naknadu mjesečne razlike između tržišne najamnine i zaštićene najamnine svog stana koju gubi od momenta ratifikacije EU konvencije za zaštitu ljudskih prava i slobodama jer loše zakonsko rješenja koje vrijeđa odredbe članka 1. Protokola I. Konvencije, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje na navedeni mjesečni iznos teku od 7.11.1997. godine pa do isplate, kao i pravo na naknadu nematerijalne štete. S obzirom da se po citiranoj odluci Europskog suda u Strasbourgu, kao i odlukom Vrhovnog suda RH, br. Rev1114/ 18 od 22.1. 2019. g. odgovornost i za neisplatu iznosa pripadajuće mjesečne najamnine nalazi na strani zakonodavca to se tužitelj s pozivom na odredbe članka 186.a ZPP-a, obratio tuženiku predlažući

P-2805//2021

zaključenje izvansudske nagodbu kojom će se počevši od 1.3.2016. godine pa do stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o najmu stanova, na ime manje zaprimljenog iznosa mjesečne najamnine njegova stana u Splitu Republika Hrvatska istom tuženik isplatiti ukupan iznos od 115.627,50 kuna, zajedno sa zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, a koja na iznos od 3.854,25 kuna u razdoblju od mjeseca ožujka 2016. g. pa do mjeseca rujna.2018. g. teku za svaki dospjeli mjesec pa do isplate, međutim, tuženik taj zahtjev nije prihvatio.

2.U svom odgovoru na tužbu zaprimljenom kod ovog suda dana 06. srpnja 2019. Zastupnik po zakonu tuženika je naveo da se protivi tužbi i tužbenom zahtjevu, predlaže tužbeni zahtjev odbiti kao neosnovan i obvezati tužitelja na podmirenje parničnog troška. Istaknut je i prigovor zastare predmetnih potraživanja, kao i prigovor zastare samog prava iz kojeg proistječu predmetne povremene tražbine. S tim u svezi, tužena napominje da je Europska konvencija za zaštitu ljudskih prava i sloboda u Republici Hrvatskoj ratificirana 5. studenog 1997. i od tada predstavlja formalni izvor prava pa je tužitelj, odnosno njegovi pravni prednici, kao i ostali vlasnici stanova opterećenih zaštićenim najmom imao pravnu mogućnost pred domaćim sudom tražiti zaštitu konvencijskih prava od trenutka zaključenja ugovora o zaštićenom najmu. U tom smislu, tužena ukazuje na pravno stajalište Europskog suda za ljudska prava izraženom u presudi Bogdanović protiv RH (zahtjev br. 7224/11), & prema kojem stajalištu propisivanje zastare potraživanja samo po sebi nije protivno Konvenciji te da su hrvatski propisi o zastati potraživanja jasni i predvidljivi. a podnositelji koji su bez opravdanog razloga čekali 12 godina prije podnošenja tužbe za naknadu štete sami su stvorili situaciju u kojoj je njihovo potraživanje zastarjelo. Nadalje istaknuto je kako je Vrhovni sud RH u odluci Rev x 1001/2012 od 12. veljače 2013. zauzeo stajalište da je potraživanje naknade štete s osnove izgubljene zarade povremeno potraživanje u smislu odredbe čl. 372. Zakona o Obveznim odnosima (ZOO/91), odnosno odredbe čl. 226. ZOO/05 te da prema odredbi čl. 373. st.1. t. ZOO/91 (čl. 227. ZOO/05) samo pravo iz kojeg proistječu povremena potraživanja zastarijeva za pet godina računajući od dospjelosti najstarijeg neispunjenog potraživanja, poslije kojeg dužnik nije vršio davanja. S obzirom da u konkretnom slučaju tužitelj traži naknadu štete s osnove izgubljene zarade i to razliku između tržišne najamnine i zaštićene najamnine koju bi ostvario da mu nije nametnuto ograničenje Zakonom o najmu stanova, radi se o povremenom potraživanju, ima se primijeniti čl. 227. ZOO/05, što znači da je zastarjelo samo pravo tužiteljice iz kojeg proizlaze predmetna povremena potraživanja prema tuženiku. Nadalje, potrebno je utvrditi je li sam tužitelj doprinio nastanku štete, odnosno utvrditi je li u postupku iz kojeg potječe presuda koja nadomješta ugovor o zaštićenom najmu poduzimao radnje radi utvrđivanja platnih mogućnosti obiteljskog domaćinstva najmoprimca o kojima u značajnoj mjeri ovisi zaštićena najamnina. Naime, Uredbom o uvjetima i mjerilima za utvrđivanje zaštićene najamnine (NN br. 40/97) i to u čl. 2. propisano je, pored ostalog, da se uvjeti i mjerila za utvrđivanje zaštićene najamnine utvrđuju ovisno i o platnim mogućnostima obiteljskog domaćinstva najmoprimca. Također, neosnovano je potraživanje razlike između tržišne najamnine i zaštićene najamnine, obzirom da Europski sud za ljudska prava u presudi Statileo protiv RH govori o "primjerenoj najamnini". Naime, pri kreiranju pravnog standarda "primjerene najamnine" Europski sud za ljudska prava vodio je računa o činjenici da Republika Hrvatska kao demokratsko-pravna država nije u mogućnosti financijski sanirati u

P-2805//2021

potpunosti negativne posljedice koje pogađaju vlasnike privatnih stanova opterećenih zaštićenim najmom, a koje posljedice su proizišle iz instituta stanarskog prava kao relikta socijalističkog društvenog poretka u kojem je privatno vlasništvo sustavno oduzimano i ograničavamo kršenjem temeljnih načela demokratsko-pravne države te često puta zlouporabom političke moći. Stoga, RepubliciHrvatskoj ne bi smio biti nametnut prekomjeran financijski teret zbog pravnih posljedica za koje je prvenstveno odgovoran prethodni nedemokratski socijalistički društveni poredak.

3.Tijekom dokaznog postupka sud je u dokazne svrhe pregledao i pročitao zahtjev tužitelja tuženiku od 7. ožujka 2019., odgovor tuženika od 29. ožujka 2019., izvadak iz zemljišne knjige, presudu ovog suda pod brojem IIP-1219/99, izračun zaštićene najamnine za predmetni stan, oglasi A. z. p. n., dopis

Ministarstva financija, Porezne uprave, od 17.listopada 2019..Ono što tužitelj potražuje u ovom postupku od tuženika predstavlja

zahtjev tužitelja za naknadu štete koja u biti predstavlja razliku između minimalne tržišne najamnine koju bi kao vlasnik stana mogao ostvariti iznajmljivanjem stana i zaštićene najamnine koju dobiva od zaštićenog najmoprimca, a za utuženi period, dakle, sam tužitelj ističe pravni osnov naknade štete. U biti bi to bila naknada štete koju bi mu, prema stavu tužitelja, tuženik nanio primjenom odredbi Zakona o najmu stanova (NN 91/96, 48/98, 66/98, 22/06), kod donošenja citiranih presuda. Tužitelj odgovornim za plaćanje zatražene razlike drži tuženika.

4.Temeljem odredbe čl. 30. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (NN 91/96, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 37/09, 153/09, 143/12, dalje: ZVDSP) pravo vlasništva stvarno pravo na određenoj stvari koja ovlašćuje svog nositelja da sa tom stvari i koristima od nje čini što ga je volja te da svakog drugog od toga isključi ako to nije protivno tuđim pravima i zakonskim ograničenjima. U konkretnom slučaju da je jasno kako je tužitelju protivnoj citiranoj odredbi onemogućeno ostvarenje onih vlasničkih prava koja mu zakon omogućuje. Prvostupanjski sud da pogrešno smatra da ne postoji niti jedan valjan pravni temelj po kojem bi tužitelj ostvario takvo pravo, a da pri tome zanemaruje i ovu zakonsku odredbu, ali i čl.46. Konvencije Europskog suda za ljudska prava u Strasbourgu u predmetu Statileo protiv RH vođen pod brojem 12027/10, da se jasno navodi da postoji razvidno ograničenje vlasničkih prava vlasnika nekretnina koja su ograničena odlukom države prema odredbama Zakona o najmu i da bi vlasnici nekretnina koja su ograničena u raspolaganju vlasničkim ovlastima pripala pravična naknada, a u ovom slučaju da je to ona razlika koju bi tužitelj mogao ostvariti iznajmljivanjem stana po realnoj tržišnoj vrijednosti. Dakle, zahtjev tužitelja bi prema drugostupanjskom sudu bio osnovan, međutim, što se tiče visine, drugostupanjski sud upućuje ovaj sud da je potrebno provesti vještačenje i utvrđenje izgleda stana i stvarne visine najamnine koju bi tužitelj mogao ostvariti.

5.Tuženik ne predlaže provođenje dokaza vještačenjem stanja stana i visine najamnine koja bi se mogla za isti ostvariti na tržištu, ističe prigovor zastare samog prava jer je Konvencija ratificirana 5.studenog 1997.godine, a tužba da je podnesena 2015.godine.

6.Dakle, radnja tuženika, točnije rečeno, propust istog, zbog kojeg tužitelj trpi štetu, jest u tome da tuženik od ratifikacije Konvencije za zaštitu ljudskih prava i sloboda, a koja čini sastavni dio pravnog poretka RH, nije poduzeo ništa da uskladi

P-2805//2021

Zakon o najmu stanova sa istom, što je utvrđeno i presudom Europskog suda za ljudska prava u predmetu Statileo protiv RH (presuda br.12027/10 od 10.srpnja 2014.godine). U obrazloženju ove odluke se navodi da je temeljni problem zbog kojeg je utvrđena povreda Konvencije onaj koji se tiče samog zakonodavstva i da se utvrđenja suda protežu izvan pojedinačnog interesa podnositelja, da sud smatra da bi tuženik trebao poduzeti odgovarajuće mjere kako bi osigurao relativno osjetljivu ravnotežu između interesa najmodavaca, uključujući njihovo pravo na ostvarivanje dobiti od svoje imovine i općeg interesa zajednice – uključujući dostupnost zadovoljavajućeg smještaja za one u lošijem položaju – u skladu sa načelima zaštite vlasničkih prava prema Konvenciji.

7.Ovaj sud drži da je tuženik počinio spram tužitelja protupravnu štetnu radnju i time što je propustio i nakon donošenja presude Statileo protiv RH (a i prije toga, od ratifikacije Konvencije), urediti status najmodavaca spram zaštićenih najmoprimaca, na način da se osigura ravnoteža, koja je na štetu najmoprimaca narušena postupanjem, odnosno ne postupanjem tuženika, suprotno ratificiranoj Konvenciji. Utvrđeno postojanje povrede čl.1. Protokola I Konvencije je dokaz da je propust države na štetu najmodavaca postojao i prije donošenja presude u predmetu Statileo protiv RH. Dakle,tuženik temeljem odredbe čl. 1045.st.1. u svezi sa čl.8. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08 8 125/11, dalje: ZOO) treba tužitelju naknaditi štetu koju isti trpi zbog činjenice što mu zaštićeni najmoprimac plaća iznimno nisku najamninu na temelju tuženikova propisa kojeg tuženik nije na odgovarajući način uskladio sa ljudskim pravom na mirno uživanje vlasništva i uostalom, ratificiranom Konvencijom.

8.Za navesti je da se u ovom slučaju ne primjenjuje odredba o zastari samog prava, koju propisuje čl. 227. ZOO-a, ovo potraživanje naknade štete nije potraživanje iz ovog članka, jer se ne radi o povremenim tražbinama. Radi se o potraživanju naknade štete koju tužitelj trpi iskazanoj samo u mjesečnim iznosima, pa se u ovom slučaju primjenjuje trogodišnji zastarni rok, dakle, nije došlo do primjene odredbe čl.227. ZOO-a, nego treba utvrditi je li došlo do zastare kojeg od mjesečnih iznosa koji tvore glavnicu. Tražbina naknade štete zastarijeva za tri godine otkad je oštećenih doznao za štetu i za osobu koja je štetu učinila, temeljem odredbe čl.230. ZOO-a. Tužba u ovom predmetu podnesena je dana 8.lipnja 2015.godine, zahtjev je tuženiku podnesen prije podnošenja tužbe, u mirnom postupku, kako iznosi iz zahtjeva i tužbe nisu istovjetni, te kako se ne radi o istom vremenskom periodu, sud drži da je upravo podnošenjem tužbe sudu tužitelj prekinuo zastaru određenih mjesečnih iznosa, jer to drži zahtjevom tužitelju za plaćanje naknade štete. Naknadu razlike najamnine za određeni mjesec tužitelj potražuje od petog u slijedećem mjesecu za iznos iz prethodnog mjeseca, dakle, kako se primjenjuje trogodišnji zastarni rok za naknadu štete, a koji teče od saznanja za štetu i štetnika, to je za štetu tužitelj doznao u svakom pojedinom mjesecu kada mu je šteta nastala, kako se gleda period od tri godine prije podnošenja tužbe, to su potraživanja do svibnja 2012.godine (uključujući i taj mjesec) zastarjela, u ovom dijelu prigovor zastare potraživanja je osnovan. Dakle, prigovor nije osnovan za mjesece lipanj 2012.godine pa zaključno sa mjesecom – lipanj 2017.godine, ukupno 61 mjesec, pa kako tužitelju pripada naknada štete za svaki mjesec od 1.461,42 kn, to je ovaj iznos pomnožen sa 61, te je dobiven iznos od 89.146,62 kn, koliko u konačni tužitelju pripada od tuženika, međutim, na ovaj iznos glavnice tužitelju kamate ne pripadaju od kada ih je isti tražio na svaki pojedini iznos koji tvori glavnicu, nego od presuđenja jer je visina

P-2805//2021

štete utvrđena po cijenama u vrijeme presuđenja, dakle, na iznos od 89.146,62 kn tužitelju pripadaju zakonske zatezne kamate od presuđenja do isplate, temeljem odredbe čl. 29. ZOO-a. Za više zatraženi iznos glavnice od dosuđenog za vrijeme za koje nije nastupila zastara potraživanja, više zatražene kamate od dosuđenih na dosuđenu glavnicu, valjalo je odbiti zahtjev tužitelja kao neosnovan. Radi se o ukupnom iznosu od 46.881,18 kn sa zakonskim zateznim kamatama, za koji je valjalo odbiti zahtjev tužitelja kao neosnovan.

9.U odnosu na visinu tužbenog zahtjeva sud u cijelosti poklanja vjeru podacima dostavljenim od Porezne uprave za stan iste površine i iste lokacije kao i gdje se nalazi predmetni stan.

10.Kako je tužitelj uredio tužbeni zahtjev sukladno dostavljenim podacima Porezne uprave, to se tužbeni zahtjev ukazuje u cijelosti osnovanim pa je valjalo odlučiti kao u izreci ove presude.

11.Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154.st.1. a isti troškovi se sastoje od sastava tužbe 250 bodova, sastava podnesak od 03.09.2019. 250 bodova, 15.09.2019.-250 bodova, 30.02.2020.-250 bodova, pristupa na ročište od 03.07.2019. -125 bodova, pristupa na ročište 24.09.2019.- 250 bodova i pristupa na ročište od 18.09.2020.- 250 bodova, odnosno ukupno 1625 bodova, što uz vrijednost boda s paušalom od 10,00 kn daje iznos od 16.250,00 kn koji iznos je uvećan na ime PDV-a 25% 4.062,50 kn, te sudskih pristojbi presude 1.500,00 kn pa zbrajajući te iznose dolazi se do iznosa od 21.812,50 kn koji iznos je i određen u točki II. izreke ove presude.

Radi svega navedenog odlučeno je kao u izreci.

Split, 15. ožujka 2022.

S U D A C

DRAGAN RAMLJAK, v.r.

POUKA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana objave odluke. Žalba se podnosi putem ovog suda za Županijski sud u Splitu u 3 primjerka.