REPUBLIKA HRVATSKA

P-2925/19

OPĆINSKI SUD U SPLITU

Ex vojarna Sveti Križ-Dračevac

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E NJ E

I

P R E S U D A

Općinski sud u Splitu, po sucu ovog suda Živomiru Topić, kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužitelja P. S. iz S., .., OIB: .., zastupan po pun. I. J. odvj. u S., protiv tuženika A.

B. d.d. Z., .., OIB: …, zastupan po pun. Z.

K. odvj. u Z., radi isplate, nakon glavne i javne rasprave održane dana 14. siječnja 2022. god., u prisustvu zamj. pun. tužitelja I. R. odvj. vjež. u S., i zamj. pun. tuženika M. M. odvj. u Z., dana 11. ožujka 2022.

godine,

r i j e š i o j e :

Utvrđuje se da je tužba povučena u dijelu tužbenog zahtjeva koji se odnosi na obvezu tuženika na dostavu cjelokupne pobrojena dokumentacije iz koje će biti vidljiv pregled obveza po Ugovoru o kreditu br. 216-72/2006 godine.

p r e s u d i o  j e :

I Nalaže se tuženiku da tužitelju, u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe, isplati iznos od ukupno 449.130,34 kuna, uvećan za zakonske zatezne kamate koje na iznos od:

− 322,42 kn, teku od 1.11.2006. god.,

− 246,56 kn, teku od 1.12.2006. god.,

− 246,56 kn, teku od 1.1.2007. god.,

− 196,45 kn, teku od 1.2.2007. god.,

− 222,18 kn, teku od 1.3.2007. god.,

− 212,75 kn, teku od 1.4.2007. god.,

− 4,15 kn, teku od 1.5.2007. god.,

− 56,98 kn, teku od 1.7.2007. god.,

− 56,98 kn, teku od 1.8.2007. god.,

− 138,93 kn, teku od 1.9.2007. god.,

− 331,61 kn, teku od 1.10.2007. god.,

− 397,76 kn, teku od 1.11.2007. god.,

− 397,76 kn, teku od 1.12.2007. god.,

− 397,76 kn, teku od 1.1.2008. god.,

− 511,77 kn, teku od 1.2.2008. god.,

− 579,33 kn, teku od 1.3.2008. god.,

− 871,95 kn, teku od 1.4.2008. god.,

− 965,94 kn, teku od 1.5.2008. god.,

− 913,09 kn, teku od 1.6.2008. god.,

− 867,33 kn, teku od 1.7.2008. god.,

− 979,04 kn, teku od 1.8.2008. god.,

− 1.027,58 kn, teku od 1.9.2008. god., −

1.371,19 kn, teku od 1.10.2008. god., −

1.550,70 kn, teku od 1.11.2008. god., −

2.503,58 kn, teku od 1.12.2008. god., −

2.941,95 kn, teku od 1.1.2009. god., −

3.106,72 kn, teku od 1.2.2009. god., −

3.568,14 kn, teku od 1.3.2009. god., −

3.568,14 kn, teku od 1.4.2009. god., −

3.568,14 kn, teku od 1.5.2009. god., −

3.568,14 kn, teku od 1.6.2009. god., −

3.568,14 kn, teku od 1.7.2009. god., −

3.568,14 kn, teku od 1.8.2009. god., −

3.568,14 kn, teku od 1.9.2009. god., −

3.568,14 kn, teku od 1.10.2009. god., −

3.568,14 kn, teku od 1.11.2009. god., −

3.568,14 kn, teku od 1.12.2009. god., −

3.568,14 kn, teku od 1.1.2010. god., −

3.568,14 kn, teku od 1.2.2010. god., −

3.568,14 kn, teku od 1.3.2010. god., −

3.568,14 kn, teku od 1.4.2010. god., −

3.568,14 kn, teku od 1.5.2010. god., −

3.568,14 kn, teku od 1.6.2010. god., −

3.568,14 kn, teku od 1.7.2010. god., −

3.568,14 kn, teku od 1.8.2010. god., −

3.568,14 kn, teku od 1.9.2010. god., −

3.568,14 kn, teku od 1.10.2010. god., −

3.568,14 kn, teku od 1.11.2010. god., −

3.568,14 kn, teku od 1.12.2010. god., −

3.377,08 kn, teku od 1.1.2011. god., −

3.377,08 kn, teku od 1.2.2011. god., −

3.377,08 kn, teku od 1.3.2011. god., −

3.377,08 kn, teku od 1.4.2011. god., −

3.377,08 kn, teku od 1.5.2011. god., −

3.377,08 kn, teku od 1.6.2011. god., −

3.791,84 kn, teku od 1.7.2011. god.,

− 325.157,99 kn, teku od 12.7.2011. god., sve do isplate, s tim da za razdoblje do 31.prosinca 2007.god., kamate teku po stopi propisanoj Uredbom Vlade RH o visini stope zakonske zatezne kamate, dok za razdoblje od 01.siječnja 2008. godine pa do isplate, kamate teku po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a za razdoblje od 01. kolovoza 2015. godine, pa do isplate, kamate teku po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena.

II Nalaže se tuženiku da u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe naknadi tužitelju parnični trošak u iznosu od 49.682,60 kn.

Obrazloženje

Tužitelj je dana 07. lipnja 2019. god., podnio ovom sudu tužbu protiv tuženika, u kojoj navodi da je dana 07.02. 2006. god., sa H. A.-A. B. d.d., zaključio

Ugovor o kreditu br. 216-72/2006, solemniziran od strane javnog bilježnika Z. P. pod br. OU-111/06, temeljem kojega mu je odobren stambeni kredit u iznosu od 241.500,00 CHF, isplaćen u kunama prema srednjem tečaju tuženika. Rješenjem Trgovačkog suda u Z. posl. br. Tt-16/22619-2 od 11. srpnja 2016. god., H.

A.-Adria Bank d.d. je promijenila ima u A. b. d.d.

Tuženik je u gore navedenom unaprijed formuliranom standardiziranom Ugovoru u kojem nije bilo mogućnosti nikakvih pregovora, i to u čl. 2 Ugovora, ugovorio valutnu klauzulu u valuti švicarski franak, otplatu je kredita u čl. 4 Ugovora, vezao uz ovu klauzulu, te je u čl. 3, naveo visinu kamatne stope u iznosu 3,99 % godišnje, ugovorivši u čl. 6 Ugovora, da je ista promjenjiva, i to na način da ovisi jedino i isključivo o jednostranoj odluci same banke ("Odlukom o kamatnim stopama H. A.-A. B. d.d."), beza navođenja egzaktnih, jasnih i provjerljivih parametara na koji način će se mijenjati.

Postupivši na ovakav način, i to tako da je u Ugovor ugradio nepoštenu i ništetnu ugovornu odredbu, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, odnosno odredbu o jednostranoj promjeni kamatnih stopa, a da prije i u vrijeme zaključenja Ugovora, tuženik nije s tužiteljem pojedinačno pregovarao niti utvrdio egzaktne parametre i metodu izračuna parametara koji utječu na promjenu stope ugovorena kamate, tuženik je suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača (dalje: ZPP), Zakona o obveznim odnosima (dalje: ZOO), načelu savjesnosti i poštenja kao temeljenom načelu obveznog prava, te protivno zakonodavstvu Europske unije ugrađenom u ZZP, prouzročio neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve na štetu tužitelja.

Odredbe o kamatnoj stopi, te valutnoj klauzuli u prethodno navedenom Ugovoru su ništetne, te su iznosi naplaćeni temeljem navedenih odredbi uslijed povećanja kamata i porasta vrijednosti CHF-a, naplaćeni temeljem djelomično ništetnog pravnog posla.

Trgovački sud u Z., u pravnoj stvari tužitelja Potrošač – Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača, protiv tuženika je donio presudu posl.br. P-1401/12 od 04. srpnja 2013. god., kojom je utvrdio protupravno postupanje tuženika.

Visoki trgovački sud RH je dana 13. lipnja 2014. god., odlučujući po žalbi tuženika, presudom pod posl.br. Pž-7129/13-4, u točki II, potvrdio je presudu TS u Z. posl.br. P-1401/12, kojom se utvrđuje da je tuženik – kao petotuženik u tom postupku, u razdoblju od 10.09.003., god. do 31.12.2008. god., povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, a time interese i prava tužitelja, tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna.

Visoki trgovavački sud RH je presudom pod posl.br. Pž-6632/2017-10 od 14.06.2018.god., potvrdio presudu TS u Zagrebu posl.br. P-1401/12, kojom se utvrđuje da je tuženik – kao petotuženik u tom postupku, u razdoblju od 01.06.2004. god., do 31.12.2008. god., povrijedio interese i prava potrošača korisnika kredita, a time interese i prava ovdje tužitelja, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora, nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potupnoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (N.N. 69/13), i to člancima 81, 82 i 90, a od 07. kolovoza 2007. god., do 31. prosinca 2008. god., protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (N.N. br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09), i to člancima 96 i 97, te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

Prije podnošenja ove tužbe se je obratio tuženiku radi dostave dokumentacije koja je potrebna radi utvrđenja točne visine potraživanja koje ima prema tuženiku, međutim, tuženik je istu odbio predati usprkos tome što raspolaže sa predmetnom dokumentacijom.

Tužitelj navodi da bez tražene dokumentacije ne može postaviti određeni tužbeni zahtjev, te ne može provesti vještačenje potrebno radi utvrđenja visine potraživanja, prije nego sud naloži tuženiku dostavu istih, a nakon čega će točno odrediti visinu novčane tražbine. Tužitelju uz glavnicu pripadaju i zakonske zatezne kamate koje će odrediti naknadno nakon provedenog vještačenja i u roku koji odredi sud, a sve sukladno čl. 186 b ZPP-a.

Slijedom navedenog, tužitelj je predložio sudu da donese odluku kojom će naložiti tuženiku da u roku od 15 dana za sud i tužitelja dostavi svu pobrojanu dokumentaciju iz koje će biti vidljiv pregled obveza po Ugovoru o kreditu br. 216- 72/2006 od 07.02.2006. godine.

Tužitelj je nadalje predložio sudu da nakon dostave zatražene dokumentacije i provedenog knjigovodstveno-financijskog vještačenja, donese odluku kojom će obvezati tuženika na isplatu iznosa u kunama sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom koja teče od dospijeća svake pojedine uplate do isplate, a visina kojeg iznosa će se odrediti nakon što tuženik dostavi sve potrebne podatke za određivanje visine novčane tražbine koja je predmet postupka, i tek nakon što se provede odgovarajuće vještačenje.

U odgovoru na tužbu od 20. ožujka 2021. god., tuženik navodi da je tužbeni zahtjev nedopustiv. Tuženik izričito osporava osnovu, ali i visinu tužbenog zahtjeva koju tužitelj namjerava naknadno specificirati, te pored toga ističe kako je tužba nedopustiva obzirom ne sadrži određen zahtjev u pogledu glavne stvari sukladno Zakonu o parničnom postupku. Naime, u tužbi se neosnovano tvrdi kako je tužbeni zahtjev postavljen sukladno članku 186.b stavku 3. Zakona o parničnom postupku. Ističe kako nisu ispunjene pravne pretpostavke za primjenu navedene zakonske odredbe u ovom konkretnom slučaju. Prema navedenoj odredbi „U sporovima u kojima ne može postaviti određeni zahtjev prije nego što dođe do podataka koje mu tuženik ne želi dati premda njima raspolaže, a koje mu je prema sadržaju građanskopravnoga odnosa dužan dati odnosno koji se mogu smatrati zajedničkima za obje stranke, tužitelj može u tužbi istaknuti zahtjev kojim će zatražiti od suda da tuženika osudi na isplatu iznosa, predaju stvari ili prijenos prava čiju će visinu, količinu, odnosno istovjetnost odrediti tek nakon što mu tuženik dade potrebne podatke, odnosno tek nakon što se provede vještačenje ili izvedu drugi dokazi o podacima koje tuženik izbjegava dati.“

Iz sadržaja predmetne odredbe razvidno je kako moraju biti ispunjeni sljedeći uvjeti (i to kumulativno) za valjano postavljanje tzv. nespecificiranih kondemnacija: a) mora biti riječ o situaciji u kojoj tužitelj ne može postaviti određeni zahtjev prije nego što dođe do podataka koje posjeduje tuženik, i

b) mora biti riječ o podacima koje je tuženik dužan dati tužitelju prema sadržaju građanskopravnog odnosa ili o podacima koji se mogu smatrati zajedničkima za obje stranke.

Ad./a) - U prvom redu, tuženik ističe kako tužitelj raspolaže (ili bi barem trebao raspolagati) svim podacima potrebnim za postavljanje određenog tužbenog zahtjeva. Sva dokumentacija iz kojih su razvidni svi potrebni podaci bili su već dostavljeni tužitelju za vrijeme trajanja kreditnog odnosa, uključujući i obavijesti o promjenama kamatne stope i otplatne planove nakon svake izvršene promjene. Isto tako, tužitelj je taj koji je vršio uplate po Ugovoru o kreditu, pa bi trebao znati koliko je i kada plaćao na ime mjesečnih anuiteta. Iz navedenog je razvidno kako za postavljanje određenog tužbenog zahtjeva nije uopće potrebno dostaviti tužitelju spomenutu dokumentaciju obzirom da je tužitelj i bez tuženika u mogućnosti pribaviti sve potrebne podatke radi postavljanja određenog tužbenog zahtjeva (jer sve potrebne dokumente već ima).

Ad./b) – Tuženik ističe kako nije ispunjen niti ovaj uvjet obzirom da ne postoji valjana pravna osnova temeljem koje bi tuženik bio u obvezi dostaviti tužitelju zatražene podatke, i to niti po jednoj od zakonom predviđenih osnova:

(i) ne postoji obveza prema sadržaju građanskopravnog odnosa – navedeno iz razloga što je kredit prema Ugovoru o kreditu u cijelosti otplaćen 2011. godine. Dakle, Ugovor o kreditu je ispunjen odnosno obveznopravni odnos između stranaka prestao je ispunjenjem sukladno članku 160. stavku 1. Zakona o obveznim odnosima. Navedeno znači kako između stranaka ovog spora više ne postoji nikakav građanskopravni odnos, a pogotovo ne takav odnos u okviru kojeg bi tuženik bio dužan dostaviti tužitelju zatražene podatke.

(ii) ne postoji obveza niti temeljem razloga da bi podaci bili zajednički za obje stranke – iz sadržaja podataka koje tužitelj traži razvidno je kako nije riječ o podacima koji se mogu smatrati zajedničkima za obje stranke u smislu odredbe članka 186.b stavka 3. Zakona o parničnom postupku.

Iz svega naprijed navedenog jasno proizlazi kako nisu ispunjeni zakonom propisani uvjeti za postavljanje tužbenog zahtjeva prema članku 186.b stavku 3. Zakona o parničnom postupku. Riječ je o iznimci od pravila propisanog u članku 186. stavku 1. Zakona o parničnom postupku da tužbeni zahtjev mora biti određen već u tužbi. Obzirom da nema pretpostavki za primjenu navedene iznimke, tužitelj ne može izbjeći primjenu spomenutog članka 186. stavka 1. u uvjetima u kojima je tužitelj objektivno u mogućnosti odrediti odnosno specificirati svoj tužbeni zahtjev. Slijedom toga, tuženik predlaže sudu odbaciti tužbu kao nedopuštenu.

Podredno, tuženik ističe prigovor zastare utuženih tražbina. Naime, iako je tužitelj propustio naznačiti u tužbi pravnu osnovu svoje navodne tražbine odnosno pravni propis temeljem kojeg smatra da bi njegov tužbeni zahtjev valjalo usvojiti, iz tužbe se dade zaključiti kako tužitelj smatra da su pojedine odredbe Osnovnog ugovora ništetne i da iz tog razloga ima pravo na povrat određenih novčanih iznosa. Dakle, tužitelj traži povrat navodno preplaćenih iznosa anuiteta po Osnovnom ugovoru.

Sukladno članku 226. stavku 2. u vezi sa stavkom 1. Zakona o obveznim odnosima, tražbine povremenih davanja za anuitete kojima se u jednakim unaprijed određenim povremenim iznosima otplaćuju glavnica i kamate (kao što je to bio slučaj kod anuiteta koje je tužitelj otplaćivao prema Osnovnom ugovoru), zastarijevaju za 3 godine od dospjelosti svakoga pojedinog davanja. Upravo temeljem ove zakonske odredbe u trenutku podnošenja tužbe već je nastupila zastara svih navodnih tražbina tužitelja obzirom da je proteklo više od 3 godine od dospjelosti svih anuiteta po Osnovnom ugovoru. Naime, Ugovor o kreditu sklopljen je dana 06.02.2006. godine.

Ukoliko, pak, tužitelj smatra da mu pripada pravo zahtijevati od tuženika plaćanje utuženih iznosa temeljem instituta stjecanja bez osnove, tuženik ističe kako je i u tom slučaju prigovor zastare u potpunosti osnovan. Naime, obzirom da za tražbine po osnovi stjecanja bez osnove nije propisan nikakav poseban zastarni rok, iste zastarijevaju u općem zastarnom roku od 5 godina. Pritom prema prevladavajućoj sudskoj praksi Vrhovnog suda Republike Hrvatske, izraženoj u Presudi Rev-x 183/11-2 od dana 16.10.2013. godine, kod zahtjeva za vraćanje primljenog temeljem ništetnog pravnog posla rok zastare počinje teći od dana sklapanja ništetnog pravnog posla.

Također, tuženik opreza radi smatra bitnim istaknuti kako neovisno o tome što je zauzeto shvaćanje sjednice građanskog odjela VSRH od dana 31.01.2020. godine, kako je u konkretnom slučaju jedino ispravno primijeniti opći zastarni rok od 5 godina, a sve iz već naprijed opisanih razloga. Uzevši u obzir naprijed navedeno kao i činjenicu da je od dana sklapanja Osnovnog ugovora – koji sadrži po tužitelju ništetne klauzule na kojima tužitelj temelji svoj zahtjev za plaćanje – proteklo više od 5 godina, jasno je kako je tužiteljevo navodno potraživanje u cijelosti zastarjelo. Iz svih naprijed navedenih argumenata jasno proizlazi kako je tuženikov prigovor zastare osnovan slijedom čega se predlaže sudu navedeni prigovor usvojiti i odbiti tužbeni zahtjev u cijelosti kao neosnovan, i to prije provođenja dokaznog postupka.

Tuženik nadalje navodi da je otplatom kredita u cijelosti, Ugovor o kreditu prestao postojati. Dakle, ne postoji više dužničko-vjerovnički odnos između stranaka. Obzirom da više ne postoje sporne odredbe o valutnoj klauzuli i kamatnoj stopi, iste se ne mogu više utvrditi ništetnima, niti se na temelju istih može više tražiti bilo kakvo plaćanje od strane tuženika.

Utvrđenje ništetnosti podrazumijeva, prije svega, postojanje odredaba ugovora u odnosu na koje se traži od suda da utvrdi njihovu ništetnost. Međutim, u ovom konkretnom slučaju navedene odredbe više ne postoje, a tužitelj nema pravni interes tražiti od suda utvrđenje ništetnosti tih odredaba koje više ne proizvode nikakve pravne učinke i temeljem kojih ne postoji obveznopravni odnos između stranaka.

Tuženik izričito osporava tvrdnje iz tužbe da bi odredbe Ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi uopće bile ništetne. Tuženik ističe kako su predmetne odredbe valjane, slijedom čega tužitelj nema i ne može imati nikakve tražbine prema tuženiku po ovoj osnovi.

U prvom redu, tuženik naglašava kako tužitelj ničime nije dokazao da bi sporne odredbe Ugovora o kreditu bile ništetne. Tužitelj smatra kako ništetnost predmetnih odredaba proizlazi iz presuda donesenih u sporu za zaštitu kolektivnih interesa i prava povodom tužbe udruge Potrošač – Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača (u daljnjem tekstu: „Kolektivni spor“), i to:

− Presude Trgovačkog suda u Z. P. -1401/12 od dana 04.07.2013. godine kojom je utvrđeno:

(i) da je ništetna i nepoštena ugovorena valutna klauzula u ugovorima o potrošačkom kreditiranju uz koju je vezana glavnica CHF i

(ii) da je ništetna i nepoštena ugovorena odredba o promjenjivosti kamatne stope;

− Presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-7129/13 od dana 13.06.2014. godine kojom je pravomoćno potvrđena naprijed navedena prvostupanjska presuda u dijelu iz točke (ii) koji se odnosi na ugovaranje promjenjive kamatne stope;

− Presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-6632/17 od dana 14.06.2018. godine kojom je pravomoćno potvrđena naprijed navedena prvostupanjska presuda u dijelu iz točke (i) koji se odnosi na ugovaranje valutne klauzule kojom je vrijednost obveze u kunama vezana uz CHF.

Međutim, tužitelj nema pravo pozivati se na utvrđenja iz spomenutih presuda donesenih u okviru Kolektivnog spora, i to iz više razloga:

a) nije postojala mogućnost ostvarenja kolektivne zaštite potrošača prema potrošačkim propisima koji su bili na snazi u trenutku sklapanja Osnovnog ugovora; b) temeljna pretpostavka za usvajanje tužbenog zahtjeva jest prethodno utvrđenje suda da su sporne odredbe Osnovnog ugovora ništetne, a tužitelju nedostaje pravni interes da sud donese takovo utvrđenje;

c) pravomoćnost prvostupanjske presude donesene u Kolektivnom sporu ne odnosi se na Osnovni ugovor.

Ad/a – trenutak nastanka prava na kolektivnu zaštitu potrošača. U trenutku sklapanja Ugovora o kreditu na snazi je bio Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine 96/03, u daljnjem tekstu: „ZZP'03“). Odredba članka 131. ZZP’07 koja regulira institut kolektivne zaštite potrošača stupila je na snagu tek dana 16.07.2009. godine, i to temeljem članka 81. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju, a kojom je ukinuta odgoda primjene članka 131. ZZP’07 do dana pristupa Republike Hrvatske u punopravno članstvo Europske unije. S druge strane, članak 502.a Zakona o parničnom postupku kojim je uvedena mogućnost podnošenja tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava stupio je na snagu tek dana 01.07.2013. godine.

Iz navedenog je razvidno kako u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu nije uopće postojala mogućnost kolektivne zaštite potrošača, pa se tužitelj u ovom konkretnom slučaju nema pravo pozivati na utvrđenja iz presuda donesenih u okviru kolektivnog spora. Navedeno pravo omogućeno je potrošačima tek temeljem pravnih propisa koji su stupili na snagu nakon sklapanja Ugovora o kreditu, a koji propisi se ne primjenjuju retroaktivno. Iz navedenog slijedi zaključak kako utvrđenja iz spomenutih presuda ne mogu imati nikakve pravne učinke na pravnu situaciju tužitelja.

Ad/b – nedostatak pravnog interesa za utvrđenje ništetnosti odredaba Ugovora o kreditu. Obzirom da tužitelj traži od tuženika vraćanje navodno preplaćenih iznosa polazeći od pretpostavke kako su odredbe Ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamati ništetne, za postizanje uspjeha tužitelja u parnici potrebno je da sud utvrdi ništetnost predmetnih odredaba. Međutim, obzirom da sporne odredbe na čijoj ništetnosti tužitelj temelji svoju tužbu više ne postoje, tužitelj nema pravni interes tražiti od suda utvrđenje ništetnosti tih odredaba koje više ne proizvode nikakve pravne učinke i temeljem kojih ne postoji obveznopravni odnos između stranaka.

Ad/c – subjektivne granice pravomoćnosti presuda donesenih u okviru Kolektivnog spora. Iz sadržaja članka 502.a, 502.b i 502.c Zakona o parničnom postupku razvidno je kako se temeljem instituta tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava (tzv. kolektivne tužbe) osigurava apstraktna zaštita svih onih čiji su interesi djelatnošću određenih fizičkih i pravnih osoba povrijeđeni. Kolektivnom tužbom štite se interesi i prava građana na apstraktan način, s prvenstvenim ciljem sprječavanja nezakonitih djelovanja fizičkih i pravnih osoba koje obavljanjem svoje djelatnosti teže vrijeđaju ili ozbiljno ugrožavaju interese neodređenog broja osoba. U tom smislu tuženik osobito upućuje na članak 502.c Zakona o parničnom postupku, koji predviđa mogućnost pokretanja posebnih parnica za naknadu štete od strane fizičkih i pravnih osoba čiji su interesi bili štićeni. Iz navedenog jasno proizlaze sljedeći zaključci: (i) da podnositelj kolektivne tužbe ne djeluje u svojstvu zastupnika ili opunomoćenika pojedinačnih potrošača odnosno u parnici povodom kolektivne tužbe ne ostvaruje tražbinu u ime sudionika konkretnog pravnog odnosa (u ovom slučaju tužitelja kao korisnika kredita);

(ii) da kolektivna tužba i odluka donesena u parnici pokrenutoj takovom tužbom ne može u pravnom smislu nadomjestiti tužbu potrošača-vjerovnika iz konkretnog pravnog odnosa.

Naprijed navedeno stajalište izraženo je u pravnoj teoriji, konkretno u stručnom članku mr. sc. A. E., dipl. iur., u članku „Učinak podnošenja tužbe za zaštitu kolektivnih interesa na zastaru tražbine i utjecaj ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli“, Pravo i porezi, br. 9/18. Dokaz navedenom je sadržaj stručnog članka autora mr. sc. A. E., dipl. iur., „Učinak podnošenja tužbe za zaštitu kolektivnih interesa na zastaru tražbine i utjecaj ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli“, Pravo i porezi, br. 9/18.

Obzirom da je iz naprijed navedene argumentacije sasvim jasno kako podnositelj kolektivne tužbe ne ostvaruje povrijeđeno subjektivno pravo potrošača, ne bi trebalo biti sporno niti to da se pravna zaštita koju je na apstraktnoj razini postigla udruga Potrošač u Kolektivnom sporu ne može smatrati ostvarenjem konkretne pravne zaštite ovdje tužitelja koja se temelji na pretpostavci ništetnosti spornih odredaba Osnovnog ugovora. Cilj kolektivne zaštite je prije svega preventivan i nije mu funkcija ostvarivanje subjektivnih prava pojedinačnih potrošača. S tim u vezi, mr. sc. A. E., dipl. iur. u spomenutom članku utvrđuje sljedeće:

- „...pravomoćnost presude ne odnosi na neodređen broj fizičkih i pravnih osoba čiji su interesi i prava povrijeđeni ili su mogli biti povrijeđeni. U parnici koja je pokrenuta kolektivnom tužbom može biti utvrđeno da je tuženik, primjerice, povrijedio interese ili prava potrošača općenito, ali ne i da je povrijeđeno određeno pravo ili interes M. M., koji treba (ako hoće) pokrenuti posebnu parnicu.“

- „Budući da se u čl. 502.c govori o posebnim parnicama koje mogu pokrenuti fizičke i pravne osobe, nije moguće izvoditi zaključak da ta odredba proširuje subjektivne granice pravomoćnosti. Činjenica da se fizičke i pravne osobe u tim posebnim parnicama mogu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom je prihvaćen tužbeni zahtjev iz kolektivne tužbe i da je sud u posebnoj parnici za to pravno utvrđenje vezan ne znači proširenje subjektivnih granica pravomoćnosti.“ Dokaz navedenom je sadržaj stručnog članka autora mr. sc. A. E., dipl. iur., „Učinak podnošenja tužbe za zaštitu kolektivnih interesa na zastaru tražbine i utjecaj ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli“, Pravo i porezi, br. 9/18

U kolektivnom sporu sud presuđuje imajući u vidu imidž „prosječnog potrošača“ kao apstraktne osobe koja ima određene karakteristike koje utječu na donošenje odluke u pogledu izbora nekog proizvoda. S druge strane, u individualnom sporu pokrenutom po tužbi pojedinačnog potrošača sud presuđuje upravo u odnosu na karakteristike (znanja, spoznaje i druge konkretne okolnosti) tog konkretnog potrošača.

Iz svega naprijed navedenog slijedi zaključak kako činjenica pravomoćnosti presuda iz Kolektivnog spora ne znači automatski ipso iure da su odredbe Ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi ništetne. U Kolektivnom sporu se nije odlučivalo o valjanosti odredaba Ugovora o kreditu. Potrošač koji smatra da mu je povrijeđeno neko pravo mora ustati sa samostalnom tužbom radi ostvarenja subjektivnog prava za koji smatra da mu pripada. Iz toga se nameće zaključak kako su dva postupka, onaj iz kolektivne zaštite i onaj koji pokreće individualni potrošač, neovisni i autonomni postupci u smislu pravnih učinaka koje proizvode rezultati tih postupaka.

Slijedom toga, prilikom ocjene ništetnosti odredaba Ugovora o kreditu potrebno je uzeti u obzir sve okolnosti ovog konkretnog predmeta koje su postojale u trenutku sklapanja ugovora. Pritom je osobito potrebno voditi računa o tome kakva je saznanja objektivno mogao imati sam tužitelj pri sklapanju Ugovora o kreditu, uključujući i okolnost jesu li njegova saznanja o parametrima koji utječu na formiranje tečaja i promjenu kamatne stope bili ili morali biti poznati. Na takovo postupanje, između ostalog, upućuje i članak 83. ZZP’03 koji propisuje da „Prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena uzimat će se u obzir narav robe ili usluge koja predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, s obzirom na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor.“

Navedeno stajalište potvrđeno je i u sudskoj praksi, pri čemu tuženik ukazuje na Presudu Županijskog suda u Puli Gž-311/18-2 od dana 03.09.2018. godine, Presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-6632/2017 od dana 14.06.2018. godine, Odluku Suda Europske unije u predmetu C-51/17 od dana 20.09.2018. godine te Odluku Suda Europske unije u predmetu C-186/16 od dana 20.09.2017. godine.

U navedenom sporu potrošač je u svojstvu tužitelja, između ostalog, osporavao valjanost odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi kod ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u EUR, ističući kako je riječ o potpuno neodređenoj formulaciji koja nije mogla biti jasna tužitelju. Bez obzira što se radi o kreditu vezanom uz valutu EUR (a ne CHF) potrošač se u parnici pozivao i na pravomoćne presude donesene u okviru Kolektivnog spora, a drugostupanjski sud je prihvatio tumačenje prema kojoj se može u smislu navedenih odluka na odgovarajući način sagledati i pravna situacija u ovoj parnici. Za odluku žalbenog suda o osnovanosti žalbe bilo je ključno utvrđenje prvostupanjskog suda da je tužitelj/potrošač po struci diplomirani ekonomist i vlasnik trgovačkog društva koje pruža usluge investicijskog društva, plasmana financijskih instrumenata, posredovanja pri sklapanju financijskih poslova i dr. U takovim činjeničnim okolnostima Županijski sud u P. je utvrdio kako promjenjiva kamatna stopa nije bila ugovorena suprotno načelu savjesnosti i poštenja obzirom da je tužitelj kao stručna osoba bio svjestan što je ugovoreno i s time se suglasio, ali i to da odredba o kamatnoj stopi nije nepoštena u smislu Zakona o zaštiti potrošača obzirom da je ista tužitelju bila razumljiva. Ovdje tuženik citira ključni dijelovi predmetne drugostupanjske presude:

- „Po ocjeni ovog suda ugovorena promjenjiva kamatna stopa nije suprotno načelu savjesnosti i poštenja prouzročila očiglednu neravnopravnost u pravima i obvezama na štetu tužitelja u smislu čl. 296. ZOO, jer to ne proizlazi iz svih okolnosti ocijenjenih prema čl. 296. st.2. ZOO, budući da je ugovor o kreditu sklopljen na uobičajeni način, na koji to čine i druge banke, tužitelj je kao stručna osoba bio svjestan što je ugovoreno i s tim se suglasio, te je u cijelosti prijevremeno otplatio kredit.“

- „Dakle, budući da ugovorna odredba o kamati tužitelju nije bila ni nejasna ni nerazumljiva, nije ju dopušteno ocjenjivati u smislu odredbe čl. 99. ZZP. S obzirom na razumljivost odredbe o kamatama i s obzirom na to da je odredba o kamatama samom tužitelju bila razumljiva, te ju je potpisivanjem ugovora prihvatio, prema njegovim navodima u postupku o visini kamate se i pregovaralo, odredba nije nepoštena ni u smislu čl. 96. ZZP, a u postupku nije dokazano ni da je uzrokovala znatnu neravnotežu u obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, budući da u postupku nije ni utvrđivano koliko bi kamate tužitelj platio da je ugovorio fiksnu kamatnu stopu za vrijeme cijelog trajanja kredita.“ (Presuda Županijskog suda u P. Gž-311/18-2 od dana 03.09.2018. godine, Presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-6632/2017 od dana 14.06.2018. godine.

U navedenoj odluci sud je utvrdio da su za pitanje meritornog odlučivanja u kolektivnom sporu pravno relevantne samo informacije emitirane svim potrošačima u razdoblju od objave oglasa kojim se daje prva informacija o mogućnostima kredita odnosno općenita komunikacija banaka sa svim potrošačima, te da su s druge strane, informacije koje su potrošači dobili tijekom pojedinačnih pregovora prilikom sklapanja ugovora o kreditu pravno relevantni za pojedinačni odnos između banke i određenog potrošača. Na taj način VTSRH potvrđuje kako činjenične okolnosti od kojih zavisi donošenje meritorne odluke u kolektivnom sporu i pojedinačnim sporovima nisu iste. Kolektivni spor ima u vidu apstraktnog („prosječnog“) potrošača dok se u pojedinačnim sporovima odlučuje o pravima konkretnih pojedinačnih potrošača koji se međusobno razlikuju po stupnju znanja i informiranosti. Odredbe koje možda nisu razumljive prosječnom potrošaču ne moraju nužno biti nerazumljive i u odnosu na sve konkretne pojedinačne potrošače. VTSRH utvrđuje sljedeće:

- „Informacije koje su pojedini potrošači dobili tijekom pojedinačnih pregovora o sklapanju ponuđenog ugovora relevantne su samo za pojedinačni odnos između banke i određenog potrošača. Pojedini potrošači su od banaka u toj fazi mogli dobiti, a neki su možda i dobili sve potrebne informacije za donošenje informirane odluke o sklapanju ponuđenog ugovora koji sadrži predmetne ugovorne odredbe, pa su mogli donijeti informiranu odluku hoće li ugovor s tim odredbama sklopiti ili neće, no to ne znači da su time sporne odredbe postale razumljive prosječnom potrošaču.“ (Presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-6632/2017 od dana 14.06.2018. godine, Odluka Suda Europske unije u predmetu C-51/17 od dana 20.09.2018. godine).

U navedenoj odluci sud je utvrdio da - „Članak 4. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da se zahtijeva da se jasnoća i razumljivost ugovornih odredbi ocjenjuju pozivanjem na sve okolnosti koje su postojale u trenutku sklapanja ugovora i na sve ostale odredbe tog ugovora, neovisno o tome što je nacionalni zakonodavac kasnije neke od njih proglasio ili smatrao nepoštenima te ih zbog toga ukinuo.“ (Odluka Suda Europske unije u predmetu C-51/17 od dana 20.09.2018. godine, Odluka Suda Europske unije u predmetu C-186/16 od dana 20.09.2017. godine)

U navedenoj odluci sud je utvrdio da - „...nacionalni sud mora provjeriti je li pružatelj usluga predmetnim potrošačima priopćio sve relevantne informacije koje im omogućuju da ocijene ekonomske posljedice ugovorne odredbe, poput one o kojoj je riječ u glavnom postupku, po njihove financijske obveze.“ - „...članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da zahtjev prema kojem ugovorna odredba mora biti jasno i razumljivo sastavljena podrazumijeva da, u slučajevima ugovora o kreditu, financijske institucije moraju korisnicima kredita pružiti dovoljno informacija kako bi mogli donositi razborite i informirane odluke. (...) Na nacionalnom sudu je da izvrši potrebne provjere u tom pogledu.“ (Odluka Suda Europske unije u predmetu C- 186/16 od dana 20.09.2017. godine, Odluka Suda Europske unije u predmetu C- 484/08 od dana 03.06.2010. godine).

Iz naprijed navedene argumentacije jasno i nedvojbeno proizlazi kako bi slijepo citiranje presuda donesenih u okviru Kolektivnog spora u pogledu utvrđenja pravne valjanosti valutne klauzule i odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi u pojedinačnim sporovima – bez kritičkog promišljanja i stavljanja u kontekst konkretne činjenične situacije i svih okolnosti pojedinačnog slučaja – zasigurno bilo pravno pogrešno obzirom da bi se time ne samo dovelo u pitanje ustavom zajamčeno pravo na jednakost pred zakonom, već i prekršilo načeo poštenog suđenja zajamčeno u članku 6. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.

Iz navedenog razloga tuženik smatra kako isti ima pravo u ovom postupku dokazivati kako odredbe Ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi u ovom konkretnom slučaju nisu ništetne i predlaže sudu provesti detaljan dokazni postupak po ovom pitanju odnosno usvojiti sve dokazne prijedloge tuženika.

Tuženik nadalje navodi da je valutna klauzula sadržana u članku 2. i 4. Ugovora o kreditu, te da ista nije nije ništetna, i to iz sljedećih razloga:

a) ugovaranje valutne klauzule je izričito dozvoljeno temeljem zakona;

b) valutnu klauzulu nije dozvoljeno podvrgnuti testu poštenosti iz članka 84. ZZP’03;

c) valutna klauzula ne predstavlja nepoštenu ugovornu odredbu u smislu članka 81. ZZP’03.

Ad/a – dozvoljenost ugovaranja valutne klauzule. Zakon o obveznim odnosima koji je bio na snazi u trenutku sklapanja Osnovnog ugovora (Narodne novine br. 35/05, u daljnjem tekstu: „ZOO“), izričito je dozvoljavao ugovaranje valutne klauzule, i to u članku 22. stavku 1. koji propisuje: „Dopuštena je odredba ugovora prema kojoj se vrijednost ugovorne obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju cijene zlata ili tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti.

Pritom ovlaštenje ugovornih strana da ugovore primjenu valutne klauzule proizlazi iz članka 2. ZOO-a, koji propisuje slobodu uređivanja obveznih odnosa. Sudionici u prometu slobodno uređuju obvezne odnose, uz ograničenje da ih ne mogu uređivati suprotno Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima i moralu društva. Ugovaranje valutne klauzule ne samo da nije suprotno Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima i moralu društva, već je izričito dozvoljeno člankom 22. stavkom 1. ZOO, te je ta sloboda ugovaranja valutne klauzule izraz ugovorne autonomije stranaka koje je jedno od osnovnih postulata obveznog prava.

Ugovaranjem valutne klauzule u ovom konkretnom slučaju tužitelj i tuženik su dobrovoljno, prema procjeni vlastitih interesa pristali na rizik promjenjivosti tečaja. Navedeno je razvidno iz činjenice kako su se u ponudi tuženika istovremeno nudili krediti s valutnom klauzulom u različitim valutama, koji su isto tako sadržavali različite uvjete. Tužitelj je imao pravo izbora između više različitih kreditnih proizvoda tuženika, detaljno je analizirao sve opcije i u konačnici podnio zahtjev za odobrenje kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF. Tužitelj nije bio ni na koji način prisiljen sklopiti ugovor o kreditu s takovom valutnom klauzulom.

Da je valutna klauzula dozvoljena, argumentum a contrario da nije ništetna, potvrdio je i Ustavni sud Republike Hrvatske u svom Rješenju br. U-I-392/2011 i dr. od dana 13.12.2016. godine, kojim je odbio pokrenuti postupak za ocjenu suglasnosti s Ustavom Republike Hrvatske spomenutog članka 22. ZOO. Ustavni sud je prilikom donošenja svoje odluke pošao od osnovnog cilja i svrhe valutne klauzule u hrvatskom pravnom sustavu. Naime, iz obrazloženja Zakona o obveznim odnosima iz 1993. godine, kada je valutna klauzula propisana kao dozvoljena, proizlazi da je cilj valutne klauzule bio zaštita jednake vrijednosti činidaba u doba visoke inflacije. U tom smislu, poučeni povijesnim okolnostima odnosno gospodarskim i monetarnim prilikama u bivšoj državi u uvjetima visoke inflacije pravni učinci valutnih klauzula za hrvatske građane općenito predstavljaju notornu činjenicu. Upravo imajući u vidu ove nepobitne činjenice Ustavni sud je utvrdio da:

- „cilj članka 22. ZOO-a nije eventualnim porastom vrijednosti zlata ili ugovorene strane valute omogućiti vjerovniku da po dospijeću obveze ostvari uvećanu vrijednost u odnosu na vrijednost činidbe koju je sam ispunio dužniku. Svrha valutne klauzule je očuvati realnu vrijednost ispunjenja činidbe kako bi protučinidba o dospijeću imala istu vrijednost koju je činidba imala u vrijeme njezina ispunjenja.“

- „Temeljna funkcija i ratio legis (članka 22. stavka 1. ZOO-a) valutne klauzule je zaštita stvarne vrijednosti vjerovnikove novčane tražbine, odnosno održavanje one vrijednosti kakva je postojala u trenutku zasnivanja ugovornog odnosa, kao i osiguranje ravnopravnosti stranaka, jednake vrijednosti ugovornih činidbi odnosno općenito održavanje ugovorne ravnoteže.“

- „Iako potrošač u modelu ugovora o kreditu s valutnom klauzulom, neovisno o svojem znanju odnosno informiranosti o uslugama kreditnih institucija, naprosto mora biti svjestan da s time preuzima valutni rizik (koji u modelu monetarnog nominalizma leži na vjerovniku)...“ (Rješenje Ustavnog suda Republike Hrvatske br. U-I-392/2011 i dr. od dana 13.12.2016. godine9

Isto tako, tuženik ukazuje i na činjenicu da je Vlada Republike Hrvatske svojim Mišljenjem Klasa: 330-01/12-01/13, Ur.br. 50301-05/16-12-7 od dana 04.10.2012. godine odbila prijedlog Kluba zastupnika Hrvatskih laburista – Stranke rada da se izmijeni ZOO na način da se briše spomenuti članak 22., pozivajući se pritom na stručne rasprave koje su dovele do zaključaka kako u Republici Hrvatskoj – gdje je visoka razina štednje u stranoj valuti (čak 80% svih štednih i oročenih depozita u bankovnom sustavu), zaštita tražbina vjerovnika od gubitaka, stabilnost financijskog sustava zemlje te u konačnici i zaštita dužnika od mogućih neizravnih negativnih posljedica – opravdava postojanje mogućnosti ugovaranja valutne klauzule.

Navedeno mišljenje također predstavlja dokaz o općoj razini informiranosti hrvatskih potrošača kada su u pitanju rizici koji proizlaze iz ugovaranja valutne klauzule. U tom smislu, tuženik argumentira kako je i ovdje tužitelju zasigurno bilo poznato, a u najmanju ruku nije mu moglo ostati nepoznato, na koji način bi porast vrijednosti CHF mogao utjecati na njegove ugovorne obveze.

Ad/b – nemogućnost primjene testa poštenosti. Tuženik ističe kako članak 84. ZZP'03 izričito propisuje da „nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive“ (tzv. test poštenosti).

Prema tome, ukoliko su ispunjeni uvjeti iz članka 84. ZZP'03, sporne ugovorne odredbe ne mogu se utvrditi nepoštenima, a time niti ništetnima, sukladno ZZP'03. Stoga valja, prije razmatranja jesu li ispunjeni uvjeti iz članka 81. ZZP'03 za proglašavanje spornih odredaba nepoštenima, u prvom redu ocijeniti može li uopće doći do primjene spomenutog članka obzirom na zakonom propisanu zabranu provođenja testa poštenosti.

Iz sadržaja odredbe članka 84. ZZP'03 razvidno je kako sljedeći uvjeti moraju biti kumulativno ispunjeni kako bi nastupila zabrana provođenja testa poštenosti u odnosu na sporne odredbe Osnovnog ugovora:

(i) mora biti riječ o odredbama o predmetu ili cijeni ugovora i (ii) mora biti riječ o odredbama koje su: jasne, lako razumljive i uočljive. Tuženik ističe kako su u ovom konkretnom slučaju ispunjeni svi naprijed navedeni uvjeti.

Ad/(i) – valutna klauzula je odredba o predmetu ugovora. Među strankama ne bi trebalo biti sporno kako valutna klauzula predstavlja odredbu o predmetu Ugovora o kreditu. Navedeno iz razloga što su valutna klauzula i odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi tijekom postupka u povodu kolektivne tužbe procjenjivane upravo s aspekta predmeta i cijene ugovora. Upravo provođenje testa poštenosti od strane sudova u Kolektivnom sporu ukazuje na činjenicu da su i valutna klauzula i promjenjiva kamatna stopa predmet i cijena ugovora o kreditu, jer da tome nije tako, sudovi koji su odlučivali u Kolektivnom sporu ne bi primjenjivali ovaj test. Valutna klauzula utvrđuje iznos novca u domaćoj valuti kojega banka stavlja na raspolaganje potrošaču, kao i iznos novca u domaćoj valuti kojeg je potrošač dužan vratiti banci, a koji se iznosi izračunavaju u domaćoj valuti na temelju tečaja strane valute prema tečaju domaće valute. Prema tome, nedvojbeno je kako je riječ o ugovornoj odredbi koja određuje sam predmet ugovora.

Međutim, bez obzira na navedeno, tuženik ističe kako je naprijed navedeno stajalište (da valutna klauzula predstavlja odredbu o predmetu ugovora) također prihvaćeno u sudskoj praksi, kako domaćih tako i europskog suda. Tuženik ukazuje na sljedeće odluke:

- Presuda Vrhovnog suda Republike Hrvatske Revt-249/14-2 od dana 09.04.2015. godine. Navedeni je sud utvrdio sljedeće: „...kod nesporne činjenice da su odredbe kojima se glavnica vezuje uz švicarski franak, bile odredbe o predmetu ugovora...“

- Presuda Suda Europske unije u predmetu C-186/16 od dana 20.09.2017. godine. Navedeni je sud utvrdio sljedeće: „Uzimajući u obzir sva ta razmatranja, na treće pitanje valja odgovoriti da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da pojam „glavni predmet ugovora” u smislu te odredbe obuhvaća ugovornu odredbu, poput one o kojoj je riječ u glavnom postupku, sadržanu u ugovoru o zajmu u stranoj valuti, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i u skladu s kojom se zajam mora vratiti u istoj stranoj valuti kao u onoj u kojoj je ugovor o zajmu sklopljen s obzirom na to da se tom odredbom utvrđuje bitna obveza koja određuje taj ugovor. Slijedom toga, ta odredba ne može se smatrati nepoštenom ako je jasno i razumljivo sastavljena.“

Ad/(ii) – valutna klauzula je uočljiva. Odredbe koje sadrže valutnu klauzulu jasno su navedene u Ugovoru o kreditu (čl. 2. i 4.), ispisane su jednakim fontom slova kao i sve ostale odredbe ugovora slijedom čega su iste uočljive.

Ad/(ii) – valutna klauzula je jasna. U člancima 2. i 4. Ugovora o kreditu jasno je navedeno da se tužitelju odobrava kredit u odgovarajućoj kunskoj protuvrijednosti iznosa kredita u CHF te da se kredit otplaćuje u mjesečnim anuitetima u odgovarajućoj kunskoj protuvrijednosti iznosa kredita u CHF. Dakle, sam tekst navedenih odredaba je jezično i gramatički sasvim jasan.

Ad/(ii) – valutna klauzula je razumljiva. Tužitelju je bio i morao biti razumljiv smisao i učinci valutne klauzule sadržane u Ugovoru o kreditu. Na takav zaključak upućuje nekoliko razloga koje tuženik detaljno obrazlaže u nastavku.

U prvom redu, tuženik naglašava činjenicu kako je Ugovor o kreditu sastavljen u obliku solemnizirane privatne isprave. Navedeno znači kako je tužitelj od strane samog javnog bilježnika bio upoznat sa svim detaljima ovog pravnog posla i pravnim posljedicama koje iz istog proizlaze. Naime, sukladno članku 59. stavku 2. u vezi s člankom 57. Zakona o javnom bilježništvu, prilikom solemnizacije pravnog posla javni bilježnik mora strankama objasniti smisao i posljedice posla i uvjeriti se o njihovoj pravoj i ozbiljnoj volji. U postupku solemnizacije javni bilježnik čita sam ugovor na glas u prisutnosti ugovaratelja i mora upozoriti ugovaratelja ako ugovor sadrži nejasne ili dvosmislene odredbe. Tuženik je mišljenja kako sud ne bi smio zanemariti i olako prijeći preko ovako važne odredbe. Riječ je o jednoj od krucijalnih uloga i funkcija javnih bilježnika i pravnog instituta solemnizacije. Ratio solemnizacije je da služi kao dodatni zaštitni mehanizam strankama da se uvjere žele li sklopiti neki pravni posao te snositi rizike koje iz istog proizlaze. Javni bilježnik ne bi solemnizirao Osnovni ugovor da se nije prethodno uvjerio razumije li tužitelj značenje i posljedice sklapanja navedenog ugovora. Radi dokazivanja navedenih okolnosti tuženik predlaže provesti dokaz saslušanjem javnog bilježnika Z. P. sa sjedištem u S., ...

Nadalje, zaposlenik tuženika je prilikom sklapanja Ugovora o kreditu detaljno upoznao tužitelja s ovim kreditnim proizvodom, istom objasnio što zapravo znači valutna klauzula odnosno koji je njezin cilj i svrha, kao i ekonomske posljedice eventualnog porasta vrijednosti CHF na njegove kreditne obveze odnosno rizike koji mogu proizaći iz činjenice ugovaranja kredita u CHF.

Isto tako, tuženik smatra bitnim iznova napomenuti kako je prosječnom hrvatskom potrošaču (a time zasigurno i tužitelju) vrlo teško predbaciti da ne razumije mehanizam funkcioniranja valutne klauzule. U prvom redu, u Republici Hrvatskoj je općepoznata činjenica da je daleko pretežan udio štednje hrvatskih građana (preko 80%) u stranoj valuti ili u protuvrijednosti strane valute. Hrvatske štediše razumiju značenje štednje u stranoj valuti, poznato im je da kretanje tečaja utječe na visinu depozita odnosno na visinu obveze polaganja novca prema ugovorima o oročenim depozitima. Vrlo dobro znaju i razumiju razloge zbog kojih su se odlučili za deviznu štednju – da zaštite vrijednost svojih ulaganja od pada vrijednosti domaće valute. Sve značajnije transakcije među građanima i trgovačkim društvima ugovaraju se u protuvrijednosti strane valute (pretežito u EUR). Općepoznato je da je Republika Hrvatska visoko eurizirana zemlja. Na strani hrvatskih građana postoji povećana svijest o izražavanju obveze u stranoj valuti.

Tužitelj ima posebno iskustvo spoznaje iznimno nepovoljnih gospodarskih kretanja 1990-ih godina obilježenih općom gospodarskom nestabilnošću, padom proizvodnje i hiperinflacijom uzrokovanih ratnom agresijom na Republiku Hrvatsku i tranzicijom od bivšeg socijalističkog gospodarskog ustrojstva prema modernoj tržišnoj i otvorenoj privredi. Svima je vrlo dobro poznat Stabilizacijski program iz 1993. godine i fiksiranje kretanja tečaja hrvatskog dinara prema njemačkoj marki, a kojim je u većoj mjeri obuzdana hiperinflacija. Sve su to okolnosti koje jasno upućuju na zaključak kako prosječan hrvatski potrošač zasigurno razumije relativno jednostavnu obvezu koja se sastoji u vraćanju onog kunskog iznosa koji odgovara obvezi izraženoj u švicarskom franku, obračunato po srednjem tečaju banke na dan plaćanja. U takovim specifičnim činjeničnim okolnostima odnosno s takovim specifičnim povijesnim iskustvima, prosječnog hrvatskog potrošača odlikuju karakteristike dobro informiranog, pažljivog i razboritog potrošača kada su u pitanju financijski pojmovi tečaja, valutne klauzule i dr. Prosječni hrvatski potrošač se svakodnevno susreće s primjenom valutne klauzule budući da je ista prisutna u svakom spektru financijskih usluga (npr. ugovori o kupoprodaji nekretnina i vozila, ugovori o leasingu, ugovori o zakupu, ugovori o osiguranju i dr.). Iz navedenog razloga, ne može se osnovano tvrditi kako prosječan hrvatski potrošač nije upoznat s rizicima ugovaranja valutne klauzule obzirom da su navedeni rizici za hrvatske potrošače opće poznati. Iako je riječ o notornim činjenicama koje stoga ne bi trebalo niti dokazivati, tuženik opreza radi u privitku ovog podneska dostavlja i odgovarajuću stručnu literaturu koja obrađuje ove teme. (stručni članak autora J. H. i

D. H., „Inflacija u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini: usporedba stanja,

uzroci nastanka i izgledi za rješenja“, UDK 336.748.12, 332.12, godišnje izvješće Narodne banke Hrvatske iz 1992. godine, str. 9-11, Mišljenje Vlade Republike Hrvatske Klasa: 330-01/12-01/13, Ur.br.: 50301-05/16-12-7 od dana 04.10.2012. godine).

Ne samo da je tuženik putem svog kreditnog referenta unaprijed odnosno prije sklapanja Ugovora o kreditu detaljno upoznao tužitelja s potencijalnim rizicima promjene tečaja već je u odnosu na potencijalne korisnike kredita općenito provodio i sustavno informiranje i educiranje istih o rizicima valutne klauzule vezane uz CHF. S tim u vezi, tuženik dostavlja članke objavljene u službenom glasilu „HYPO Times“ u kojima su objavljene sljedeće informacije:

- Članak „Stambeni krediti uz valutnu klauzulu EUR ili CHF?“, HYPO Times br. 7, VI/05, str. 14 „(...) Kredit odobren uz valutnu klauzulu znači da je anuitet koji korisnik kredita plaća banci kunska protuvrijednost određenog iznosa valute uz koju je vezan njegov kredit. Za korisnika kredita ovdje postoji tečajni rizik, što znači da zbog promjene visine tečaja može doći do promjene visine anuiteta koji mora platiti. Korisnik kredita mora donijeti odluku je li tijekom otplate kredita rizik rasta tečaja švicarskog franka prema kuni veći od pogodnosti niže kamate u odnosu na isti rizik koji preuzima vežući svoj kredit prema euru.“, „Dakle, pri donošenju odluke o tome uz koju valutu vezati svoj kredit (EUR ili CHF) mora se uzeti u obzir ne samo pogodnost niže kamate, nego i mogućnost rasta tečaja. (...) No, iako iz povijesnih podataka ne možemo predvidjeti kretanje tečaja pojedine valute u budućnosti, možemo ih, među ostalim, iskoristiti kao podlogu ta donošenje odluke uz koju valutu vezati svoj kredit, uzimajući posebno u obzir da je riječ o dugoročnom kreditu čiji rok otplate može biti i do 30 godina.“

- Članak „Kretanje tečaja CHF i EUR – uz koju valutu vezati kredit?“, HYPO Times br. 8, XII/05, „Od proljeća prošle godine, kada su se prvi puta u Hrvatskoj u bankarskoj ponudi našli stambeni krediti vezani uz valutnu klauzulu u švicarskom franku, traje i diskusija o prednostima i nedostacima vezanja dugoročnog kredita uz tu valutu. Prošli smo put vidjeli da pri donošenju odluke o tome uz koju valutu vezati svoj kredit treba razmotriti ne samo kamatnu stopu po kojoj nam se kredit nudi, nego i mogućnost promjene tečaja valute uz koju smo kredit odlučili vezati. (...) No, što možemo očekivati? Pitanje je donekle nezahvalno, no možemo ga, pojednostavljeno, promatrati s dva aspekta. S jedne strane, zbog političkih previranja i recesije u eurozoni euru pozicija na tržištu slabi, a potražnja se seli k „starim“ valutama s dugom tradicijom koje se percipiraju kao „sigurno utočište“ (safe-haven) – kao što je švicarski franak. Time švicarski franak jača prema euru, što znači da jača prema kuni. (...) Dugovoročno gledano, to znači viši iznos koji treba izdvojiti u kunama za kredite čija je rata vezana uz švicarski franak.“, „S druge pak strane, Hrvatska vodi pregovore o pristupanju Europskoj uniji, što će dugoročno zasigurno utjecati na povećanje našeg kreditnog rejtinga. Povećanjem kreditnog rejtinga može se ostvariti i snažniji priljev inozemnoga kapitala koji bi, među ostalim, podržao dugoročniji trend jačanja kune (put koji su prošle gotovo sve valute najnovijih članica EU iz istočne Europe). Jačanje kune znači, u konačnici, i osjetno smanjenje iznosa rate kredita s valutnom klauzulom.“

Pritom tuženik napominje kako su naprijed navedeni članci dostavljani izravno na adrese tuženikovih klijenata te su dijeljeni klijentima u svim poslovnicama banke. Prema tome, nesporno je kako je tuženik prije zaključivanja ugovora o kreditu provodio aktivne kampanje podizanja javne svijesti o pitanjima vezanim uz valutnu klauzulu u CHF u odnosu na sve potencijalne klijente, korisnike kredita.

Međutim, opća razina svijesti potrošača-potencijalnih korisnika kredita o rizicima koje nose krediti uz valutnu klauzulu i s promjenjivom kamatnom stopom nije podizana samo temeljem aktivnosti tuženika već su i H. (H.)

te guverneri H. u pisanim materijalima i učestalim javnim istupima aktivno radili na educiranju šire javnosti o svim aspektima i učincima sklapanja takovih kredita. S tim u vezi, tuženik ukazuje na sljedeće materijale:

- Bilten o bankama br. 12 H.-a iz kolovoza 2006. koji sadrži članak pod naslovom „Analiza rizika koje nose krediti uz valutnu klauzulu i s promjenjivom kamatnom stopom“.

- Članak objavljen u mediju 24sata pod nalsovom „H.: Krediti vezani uz franak su visokorizični“ dana 26.08.2006. godine – u kojem H. vrlo jasno i izravno upozorava građane na izloženost mogućoj promjeni kamatne stope i deprecijaciji kune. H. daje i svoje predviđanja kako je vjerojatno da će u narednom 6- mjesečnom razdoblju doći do povećanja anuiteta korisnika kredita i do 18%.

- Članak objavljen u mediju Novi List pod naslovom „Ne uzimajte kredite u švicarskim francima“ objavljen dana 20.07.2005. godine – u kojem HNB i ekonomski analitičari upozoravaju da bi kod dugoročnih kredita, na 15 ili više godina, očekivano jačanje CHF moglo stvoriti velike kumulativne troškove za korisnike kredita vezane uz tu valutu.

- Članak objavljen u mediju Slobodna Dalmacija pod naslovom „Franak može naplatiti danak“ objavljen dana 18.07.2005. godine – u kojem se upozorava da iako su krediti u „švicarcima“ jeftiniji, oni koji se za njih vežu preuzimaju rizik da tijekom 20-godišnje otplate tečaj franka ojača 10 do 15%, a time i otplatne rate.

- Članak objavljen u mediju S. D. pod naslovom „U godinu dana rata povećana za 541 kn“ objavljen dana 25.08.2006. godine – u kojem je prezentirana simulacija HNB-a koji upozorava na veliki rizik uzimanja kredita vezanih uz „švicarce“.

- Članak objavljen u mediju Večernji list pod naslovom „Opasni krediti u francima“ objavljen dana 09.07.2005. godine – u kojem sadašnji guverner HNB-a upozorava na opasnosti kod ovakvih kredita.

. Članak objavljen u mediju Večernji list pod naslovom „Preko noći porastao dug građana bankama: Rata od 3000 kn od sutra 3500 kn“ objavljen dana 25.08.2006. godine.

Iz svega naprijed navedenog jasno proizlazi kako je prosječan hrvatski potrošač itekako bio vrlo dobro upoznat s mehanizmom funkcioniranja valutne klauzule i svim prednostima/nedostacima ugovaranja iste. Navedeno znači da su odredbe Osnovnog ugovora u kojima je sadržana valutna klauzula uočljive, jasne i tužitelju zasigurno sasvim razumljive. Tužitelj je bio svjestan rizika ugovaranja valutne klauzule u CHF te je unatoč navedenom, procjenom vlastitih interesa i slobodnom voljom pristupio zaključenju Osnovnog ugovora. Iz navedenog razloga predmetna odredba nije uopće podložna testu poštenosti te se sukladno članku 84.

ZZP’03, ista ne može utvrditi nepoštenom.

Ad/c – valutna klauzula ne predstavlja nepoštenu ugovornu odredbu. Podredno gore navedenim argumentima, tuženik naglašava kako odredbe Ugovora o kreditu koje sadrže valutnu klauzulu nisu nepoštene. Pojam nepoštene ugovorne odredbe propisan je u članku 81. ZZP'03: „Ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.“

Iz sadržaja predmetne odredbe proizlazi kako se moraju kumulativno ispuniti sljedeći uvjeti da bi se neka ugovorna odredba mogla smatrati nepoštenom:

(i) mora biti riječ o odredbi o kojoj se nije pojedinačno raspravljalo;

(ii) mora biti riječ o odredbi koja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača;

(iii) da je postupanje trgovca bilo suprotno načelu savjesnosti i poštenja. Tuženik ističe kako u ovom konkretnom slučaju nije ispunjen niti jedan od naprijed navedenih uvjeta.

Ad/(i) – o valutnoj klauzuli se između stranaka pojedinačno pregovaralo. Kao što je već naprijed utvrđeno, tužitelj je imao pravo izbora između više kreditnih proizvoda tuženika. Tužitelj nije nužno morao uzeti kredit vezan uz valutu CHF obzirom da je imao mogućnost uzeti kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u drugim valutama (EUR, USD) ili pak kredit u valuti HRK bez ikakve valutne klauzule. Tužitelj je pritom detaljno razmotrio sve mogućnosti i u konačnici se sam odlučio na kredit vezan uz valutu CHF. Dakle, sam tužitelj je za sebe ocijenio kako mu je prihvatljiv upravo kreditni proizvod s valutnom klauzulom u CHF. Prema tome, prava volja i namjera tužitelja bila je upravo sklopiti Ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u CHF. Između stranaka se pregovaralo koji točno kreditni proizvod uzeti, tužitelj je sve prijedloge razmotrio, informirao se o svim aspektima kreditnog odnosa te s potpunim razumijevanjem obavio izbor između različitih kreditnih proizvoda iz asortimana ponude tuženika odlučivši se u konačnici sklopiti upravo Ugovor o kreditu. Dakle, tužitelj je taj koji je sam tražio upravo takav kredit predmet kojega je obveza povrata glavnice izražena u valuti CHF.

Ad/(ii) – valutna klauzula ne uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu potrošača. Već iz same svrhe valutne klauzule je samo po sebi razvidno kako valutna klauzula ne može uzrokovati bilo kakvu, a ponajmanje „znatnu“ neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Ugovaranje valutne klauzule ima svrhu upravo zaštititi jednakost uzajamnih činidaba (v. Rješenje Ustavnog suda Republike Hrvatske br. U-I-392/2011 i dr. od dana 13.12.2016. godine koje tuženik dostavlja u privitku).

U ugovornom odnosu između davatelja kredita i primatelja kredita, davatelj kredita je taj koji odmah nakon sklapanja ugovora o kreditu u cijelosti ispunjava glavnu činidbu isplatom kredita primatelju kredita. S druge strane, primatelj kredita sklapanjem ugovora preuzima tek obvezu izvršenja protučinidbe kroz dugo vremensko razdoblje. Prema tome, jasno je kako u ovakvom pravnom odnosu davatelj kredita preuzima sve rizike na sebe. U takvom pravnom odnosu davatelj kredita, s jedne strane, naprosto ima pravo na povrat onoga što je dao uvećano za pripadajući iznos kamata, i to upravo u ostvarenju načela jednake vrijednosti uzajamnih činidaba. S druge strane, primatelj kredita ima pravo pri plaćanju anuiteta dati onoliko HRK koliko je u tom trenutku potrebno platiti za ugovoreni iznos CHF-a. Naime, ovisno o tečaju HRK/CHF nekad će za ispunjenje mjesečnih obveza biti potrebno platiti više, a nekada manje kuna imajući pritom u vidu činjenicu kako temeljem Ugovora o kreditu tužitelju nisu odobrene kune već kunska protuvrijednost ugovorenog iznosa CHF. Tuženik je kao činidbu dao kunsku protuvrijednost ugovorenog iznosa CHF-a i time na sebe preuzeo sav rizik neispunjenja tužitelja i ima pravo kao protučinidbu primiti načelno jednaku vrijednost (onaj kunski iznos koji se na dan ispunjenja protučinidbe može konvertirati u ugovorom određeni iznos anuiteta CHF-a). Jednako tako većina hrvatskih štediša (za koje smo utvrdili da pretežito štede u stranim valutama) ugovaraju devizne štednje, dakle valutne klauzule, s ciljem da se dugoročno zaštite od gubitka vrijednosti domaće valute u odnosu na izabranu stranu valutu u kojoj štede. U tom kontekstu, jednakost u pravima ugovornih strana osigurava se upravo ugovaranjem valutne klauzule kojom se osigurava održavanje vrijednosti ugovorene činidbe sve do povrata protučinidbe. S navedenim stajalištem slaže se mr. sc. Andrija Eraković, dipl. iur. koji u svom članku „Učinak podnošenja tužbe za zaštitu kolektivnih interesa na zastaru tražbine i utjecaj ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli“, Pravo i porezi, br. 9/18 tvrdi: „Upravo je bit zaštitne valutne klauzule da se vrijednost ugovorne obveze izražene u određenoj valuti, a koja se ispunjava kroz dulje razdoblje, zaštiti od promjene vrijednosti te valute tako da se veže uz cijenu zlata ili uz tečaj prema nekoj drugoj stabilnoj valuti.“

S tim u vezi, nesporno je kako se tijekom trajanja kreditnog odnosa oscilacije tečaja CHF u odnosu na HRK mogu kretati u oba smjera (može deprecirati ili aprecirati) što znači da valutna klauzula sama po sebi ne može osigurati isključivo koristi za banku odnosno štetu za potrošača već je itekako moguća i obratna situacija ovisno o tome u kojem smjeru bude oscilirao tečaj. Valutna klauzula osigurava da obje ugovorne strane jednako budu izložene valutnom riziku. Naglasak je na ostvarenju „jednakosti“ koje ima dijametralno suprotno značenje pojmu „neravnoteže“ u smislu članka 81. ZZP'03.

Obzirom da temeljem valutne klauzule stranke podjednako preuzimaju izvjesne rizike pada ili porasta tečaja referentne valute, jasno je kako ugovorne odredbe Ugovora o kreditu koje sadrže valutne klauzule (članak 2. i 4.) ne mogu uzrokovati znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja.

Zaključno i podredno gore navedenim argumentima, tuženik ističe kako se u ovom postupku ne može valjano utvrditi nepoštenost valutne klauzule u Osnovnom ugovoru također i iz sljedećeg dodatnog razloga. Članak 83. ZZP'03 točno propisuje koje okolnosti se uzimaju u obzir prilikom ocjene nepoštenosti neke odredbe u potrošačkim ugovorima, upućujući između ostalog i na „sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora“. Takvo vezivanje ocjene valjanosti klauzule ugovora za vrijeme njegovog zaključenja znači da će klauzula biti nepoštena samo ukoliko su okolnosti u vrijeme zaključenja ugovora takve da klauzula stvara očiglednu neravnopravnost u pravima i obvezama ugovornih strana. Dakle, ukoliko su se okolnosti promijenile nakon zaključenja ugovora i tek se u takvim izmijenjenim okolnostima klauzula pokaže kao nepravedna ili nepovoljna (pa i nepoštena) za drugu stranu, zbog ovakvog izričitog zakonskog vezanja za trenutak zaključenja ugovora ne bi je bilo pravno moguće proglasiti nepoštenom. Budući da su u konkretnom slučaju okolnosti koje su uzrokovale povećane obveze tužitelja (aprecijacija tečaja CHF) nastupile nakon zaključenja Ugovora o kreditu, jasno je kako ne postoji valjana pravna osnova temeljem koje bi se odredbe Ugovora o kreditu koje sadrže valutnu klauzulu mogle proglasiti nepoštenima.

Ad/(iii) – tuženik nije postupao suprotno načelu savjesnosti i poštenja. Ugovaranjem valutne klauzule u Ugovoru o kreditu tuženik nije postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja. Prema tome nije ispunjena niti ova treća pretpostavka za utvrđenje nepoštenosti ugovornih odredaba.

Tuženik u prvom redu ističe kako isti argumenti kojima dokazuje da je valutna klauzula kao ugovorna odredba razumljiva također dokazuju ne samo da tuženik nije postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja već i da je primijenio povećani stupanj pažnje dobrog stručnjaka svojim aktivnim pristupom podizanja svijesti svojih klijenata i potencijalnih novih korisnika kredita o svim relevantnim aspektima (značenju, cilju, svrsi, rizicima odnosno prednostima i nedostacima te mehanizmu funkcioniranja) primjene valutne klauzule u dugoročnim kreditnim odnosima. Čak štoviše, tuženik je informirao potrošače o svim informacijama koje je znao, pa tako i o tendencijama koje mogu utjecati na promjene tečaja CHF te upozoravao potrošače u javnim objavama općenito o rizicima ugovaranja dugoročnih kredita u stranim valutama, a osobito u CHF. Naime, iz spomenutih objava u člancima H.T. je razvidno kako je tuženik postupao savjesno i proveo potrebne analize svih faktora koji su mogli utjecati na promjenu tečaja kroz odgovarajuće vremensko razdoblje, ali uvijek jasno i transparentno naglašavajući kako korisnik kredita mora sam donijeti odluku o tome je li mu rizik rasta tečaja franka prema kuni prihvatljiv ili ne.

Svi iznosi za koje tužitelj tvrdi da su „preplaćeni“ temeljem ugovornih odredaba Ugovora o kreditu koje sadrže valutnu klauzulu nastali su kao posljedica oscilacija u kretanju tečaja HRK u odnosu na CHF odnosno kao posljedica okolnosti na koje sam tuženik nema nikakvog utjecaja i koje nije mogao nikako predvidjeti.

Među strankama ne bi trebalo biti sporno da tuženik prije i u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu nije mogao predvidjeti kretanja tečaja HRK prema CHF. To naprosto nije moguće. Nitko, pa tako niti tuženik, nije mogao niti može predvidjeti buduće intervalutarne promjene, neovisno o tome o kojoj je valuti riječ. Naime, da je takva kretanja moguće predvidjeti ne bi bilo potrebe za ugovaranjem valutnih klauzula, izgubile bi svaki cilj i smisao. S navedenim stajalištem slaže se mr. sc. Andrija Eraković, dipl. iur. koji u svom članku „Učinak podnošenja tužbe za zaštitu kolektivnih interesa na zastaru tražbine i utjecaj ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli“, Pravo i porezi, br. 9/18 tvrdi:

- „Ako bi bilo moguće u ovom trenutku predvidjeti koliko će kuna kao protuvrijed-nost za 500 švicarskih franaka ili eura korisnik kredita biti dužan platiti za deset, petnaest ili dvadeset godina, onda bi ugovaranje valutne klauzule bilo bez smisla, odnosno bilo bi nepotrebna zakonska odredba o valutnoj klauzuli.“

- „...ne postoji banka koja bi mogla dati informaciju na temelju koje bi korisnik kredita mogao znati u trenutku sklapanja ugovora koliko će npr. za 10 godina biti dužan platiti u kunama za ratu od 500 švicarskih franaka (EUR, USD).“

Na ovu okolnost – da tuženik nije mogao predvidjeti kretanje tečaja HRK/CHF

- tuženik predlaže saslušanje svjedoka te dostavlja dokumentaciju s projekcijama o kretanju tečaja koja potvrđuje ove činjenice. (saslušanje svjedoka I. K. C., pozvati na adresu tuženika, saslušanje svjedoka I. Đ., pozvati na adresu tuženika, dokument „Tendencije švicarskog franka u nepovoljnom globalnom okruženju“ od dana 02.11.2011. godine, dokument „Random walk model kretanja tečaja“ od dana 01.03.2013. godine).

S tim u vezi, tuženik također ukazuje na mišljenje nezavisnog odvjetnika N. W. od dana 27.04.2017. godine danog u predmetu koji se vodio pred Sudom Europske unije pod brojem C-186/16 koji je potvrdio kako je nemoguće predvidjeti kretanje CHF za cijelo vrijeme trajanja kreditnog odnosa, navodeći sljedeće:

- „U ovom slučaju, u nedostatku elemenata kojima se dokazuje da je banka bila u mogućnosti predvidjeti promjenu, i to povijesnu promjenu, deviznog tečaja između rumunjskog leua i švicarskog franka u opsegu poput onoga koji je zabilježen godine 2007. i da ona o tome namjerno nije obavijestila korisnike kredita, čini mi se posve nerazumno da se od prodavatelja robe ili pružatelja usluga zahtijeva da on sam snosi tečajni rizik.“

Prema tome, sasvim je jasno kako tuženik nije nikako mogao predvidjeti oscilacije u tečaju HRK/CHF – jedinu okolnost koja je utjecala na povremeno povećanje kreditnih obveza tužitelja. Iz toga, pak, proizlazi u istoj mjeri jasan zaključak da tuženik ni u kojem trenutku (znači kako prije tako niti prilikom sklapanja Ugovora o kreditu) nije postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja.

Nadalje tuženik ističe kako niti u odnosu na odredbu Osnovnog ugovora o promjenjivosti kamatne stope (članak 6.) također nisu ispunjeni uvjeti za provođenje testa poštenosti iz članka 84. ZZP’03 niti uvjeti iz članka 81. ZZP’03 da bi se navedena odredba mogla utvrditi nepoštenom.

Tuženik u prvom redu ističe kako odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi nije ništetna naprosto iz razloga što ista nije zabranjena odnosno nije protivna niti jednom prisilnom pravnom propisu. O ništetnosti bi se moglo govoriti samo u slučaju da je visina kamate premašila najvišu dopuštenu stopu propisanu u članku 26. ZOO, a što ovdje nije slučaj. Prema tome, pitanje primjene promjenjivih kamatnih stopa s pravnog stajališta ne može biti dovedeno u pitanje, sve dok je visina ugovorene kamate unutar granica predviđenih zakonom. Ovo stajalište tuženika potvrđeno je i u sudskoj praksi, konkretno u Presudi Županijskog suda u P. G.-2658/12 od dana 11.11.2013. godine kojom je utvrđeno sljedeće:

- „Sud prvoga stupnja je pravilno zaključio da ugovor o kreditu nije protivan općim načelima Zakona o obveznim odnosima (ZOO, „Narodne novine“ 35/05 i 41/08) iz članaka 4., 6. i 7. toga Zakona. Naime, spornim ugovorom nisu ugovorene kamate koje bi bile više od zakonom dopuštene najviše stope ugovornih kamata, te ugovor ne sadrži elemente zelenaškog ugovora, pa nije narušeno načelo jednake vrijednosti činidbi. To načelo nije povrijeđeno ni porastom tečaja valute u kojoj je ugovorena obveza, jer se radi o dopuštenoj valutnoj obvezi iz članka 22. ZOO.“

- „Što se tiče ugovorne kamate, ugovorom je određeno da stopa kamate iznosi 4,39%, da je promjenjiva i da se izmjena stope vrši izmjenama Odluke o kamatnim stopama banke. Zakon o obveznim odnosima dopušta ugovaranje promjenjive kamatne stope, a prema zakonskoj formulaciji i stopa zakonske zatezne kamate je promjenjiva (vezana je uz eskontnu stopu H. banke). Dakle, odredba

o promjenjivoj kamatnoj stopi nije zabranjena, pa nije ništava stoga što bi bila protivna prinudnom propisu, a niti stopa koju je tužena banka naknadno odredila temeljem ovlasti iz odredbe članka 3.3. ugovora ne prelazi zakonom najvišu dopuštenu stopu ugovorne kamate. Smisao ugovaranja promjenjive kamatne stope je da se stopa prilagođava uvjetima na tržištu za koje je izvjesno da će se mijenjati u tako dugom vremenskom razdoblju od 25 godine na koje je sklopljen sporni ugovor, pa se stoga ne može uzeti da kamata nije odrediva.“

Kao drugo, obzirom da se radi o odredbi koja je sasvim uočljiva, jasna i razumljiva ne može se uopće ocjenjivati njezina poštenost, i to sukladno članku 81. ZZP’03. Naime, odredba članka 6. Ugovora o kreditu je:

(i) uočljiva – iz razloga što je jasno vidljiva odnosno istaknuta u samom Osnovnom ugovoru te se po veličini fonta ni po čemu ne razlikuje od ostalih odredaba, dakle sasvim je uočljiva;

(ii) jasna – iz razloga što je jezično i gramatički ispravno sastavljena, ne postoje nikakve dvojbe po pitanju sadržaja odredbe odnosno o tome što su stranke ugovorile temeljem ove odredbe;

(iii) razumljiva – iz razloga što ne sadrži nikakve pojmove koje bi bile dvojbene po svom značenju. Po prirodi stvari, graničilo bi s vrijeđanjem tvrdnja da tužitelj ne razumije što znači riječ „promjenjiva“ odnosno da to znači suprotno od riječi „fiksna“. Dakle, jasno je kako je predmetna odredba tužitelju bila sasvim razumljiva.

Podredno tome, tuženik tvrdi kako predmetna odredba Ugovora o kreditu nije nepoštena obzirom da je riječ o odredbi:

(i) o kojoj se pojedinačno raspravljalo – tužitelj je mogao birati između više kredita s fiksnom i promjenjivom kamatnom stopom. Tužitelj je razmotrio sve prednosti i nedostatke jedne i druge opcije i u konačnici odlučio sklopiti Ugovor o kreditu koji sadrži odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi;

(ii) koja ne uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača suprotno načelu savjesnosti i poštenja – odredba sama po sebi ne uzrokuje nikakvu neravnotežu u pravnom odnosu između stranaka i nije ugovorena suprotno načelu savjesnosti i poštenja obzirom da tuženik nije samovoljno mijenjao kamatne stope jer su svi parametri koji utječu na promjenu kamatne stope izvan sfere utjecaja tuženika.

S tim u vezi, tuženik ukazuje i na relevantnu sudsku praksu koja potvrđuje naprijed navedena stajališta:

- Presuda Županijskog suda u Puli Gž-2658/12 od dana 11.11.2013. godine, „Sud prvoga stupnja je pravilno zaključio da ugovor o kreditu nije protivan općim načelima Zakona o obveznim odnosima (ZOO, „Narodne novine“ 35/05 i 41/08) iz članaka 4., 6. i 7. toga Zakona. Naime, spornim ugovorom nisu ugovorene kamate koje bi bile više od zakonom dopuštene najviše stope ugovornih kamata, te ugovor ne sadrži elemente zelenaškog ugovora, pa nije narušeno načelo jednake vrijednosti činidbi. To načelo nije povrijeđeno ni porastom tečaja valute u kojoj je ugovorena obveza, jer se radi o dopuštenoj valutnoj obvezi iz članka 22. ZOO.“, „Što se tiče ugovorne kamate, ugovorom je određeno da stopa kamate iznosi 4,39%, da je promjenjiva i da se izmjena stope vrši izmjenama Odluke o kamatnim stopama banke. Zakon o obveznim odnosima dopušta ugovaranje promjenjive kamatne stope, a prema zakonskoj formulaciji i stopa zakonske zatezne kamate je promjenjiva (vezana je uz eskontnu stopu H. banke). Dakle, odredba o

promjenjivoj kamatnoj stopi nije zabranjena, pa nije ništava stoga što bi bila protivna prinudnom propisu, a niti stopa koju je tužena banka naknadno odredila temeljem ovlasti iz odredbe članka 3.3. ugovora ne prelazi zakonom najvišu dopuštenu stopu ugovorne kamate. Smisao ugovaranja promjenjive kamatne stope je da se stopa prilagođava uvjetima na tržištu za koje je izvjesno da će se mijenjati u tako dugom vremenskom razdoblju od 25 godine na koje je sklopljen sporni ugovor, pa se stoga ne može uzeti da kamata nije odrediva.“

- Presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-2462/03 od dana 12.12.2005. godine, „Na temelju stanja prvostupanjskog spisa proizlazi da je predmet spora tražbina nastala temeljem ugovora o kreditu od 30. siječnja 1995. godine, koji je Dubrovačka banka odobrila tuženiku iznosu od 1.000.000,00 DEM na rok otplate od 5 godina, uz promjenljivu ugovorenu kamatu po stopi od 19% godišnje. Dodatkom ugovora o kreditu koji se odnosi na kratkoročni kredit od 28. prosinca 1993. godine, ugovorena je promjenljiva kamatna stopa od 15% godišnje, time da je u oba ugovora utanačeno da će se promjenljiva kamatna stopa obračunavati sa odlukama Banke. Tijekom postupka nije osporen sam obračun kamata, već tuženik smatra da obračunata kamata od 4% mjesečno, odnosno 48% godišnje je zelenaška. Nadalje je prvostupanjski sud utvrdio na temelju uvida u odluke o kamatnim stopama banke, da je kamata obračunata od 4% mjesečno i to po toč. 3.3. pod nazivom „Aktivne kamate na devize uz valutnu klauzulu“. Nadalje prvostupanjski sud je pravilno primijenio odredbu čl. 399. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, a s obzirom da je u konkretnom slučaju kamata dana na kredite, te je bila ugovorena sukladno važećim poslovnim uvjetima i odlukama banke, kreditor je imao ovlaštenje kamatu obračunavati na način kako je to postavljeno tužbenim zahtjevom, jer je to bilo sukladno sa važećim propisima. Navedeno ujedno otklanja prigovor tuženika da bi kamatna stopa upućivala na elemente zelenaškog ugovora.“

Do stupanja na snagu Zakona o kreditnim institucijama (odnosno do dana 1. siječnja 2009. godine) tuženik je mijenjao kamatnu stopu sukladno Zakonu o bankama. Prilikom promjene kamatnih stopa tuženik se rukovodio tržišnim uvjetima i objektivnim kriterijima prema kojima se određuje visina ugovornih kamata. Naime, do promjene visine kamatnih stopa došlo je isključivo zbog promjena u faktorima koji utječu na povećanje i smanjenje kamatnih stopa. Tako jedan od faktora koji je utjecao na povećanje kamatnih stopa predstavlja tzv. indeks troškova sredstava (TOS) koji prikazuje vagani prosjek troškova pribave sredstava za banke. TOS je zbroj umnožaka troškova (pasivnih kamatnih stopa) i udjela odgovarajućih vrsta izvora sredstava u ukupnim obvezama banaka. Budući da se banke najvećim dijelom financiranju temeljem zaduživanja iz inozemstva i domaćih depozita, TOS je u uvjetima financijske krize bio pod snažnim utjecajem promjena (rasta) domaćih pasivnih kamatnih stopa na depozite i kamata uz koje se domaće banke mogu financirati na inozemnom tržištu. Rast domaćih pasivnih kamatnih stopa na depozite i kamata pod kojima se domaće banke financiraju na inozemnom tržištu uzrokovao je i rast indeksa troškova sredstava koji je izravno utjecao i na rast promjenjivih kamatnih stopa kod zaključenih ugovora o kreditu. Pored TOS-a, na porast kamata utječe i tzv. indeks troškova regulacije (IRO) koji predstavlja granični trošak monetarne regulacije koji pokazuje za koliko se postotnih bodova uvećavaju ulazni (tržišni) troškovi pribave sredstava za banke zbog obveznih rezervi i drugih troškovno opterećujućih regulacija. U uvjetima povećanja obveznih rezervi, došlo je i do rasta indeksa troškova regulacije, što se posljedično odrazilo na potrebu povećanja kamata kod sklopljenih ugovora o kreditu. Tuženik napominje kako povišenjem ugovornih kamatnih stopa uzrokovanih promjenama u faktorima koji (kao što je naprijed opisano) utječu na visinu kamatnih stopa nije došlo do promjene marže tuženika, već se iz rasta kamatnih stopa pokrivao trošak rasta domaćih pasivnih kamatnih stopa na depozite i kamata pod kojima su se tuženici financirali na inozemnom tržištu, s jedne strane, i uvećanih troškova pribave sredstava za banke zbog obveznih rezervi i drugih troškovno opterećujućih regulacija, s druge strane.

Iz naprijed navedenih obrazloženja je razvidno kako tuženik nije bez primjene adekvatnih kriterija mijenjao kamatne stope. Zbog iznimno strogog nadzora i regulatornih okvira takvo postupanje banke naprosto ne bi bilo niti moguće. Do porasta kamatnih stopa moglo je doći isključivo zbog objektivnih (tržišnih) kriterija prema kojima se određuje njihova visina.

U trenutku sklapanja Ugovora o kreditu nisu bile na snazi danas važeći propisi koji propisuju obvezu banaka da u pisanom obliku utvrđuju metodologiju i parametre promjene kamatnih stopa. Navedena obveza uvedena je tek donošenjem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine br. 112/12, u daljnjem tekstu: „ZID ZPK“) dana 04.10.2012. godine. Međutim, bez obzira na navedeno, tuženik je oduvijek svoje odluke o promjenama visine kamatne stope donosio temeljem gore spomenutih objektivnih tržišnih kriterija. Dokaz tome predstavlja činjenica da je već 01.01.2011. godine tuženik utvrdio odnosno propisao Metodologiju promjene kamatnih stopa u kreditnom i depozitnom poslovanju s fizičkim osobama H.-A.-A.-B. d.d. iako u tom trenutku nije imao zakonsku obvezu definiranja parametara koje prati u kontekstu donošenja odluke o korekciji promjenjive kamatne stope. Prema tome, i prije donošenja ZID ZPK tuženik je mijenjao visinu kamate isključivo prema tržišnim parametrima, a ne arbitrarno kako to neosnovano i paušalno pokušava argumentirati tužitelj. (Metodologija promjene kamatnih stopa u kreditnom i depozitnom poslovanju s fizičkim osobama H.-A.- A.-B. d.d. od dana 01.01.2011. godine, Metodologija promjene kamatnih stopa u kreditnom i depozitnom poslovanju iz 2013. godine, Metodologija promjene kamatnih stopa u kreditnom i depozitnom poslovanju iz 2014. godine).

Nadalje, u konačnici, nije uopće jasno što tužitelj traži odnosno koji novčani iznos. Tužitelj tvrdi da će se iznos utvrditi vještačenjem, međutim nejasan je zadatak koji daje vještaku.

Naime, tužitelj predlaže izvođenje dokaza knjigovodstveno-financijskim vještačenjem „na ime preplate s osnova promjenjive kamatne stope i valute CHF“. Nejasno je što to uopće znači. U odnosu na koji tečaj HRK/CHF i u odnosu na koji iznos kamate tužitelj smatra da valja računati „preplatu“, ostaje otvoreno pitanje. Temeljem ovako određenog zadatka ne može se provesti nikakvo vještačenje jer vještak naprosto ne bi znao što treba vještačiti.

Ukoliko tužitelj zapravo želi reći da pod „preplatom“ smatra razliku između ukupnog zbroja svih iznosa koji su plaćeni po Osnovnom ugovoru i ukupnog zbroja svih iznosa koji bi bili plaćeni prema nekom imaginarnom (nepostojećem) kunskom kreditu s fiksnom kamatnom stopom – jer iz tužbe se ne može izvesti drugi zaključak negoli taj da tužitelj smatra kako uslijed ništetnosti valutne klauzule i promjenjive kamatne stope kredit postaje kunski s fiksnom kamatnom stopom – tuženik smatra bitnim već u ovoj fazi postupka istaknuti kako takovo razmišljanje nije pravno održivo iz jednostavnog razloga što volja ugovornih strana kod sklapanja Osnovnog ugovora nije bila ugovaranje kunskog kredita s fiksnom kamatnom stopom.

Pri donošenju meritorne odluke u ovom sporu ne može se zanemariti nepobitna činjenica kako je tužitelj temeljem Osnovnog ugovora pristao na promjenjivu kamatnu stopu koja može biti viša ili niža od početno ugovorene. Tako su danas, na primjer, kamatne stope za istovrsne kredite daleko niže od onih ugovaranih u razdoblju od 2004. do 2008. godine pa bi sam tužitelj bio oštećen ako bi sud prihvatio njegovu tezu o fiksiranju kamatne stope.

Prema tome, pogrešno je tvrditi da uslijed ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi ona zapravo postaje fiksna. Bez obzira na pitanje ništetnosti kamatna stopa će uvijek biti promjenjiva obzirom da su stranke tako ugovorile i to je bila njihova volja, a sud nije ovlašten mijenjati odredbe ugovora niti mijenjati volju ugovornih strana. Navedeno je zaključio i Sud Europske unije u predmetu B. E. de C., S. protiv J. C. C. od dana 14.06.2012.

godine, broj C-618/10, gdje je utvrđeno da: „...u odnosu na pitanje izmjene ugovora odnosno pojedine njegove nepoštene odredbe, nacionalni sudovi ovlašteni su jedino isključiti iz primjene nepoštenu ugovornu odredbu, a ne vršiti i izmjenu ugovora. U suprotnom bilo bi narušeno načelo djelotvornosti jer bi prodavatelji ili pružatelji usluga mogli rabiti takvu nepoštenu ugovornu klauzulu, koja bi se iznimno, tj. u najgorem slučaju mogla izmijeniti odlukom suda.“

Slijedom svega naprijed navedenog, tuženik se protivi prijedlogu za izvođenjem dokaza knjigovodstveno-financijskim vještačenjem. Navedeni prijedlog nije valjano postavljen te se istom ne može udovoljiti.

Ukoliko sud usvoji dokazni prijedlog tužitelja za provođenjem knjigovodstveno- financijskog vještačenja, a kojem prijedlogu se tuženik izričito protivi, prilikom utvrđivanja preplate po predmetnom Ugovoru, moguće je eventualno kao početnu kamatnu stopu primijeniti prosječnu kamatnu stopu banaka na kunske kredite sukladno javno dostupnim podacima objavljenim u biltenima Hrvatske narodne banke te na taj način utvrditi da li je tužitelj uopće išta preplatio po navedenom Ugovoru, kako to isti uporno tvrdi bez dostavljanja ikakvog dokaza. Ukoliko je vještaku potrebna dodatna dokumentacija, tuženik će istu naknadno dostaviti. (Bilten H.-a broj 176 iz prosinca 2011. godine, str. 59.)

Uzevši u obzir sve naprijed navedeno, tuženik u prvom redu predlaže sudu:

Odbaciti tužbeni zahtjev u cijelosti obzirom da nisu ispunjeni uvjeti za postavljanje stupnjevite tužbe prema članku 186.b stavku 3. Zakona o parničnom postupku; ili, podredno, odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan obzirom da: je nastupila zastara navodnih tražbina tužitelja; tužitelj nema pravo zahtijevati od tuženika vraćanje iznosa plaćenih prema Ugovoru o kreditu obzirom da više ne postoji obveznopravni odnos između stranaka temeljem Ugovoru o kredita koji je prestao ispunjenjem (otplatom kredita u cijelosti); valutna klauzula i odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi nisu nepoštene odredbe prema ZZP’03, pa stoga niti ništetne.

U podnesku od 30. travnja 2021. god., tuženik u odnosu na navode tužitelja o ništetnosti odredbi valutne klauzule i odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi pozivanjem na presude iz kolektivnog spora udruge „Potrošač“ te na Presudi Europskog suda za ljudska prava C-118/17, navodi bitnim napomenuti kako je Sud Europske unije u presudi broj C-484/08, istaknuo kako se ništetnost valutne klauzule utvrđuje od slučaja do slučaja, a što znači da sud u ovom postupku mora uzeti u obzir sve okolnosti predmetnog slučaja, te donijeti odluku. Drugim riječima, činjenica što je u kolektivnom sporu pokrenutom od strane udruge „Potrošač“ donesena odluka kojom se odredba o valutnoj klauzuli smatra ništetnom, nikako ne znači da je i predmetna odredba Ugovora o kreditu ništetna. Naime, kad bi sudovi donosili odluke na način kako to sugerira tužitelj, svaki ugovor u kojem je ugovorena strana valuta, kao i odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi bili bi ništetni, a što bi dovelo do apsolutne pravne nesigurnosti u pravnom prometu.

Tuženik i dalje smatra kako banke u trenutku sklapanja ugovora nisu imale nikakvu zakonsku niti ugovornu obvezu dati potrošačima neke propisane informacije prije sklapanja potrošačkih ugovora o kreditu. Naime, bilo bi protivno načelu ravnopravnosti stranaka u ugovornom odnosu, sankcionirati tuženike zbog nedovoljnog informiranja potrošača o ugovorima o kreditu s valutnom klauzulom u CHF, a obzirom u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu nisu postojali nikakvi propisi koji bi nalagali bankama da u predugovornoj fazi daju određene informacije u vezi predmetnih ugovora.

Tuženik potom navodi sudsku praksu koja potvrđuje naprijed navedene navode tuženika u vezi postupanja banaka prilikom sklapanja ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF:

- Odlukom Suda Europske unije u predmetu C‑186/16 od dana 20.09.2017. godine jasno je utvrđeno kako banke nisu mogle informirati potrošače o informacijama koje im nisu bile poznate. Naime, u Odluci se navodi sljedeće: “Međutim, čini mi se neprimjerenim da se od prodavatelja robe ili pružatelja usluga zahtijeva da obavijesti, u fazi sklapanja kreditnog ugovora, potrošača o nastanku događaja ili promjenama koje su uslijedile nakon zaključenja ugovora i koje on nije mogao predvidjeti. Od prodavatelja robe ili pružatelja usluga ne može se zahtijevati da potrošačima pružaju druge informacije osim onih koje su im poznate ili koje bi im objektivno morale biti poznate u trenutku sklapanja ugovora.“

- Nezavisna odvjetnica J. K. u predmetu Aziz C-415/11 - kako bi se moglo znati stvara li neka odredba, na štetu potrošača, „znatniju neravnotežu” u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora, valja osobito uzeti u obzir pravila koja se primjenjuju u nacionalnom pravu, kada ne postoji sporazum između stranaka. Prema mišljenju suda, ta usporedna analiza omogućuje nacionalnom sudu da procijeni stavlja li ugovor i, ako je tako, u kojoj mjeri, potrošača u manje povoljnu pravnu situaciju u odnosu na onu koju predviđa nacionalno pravo koje je na snazi. Dakle, uzevši u obzir kako u vrijeme sklapanja ugovora na snazi nije bio propis koji bi nalagao postupanje, odnosno obvezu banaka na detaljno informiranje o uvjetima kreditiranja zaključujemo kako potrošač nije bio u manje povoljnoj situaciji kako to isti pokušava prikazati u ovom postupku. Međutim, iako u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu nije postojala takova obveza tuženika, isti je usprkos tome na razne načine obavještavao potrošače o mogućim rizicima koji proizlaze iz ugovaranja valutne klauzule.

- Iz Odluke Suda Europske unije u predmetu C-51/17 od dana 20. rujna 2018. godine može se izvesti zaključak kako se u pojedinačnom postupku ne mogu izravno primijeniti pravna utvrđenja u predmetnom kolektivnom sporu, već je potrebno ispitati i analizirati svaku pojedinu situaciju te uzeti u obzir sve okolnosti slučaja. Naime, Odlukom je utvrđeno sljedeće: „Članak 4. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da zahtijeva da se jasnoća i razumljivost ugovornih odredbi ocjenjuju pozivanjem na sve okolnosti koje su postojale u trenutku sklapanja ugovora i na sve ostale odredbe tog ugovora, neovisno o tome što je nacionalni zakonodavac kasnije neke od njih proglasio ili smatrao nepoštenima te ih zbog toga ukinuo.

Međutim, ukoliko sud ocijeni da je u konkretnom slučaju tuženik propustio informirati tužitelja o rizicima sklapanja ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF-u, pa da posljedično tome takvu odredbu treba proglasiti ništetnom, tuženik ističe sljedeće.

Naime, prije svega smatra bitnim ukazati kako u kolektivnom sporu nije proglašena ništetnom odredba o ugovaranju valutne klauzule, već je proglašena ništetnom valutna klauzula u CHF u potrošačkim ugovorima o kreditu koji su sklopljeni u točno određenom razdoblju i to zbog razloga vezanih uz neobavještavanje potrošača o rizicima te klauzule. Isto je sasvim logično obzirom sam Zakon o obveznim odnosima izričito dozvoljava ugovaranje valutne klauzule, i to u članku 22. stavku 1. koji propisuje: „Dopuštena je odredba ugovora prema kojoj se vrijednost ugovorne obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju cijene zlata ili tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti.“

Dakle, u konkretnom slučaju, sud može jedino procjenjivati da li je ništetno ugovaranje valutne klauzule u određenoj valuti, točnije valuti CHF. Ukoliko sud ocijeni kako je odredba Ugovora o valutnoj klauzuli kojom se glavnica kredita veže uz CHF nepoštena, odnosno ništetna, dolazimo do zaključka kako je u tom slučaju nastala određena pravna praznina obzirom je ugovorena valutna klauzula, međutim nedostaje dio odredbe koji se odnosi na samu valutu. Pri tome, tuženik navodi kako izvor obveze može biti prije svega sporazum stranaka (naime, stranke su prvotno samovoljno ugovorile valutnu klauzulu u CHF), zatim, ukoliko nema sporazuma stranaka izvor obveze može biti zakon (potrebno je ispitati zakonske propise kojima se uređuje pitanje sklapanja ugovora u stranoj valuti te da li postoji zakonski propis koji opisuje izmjenu odredbe o valutnoj klauzuli), a tek ukoliko iz zakonskih propisa ne proizlaze nikakva utvrđenja u pogledu primjene valutne klauzule, a temeljem kojih nastaju određene obveze za stranke, takvu obvezu, tek tada, može nadomjestiti odluka suda.

Imajući u vidu naprijed navedeno, ukoliko sud utvrdi ništetnom dio odredbe ugovora o valutnoj klauzuli u CHF-u, koja je ugovorena sporazumom stranaka, a koja se odnosi na način ugovaranja iste – bez prethodnog informiranja potrošača o rizicima valute CHF, potrebno je najprije utvrditi postoji li zakonska odredba koja bi se mogla primijeniti i nadomjestiti taj dio odredbe ugovora o kreditu.

S tim u vezi, tuženik podsjeća kako je Zakonom o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15), naloženo bankama primijeniti kamatnu stopu jednakoj kamatnoj stopi (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) koju su banke primjenjivale na kredite iste vrste i trajanja denominirane u valuti EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu, uvažavajući smanjenja kamatnih stopa, tečaj ili uvjete odobrene određenim istovrsnim skupinama potrošača temeljem dobi, namjene kredita, iste vrste i trajanja u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF.

Dakle, iz naprijed navedene zakonske odredbe jasno se može zaključiti kako je zakonodavac već predvidio rješenje u ovakvoj situaciji, a to je primjena valutne klauzule u EUR umjesto postojeće valutne klauzule u CHF.

Obzirom da tužitelj u ovom postupku svoj zahtjev za isplatom temelji na institutu stjecanja bez osnove, pozivajući se pritom na presude donesene u kolektivnom sporu „Potrošač“, tuženik smatra bitnim u vezi navedenog istaknuti sljedeće. Naime, tužitelj se u konkretnom slučaju ne može pozivati na pravna utvrđenja iz predmetnog kolektivnog spora, a obzirom isti traži isplatu navodno preplaćenih iznosa temeljem instituta stjecanje bez osnove, a koje pravo tužitelju, sukladno odredbi članka 502. c ZPP-a (NN 148/2011), koji se primjenjuje u ovom slučaju, pripada samo u slučaju da je tužitelj takovu isplatu potraživao temeljem instituta naknade štete.

Naime, što se tiče pravnih učinaka presude donesene po kolektivnoj tužbi potrebno je istaknuti da je Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku iz 2011. godine (NN broj 57/11), kojima je propisana mogućnost podnošenja kolektivne tužbe, dodan, među ostalim, i članak 502.c. Ova odredba je regulirala da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ZPP-a (kolektivna tužba) da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi.

Dakle, predmetna odredba odnosi se samo na parnične postupke koji su pokrenuti tužbom radi naknade štete (s obzirom na takvu dikciju samog članka), a ne i postupke pokrenute radi isplate po drugoj osnovi – stjecanje bez osnove. Naime, tek je posljednjim izmjenama i dopunama ZPP-a (NN broj 70/19) izmijenjen članak 502.c, na način da je sada izričito navedeno da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz postupaka po kolektivnoj tužbi. Dakle navedena izmjena stupila je na snagu tek 01. rujna 2019. godine, nakon što su predmetni pojedinačni postupci pokrenuti. Pri tome, člankom 117. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku, propisano je kako će se postupci pokrenuti prije stupanja na snagu ovoga Zakona dovršit primjenom odredbi Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 89/14).

Dakle, uzevši u obzir činjenicu kako je predmetni parnični postupak pokrenut prije stupanja na snagu novih izmjena ZPP-a, zaključujemo kako se tužitelj nema pravo pozivati na pravna utvrđenja iz predmetnog kolektivnog spora, a obzirom isti traži isplatu navodno preplaćenih iznosa temeljem instituta stjecanje bez osnove obzirom odluka suda donesena povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača obvezuje sudove samo u postupku radi naknade štete, a ne i u postupku radi stjecanja bez osnove.

Tužitelj u postupku predlaže da se utvrdi razlika između iznosa kunske protuvrijednosti anuiteta, po početno ugovorenoj kamatnoj stopi i prema tečaju CHF u odnosu na tečaj HRK koji je vrijedio na dan korištenja kredita, naspram iznosa anuiteta koji je tužitelj u kunskoj protuvrijednosti stvarno plaćao tuženiku tijekom otplate kredita. Tuženik nije suglasan s navedenim prijedlogom tužitelja i to iz sljedećih razloga.

Naime, iz navedenog prijedloga tužitelja može se izvesti zaključak kako isti smatra da se predmetni izračun treba sačiniti primjenom fiksne kamatne stope, iako su stranke ugovorile primjenjivu kamatnu stopu, a obzirom isti smatra ništetnom odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi.

Tuženik naglašava kako bi bilo protivno prisilnim propisima i sporazumu stranaka „nadomjestiti“ ugovornu odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi na način kako to sugerira tužitelj, a obzirom odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi nije zabranjena, što je utvrđeno i u kolektivnom sporu.

Pritom, tuženik ističe kako je u predmetu C-618//10, utvrđeno da se članak 6 stavak 1. Direktive Vijeća Europe 93/13/EEZ, treba interpretirati na način da isti ne ovlašćuje nacionalni sud izmijeniti ugovor o kreditu s ciljem da nepoštenu ugovornu odredbu zamijeni drugom odredbom koja se ne bi smatrala nepoštenom.

Također, obzirom se tužitelj uporno poziva na pravna utvrđenja i presude iz kolektivnog spora, bitno je istaknuti kako ni tužitelj u kolektivnom sporu konačno postavljenim tužbenim zahtjevom od dana 01. prosinca 2012. godine, nije zahtijevao da se promjenjiva kamatna stopa u ugovorima u kreditu u valutnoj klauzuli u CHF zamijeni fiksnom kamatnom stopom. Upravo suprotno, tužitelj je u kolektivnom sporu inzistirao na primjeni promjenjive kamatne stope (a što je sasvim logično obzirom je isto i bila namjera tužitelja prilikom sklapanja ugovora o kreditu) ali uz jasno definiranje parametara i metoda izračuna tih parametara na temelju kojih banka izračunava i mijenja kamatnu stopu.

Pri tome, ukoliko sud smatra kako je odredba ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi ništetna pozivajući se pritom na pravna utvrđenja iz kolektivnog spora, tuženik smatra bitnim istaknuti kako Trgovački sud u pravomoćnoj presudi broj P-1401/2012 nije utvrdio ništetnom cijelu odredbu ugovora o kredita o promjenjivoj kamatnoj stopi, već samo način na koja je ista određena, obzirom se ista određuje jednostranom odlukom banke bez jasno definiranih parametra.

Nadalje, tuženik ističe kako je odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi bitan sastojak ugovora te kako bi prihvaćenje prijedloga tužitelja zapravo dovelo do nedopuštene izmjene ugovorne odredbe protivno članku 247. ZOO-a, iz kojeg jasno proizlazi kako je ugovor sklopljen kad su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora. Dakle, usvajanjem prijedloga tužitelja, retroaktivno bi se na postojeći ugovorni odnos primijenila odredba koja je protivna volji ugovornih strana (obzirom bi se odredila primjena fiksne kamatne stope), dok je namjera tužitelja bila ugovoriti upravo promjenjivu kamatnu stopu. Slijedom navedenog, primjenom fiksne kamatne stope na način kako to predlaže tužitelj praktički bi se dovelo do prisilnog zasnivanja novog ugovornog odnosa između stranaka, a što je pravno neodrživo. Slijedom navedenog, postavlja se pitanje kako postupiti u slučaju nastanka takve pravne praznine (stranke su suglasno ugovorile primjenu promjenjive kamatne stope, međutim ništetan je način na koji se mijenja kamatna stopa). Tuženik smatra kako kod tako nastale pravne praznine sud nije ovlašten popuniti nastalu pravnu prazninu na način da presudom naloži izmjenu promjenjive kamatne stope u fiksnu kamatnu stopu kako to predlaže tužitelj. Naime, takvim postupanjem, u nepovoljan položaj doveli bi se potrošači koji su u sporno vrijeme s bankama sklapali ugovore o kreditu s fiksnom kamatnom stopom u valutnim klauzulama u EUR i sl., kao i potrošači koji su svoje kredite u valutnoj klauzuli u CHF-u konvertirali u EUR sukladno pozivu banke.

Pri tome, tuženik smatra bitnim u nastavku ukazati kako je nezavisni odvjetnik G. P. u svom mišljenju od dana 14. svibnja 2019. godine, istaknuo sljedeće: „Članku 1. stavku 2. i članku 6. stavku 1. Direktive 93/13 protivi se to da nacionalni sud dopuni ugovor u pogledu nepoštenih odredbi kojima se određuje način na koji stranke izvršavaju činidbu i njezina visina te koje dovode do nevaljanosti ugovora na štetu potrošača, primjenom nacionalnih općih odredbi kojima se predviđa da se sadržaj pravnog akta dopuni učincima koji proizlaze iz načela pravičnosti ili ustaljenih običaja, a koje dakle nisu dopunske odredbe.“

Isti stav zauzeo je i Sud Europske Unije u predmetu C-488/11 od dana 30. svibnja 2013. godine.

Stoga, ni u ovoj situaciju nije potrebna intervencija suda u pogleda utvrđivanja načina na koji se mijenja kamatna stopa, a obzirom je zakonodavac već uredio navedeno pitanje. Naime, Zakon o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15), prilikom konverzije, naložio je primjenu kamatne stope jednake kamatnoj stopi (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) koju su banke primjenjivale na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu, uvažavajući smanjenja kamatnih stopa, tečaj ili uvjete odobrene određenim istovrsnim skupinama potrošača temeljem dobi, namjene kredita, iste vrste i trajanja u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF.

Stoga, uzevši u obzir naprijed navedeno, tuženik predlaže da se prilikom vještačenja uzme u obzir kamatna stopa primjenjiva na kunske kredite, a ne početno ugovorena kamatna stopa kao što to predlaže tužitelj.

Osim toga, tuženik ističe da su tek donošenjem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN broj 112/12), koje odredbe su stupile na snagu 10. siječnja 2013. godine za ugovore o kreditu koji se od tada sklapaju uvedeni kriteriji promjenjivosti u obliku parametara koji su točno definirani zakonom. Do tada relevantni propisi nisu zahtijevali određivanje parametara nego su govorili o pretpostavkama koje su bile propisane Općim uvjetima, kako je to bilo dopušteno. Pri tome, bitno je naglasiti kako su potrošači, koristeći svoje zakonsko pravo na izbor, svjesno ušli u ugovorni odnos s tuženikom i kreditno se zadužili u obliku kredita nominiranog u švicarskom franku i svojevoljno ušli u rizik promjene kamatne stope.

Međutim, bez obzira na navedeno, tuženik je oduvijek svoje odluke o promjenama visine kamatne stope donosio temeljem gore spomenutih objektivnih tržišnih kriterija. Dokaz tome predstavlja činjenica da je već 01.01.2011. godine tuženik utvrdio odnosno propisao Metodologiju promjene kamatnih stopa u kreditnom i depozitnom poslovanju s fizičkim osobama H.-A.-A.-B. d.d., iako u tom trenutku nije imao zakonsku obvezu definiranja parametara koje prati u kontekstu donošenja odluke o korekciji promjenjive kamatne stope. Prema tome, i prije donošenja ZID ZPK tuženik je mijenjao visinu kamate isključivo prema tržišnim parametrima, a ne arbitrarno kako to neosnovano i paušalno pokušava argumentirati tužitelj.

Tuženik predlaže da se glede okolnosti samog zaključenja ugovora o kreditu sasluša svjedok koji je bio prisutan na strani tuženika prilikom odobravanja i sklapanja ugovora o kreditu.

Naime, nakon podnošenja zahtjeva za odobrenje kredita, predmet je dodijeljen zaposleniku tuženika u rad s kojim je tužitelj u detalje dogovorio sve uvjete Ugovora o kreditu, te prošao sve stavke prije same solemnizacije kod javnoga bilježnika. Tužitelj je bio svjestan značenja uzimanja kredita kod banke, uvjeta i načina vraćanja te je u svakom slučaju prije solemnizacije mogao odustati od istoga. Uostalom, tužitelj je i prilikom solemnizacije ugovora bio upoznat s uvjetima kreditiranja. (Dokaz: saslušanje svjedoka, dostava podataka naknadno, saslušanje javnog bilježnika na okolnosti navedene u tužbi).

Zaključno, tuženik u privitku ovog podneska, nastavno odgovoru na tužbu i u prilog dosad iznesenoj argumentaciji, dostavlja Obavijest o parametrima kamatne stope.

Tužitelj u podnesku od 04. svibnja 2021. god., navodi da odgovorom na tužbu i gomilanjem potpuno promašene argumentacije i nebitne dokumentacije, tuženik samo pokušava zakomplicirati ovaj u biti jednostavan pravni spor. Jednostavan, jer je o svim njegovim ključnim pitanjima već pravomoćno odlučeno u kolektivnom sporu, ili je pak o nekim spornim pitanjima Vrhovni sud Republike Hrvatske zauzeo jedinstveni stav (npr. po pitanju zastare – uvid u Rev-2245/17; o pitanju dokazivanja i granicama subjektivne pravomoćnosti kolektivne presude - Rev-3142/2018 itd.).

Naspram nekoliko presuda na koje se tuženik poziva, punomoćnik tužitelja raspolaže stotinama presuda iz slučaja „Franak“, koje se odnose upravo na A. B. d.d., kojima se svi navodi tuženikova odgovora na tužbu otklanjaju. No, tužitelj neće zatrpavati spis svom tom dokumentacijom već mu samo citira i prilaže neke važne presude Vrhovnog suda RH i Županijskih sudova kojima u bitnome ti sudovi pojašnjavaju subjektivne granice pravomoćnosti kolektivnih presuda potpuno suprotno navodima iz odgovora na tužbu.

Vrhovni sud RH zauzima izričiti stav prema kojem je dokazivanje ništavosti pojedinih odredbi u ovom postupku potpuno suvišno (npr. saslušanje svjedoka, zaposlenika banke, stranaka itd.) jednako kao i postavljanje takvog petita.

Tako Vrhovni sud RH u svojoj odluci Rev-3142/2018, od dana 19. ožujka 2019. god., posredno osporava ključne navode odgovora na tužbu (pojašnjava i pitanje zastare i ništavosti i dokazivanja itd.), kao i navode većine presuda drugostupanjskih sudova na koje se tuženik poziva, te ističe kako nižestupanjski sudovi nisu bili dužni u navedenom pravcu provoditi dokazni postupak neovisno o tome što se u postupcima kolektivne zaštite pravna zaštita pruža na općenitoj, odnosno apstraktnoj razini, s obzirom da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. st. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj: 41/2014, 110/2015, 14/2019, dalje: ZZP), u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. st. 1. toga Zakona, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, a kako je to propisano odredbom članka 118. Zakona o zaštiti potrošača, a o čemu se radi u ovom slučaju. Dakle, prema navedenom, citirane odredbe Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj: 53/91, 91/92, 112/99, 129/00, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 96/08, 84/08, 123/08, 57/11,25/13, 89/14, 70/19, dalje: ZPP) i Zakona zaštiti potrošača propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen tužbi iz članka 502.a stavka 1. Zakona o parničnom postupku. S obzirom na citirani sadržaj točke 5. izreke pravomoćne presude Trgovačkog suda u Z., posl. br. P- 1401/2012, koji se odnosi na tuženika, prema shvaćanju suda, nije bilo potrebe u navedenom pravcu ponovno provoditi dokazni postupak jer bi u suprotnom, s obzirom na iznesena utvrđenja iz tog postupka i citirane zakonske odredbe, drugačije postupanje bilo nesvrsishodno neekonomično i previše tegobno za potrošača, kao što bi bilo i u suprotnosti sa navedenim odredbama Zakona o parničnom postupku i Zakona zaštiti potrošača. (Dokaz: uvid u odluku VSRH Rev-3142/2018).

Što se tiče tuženikovog pozivanja na prigovor zastare koji je uzgred rečeno u potpunosti neosnovan, ističe se da je Vrhovni sud RH u svojim odlukama broj Rev- 2245/2017, Rev-3142/2018 i Rev-1404/2018, izrazio shvaćanje da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju članka 241. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, dalje: ZOO/05), te da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Ocjena neosnovanosti prigovora zastare prvostupanjskog suda utemeljena je na identičnom stajalištu Vrhovnog suda izraženog u naprijed citiranim odlukama. Građanski odjel Vrhovnog suda RH, međutim, revidirao je naprijed navedeno shvaćanje donošenjem Zaključka na svojoj sjednici od 30. siječnja 2020. koji glasi: „Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91), kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Prema iznesenom shvaćanju utužena tražbina tužitelja nije mogla zastarjeti budući bi zastarijevanje počelo teći tek pravomoćnošću ove odluke kojom su utvrđene ništetnim predmetne odredbe Ugovora o kreditu.“

Isti stav je izražen u odluci VSRH-a Rev - 2245/2017, a o tome Županijski sud u S., u odluci Gž-925/2019 koja je također objavljena na stranicama Vrhovnog suda RH kao sudska praksa navodi: „…Prilikom donošenja takvog shvaćanja posebice se imalo na umu postojanje znatnih teškoća prilikom ostvarivanja restitucijskih zahtjeva iz ništetnih ugovora zbog toga što takvi zahtjevi zastarijevaju u relativno kratkom zastarnom roku od pet godina, neovisno o tome što se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi (članak 328. ZOO).

Dakle, u nedostatku posebnih zakonskih odredaba koje bi izričito uređivale prekid zastare zbog pokretanja postupka radi zaštite kolektivnih interesa i prava, a vodeći i računa o tome da potrošači mogu ostvariti djelotvornu pravnu zaštitu bez obzira na kratak restitucijski rok iz ništetnih ugovora i bez obzira na to što je odredbom članka 140. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 79/07, dalje: ZZP/07), propisano da pokretanje ili vođenje postupka radi zaštite kolektivnih interesa potrošača ne sprječava potrošača da protiv trgovca pokrene pojedinačni postupak radi zaštite svojih povrijeđenih subjektivnih prava, revizijski sud je zauzeo pravno shvaćanje da je vođenjem kolektivnog spora došlo do prekida zastare u smislu članka 241. ZOO-a, jer u protivnom vođenje postupka kolektivne zaštite u opisanim okolnostima ne bi imalo smisla.“ (Dokaz: uvid u odluku ŽS S., Gž- 925/20199.

U odnosu na navode tuženika kako tužitelj nema pravo na vraćanje iznosa plaćenih po osnovnom ugovoru o kreditu, ističe se da potrošači imaju pravo na punu restituciju, a tu činjenicu je Vrhovni sud RH već ranije usvojio, poštujući svoju obvezu da nacionalno pravo tumači u duhu prava i sudske prakse Suda Europske unije. Tako je u svojoj presudi posl. br. Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018. g. zauzeo pravno shvaćanje o punoj restituciji potrošača koje, između ostaloga, sadrži tri temeljna pravila o učincima ništetnosti iz presude Europskog suda u predmetu F. G. N. i A. M. P. M. protiv C. B. i B. B.

V. A. S., u spojenim predmetima C-154/15, C-307/15 i C-308/15:

- Učinak djeluje unatrag, od dana sklapanja ugovora, tj. smatra se kao da nepoštena ugovorna odredba nije nikada niti bila ugovorena. Posljedica toga je ponovna uspostava pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se on nalazio da takve odredbe nije bilo;

- Proglašenjem ugovorne odredbe nepoštenom i ništetnom, za potrošače nastaje subjektivno pravo na restituciju.

- Potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih (preplaćenih) iznosa od trenutka sklapanja ugovora (Dokaz: presuda VSRH Rev 2245/2017).

Nadalje, tuženik odgovorom na tužbu potpuno proizvoljno tumači navode tužbe „izvrćući“ argumente tužitelja pa primjerice brojim irelevantnim što nepravomoćnim, što ukinutim sudskim odlukama, pokušava dokazati da je promjenjiva kamatna stopa dopuštena kao i valutna klauzula, što je pak notorna činjenica. Tužitelj drugačije niti ne tvrdi, uostalom kao ni kolektivne presude. Tuženik, očito s ciljem pogrešnog usmjeravanja raspravljanja u ovoj pravnoj stvari pokušava nametnuti sudu zaključak kako tužitelj osporava samu promjenjivost, a ne način promjenjivosti kamatne stope.

Tužitelj stoga ističe da promjenjivost kamatne stope sama za sebe nije uzrok ništavosti, već način njezine promjene - jednostranom odlukom banke koja u trenutku sklapanja ugovora nije bila niti određena niti odrediva, a što je utvrđeno kolektivnim presudama. Dakle, kamatna stopa je ugovorena kao promjenjiva, ali banka nije odredila uvjete i parametre tih promjena, slijedom čega se ima primijeniti ona kamatna stopa koja je bila poznata početkom otplate.

Valutna klauzula sama za sebe nije nevaljana, već njezina ništavost proizlazi iz razloga što je ugovorena na nepošten način kako je to pojašnjeno u tužbi. Štoviše, kolektivnim presudama naglašeno je da upravo kombinacija prethodna dva elementa dodatno pojačava ništavost/nepoštenost predmetnih odredbi ugovora o kreditu.

Tuženik u odgovoru na tužbu, kao i u dostavljenim podnescima samo ponavlja svoju argumentaciju iz kolektivnih sporova o čemu je već pravomoćno presuđeno s obzirom na to da ne može biti sporno da se u ovom postupku radi o identičnom ugovoru kao i onima na koje se odnosi kolektivna presuda. To je razvidno i iz samog načina stipulacije spornih ugovornih odredbi i općih uvjeta i drugih akta koji se primjenjuju, ali i iz drugih činjenica, kao što je špranciranost bankarskih ugovora o kreditu itd. Tuženik je diljem države koristio iste šprance ugovora o kreditu i u svim tim krajevima je postupao istovjetno, o čemu svjedoče i mnogobrojne presude protiv istog tuženika raznih drugih sudova.

Nadalje, tuženik svojim odgovorom na tužbu izokreće hipoteze, te konstruira pravno i činjenično stanje s očiglednom namjerom da u ovako jednostavnom sporu dovede sud u zabludu. Isti opširno i nepotrebno iznosi i analizira pravne hipoteze koje u širem smislu riječi predstavljaju presuđenu stvar, odnosno o kojima su se Ustavni sud RH, Vrhovni sud RH i Visoki trgovački sud jasno i decidirano izjasnili.

Potpuno je netočna tvrdnja tuženika da nema objektivnog identiteta ugovornih odredbi koje su presudom Visokog trgovačkog suda utvrđene ništetnima, kao i ugovornih odredbi u konkretnom slučaju. Upravo je u svrhu vođenja pojedinačnih postupaka radi isplate i pokrenut kolektivni spor. Izreka presude u dijelu koji se odnosi na Addiko Banku d.d., nedvojbeno i jasno proklamira ništavost spornih odredbi.

I Vrhovni sud RH se u Presudi i rješenju od 20. ožujka 2018. g., posl. br. Rev- 2245/17, o učinku presude Visokog trgovačkog suda decidirano izjasnio o tome da se utvrđenje ništetnosti odnosi na ugovor u konkretnom slučaju, navodeći da je prilikom donošenja navedenog shvaćanja sud imao na umu i odredbu čl. 502.c ZPP- a, o proširenju subjektivnih granica pravomoćnosti presude, prema kojem propisu se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502. a st. 1. ZPP-a, za zaštitu kolektivnih interesa i prava da su određenim postupanjem povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi te da će u takvom slučaju sud će biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

Dakle, odluka Visokog trgovačkog suda je pravomoćna i obvezujuća, a razlozi koje tuženik navodi zašto smatra odluku „nepravilnom“ i „nezakonitom“, apsolutno su irelevantni u ovom postupku, jer niti je prvostupanjski sud nadležan raspravljati o zakonitosti i pravilnosti odluke Visokog trgovačkog suda, niti je to predmet ovog postupka. Predmet ovog postupka je isplata preplaćenih iznosa na temelju odredbi koje su pravomoćno utvrđene ništetnima u postupku povodom kolektivne tužbe.

U odnosu na tvrdnje tuženika kako ugovorena promjenjiva kamatna stopa nije ništetna, tužitelj ističe kako je tuženik tipskim ugovorom o kojem se nije pregovaralo, ugovorio s tužiteljem promjenjivu kamatnu stopu koja se mijenjala odlukom tuženika. Kolektivnom presudom Visokog trgovačkog suda Pž-7129/13, te konačno i odlukom Vrhovnog suda RH Rev-2221/18, utvrđeno je da je takva odredba ništava, a identičnu odredbu sadrži i sporni predmetni ugovor o kreditu. Isto tako utvrđeno je da to što je nepoštena i ništetna promjena kamatne stope, ne znači da je ništetna i ugovorena početna kamatna stopa. To znači da je za vrijeme otplate kredita primjenjiva ta početno ugovorena kamatna stopa, ali nije primjenjiva niti jedno naknadno uvećanje te kamatne stope. Osim što je promjena kamatne stope nepoštena i ništetna na temelju propisa o zaštiti potrošača, svakako valja naglasiti da je ona i neodrediva na temelju odredaba Zakona o obveznim odnosima, jer ugovorom nisu utvrđeni podaci na temelju kojih bi se kamatna stopa mijenjala. Ta neodredivost uzrokuje također ništetnost tako ugovorene kamatne stope što je propisano člancima 269. do 272. Zakona o obveznim odnosima.

Valja naglasiti da tuženik nipošto nema izgovor u činjenici da je tek 10. siječnja 2013. god., počela primjena odredaba iz Zakona o potrošačkom kreditiranju, kojima je detaljno propisano kako kamatna stopa mora biti formirana. Naime, tuženik je i prije toga mogao i morao ugovarati podatke koji su egzaktni i neovisni o volji ijedne ugovorne strane, na temelju kojih bi se mijenjala kamatna stopa. Dapače, do 10. siječnja 2013. god., tuženik je imao veću slobodu ponude, mogao je nuditi bilo koji parametar koji je tržišno provjerljiv, no umjesto toga tuženik je ugovarao da se kamatna stopa mijenja na temelju njegove autonomne odluke, a da ta odluka nije utemeljena na matematičkim egzaktnim elementima, nego na volji banke da utvrđuje kamatnu stopu kako njoj u određenom trenutku odgovara, i to sve na štetu tužitelja.

Navedeno je protivno i novom i starom ZZP-u i ZOO-u, a u presudi Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/2012 je izražen stav da u razdoblju na koje se taj spor odnosi (od 2004. do 2008. g.), nije bila propisana obveza banaka da promjenjive kamatne stope nužno moraju biti ugovorene pozivanjem na određenu referentnu-baznu kamatnu stopu, uvećanu za promjenjivi dio, pa stoga ni tužene banke nisu mogle prekršiti propis kojeg tada u tom obliku nije bilo, no iz odredaba ZOO-a proizlazi da i onda ako je odredba o kamatnoj stopi ostala odrediva, ona ne smije biti određena na temelju jednostranih (poslovnih, diskrecionih) odluka banke kao jedne ugovorne strane, nego i u tom slučaju kada kamatna stopa kao predmet obveze ugovorom nije određena (kao fiksna kamatna stopa), to onda u tom slučaju mora biti odrediva, a to će biti samo ako ugovor sadrži podatke s pomoću kojih se ona može odrediti, a ti podaci moraju biti objektivizirani, te se ovaj članak ZOO-a ne može tumačiti tako da daje pravo jednoj strani – banci da jednostranom odlukom mijenja kamatnu stopu prema vlastitom nahođenju, interesu ili diskrecijskoj ocjeni.

Tužitelj je stava da je tuženik takvu kamatnu stopu ugovarao samo zbog toga jer je time osigurao siguran veliki profit, bez ikakva rizika da bi kamatna stopa mogla pasti zbog promjene tržišnih uvjeta, što bi se upravo i dogodilo da je tuženik primijenio tržišne veličine, jer je vidljivo kroz povijest kamatnih stopa da je kapital od vremena kada je kredit ugovoren, pa do danas izgubio na cijeni čak i do 100%, odnosno cijena kapitala za kredite danas je oko nula kuna, a to znači da bi kamatna stopa tijekom otplate drastično padala, a ne bi rasla kao što se to događalo u konkretnome kreditu.

Prema tuženikovim tvrdnjama, vrijedila bi bilo koja kamatna stopa koja ne doseže iznos najviše dopuštene ugovorne kamatne stope, što je apsurdno tvrditi, jer tužitelj na tako nešto nikada nije i ne bi pristao. Isto tako, tuženik tvrdi da su se promjene kamatnih stopa odvijale primjenom točno određenih kriterija predviđenih metodologijom tuženika, a ti kriteriji tužitelju nikada nisu prezentirani, nisu valjano inkorporirani u ugovor, a i Trgovački sud u Z. u presudi P-1401/2012 se o tome jasno očitovao na način da je istaknuo kako se u tom slučaju radi o gomilanju različitih kriterija i nejasnom odnosu između njih samih, a sve s ciljem da se po potrebi banka može pozvati na bilo koji od njih te da kriteriji koje banke navode, a naročito njihova mješavina, ne daju temelja za zaključak da se radi o kriteriju koji bi bio objektiviziran do tog stupnja da se može govoriti o „podacima s pomoću kojih se može odrediti predmet obveze“ odnosno o objektiviziranim kriterijima, a još manje se radi o kriteriju kojeg bi prosječni potrošač mogao razumjeti.

Na isti način o tome je stav zauzeo i Vrhovni sud RH u presudi i rješenju Revt- 249/2014, gdje je naveo da je terminologija koja je korištena u odlukama banaka, uključujući i dio koji se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu i način njezinog obračuna visoko stručna, i kao takva je razumljiva isključivo onim osobama koje imaju ekonomsku naobrazbu, te koje se bave bankarskim poslovanjem, te da je za prosječnog potrošača ovakva terminologija je apsolutno nerazumljiva.

Ono što je ovdje važno istaknuti jest činjenica da predmetni Ugovor o kreditu sadrži odredbu da se kamatna stopa mijenjala „sukladno odluci banke“, no time nije definirano niti pod kojim uvjetima niti na koji način se kamatna stopa ima mijenjati. Obzirom da sami ugovor ne sadrži podatke pomoću kojih se može odrediti činidba tužitelja, niti je određivanje činidbe prepušteno trećoj strani, odredba ugovora da se kamatna stopa mijenja prema odluci tuženika je ništetna, i to iz razloga što je neodrediva te iz razloga što se o njoj nije pojedinačno pregovaralo.

Nadalje, tuženik tvrdi da odredbe ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli nisu ništetne, dapače, da su iste jasne, uočljive i razumljive. Naprotiv tome, ističe se kako je tuženik tipskim ugovorom o kojem se nije pregovaralo, ugovorio s tužiteljem valutnu klauzulu CHF na temelju koje je u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika određen iznos isplaćenoga kredita, te na temelju čije kunske protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika su određivani i iznosi anuiteta odnosno kamata u anuitetu.

Tužitelj u vrijeme kada je ugovarao kredit nije znao ništa o valutnom riziku koji za njega predstavlja konkretna ugovorena valutna klauzula CHF. On nije bio informiran od strane tuženika da bi se moglo dogoditi da tečaj CHF-a naraste u tolikom obujmu.

Ono o čemu je tuženik morao informirati tužitelja, i to pisanim putem, jesu rizici i karakteristike konkretne valutne klauzule CHF, te moguće pojave tijekom otplate koje mogu uzrokovati znatnu neravnotežu prava i obveza na štetu tužitelja. Tužitelj nije bio upozoren niti na jedan od bitnih rizika koje sa sobom nosi ugovaranje kredita s valutnom klauzulom CHF. Tužitelj zbog toga dodatno osnažuje već presuđenu činjenicu da je valutna klauzula CHF nepoštena i ništetna za njegov potrošački ugovor sljedećim činjenicama:

- Tužitelj nije bio upozoren od strane tuženika da valutna klauzula CHF nije isto što i valutna klauzula EUR-o, zbog čega je daleko rizičnije ugovoriti takvu valutnu klauzulu nego valutnu klauzulu EUR-o. Naime, poznato je da Hrvatska narodna banka štiti tečaj kune u odnosu na tečaj eura, ali ne štiti tečaj kune u odnosu niti na jednu drugu valutu, pa tako niti u odnosu na CHF. Zbog toga se može reći da je tečaj CHF-a u odnosu na kunu potpuno slobodan te može rasti i padati neovisno o utjecaju H.-a, dok s EUR-om nije tako, nego dapače H. reagira i kupovinom odnosno prodajom EUR-a regulira tečaj eura u odnosu na kunu i time kunu drži stabilnom u, slobodno možemo reći, odnosu na cijelu eurozonu. Zbog toga je inflacija u Hrvatskoj vrlo niska, i zbog toga je kuna vrlo stabilna valuta u odnosu na eurozonu.

- CHF je valuta u koju „bježi“ kapital u vrijeme gospodarske krize. To znači da za vrijeme recesija CHF naglo jača, jer bogati pojedinci tada kupuju znatne količine CHF-a ne bi li tako zaštitili vrijednost svoje imovine, pa zbog toga vrijednost CHF-a u odnosu na ostale valute može naglo narasti. Povijest već poznaje takve situacije, pa se može vidjeti da je u razdoblju od 1974. do 1999. CHF narastao u odnosu na DEM za 47%, a u nekim razdobljima je taj rast bio čak 61% (prilog), dok je u sljedećih 6 godina narastao u odnosu na EURO još 6%, dok je u jednome kraćem vremenu narastao čak za 12% (prilog 2). Takvi detalji govore o tome da CHF nije valuta koja bi bila dobra za dužnike kod ugovaranja kredita odnosno da je ona vrlo rizična valuta, ako se radi o dužnicima koji nemaju primanja u toj valuti te se na to potrošač morao detaljno i dokazno upozoriti.

- Međunarodni monetarni fond je u više navrata upozoravao na mogućnost rasta tečaja CHF-a u odnosu na EURO sve europske banke, upravo zbog toga da ih upozori kako nije dobro plasirati potrošačima takve kredite. Nadalje, upozoravao je banke i na trostruki rizik, rizik pada rejtinga, rizik države koja ne čini ništa da spriječi ugovaranje takvih kredita, te konačno na rizik za potrošače koji bi mogli ući u pretjerani trošak zbog rasta njihovih anuiteta, vrlo je znakovito upozorenje MMF-a austrijskim bankama i državi iz 2005. godine.

- CHF je valuta koja se u hrvatskome monetarnom sustavu nalazi samo u tragovima. Pravi financijski temelj za potrošačke kredite su depoziti hrvatskih građana u eurima i kunama, a onda je tuženik da bi pokrio razliku između količine plasiranih kredita s valutnom klauzulom CHF i nedovoljnih stvarnih depozita u CHF-u kroz vanbilancu vjerojatno činio valutni swap odnosno putem forward ugovora stvarao je pokriće za valutu koje uistinu nema u depozitima iz kojih se krediti plasiraju odnosno ima je samo u manjim količinama ispod 20% u odnosu na količinu plasiranih CHF kredita.

Tužitelj je stava kako je tuženik namjerno i svjesno, a time apsolutno nepošteno i nesavjesno, ugovorio s tužiteljem baš takav kredit, jer je smatrao da će CHF možda narasti manje, možda do 15%, pa će tužitelj unatoč većim anuitetima bespogovorno izvršavati svoje obveze.

Uz sve navedeno, naglašava se i činjenica da je tuženik uz povećani tečaj naplaćivao i povećanu kamatnu stopu, pa je tako dvostruko opteretio tužitelja nemogućim iznosima anuiteta, koji su narasli i za preko 80% u odnosu na početne anuitete iz početnoga otplatnog plana.

Tuženikovo medijsko oglašavanje za sklapanje kredita sa valutnom klauzulom u CHF, pritom je bilo agresivno i kontinuirano, odnosno predstavljalo je nepoštenu poslovnu praksu jer su reklame svojom učestalošću i naglašavanjem da se radi o povoljnim ponudama koje se nude na akciji, bez naknade i samo do određenog roka kod tužitelja uspjele stvoriti uvjerenje da se radi o zaista povoljnim kreditima i jedinstvenoj prilici.

Sve navedeno, te sama već utvrđena činjenica u presudi Visokog trgovačkog suda Pž-6632/18, nedvojbeni je dokaz da je valutna klauzula CHF ugovorena na nepošten način zbog čega je i ona ništetna.

U vezi svega prethodno navedenoga, tužitelj napominje da je bio valjano informiran, a kako to tvrdi tuženik, ne bi nikada s tuženikom zaključio kredit u švicarskim francima, jer nitko valjano informiran ne bi pristao na mogućnost da mu se anuitet uveća za gotovo 100%.

Tužitelj u podnesku od 25.svibnja 2021. god., ponovno ističe da je Odlukom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. god., koja je u pogledu valutne klauzule potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH Pž- 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. god., u odnosu na tuženika pod 5) H. A.-A.

B. d.d. (prednika tuženika iz ovog postupka), utvrđeno u pogledu valutne klauzule, da je petotužena H. A.-A.-B. d.d. u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. god., povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače ucijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03) i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. god., protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

Navedeni pravni stav da je odredba o valutnoj klauzuli uz koju je bila vezana glavnica švicarski franak bez navođenja egzaktnih, jasnih i provjerljivih parametara za donošenje valjane odluke, sve bez mogućnosti posebnog ugovaranja i pregovora, a što je za posljedicu imalo nastanak neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu potrošača (tužitelja), nepoštena, a time i ništetna, potvrđen je u odlukama VSRH Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019. i Ustavnog suda RH U-III- 4150/2019, U-III-4388/2019, U-III-4389/2019, U-III-4390/2019, U-III-4396/2019, U-III- 4516/2019, U-III-4532/2019 od 3. veljače 2021. godine, dostupno na mrežnim stranicama Ustavnog suda Republike Hrvatske.

U odnosu na navode tuženika kako se tužitelj ne može pozivati na pravna utvrđenja iz kolektivnog spora u slučaju „Franak“, sukladno članku 502. c Zakona o parničnom postupku, ističe kako je odredbom čl. 502.c. ZPP-a, propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

U navedenoj odredbi čl. 502.c ZPP-a, riječ je o specifičnom proširenju subjektivnih granica pravomoćnosti presuda kojima se prihvaćaju zahtjevi za zaštitu kolektivnih interesa i prava, samo ako pojedini zahtjevi za zaštitu budu prihvaćeni i samo u korist fizičkih i pravnih osoba čije interese i prava tužitelj (posredno, tražeći apstraktnu pravnu zaštitu) štiti. Proširenje subjektivnih granica pravomoćnosti ovisilo bi, dakle, o tome je li presuda povoljna ili nepovoljna za tuženika (secundum eventum litis). Pojedine fizičke i pravne osobe mogu se pozivati u svojim parnicama u prvom redu na utvrđenja da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, dakle na odluke kojima će biti prihvaćen zahtjev za utvrđenje povrede ili ugrožavanja; one će se moći pozivati i na presude kojima će biti prihvaćeni zahtjevi za izricanje odgovarajućih zabrana odnosno naloga na pozitivne činidbe, onda kad bi se te zabrane ili nalozi sadržajno podudarali s onim što bi oni htjeli zaštititi.

Nadalje, kad se u Zakonu govori o "naknadi štete", misli se na kompenzacijski zahtjev koji postavlja potrošač prema trgovcu, u ovom slučaju klijent prema banci. Taj kompenzacijski zahtjev obuhvaća sve oblike kompenzacije, ne samo štetu u uskom smislu riječi. Naime, u potrošačko-pravnoj terminologiji povrijeđeni potrošač redovito ima prema trgovcu neki odštetni zahtjev u užem smislu te riječi. Međutim, nezamislivo je da bi sud u konkretnoj parnici bio vezan utvrđenjem iz "kolektivne presude" u dijelu naknade štete, a kad se traži vraćanje preplaćenoga da bi vrijedilo drugo pravno shvaćanje, o istom pitanju. Stoga termin "naknade štete" iz odredbe čl. 502.c ZPP-a, treba tumačiti u teleološkom smislu tj. u smislu, duhu i cilju te odredbe. Uostalom, presuda iz "kolektivne" parnice, uza sve svoje posebnosti, djeluje na druge sporove, i "vezuje" druge sudove, ponajprije snagom uvjerljivosti i obrazloženosti svojih stajališta.

U odnosu na navod tuženika kako se protivi načinu izračuna preplate tužitelja po predmetnom ugovoru o kreditu, tužitelj ističe kako je upravo zbog jednostranog načina mijenjanja kamatne stope od strane tuženika, došlo do povećanja mjesečnog anuiteta kojeg je tužitelj uredno plaćao, jer bi u protivnom tuženik protiv njega pokrenuo odgovarajuće postupke radi prisilne naplate dugovanog.

Dakle, suprotno navodima tuženika, tužitelj ne tvrdi da su tečaj i kamatna stopa fiksni, već dapače, kao posljedica ništetnosti tih odredbi je poznata samo njihova najviša vrijednost, što ih ne čini fiksnima jer su one mogle, a često i jesu bile manje od ugovornih. Slijedom navedenog, određeni vještak će sačiniti nalaz i mišljenje sukladno pravilima struke, odnosno usporedbom primjene početne i stvarno korištene mijenjane kamatne stope, te usporedbom anuiteta u kunskoj protuvrijednosti i to onog s fiksnim tečajem i kamatom na dan isplate kredita te naplaćenog anuiteta od strane tuženika, dobit će točan obračun plaćanja anuiteta po ugovoru o kreditu, a samim time i točan izračun preplate tužitelja po predmetnom ugovoru o kreditu.

U odnosu na prijedlog tuženika da se u predmetnom postupku saslušaju djelatnik tuženika koji je sudjelovao u ime istoga pri sklapanju predmetnog ugovora o kreditu, te javni bilježnik koji je ugovor o kreditu solemnizirao, tužitelj ističe kako je takav predloženi dokaz u potpunosti suvišan, iz razloga što prema odredbi članka 59. st. 2. Zakona o javnom bilježništvu, javni bilježnik privatnu ispravu ispituje u skladu s odredbama članaka 24., 57. i 58. istog Zakona, i ako za to ne nađe zapreke, potvrdit će je odnosno solemnizirati. Odredbom članka 57. Zakona o javnom bilježništvu, propisano je da pri sastavljanju javnobilježničkog akta javni bilježnik mora, ako je to moguće, ispitati da li su stranke ovlaštene i sposobne za poduzimanje i sklapanje posla, objasniti strankama smisao i posljedice posla i uvjeriti o njihovoj pravoj i ozbiljnoj volji. Ako korisnik kredita izjavi da ugovor kojeg je podnio na solemnizaciju ne razumije, javni bilježnik ugovor neće solemnizirati, no razumijevanje se odnosi na smisao i posljedice pravnog posla, a ne na smisao i posljedice pojedinih ugovornih odredaba, a koji stav je jasno zauzeo Visoki trgovački sud u presudi Pž-6632/2017.

Na pripremnom ročištu dana 10. lipnja 2021. god., tuženik navodi da na okolnost neposrednog pregovaranja prilikom sklapanja ugovora predlaže saslušanje svjedoka D. Š. na adresu poslovnica S. P., …. Ukoliko sud

donese rješenje o provođenju dokaza financijskim vještačenjem, predlaže da vještak izradi nalaz i mišljenje primjenom kamatne stope koja je vrijedila za kunske kredite, a u slučaju prihvaćanja prijedloga tužitelja je potrebno da vještak uzme u obzir razdoblja u kojima je kamatna stopa bila niža od početno ugovorene kao i razdoblja u kojima je tečaj CHF bio niži od onog koji je vrijedio na dan isplate kredita.

Tuženik je uz podnesak od 21. lipnja 2021.god., sukladno nalogu suda dostavio u dokazne svrhe cjelokupnu dokumentaciju zatraženu tužbom, u svrhu izvođenja dokaza financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem na okolnost utvrđenja visine tužbenog zahtjeva.

Tijekom postupka je izveden dokaz knjigovodstveno-financijskim vještačenjem od strane stalnog sudskog vještaka za financije M. J. dipl.oec., a koji u svojem vještvu od 06. rujna 2021. god., navodi da je na temelju rješenja ovog suda od 14. srpnja 2021 god., izrađen nalaz i mišljenje u ovj pravnoj stvari, radi isplate. Zadaća vještaka je utvrditi okolnost razlike više plaćenih iznosa anuiteta zbog mijenjanja kamatne stope i tečaja CHF/KN koje je tužitelj plaćao tuženiku, u odnosu na anuitete iz Ugovora o kreditu kod kojih bi se primjenjivala početna kamatna stopa, i tečaj važeći na dan isplate kredita, sve u kunskoj protuvrijednosti.

Navodi da je dana 07.06.2019. god., tužitelj podnio tužbu protiv tuženika pozivajući se na ništetnost dijela Ugovora o kreditu koji se odnosi na odredbe o promjeni kamatne stope i tečaja švicarskog franka od strane kreditora. Kredit pod brojem 216-72/2006 je ugovoren 06.02.2006. god, između tužitelja kao korisnika i tuženika-banke kao davatelja kredita na iznos od CHF=241.500,00 na rok otplate od 300 mjeseci. Isplaćen je u kunama prema srednjem tečaju kreditora na dan 24.02.2006. god., od 1CHF=4,677 Kn, te je i naplata mjesečnih anuiteta vršena po srednjem tečaju kreditora na dan plaćanja. Početna je ugovorena kamatna stopa iznosila 3,99 postotnih poena, a početni anuitet 1.273,39 CHF plativo u kunama po srednjem tečaju kreditora na dan plaćanja. Prvi anuitet je dospio 31.03.2006. godine. Banka je od 30.09.2006. godine povisila kamatnu stopu na 4,60% godišnje, te je tijekom utuženog razdoblja mijenjala kamatnu stopu, i to od 31.08.2007. god., na 5,00%, od 29.02.2008. god., na 5,99%, od 30.11.2008. god., na 6,20%, od 30.11.2010. god., na 5,95%, te od 31.05.2011.god., na 6,50%.

Tužitelj je kredit plaćao neredovito, te je tuženik obračunavao zateznu kamatu na dospjele anuitete, a naposljetku dana 11.07.2011. god., učinio kredit prijevremeno potpuno dospjelim. Kredit je uplatama od 09.11.2011. god., i 10.11.2011. god., u cijelosti otplaćen. Iznos uplate od 09.11.2011. god., kojim je u cijelosti podmiren dug po kreditu je obračunao kao i redovno dospjele anuitete, te ostatak na ime otplate preostale prijevremeno dospjele glavnice.

Dokumentacija u spisu koja prileži tužbi je adekvatna za točan izračun anuiteta koji su bili ugovoreni, kao i anuiteta koji su naknadno mijenjani. Zbog mijenjanja kamatne stope je došlo do povećanja mjesečnog anuiteta kojeg je tužitelj plaćao, a na osnovi ukupne dokumentacije bilo je moguće precizno utvrditi razliku između anuiteta po mijenjanom otplatnom planu, i anuiteta ugovorenih po početnoj kamatnoj stopi. U mjesečnim anuitetima je tako došlo do povećanja iznosa kamate koju je plaćao tužitelj u razdoblju od 31.10.2006. god., do 11.07.2011. godine.

Tijekom cijelog razdoblja otplate su se anuiteti u kunskoj protuvrijednosti mijenjali i sukladno promjeni tečaja švicarskog franka.

Vještak navodi da je u tablici koja prileži ovom nalazu prikazan obračun plaćanja kredita, usporedbom primjene početne i stvarno korištene mijenjane kamatne stope, te su po mjesečnim periodima u stupcu 12 naznačeni više plaćeni iznosi kamate u CHF. Datumi od kojeg je tužitelj preplatio anuitete su po mišljenju vještaka datumi dospijeća anuiteta (zbog jednakog položaja u odnosu na obračun zatezne kamate). Tečaj po kojem je obračunavao pojedinačne kunske protuvrijednosti na ime podmirenja anuiteta je tečaj važeći na dan uplate od strane korisnika kredita, kako je ii ugovoreno u Ugovoru o kreditu. U stupcu br. 17. tablice je izračunata kunska razlika više plaćenih mjesečnih anuiteta koji se stvarno otplaćivao po mijenjanoj kamatnoj stopi i mijenjanom tečaju u odnosu na anuitet koji bi primjenom početnog tečaja važećeg na dan isplate kredita i kamatne stope iz ugovora o kreditu bio fiksan kroz cijelo razdoblje otplate.

Imenovani vještak navodi da je vještvo napravljeno sukladno Rješenju ovog suda od 14. srpnja 2021. godine. Prilikom izrade vještva izvršen je uvid u priloženu dokumentaciju u spisu. Na osnovi podataka i izvršenog obračuna mišljenja je da su tužitelj (kao korisnik) i tuženik (kao davatelj) sklopili Ugovor o kreditu broj 216- 72/2006 . U razdoblju od 30. rujna 2006. god., do 11. srpnja 2011. god., tuženik je mijenjao kamatnu stopu na više u odnosu na ugovorenu.

Tužitelj je kao korisnik kredita zbog mijenjanja kamatne stope i tečaja švicarskog franka u razdoblju od 30.09.2006. god., do 09.11.2011. god., platio veće iznose anuiteta od ugovorenih za ukupno = 449.130,34 Kn. Navedeni iznosi su kumulativ mjesečnih iznosa dospjelih sukladno otplatnoj dinamici kredita.

Imenovani vještak je potom u nastavku vještva prikazao pojedinačne iznose preplate mjesečnih anuiteta sa datumima dospijeća anuiteta.

U podnesku od 29. listopada 2021.god., tuženik navodi kako je vještak u nalazu i mišljenju iskazao „preplatu“ na osnovi odredbe o valutnoj klauzuli CHF, koja uopće nije predmet ovog spora jer tužitelj u tužbenom zahtjevu isključivo traži isplatu na osnovi navodno ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi. Stoga tuženik predlaže sudu da zanemari dio nalaza i mišljenja koji se odnosi na valutnu klauzulu CHF.

U odnosu na dio nalaza i mišljenja koji se odnosi na „preplatu“ na temelju navodno ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, koja je isključivo predmet ovog spora, tuženik napominje kako je sud odredio pogrešan zadatak vještaku i zahtjeva dopunu vještačenja u tom smislu. Naime, sud je pogrešno zadao zadatak vještaku jer mu je naložio napraviti nalaz i mišljenje tako na predmetni Ugovor o kreditu primjeni fiksnu kamatnu stopu. Tuženik ističe da je to neosnovano s obzirom na to su se ugovorne strane u ovom kreditnom odnosu jasno i nedvosmisleno opredijelile na sklapanje ugovora o kreditu u kojemu kamatna stopa nije fiksna nego promjenjiva.

S tim u vezi, tuženik skreće pažnju na to da je VSRH u odluci Revt 249/14-2 od 09. travnja 2015. godine, jasno kazao sljedeće: „Polazeći od naravi banaka kao novčarskih institucija čiji krajnji cilj je ostvarivanje zarade, ovaj sud ne dovodi u pitanje njihovo legitimno pravo da u ugovorima o kreditu ugovaraju promjenjivu kamatnu stopu (…).“ Dakle, općenito promatrano, ugovaranje promjenjivosti početno ugovorene kamatne stope prema stajalištu VSRH-a, nije zakonski upitno. Tuženik posebno ističe da je očigledno kako je sud prilikom zadavanja zadatka vještaku zanemario to da se ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi sastoji od dva samostalna i odvojena sporazuma. Jedan je ugovaranje promjenjivosti kamatne stope, a drugi je ugovaranje načina njezine promjene.

Iznimno je važno naglasiti da u kolektivnom sporu odredba o promjenjivosti kamatne stope nije utvrđena ništetnom, nego je utvrđen ništetnim isključivo način njezine promjene, odnosno mijenjanje kamatne stope jednostranom odlukom banke (drugi element odredbe o promjenjivosti kamatne stope). Slijedom toga, ništetnost odredbe koja ovlašćuje banku jednostrano izmijeniti visinu kamatne stope ne znači, kao što to pogrešno zaključuju prvostupanjski i drugostupanjski sud, da je kamatna stopa postala fiksna. Ugovorne strane nesumnjivo su se odlučile za promjenjivost kamatne stope i to treba poštovati sukladno načelu pacta sunt servanda.

U vezi s navedenim tuženik ističe da je Visoki trgovački sud Republike Hrvatske u spomenutoj odluci iz kolektivnog spora Pž-7129/13, ukinuo prvostupanjsku presudu Trgovačkog suda u Z. P. -1401/2012 u dijelu koji je glasio: „Nalaže se tuženicima da u roku od 60 (šezdeset) dana ponude potrošačima izmjenu ugovorne odredbe kojom je određeno da je iznos glavnice kreditne obveze vezan uz valutu švicarski franak, a kamatna stopa promjenjiva, na način da je glavnica bude izražena u kunama u iznosu koji je isplaćen u fazi korištenja kredita i uz fiksnu kamatnu stopu, a u postotku koji je bio izrijekom naveden u sklopljenom potrošačkom ugovoru kao važeća stopa redovne kamate na dan sklapanja ugovora, jer će u suprotnom njihovu ponudu zamijeniti ova presuda…“

Dakle, iz pravomoćne presude u kolektivnom sporu ne proizlazi, kao što bi to proizlazilo ako bi sud prihvatio nalaz i mišljenje vještaka, da zbog ništetnosti odredbe o načinu promjene kamatne stope treba primijeniti fiksnu kamatnu stopu, jer je Visoki trgovački sud Republike Hrvatske ukinuo prvostupanjsku presudu iz kolektivnog spora u dijelu u kojemu je bankama naložena primjena fiksne kamatne stope.

Na tom tragu Županijski sud u P. u odluci Gž-352/2019 od 29. srpnja 2019. godine zauzima sljedeći stav: „(…) a obzirom na dopuštenost ugovaranja promjenjive kamatne stope, čak i kad bi odredba o načinu izmjene kamatne stope (ili odredba općih uvjeta poslovanja kao sastavnog dijela ugovora) iz nekog razloga bila nepoštena, a time i ništetna, ostala bi na snazi ugovorena promjenjivost kamatne stope, što podrazumijeva da bi postojala obveza tužitelja da plaća kamatu po izmijenjenim kamatnim stopama koje bi bile u skladu s objektivnim parametrima za utvrđivanje visine kamatne stope i iznosa kamate koja bi bila obračunata po stopi određenoj odlukom tuženika kao banke, ukoliko bi među njima postojala razlika. (…) s obzirom na sadržaj ugovora i dopušteno ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu ne može tražiti isplatu razlike kamate koju je platio i kamate koja bi bila za cijelo vrijeme otplate kredita izračunata na temelju početne kamatne stope, jer bi u tom slučaju ta prvotno ugovorena kamatna stopa predstavljala fiksnu kamatnu stopu, koja u konkretnom slučaju nije ugovorena.“

Konačno, tuženik ukazuje i na riječi koje je profesor P. M. izgovorio na jednoj stručnoj tribini: „Ni sudac ni zakonodavac ne mogu retroaktivno tumačiti dogovor ugovornih strana i konstruirati ugovor po principu zaključujući, ako je ništav dogovor o podešavanju kamatne stope, primjenjuje se fiksna kamatna stopa koja je, najčešće, vrijedila kad je kredit bio odobren klijentu. Imamo izričitu presudu Njemačkog vrhovnog suda kojom je on poništio drugostupanjske odluke u takvim slučajevima tumačenja. Dakle, kada su drugostupanjski sudovi nastojali proizvoljno konstruirati da u slučaju ništavog dogovora o podešavanju kamatne stope treba primijeniti konkretno neku određenu fiksnu kamatnu stopu koja je vrijedila kao početna kamatna stopa kredita s promjenjivom, varijabilnom kamatom. Ako se dogovorila promjenjiva cijena to uživa pravnu zaštitu, i to čitavo vrijeme na koje je sklopljen konkretan posao.“

Slijedom navedenog, tuženik je predlažio dopunu financijskog vještačenja na način da vještak u nalazu i mišljenju usporedi visinu referentne kamatne stope H. n. b. s visinom kamatne stope koju je tuženik jednostrano

mijenjao. Navedeni prijedlog tuženik iznosi iz razloga što je promjena referentne kamatne stope uzrokovala tuženikovu promjenu kamatnu stope u ovom ugovornom odnosu, te bi se jedino tako eventualno mogla utvrditi „preplata“ u duhu kolektivne presude na koju se tužitelj poziva.

Tužitelj je podneskom od 17. studenog 2021. god., konačno postavio i precizirao tužbeni zahtjev u skladu sa Nalazom i mišljenjem imenovanog sudskog vještaka, te predložio sudu da donese odluku pobliže opisano u izreci presude. Tužitelj je istim podneskom povukao tužbu u dijelu tužbenog zahtjeva koji se odnosi na obvezu tuženika na dostavu cjelokupne pobrojena dokumentacije iz koje će biti vidljiv pregled obveza po Ugovoru o kreditu br. 216-72/2006 godine, a radi čega je donijeta odluka kao u izreci rješenja, i to pozivom na odredbu čl. 193 st. 2 Zakona o parničnom postupku (N.N. br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 70/19, u daljnjem tekstu ZPP).

Na raspravnom ročištu dana 09. prosinca 2021. god., tuženik se je usprotivio preinaci tužbenog zahtjeva.

Tužitelj u podnesku od 24. prosinca 2021. god., navodi kako se protivi svim iznesenim navodima tuženika budući da su isti u cijelosti neosnovani, te su usmjereni ka odugovlačenju postupka, pogotovo uzevši u obzir činjenicu kako tuženik neosnovano navodi da tužitelj nije tražio isplatu s osnove ništetne odredbe o valutnoj klauzuli.

Naime, tuženik ističe primjedbe na nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka za financije M. J. od 06. rujna 2021. god., navodeći pritom da vještak nije na pravilan način obračunao preplatu tužitelja po predmetnom ugovoru o kreditu. Suprotno navedenom stavu, tužitelj ističe da je imenovani vještak sačinio nalaz i mišljenje sukladno pravilima struke, te na pravilan i objektivan način, odnosno usporedbom primjene početne i stvarno korištene mijenjane kamatne stope, te usporedbom anuiteta u kunskoj protuvrijednosti i to onog s fiksnim tečajem i kamatom na dan isplate kredita, te naplaćenog anuiteta od strane tuženika, te dobio točan obračun plaćanja anuiteta po ugovoru o kreditu, a samim time i točan izračun preplate tužitelja po predmetnom ugovoru o kreditu.

U presudi Županijskog suda u R. poslovni broj Gž-262/2019 od 03. srpnja 2019. godine se navodi: ''da u situaciji kada je iz navedenih razloga naznačena Ugovorna odredba ništetna, valja u smislu odredbe članka 26. stavak 3. ZOO-a, primijeniti onu kamatu čija stopa je određena u Ugovoru, tj. 5,55% godišnje.'' Isti stav zauzeo je i Županijski sud u Z. u presudi poslovni broj Gž-1332/2020, kao i sudska praksa u istovjetnim predmetima. Iz navedenih drugostupanjskih odluka razvidno je da je sud cijenio da je kamatna stopa određena onom stopom koja je ugovorena prilikom sklapanja ugovora.

U tom pravcu, u revizijskoj odluci Vrhovnog suda RH-a poslovni broj Rev 2221/2018-11 od 3. rujna 2019. god., obrazloženo je da: ''(...) su ugovorne kamate po svojoj pravnoj naravi naknada koju se korisnik kredita obvezuje platiti banci za korištenje iznosa novčanih sredstava odobrenih mu na određeno vremensko razdoblje od strane banke, uz obvezu vraćanja iskorištenog iznosa novca, u vrijeme i na način kako je to ugovoreno ugovorom o kreditu, onda se nameće zaključak da takva ugovorna odredba mora biti određena, odnosno odrediva u smislu čl. 46. st. 2. i čl. 50. ZZO/91, odnosno čl. 269. st. 2. i čl. 272. ZOO/05, a što u ovom slučaju nije ostvareno (...)".

Vrhovni sud RH je u presudi i rješenju poslovni broj Rev 1172/2018-2 od 19. ožujka 2019. god., dao odgovor na pitanje kako se mogu nadomjestiti odredbe ugovora o potrošačkom kreditiranju koje su utvrđene ništetnim. Prema shvaćanju ovog Suda; ''(…) nije uspostavljen zakonit mehanizam promjene kamatne stope po nekoj od navedenih osnova kojim bi se dopunom ugovora nadomjestile ništetne odredbe ugovora, i na temelju kojega bi Banka bila ovlaštena u razdoblju nakon sklapanja ugovora pa do dana 01. siječnja 2014., obračunati i naplatiti redovnu kamatu po stopi višoj od 4,90%.'' ''Zbog iznijetih razloga, a imajući na umu pravne posljedice ništetnosti dijela odredbe o parametrima promjenjivosti kamatne stope, na dan stupanja na snagu ZID ZOPK/12, predmetni ugovor je vrijedio s kamatnom stopom od 4,90%, s mogućnošću da stranke i dalje pregovaraju radi uspostave zakonitog mehanizma promjene kamatne stope, jer nije dovedena u pitanje prava volja stranaka da se na predmetni ugovor primjenjuje promjenjiva kamatna stopa.''

Dakle, upravo zbog činjenice kako je „kolektivnim presudama“ utvrđena ništetnost odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, gore navedeni izračun vještaka je jedini točan i pravilan da bi se dobio ukupan iznos preplate korisnika kredita.

Stoga je imenovani vještak opravdano i sukladno pravilima struke utvrdio da bi u slučaju da je kamatna stopa po predmetnom kreditu ostala na razini iz ugovora o kreditu, tužitelj kroz anuitetnu otplatu isplatio tuženiku razliku u iznosu od 449.130,34 kuna uvećano za zakonske zatezne kamate, za koji iznos se tuženik neosnovano obogatio budući da je tuženik u takvom postupanju bio nesavjestan.

Zaključno, tužitelj se protivi prijedlogu tuženika za dopunom predmetnog nalaza i mišljenja, smatrajući istu nepotrebnom i usmjerenom ka odugovlačenju postupka, budući da je stalni sudski vještak za financije sukladno pravilima struke izračunao preplatu tužitelja po predmetnom ugovoru o kreditu.

Stranke su zatražile parnični trošak.

U dokazne svrhe sud je pregledao Ugovor o kreditu br. 216-72/2006 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 06. veljače 2006. god., Obavijest o promjenama kamatnih stopa po kreditu do 11.03.2015. god., Obavijest o ukupno plaćenoj glavnici, redovnoj kamati, zateznoj kamati i troškovima za razdoblje od 1.3.2006. do 11.3.2015. god., Zahtjev za izdavanjem dokumentacije po kreditu br. 216-72/2006 od 20. rujna 2018. god., Obavijest tuženika od 28. 09. 2018. god., Provedbe upisa na dan 11. 07. 2016. god. Sudskog registra Trgovačkog suda u Z. – Podaci o poslovnom subjektu, Presudu Vrhovnog suda RH br. Rev-x- 183/11-2 od 16. listopada 2013. god., Presudu suda (drugo vijeće) - Direktiva 93/13/EEZ od 20. rujna 2017. god., Rješenje Ustavnog suda RH br. U-I/392/2011 – Sažetak od 13. prosinca 2016.god., Presudu suda (drugo vijeće) - Direktiva 93/13/EEZ od 20. rujna 2018. god., Članak – učinak konverzije kredita denominiranih u CHF i onih u kunama s valutnom klauzulom u CHF kroz sudsku praksu mr. sc. A. E. dipl.iur., Godišnje izvješće Narodne banke Hrvatske 1992. god.,

Članak - inflacija u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini: usporedba stanja, uzroci nastanka i izgledi za rješenja - J. H. i D. H., Presudu i Rješenje

Vrhovnog suda RH br. Revt-249/14-2 od 09. travnja 2015. god., Mišljenje Vlade RH u vezi pisma Hrvatskog sabora Kl: 330-01/12-01/03 od 26. srpnja 2012. god., Presudu Županijskog suda u Puli br. Gž-311/2018-2 od 03. rujna 2018. god., Članak - HNB:

Krediti vezani uz franak su visokorizični od 26. 08. 2016. god., B. o bankama H. banke - 2006. god, Članak - Opasni krediti u francima od 09. 07. 2005. god., Članak - Franak može naplatiti danak od 18. 07. 2005. god., Članak - Kretanje tečaja CHF i EUR, Članak - Stambeni krediti uz valutnu klauzulu EUR ili CHF?, Članak - H. A. A. banka - Stambeni kredit za mlade do 40 godina uz promjenjivu kamatnu stopu - EUR, Članak - Ne uzimajte kredite u švicarskim francima! od 20. 07. 2005. god., Članak - Kretanje tečaja CHF i EUR, Članak - Stambeni krediti uz valutnu klauzulu EUR ili CHF?, Članak - H. A. A. banka-

Stambeni kredit za mlade do 40 godina uz promjenjivu kamatnu stopu - EUR, Random walk model kretanja tečaja, Tendencije Švicarskog franka u nepovoljnom globalnom okruženju, Članak - 18% više rate u švicarcima, Članak - U godinu dana rata povećana za 541 KN od 25. 08. 2006. god., Opće uvjete poslovanja sa stanovništvom od 20.ožujka 2006. god., Presudu (prvo vijeće) - Direktiva 93/13/EEC od 14.lipnja 202. god., na Engleskom jeziku, Presudu Visokog trgovačkog suda RH br. Pž-2462/03-3 od 12. prosinca 2005. god., Presudu Županijskog suda u P. br. Gž-2658/12-2 od 11. studenog 2013. god., Presudu (prvo vijeće) - Direktiva 93/13/EEC od 03. lipnja 2010. god., na Engleskom jeziku, Opće uvjete za poslovanje sa građanima u primjeni od 15.05.1997. god., Obavijest o promjeni kamatne stope od 08. 11. 2010. god., Otplatni plan, Obavijest o promjeni kamatne stope po partiji kredita br. 25315330 od 22. 12. 2008. god., Obavijest o promjeni kamatne stope od 06. 05. 2011 .god., Otplatni plan, Presudu i Rješenje Vrhovnog suda RH br. Rev- 2245/17-2 od 20.ožujka 2018. god., br. Rev-3142/2018-2 od 19.ožujka 2019. god., br. Rev-1404/2018-3 od 17. travnja 2019. god., Presudu Županijskog suda u Splitu br. Gž-952/2019-2 od 13. siječnja 2020. god., Presudu suda (treće vijeće) - Direktiva 93/13/EEZ od 14.ožujka 2019. god., Presudu i Rješenje Vrhovnog suda RH br. Revt- 249/14-2 od 09. travnja 2015.god., Obavijest o promjeni kamatne stope od 08.11.2010. god., Otplatni plan za kredit 25315330, Obavijest o promjenama kamatnih stopa po kreditu od 29.03. 2021.god., Otplatni plan od 24.02.2006. god., Otplatni plan od 29. ožujka 2021. god., Obavijest o promjeni kamatne stope od 06.05.2011. god., Otplatni plan po ugovoru o kreditu br. 216-72/2006, Obavijest o promjeni kamatne stope po partiji kredita br. 25315330 od 22.12.2008. god., Specifikaciju uplata – broj ugovora 216-72/2006, Pregled prometa za klijenta od 29.ožujka 2021.god., te vještvo br. 76/21 Stalnog sudskog vještaka za financije Marijan Jović od 06. rujna 2021. godine.

Tužbeni zahtjev je osnovan.

Zakon o obveznim odnosima (N.N. br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18, u daljnjem tekstu ZOO), propisuje u odredbama čl. 296, da su ništetne odredbe općih uvjeta ugovora koje, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, prouzroče očiglednu neravnopravnost u pravima i obvezama strana na štetu suugovaratelja sastavljača ili ugrožavaju postizanje svrhe sklopljenog ugovora, čak i ako su opći uvjeti koji ih sadrže odobreni od nadležnog tijela (st.1). Prilikom ocjene ništetnosti određene odredbe općih uvjeta ugovora uzimaju se u obzir sve okolnosti prije i vrijeme sklapanja ugovora, pravna narav ugovora, vrsta robe ili usluge koja je objekt činidbe, ostale odredbe ugovora kao i odredbe drugog ugovora s kojim je ta odredba općih uvjeta ugovora povezana (st.2). Odredba stavka 1. ovoga članka ne primjenjuje se na one odredbe općih uvjeta ugovora čiji je sadržaj preuzet iz važećih propisa ili se prije sklapanja ugovora o njima pojedinačno pregovaralo, a druga je strana pri tom mogla utjecati na njihov sadržaj te na odredbe o predmetu i cijeni ugovora ako su jasne, razumljive i lako uočljive (st. 3).

U odredbi čl. 322 st.1 ZOO-a, propisano je da je Ugovor koji je protivan Ustavu RH, prisilnim propisima ili moralu društva, ništetan, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.

U odredbama čl. 323 ZOO-a, propisano je da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje (st. 1). Ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran je svome suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti (st. 2).

Nadalje je u odredbama čl. 324 ZOO-a, propisano da ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen (st. 1). Ali će ugovor ostati valjan čak i ako je ništetna odredba bila uvjet ili odlučujuća pobuda ugovora u slučaju kad je ništetnost ustanovljena upravo da bi ugovor bio oslobođen te odredbe i vrijedio bez nje.

Ovaj sud ne može prihvatiti prigovor tuženika kada navodi da u konkretnom slučaju nisu ispunjeni zakonske pretpostavke za podnošenje tzv. stupnjevite tužbe, sukladno članku 186.b stavku 3. ZPP-a. Naime, tuženik tijekom postupka ne dokazuje da je cjelokupnu priloženu dokumentaciju iz koje su razvidni svi potrebni podaci za postavljenje određenog tužbenog zahtjeva, već dostavio tužitelju za vrijeme trajanja kreditnog odnosa, a što je kao ugovorna strana bio dužan učiniti. Osim toga, a sve da je tuženik za vrijeme trajanja kreditnog odnosa i dostavio tužitelju priloženu dokumentaciju, ovaj sud cijeni da tužitelj istu nije sačuvao iz opravdanih razloga jer tijekom spornog razdoblja od 30.09. 2006. god., do 09. 11. 2011. god., nije imao nikakvih spoznaja o ništetnosti spornih dijelova odredbi članka 2. (Iznos, namjena i korištenje kredita), članka 3. (kamatna stopa), članka 4. (Otplata kredita) i članka 6. (Promjenljivost kamatne stope), predmetnog Ugovora o kreditu br. 216-72/2006 od 06. 02. 2006. godine.

Radi navedenog, odbijen je kao neosnovan prijedlog tuženika za donošenje rješenja o odbačaju tužbe kao nedopuštene.

Tuženik se iz istih razloga nije u mogućnosti s uspjehom protiviti ni preinaci tužbe, a obzirom da tužitelj podneskom od 17. studenog 2021. god., nije preinačio tužbu, već je istim podneskom konačno postavio i precizirao tužbeni zahtjev u skladu sa Nalazom i mišljenjem imenovanog sudskog vještaka.

Među parničnim strankama nije sporno da je Presudom i rješenjem Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. god., djelomično pravomoćno okončan kolektivni spor u kolektivnom postupku koji je Savez udruga za zaštitu potrošača "Potrošač", kao ovlašteni tužitelj temeljem tužbe od 04.04.2012. god., pokrenuo i vodio protiv osam banaka, između ostalih i ovdje prednika tuženika, na način da je dijelom potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12 od 04. srpnja 2013. god., i to na način da je između ostalog, pravomoćno presuđeno da je prednik tuženika u razdoblju od 10. rujna 2003. god., do 31. prosinca 2008. god. (kao i ostalih šest banaka u drugim razdobljima) povrijedio kolektivne interese i prava potrošača - korisnika kredita, a koje povrede traju i nadalje, i to tako što u potrošačkim ugovorima o kreditima koristi nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna, te se nalaže predniku tuženika prekinuti s korištenjem odredaba kojima je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s njihovim jednostranim odlukama, o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, i zabranjuje mu se takvo ili slično postupanje ubuduće.

Među strankama je nesporno i to da je povodom podnesenih revizija stranaka, Vrhovni sud Republike Hrvatske presudom i rješenjem posl. br. Revt-249/14 od 09. travnja 2015. god., odbio revizije stranaka izjavljene protiv Presude i rješenja Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. god., uz obrazloženje da kada je u sporu za zaštitu kolektivnih prava i interesa pravomoćno odlučeno da je ništetna odredba koja se odnosi na ugovaranje promjenjive kamatne stope u ugovorima koje je sklapao tuženik, to se ne može tuženik u toj parnici predloženim dokazima (saslušanje svjedoka – svojih djelatnika) "obraniti" od pravnih učinaka citirane presude Trgovačkog suda u Z..

Nadalje je nesporno da je Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. god., dijelom potvrđena presuda Trgovačkog suda u Z. poslovni broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. god., u dijelu točke 1., 2., 3., 4., 5., 6. i 7. izreke, a kojima se utvrđuje da je između ostalih banaka, i prednik tuženika u razdoblju od 01. listopada 2004. god., do 31. prosinca 2008. god., povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/13) i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09) i to člancima 96. i 97., te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te mu je naloženo da prekine s gore opisanim postupanjem.

Stoga odista nisu jasna pravna stajalište tuženika kada navodi da tužitelj nema pravo pozivati se na utvrđenja iz spomenutih presuda donesenih u okviru Kolektivnog spora, i to obzirom da nije postojala mogućnost ostvarenja kolektivne zaštite potrošača prema potrošačkim propisima koji su bili na snazi u trenutku sklapanja Osnovnog ugovora, obzirom da tužitelju nedostaje pravni interes za prethodno utvrđenje suda da su sporne odredbe Osnovnog ugovora ništetne, a što je temeljna pretpostavka za usvajanje tužbenog zahtjeva, obzirom da se pravomoćnost prvostupanjske presude donesene u Kolektivnom sporu ne odnosi se na Osnovni ugovor, obzirom da podnositelj kolektivne tužbe ne ostvaruje povrijeđeno subjektivno pravo potrošača, jer se pravna zaštita koju je na apstraktnoj razini postigla udruga Potrošač u Kolektivnom sporu ne može smatrati ostvarenjem konkretne pravne zaštite ovdje tužitelja koja se temelji na pretpostavci ništetnosti spornih odredaba Osnovnog ugovora, te zaključno obzirom da činjenica pravomoćnosti presuda iz Kolektivnog spora ne znači automatski ipso iure da su odredbe Ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi ništetne.

Slijedom navedenog, tuženik neosnovano smatra kako ima pravo u ovom postupku dokazivati kako odredbe predmetnog Ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi, u ovom konkretnom slučaju nisu ništetne.

Naime, predmet ovog parničnog postupka svakako ne može biti preispitivanje zakonitosti i pravilnosti donijete pravomoćne Presude i rješenja Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. god., i pravomoćne presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. god., a kojima je pravomoćno presuđeno da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. god., do 31. prosinca 2008. god., povrijedio kolektivne interese i prava potrošača - korisnika kredita, i to tako što u potrošačkim ugovorima o kreditima koristi nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna, te mu se nalaže prekinuti s korištenjem odredaba kojima je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s njihovim jednostranim odlukama, o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, i zabranjuje mu se takvo ili slično postupanje ubuduće, kao i to da je u razdoblju od 01. listopada 2004. god., do 31. prosinca 2008. god., tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/13) i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09) i to člancima 96. i 97., te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te mu je naloženo da prekine s gore opisanim postupanjem.

U odredbama čl. 502 a st. 1 i st. 2 ZPP-a, propisano je da Udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu, kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđenog i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određene djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povređuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava (st. 1). Interesi iz stavka 1 ovoga članka mogu biti interesi koji se tiču čovjekova okoliša i životne sredine, zatim moralnih, etnički, potrošački, antidiskriminacijski i drugi interesi, koji su zakonski zajamčeni i koji moraju biti teže povrijeđeni ili ozbiljno ugroženi djelatnošću, odnosno općenito postupanjem osobe protiv koje se tužba podnosi (st. 2).

U odredbi čl. 502 c ZPP-a, propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502a st. 1 ovoga zakona da su određeni postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štiti. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozivati.

Ovaj sud je stoga sukladno odredbi čl. 502 c ZPP-a, u konkretnom slučaju vezan za utvrđenja u parnici u kolektivnom sporu vođenom pred Trgovačkim sudom u Z. pod posl. br. P-1401/12, između Saveza udruga za zaštitu potrošača "Potrošač", kao ovlaštenog tužitelja i osam banaka kao tuženika, a između ostalih i ovdje tuženika ex. H. A.-A.-B. d.d..

Međutim, nema nikakve dvojbe da je unatoč ništetnosti spornih dijelova odredbi članka 2. (Iznos, namjena i korištenje kredita), članka 3. (kamatna stopa), članka 4. (Otplata kredita) i članka 6. (Promjenljivost kamatne stope), predmetnog Ugovora o kreditu br. 216-72/2006 od 06. 02. 2006. god., a na koju ništetnost ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, predmetni Ugovor o kreditu, sukladno odredbama čl. 324 ZOO-a, pravno valjan u dijelu u kojem je među parničnim strankama ugovoreno da se na iznos kredita iz članka 2. ovog Ugovora obračunavaju kamate od 3,99 % dekurzivno godišnje (čl. 3. Ugovora), a koja kamatna stopa stoga, u konkretnom slučaju može biti samo fiksna, odnosno nepromjenjiva za cijelo vrijeme ugovorene otplate predmetnih kredita.

U odredbi čl. 225 ZOO-a, propisano je da tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare.

Kad zastari glavna tražbina, zastarjele su i sporedne tražbine, kao što su tražbine kamata, plodova, troškova i ugovorne kazne. (čl. 223 ZOO-a).

Ovaj sud cijeni da je neosnovan istaknuti prigovor zastare potraživanja, a kako to proizlazi i iz ranije odluke Vrhovnog suda RH, broj Rev – 2245/2017 od 20. ožujka 2018.god., kao i iz novog Pravnog shvaćanja sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. god., prema kojem zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323., stavak 1. ZOO/05 (članak 104., stavak 1. ZOO/91), kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojim je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, a koje pravno shvaćanje je potvrđeno i pravomoćnom Presudom Županijskog suda u Z., broj Gž – 1200/21, od 02. lipnja 2021.godine.

Tužitelj je po ocjeni ovog suda u konkretnom slučaju doznao za preplatu iznosa anuiteta uslijed promjene kamatne stope, pravomoćnošću donijete Presude Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12 od 04. srpnja 2013. god., odnosno donošenjem Presude i rješenja Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. god., dok je za preplatu iznosa anuiteta uslijed promjene tečaja CHF, doznao donošenjem Presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. god., a predmetnu tužbu je podnio dana 07. lipnja 2019. god., dakle tijekom općeg zastarnog roka od pet godina od pravomoćnosti naprijed navedenih odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, pa je i istaknuti prigovor zastare potraživanja odbijen kao neosnovan.

U odredbi čl. 250 ZPP-a, propisano je da će sud izvesti dokaz vještačenjem kad je radi utvrđivanja ili razjašnjenja kakve činjenice potrebno stručno znanje kakvim sud ne raspolaže.

Nadalje je u odredbama čl. 261 ZPP-a, propisano da ako je određeno više vještaka, oni mogu podnijeti zajednički nalaz i mišljenje kad se u nalazu i mišljenju slažu. Ako se u nalazu i mišljenju ne slažu, svaki vještak posebno iznosi svoj nalaz i mišljenje (st. 1). Ako se podaci vještaka o njihovu nalazu bitno razilaze, ili ako je nalaz jednog ili više vještaka nejasan, nepotpun ili u proturječnosti sam sa sobom ili s izviđenim okolnostima, a ti se nedostaci ne mogu otkloniti ponovnim saslušanjem vještaka, obnovit će se vještačenje s istim ili drugim vještacima (st. 2). Ako u mišljenju jednog ili više vještaka ima proturječnosti ili nedostataka, ili se pojavi osnovana sumnja u pravilnost danog mišljenja, a ti se nedostaci ili sumnja ne mogu otkloniti ponovnim saslušanjem vještaka, zatražit će se mišljenje drugih vještaka (st. 3).

Sudski vještak M. J. dipl. oec., u vještvu od 06. rujna 2021. god., u svojem zaključnom mišljenju izričito navodi da je tužitelj kao korisnik kredita, zbog mijenjanja kamatne stope i tečaja švicarskog franka u razdoblju od 30.09.2006. god., do 09.11.2011. god., platio veće iznose anuiteta od ugovorenih za ukupno = 449.130,34 Kn.

Kada se imaju u vidu tužbeni navodi i izlaganja tužitelja tijekom postupka, odista nije jasan prigovor tuženika na vještvo, kada navodi da je vještak u nalazu i mišljenju iskazao „preplatu“ na osnovi odredbe o valutnoj klauzuli CHF, koja uopće nije predmet ovog spora, jer tužitelj u tužbenom zahtjevu isključivo traži isplatu na osnovi navodno ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi, pa stoga predlaže sudu da zanemari dio nalaza i mišljenja koji se odnosi na valutnu klauzulu CHF.

Osim toga, a kada se ima u vidu da iz naprijed navedenih razloga, kamatna stopa u konkretnom slučaju može biti samo fiksna, odnosno nepromjenjiva za cijelo vrijeme ugovorene otplate predmetnih kredita, razvidno je i to da tuženik neosnovano prigovara vještvu navodeći da je ovaj sud odredio pogrešan zadatak vještaku jer mu je naložio napraviti nalaz i mišljenje tako na predmetni Ugovor o kreditu primjeni fiksnu kamatnu stopu.

Nadalje, nema nikakvog razloga u konkretnom slučaju nalagati vještaku da u izračunu uzme u obzir razdoblja u kojima je kamatna stopa bila niža od početno ugovorene, kao i razdoblja u kojima je tečaj CHF bio niži od onog koji je vrijedio na dan isplate kredita, a obzirom da tuženik tijekom postupka nije isticao protutužbeni zahtjev, a niti prigovor radi prebijanja.

Tužitelj stoga tijekom postupka osnovano ističe da je imenovani vještak sačinio nalaz i mišljenje sukladno pravilima struke, te na pravilan i objektivan način, odnosno usporedbom primjene početne i stvarno korištene mijenjane kamatne stope, i usporedbom anuiteta u kunskoj protuvrijednosti, i to onog s fiksnim tečajem i kamatom na dan isplate kredita, te naplaćenog anuiteta od strane tuženika, dobio točan obračun plaćanja anuiteta po ugovoru o kreditu, a samim time i točan izračun preplate tužitelja po predmetnom ugovoru o kreditu.

Osnovano tužitelj ističe i to da je upravo zbog činjenice kako je „kolektivnim presudama“ utvrđena ništetnost odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, navedeni izračun vještaka jedini točan i pravilan da bi se dobio ukupan iznos preplate korisnika kredita.

Osim toga, ovaj sud cijeni da je u slučaju oprečnih mišljenja između, na jednoj strani tuženika, i na drugoj strani ovlaštenog sudskog vještaka financijsko- knjigovodstvene struke, ovaj sud dužan donijeti odluku temeljem nalaza i mišljenja ovlaštenog sudskog vještaka Marijan Jović dipl. oec., i to sve sukladno citiranim odredbama čl. 250 i čl. 261 ZPP-a.

Slijedom navedenog, odbijen je kao neosnovan i suvišan prijedlog tuženika da se u dokazne svrhe provede dopuna financijskog vještačenja od strane imenovanog sudskog vještaka.

Ostale primjedbe i prigovori tuženika istaknuti tijekom postupka, nisu od nikakvog značaja za donošenje odluke sud au ovoj pravnoj stvari.

Radi navedenoga je u cijelosti prihvaćen tužbeni zahtjev tužitelja koji se odnosi na isplatu iz osnova povrata preplaćenih iznosa anuiteta tijekom otplate predmetnog kredita uslijed promjene kamatne stope i uslijed promjene tečaja CHF, sa pripadajućim zateznim kamatama koje teku od dospijeća svakog pojedinog anuiteta sukladno otplatnoj dinamici kredita, a sve prema sačinjenom izračunu od strane stalnog sudskog vještaka Marijan Jović dipl. oec. od 08. rujna 2021. god., te je donijeta odluka kao u izreci presude.

Odluka o parničnom trošku se temelji na odredbi čl. 154 st. 3 i čl. 155 ZPP-a. Tužitelju su priznati troškovi zastupanja po punomoćniku, i to za sastav tužbe 500 bod., pristup na četiri ročišta po 500 bod., sastav jednog podneska 500 bod., a priznati su i troškovi PDV-a u iznosu od 7.500,00 kn, sve sukladno važećoj Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika. Tužitelju su osim toga priznati i troškovi knjigovodstveno - financijskog vještačenja u iznosu od 2.500,00 kn, kao i troškovi za sudske pristojbe, i to pristojbe tužbe u iznosu od 4.841,30 kn, i pristojbe presude u iznosu od 4.841,30 kn, sve sukladno važećoj Uredbi o tarifi sudskih pristojbi (N.N. br. 53/19).

U Splitu, 11. ožujka 2022. godine

S U D A C

Živomir Topić

POUKA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude se može izjaviti žalba u roku od 15 dana od dana primitka presude. Žalba se podnosi Županijskom sudu u Splitu, putem ovog suda, u dovoljnom broju primjeraka za sud i protivnu stranku.

DNA: -pun. tužitelja

-pun. tuženika

Broj zapisa: eb307-b467c

Kontrolni broj: 05d8c-beabd-9f346

Ovaj dokument je u digitalnom obliku elektronički potpisan sljedećim certifikatom:

CN=ŽIVOMIR TOPIĆ, L=SPLIT, O=OPĆINSKI SUD U SPLITU, C=HR

Vjerodostojnost dokumenta možete provjeriti na sljedećoj web adresi:

https://usluge.pravosudje.hr/provjera-vjerodostojnosti-dokumenta/

unosom gore navedenog broja zapisa i kontrolnog broja dokumenta.

Provjeru možete napraviti i skeniranjem QR koda. Sustav će u oba slučaja prikazati izvornik ovog dokumenta.

Ukoliko je ovaj dokument identičan prikazanom izvorniku u digitalnom obliku, Općinski sud u Splitu potvrđuje vjerodostojnost dokumenta.