REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SPLITU

ex. Vojarna Sveti Križ

Dračevac, Split

P 3128/16

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Općinski sud u Splitu po sucu ovog suda Sandi Petričić, u pravnoj stvari tužitelja pod 1) T. B., OIB:.., pod 2) I. G., OIB: …, pod 3) M. G., OIB:…, pod 4) S.

L., OIB:…, iz K. K., pod 5) V.

N., OIB:…, iz S., i pod 6) V.

B., OIB:…, tužitelji pod 1), 2), 3), i 6) iz S.,

tužitelji pod 1), 2), 3), 4) i 6) zastupani po pun. M. B., odvj. u S. protiv tužene

N. P., iz S., zastupane po pun. M. R., odvj. u

S., radi predaje i isplate,, nakon glavne i javne rasprave održane dana 25. siječnja 2022. g. u prisutnosti pun. tužitelja pod 1), 2), 3), 4) i 6) i pun. tužene i odsutnosti uredno pozvanog tužitelja pod 5), dana 11. ožujka 2022. g.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev koji glasi:

''1.Dužna je tužena, ne dirajući pritom armiranobetonsku gredu na dnu zida visine 27 cm, napraviti prolaz za zajednički tavanski prostor u zgradi u S., označenoj kao čest. zem. 9538/1 z.u. 7702 k.o. S. sukladno: građevinskoj dozvoli

O. S., Općinskog komiteta za urbanizam, građevinarstvo, imovinsko-pravne, stambene i komunalne poslove, Odjela za urbanizam i građevinarstvo, Odsjeka za građevinarstvo od 17. kolovoza 1987. g. i pripadajućoj tehničkoj dokumentaciji (a posebno listovima 5 i 6) Urbanističkog zavoda D., S., Izvedbeni projekt 1011/Izv, koja je sastavni dio građevinske dozvole i sukladno: vještačenju sudskog vještaka A. N. od 8. kolovoza 2019. g. i dopune nalaza i mišljenja od 12. veljače 2020. g. (posebno prilozima 4.3. i 4.4.), a koja građevinska dozvola s pripadajućom tehničkom dokumentacijom te vještačenje i dopuna vještačenja čine sastavni dio presude te predati tužiteljima pod 1) T. B., pod 2) I. G. i pod 3) M. G. u suposjed taj zajednički tavanski prostor u roku od 15 dana.

2.Dužna je tužena isplatiti tužiteljima pod 1), 2), 3), 4), 5) i 6) za korištenje zajedničkog tavanskog prostora u zgradi u S., označenoj kao čest. zem. 9538/1 z.u. 7702 k.o. S. kunsku protuvrijednost prema prodajnom tečaju HNB na dan isplate iznosa od 3.388,55 EUR s pripadajućim kamatama''.

r i j e š i o j e :

I.Ne dopušta se preinaka tužbe izvršena u podnescima od 13. veljače i 8. rujna 2020. g. u dijelu kojim su tužitelji u t. 2. petita zatražili isplatu preko kunske protuvrijednosti iznosa od 3.388,55 EUR s pripadajućim kamatama.

II.Dužni su tužitelji pod 1), 2), 3), 4), 5) i 6) u roku od 15 dana isplatiti tuženoj na ime troškova postupka iznos od 11.875,00 kn.

Obrazloženje

Tužitelji pod 1) T. B., pod 2) I. G., pod 3) M. G., pod 4)

S. N. i pod 5) V. B. ustali su tužbom pred ovim sudom dana 9.

lipnja 2016. g. protiv tužene N. P. u kojoj su naveli da su vlasnici stanova u zgradi u S., , označenoj kao čest. zem. 9538/1 z.u. 7702 k.o. S., a

tužena da je vlasnica dvoetažnog stana u potkrovlju te zgrade. Tužena da je, odstupivši od građevinske dozvole Odsjeka za građevinarstvo S. od 17. kolovoza 1987. g., te godine zagradila pristup tužiteljima u zajednički tavanski prostor, iako je, sukladno citiranoj dozvoli i pripadajućoj tehničkoj dokumentaciji koju je izradio Urbanistički zavod D. S. broj TD 1011, taj prolaz bio predviđen. Tužena da, počevši od 1987. g.,

bez osnove jedina koristi zajednički tavanski prostor u koji jedina ima pristup iz svog stana u potkrovlju. Najam za taj prostor da iznosi kunsku protuvrijednost iznosa od 100 EUR mjesečno. Predloženo je donošenje presude kojom će se tuženoj naložiti, sukladno građevinskoj dozvoli Odsjeka za građevinarstvo S. od 17. kolovoza 1987. g. i pripadajućoj tehničkoj dokumentaciji koju je izradio Urbanistički zavod D. S.

broj TD 1011, napraviti prolaz i predati tužiteljima od 1) do 5) u suposjed zajednički tavanski prostor u zgradi u S., označenoj kao čest. zem. 9538/1 z.u.

7702 k.o. S.. Tužitelji su od tužene zatražili i isplatu kunske protuvrijednosti iznosa od 3.388,55 EUR s pripadajućim kamatama, a na ime korištenja zajedničkog tavanskog prostora u opisanoj zgradi te plaćanje mjesečnih iznosa i ubuduće sve do predaje u suposjed.

U odgovoru na tužbu tužena se usprotivila tužbi i tužbenom zahtjevu navodeći da su netočni navodi tužitelja da im tužena onemogućava pristup u zajednički tavanski prostor. Tužena da je pristupila izvođenju građevinskih radova u skladu s građevinskom dozvolom, ali je bila prisiljena radi razloga građevinske struke izmijeniti predmetni projekt na način da je postojeći pristup na određeni način poboljšala. Predmetni projekt Urbanističkog zavoda D., naime, da nije uzeo u obzir konkretne okolnosti u smislu poštivanja konstrukcije krova pri čemu se do tada postojeći ulaz u zajednički dio potkrovnog prostora morao u tehničkom smislu zatvoriti. Međutim, ulaz u zajednički prostor da je ostao sačuvan s tim da je pristup omogućen neposredno iz stana tužene što predstavlja poboljšanje u tehničkom smislu jer se pristupa bez pomoćnih ljestvi, te je obujam (volumen) novog ulaza veći u odnosu na obujam (volumen) dotadašnjeg ulaza iz "portuna" kroz uski otvor u plafonu. S predmetnom izmjenom projekta tužitelji da su bili upoznati uz napomenu da su radovi izvršeni prije više od 28 godina. U tom periodu da nitko od etažnih vlasnika od tužene nije tražio ulazak u predmetni tavanski prostor niti da se u taj prostor pohrane stvari. Prostor je bio zapušten i u lošem stanju zbog dotrajalog krova koji je prokišnjavao, te praktički neuvjetan za bilo kakvo odlaganje stvari. Tužitelji da su u periodu od 2000. do 2015. g. imali slobodan pristup te su u tavanski prostor pristupali radi poduzimanja zaštite u odnosu na prodor vode, te su ostavljali plastične folije i slično, a posebno da je bila ugrožena tužiteljica pod 5) čiji se stan nalazi neposredno ispod tavanskog prostora radi čega je u više navrata zahtijevala da se pristupi popravku predmetnog krova što je, konačno, putem S.-u. S.

d.o.o. S. 2015. g. i učinjeno. Tužitelji da za potrebe ostave inače koriste prostore drvarnice u podrumu zgrade, a jedino da tužena u tom podrumu nema posebno ograđeni prostor-drvarnicu. Tužena je objasnila sudu da je razlog podnošenja tužbe etažiranje zgrade jer se postavilo pitanje ima li izmjena projektne dokumentacije za posljedicu nemogućnost etažiranja. Kako je tužena u međuvremenu ishodila novu dozvolu odnosno legalizirala svoj stan u skladu s izvedenim stanjem da ne postoji smetnja za nastavak postupka etažiranja. Tužitelji da ne mogu tražiti uspostavu stanja po građevinskoj dozvoli koja je prestala važiti. U odnosu na zahtjev za isplatu tužena je ponovila da predmetni prostor do prije dvije godine nije bio podoban za bilo kakvo korištenje i odlaganje stvari radi vlage. Ponovljeno je da su tužitelji na raspolaganju imali podrumske drvarnice pa nije jasno zašto bi odlagali stvari u potkrovlju zgrade, a niti su od tužene to ikada tražili. Tužena da tužiteljima ne brani unošenje stvari u tavanski prostor. Prigovoreno je i zahtjevu za isplatu u valuti EUR. Tužbeni zahtjev konačno je uređen u podnescima od 13. veljače i 8. rujna 2020. g. te su tužitelji zatražili da sud tuženu obveže, ne dirajući pri tome armiranu betonsku gredu na dnu zida visine 27 cm, napraviti prolaz za zajednički tavanski prostor u zgradi u S., označenoj kao čest. zem. 9538/1 z.u. 7702 k.o. S. sukladno građevinskoj dozvoli O. S., Općinskog komiteta za urbanizam, građevinarstvo,

imovinsko-pravne, stambene i komunalne poslove, Odjela za urbanizam i građevinarstvo, Odsjeka za građevinarstvo od 17. kolovoza 1987. g. i pripadajućoj tehničkoj dokumentaciji (a posebno listovima 5 i 6) Urbanističkog zavoda D.,

S., Izvedbeni projekt 1011/Izv, koja je sastavni dio građevinske dozvole i vještačenja sudskog vještaka A. N. od 8. kolovoza 2019. g. i dopune nalaza i mišljenja od 12. veljače 2020. g. (posebno prilozima 4.3. i 4.4.), a koja građevinska dozvola s pripadajućom tehničkom dokumentacijom te vještačenje i dopuna vještačenja čine sastavni dio presude te predati tužiteljima T. B., I. G., M. G. i

O. V. u suposjed taj zajednički tavanski prostor. Tužitelji su zatražili i isplatu iznosa za korištenje zajedničkog tavanskog prostora i to tužiteljima T. B., I. G. i M. G. iznosa od 15.463,71 kn s pripadajućim kamatama, tužiteljici S.

N. iznosa od 4.942,74 kn s pripadajućim kamatama, tužiteljici O. V. iznosa od 211,83 kn s pripadajućim kamatama i tužiteljici V. B. iznosa od 5.051,00 kn s pripadajućim kamatama.

S obzirom da je u podnesku tužitelja od 2. rujna 2020. g. navedeno da je tužiteljica pod 4) S. N. prodala predmetni stan O. V. (dostavljen je

Ugovor o kupoprodaji nekretnine od 6. veljače 2020. g.) te je dostavljena i pun. koju je O. V. izdala pun. tužitelja, sud je, a budući da nije bilo jasno koje su osobe označene kao tužitelji, rješenjem broj P 3128/16 od 2. rujna 2020. g. vratio tužiteljima tužbu te ih pozvao izjasniti se na koji način je podneskom od 2. rujna 2020. g. uređena tužba u subjektivnom smislu odnosno da li su kao tužiteljice označene i O. V. i

S. N..

Nakon očitovanja tužitelja u podnesku od 8. rujna 2020. g., u kojem su kao tužiteljice označene i S. N. i O. V., kao novooznačena tužiteljica,

sud je dopisom od 9. rujna 2020. g., a u skladu s odredbom čl. 196. st. 3. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 i 70/19, dalje ZPP) pozvao tuženu na izjašnjenje pristaje li na proširenje tužbe. Tužena je u podnesku od 25. rujna 2020. g. izjavila kako se protivi stupanju u parnicu nove tužiteljice, pa je sud donio rješenje broj P 3128/16 od 4. studenog 2020. g. kojim se ne dopušta pristupanje nove tužiteljice O. V. tužbi u ovoj pravnoj stvari koje nije postalo pravomoćno. Nakon utvrđenja da je tužiteljica S. N. preminula doneseno je rješenje broj P 3128/16 od 6. svibnja 2021. g. kojim je utvrđen prekid postupka u odnosu na tužbu ove tužiteljice, a postupak je nastavljen rješenjem broj P 3128/16 od 25. kolovoza 2021. g. te su kao tužitelji pod 4) i 5) označeni sinovi ranije tužiteljice: S. L. i V. N..

U postupku su izvedeni dokazi pregledom građevinske dozvole Odsjeka za građevinarstvo S. od 17. kolovoza 1987. g., zamolbe za popravak krova nad stanom broj 6 od 3. lipnja 2014. g., zapisnika od 27. siječnja 2012. g., rješenja o izvedenom stanju od 4. srpnja 2016. g., elaborata etažiranja S. lipanj 2014. g.", prijave

P. V. S. za inspekcijske poslove od 29. ožujka 1988. g., zapisnika

povodom te prijave od 28. prosinca 1987. g., ponudbenog troškovnika za izmjenu pokrova i sanaciju balkona t.d. G. d.o.o. S. od 22. srpnja 2014. g., Ugovora "U

S., 27. listopada 2014. g.", računa-otpremnice od 12. studenog 2014. g., cirkularnog pisma sustanarima zgrade…, zemljišno-knjižnog izvatka za z.u. 7702 k.o. S., Ugovora o kupoprodaji nekretnine od 6. veljače 2020. g., uvida u e-stanje predmeta Z-5094/20, predmeta izdavanja građevinske dozvole i predmeta ovog suda broj II P 1524/04 i Ovr-878/08. Sud je izveo dokaz saslušanjem tužiteljice pod 3), tužiteljice pod 6), tužene, suočenjem tužene i tužiteljice pod 6), svjedoka D. B., M. P. i T. M. te uviđajem na licu mjesta uz

sudjelovanje vještaka građevinske struke A. N. koji je izradio pisani nalaz i mišljenje od 8. kolovoza 2019. g. i usmenu dopunu na ročištu od 12. veljače 2020. g. Tužitelji pod 1), 2), 3), 4) i 6) i tužena su popisali parnični trošak. Tužbeni zahtjev nije osnovan.

Tužitelji su ustali pravom vlasničkom tužbom-rei vindikacijom, navodeći da su suvlasnici zgrade u S., označene kao čest. zem. 9538/1 z.u. 7702 k.o. S., odnosno vlasnici stanova u toj zgradi kao posebnih dijelova zgrade, a tužena da je vlasnica dvoetažnog stana u potkrovlju zgrade i ističući da im je tužena oduzela posjed tavanskog prostora kao zajedničkog dijela zgrade jer je prilikom proširenja i rekonstrukcije svog stana zatvorila ulaz u zajednički tavanski prostor te im na taj način onemogućila pristup u tavan i suposjed tavana. Konačno uređenim tužbenim zahtjevom zatražili su da tužena, ne dirajući pri tom armiranobetonsku gredu na dnu zida visine 27 cm napravi prolaz za zajednički tavanski prostor te ga preda u suposjed tužiteljima pod 1), 2) i 3) i O. V.. Predmet postupka je i zahtjev za isplatu naknade za korištenje zajedničkog tavanskog prostora.

-u odnosu na predaju u suposjed

Prema odredbi čl. 161. st 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (Narodne novine broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 129/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09 i 153/09, dalje ZV) vlasnik ima pravo zahtijevati od osobe koja posjeduje njegovu stvar da mu ona preda svoj posjed stvari. Da bi u postupku pred sudom ostvario svoje pravo da od osobe koja posjeduje njegovu stvar zahtijeva da mu ona preda svoj posjed te stvari, a u skladu sa odredbom čl. 162. ZV-a, vlasnik mora dokazati da je stvar koju zahtijeva njegovo vlasništvo odnosno suvlasništvo i da se nalazi u tuženikovom posjedu.

Tužena je radove kojima je, osim što je proširila svoj stan, i zatvorila dotadašnji ulaz u tavanski prostor izvodila 1987. g., što među strankama nije bilo sporno. Do tada se u zajednički tavanski prostor ulazilo preko drvenih jednostrukih skala stalno oslonjenih na zadnjem, trećem katu zgrade u zajedničkom hodniku-podestu preko kojih se penjalo do prolaza-otvora u stropu-plafonu zajedničkog dijela zgrade. Položaj tog otvora vještak građevinske struke prilikom uviđaja nije uspio točno locirati. U pisanom nalazu i mišljenju od 8. kolovoza 2019. g. vještak je naveo da se projektirani, a neizvedeni otvor prema građevinskoj dozvoli tužene prilikom rekonstrukcije stana trebao nalaziti na približno istom mjestu i biti istih dimenzija kao i raniji otvor (abain) za ulazak u tavan te ga je prikazao u tlocrtu 3. i 4. kata (potkrovlja) u prilozima nalaza i mišljenja označenim sa 4.2. i 4.3. i slovima A, B, C, D i A, dimenzija 65x70 cm.

Što se tiče aktivne legitimacije, prema dostavljenom zemljišnoknjižnom izvatku za predmetnu stambenu zgradu označenu kao čest. zem. 9538/1 z.u. 7702 k.o. S. (uz podnesak tužene od 7. svibnja 2020. g.) u zgradi je osam (8) stanova, kao posebnih dijelova zgrade, čiji su vlasnici:

-dvosobnog stana na II. katu zgrade lijevo: D. B.,

-jednosobnog stana na I. katu desno: tužiteljica pod 3),

-dvosobnog stana od 67 m2 položenog u potkrovlju: tužena,

-stana u potkrovlju označenog brojem 6 u površini od 48,64 m2: T. M.

(ranija vlasnica tužiteljica pod 6) V. B.),

-stana na I. katu označenog brojem 5 u površini od 69,64 m2: tužitelj pod 2),

-stana na II. katu označenog brojem 6 u površini od 50,17 m2: O. V. (ranija vlasnica pravna prednica tužitelja pod 4) i 5): S. N.),

-stana na visokom prizemlju označenog brojem 2 u površini od 45,49 m2: tužitelj pod 1),

-stana na visokom prizemlju označenog brojem 3 u površini od 48,63 m2: S. C..

Prema odredbi čl. 46. st. 1. ZV-a, svaki suvlasnik ima glede cijele stvari pravo postavljati svojim suvlasnicima one zahtjeve koji proizlaze iz njegova suvlasništva. Stoga su tužitelji pod 1), 2) i 3), kao suvlasnici zgrade i vlasnici tri od osam stanova u zgradi kao posebnih dijelova nekretnine, bili ovlašteni zatražiti predaju u suposjed zajedničkog tavanskog prostora, a kako je zatraženo u podnesku od 8. rujna 2020. g. u kojem su tužitelji konačno uredili svoj zahtjev. Konačno uređenim zahtjevom, naime, pravna prednica tužitelja pod 4) i 5) i tužiteljica pod 6) povukle su zahtjev za predaju u suposjed, uvažavajući pritom okolnost što više nisu suvlasnice zgrade odnosno vlasnice posebnih dijelova zgrade koje su prodale.

S obzirom da su tužitelji pod 1), 2) i 3), osim predaje u suposjed zajedničkog tavanskog prostora, zatražili i da se tuženoj naloži napraviti prolaz u zajednički tavanski prostor i to sukladno građevinskog dozvoli od 17. kolovoza 1987. g. i pripadajućoj tehničkoj dokumentaciji i sukladno nalazu i mišljenju sudskog vještaka A. N.

od 8. kolovoza 2019. g. i dopuni od 12. veljače 2020. g. ne dirajući pri tom armiranobetonsku gredu na dnu zida visine 27 cm, postavilo se pitanje radi li se o drugoj vrsti vlasničke tužbe, konkretno o zahtjevu negatorne tužbe.

Pravom vlasničkom tužbom vlasnik neposjednik može postići da mu posjednik koji stvar drži bez valjane pravne osnove preda stvar, a negatornom tužbom radi uznemiravanja vlasnik se može poslužiti kada nije došlo do oduzimanja posjeda stvari. Stoga riječi ''napraviti prolaz za zajednički tavanski prostor…'' i na takav način formulirana obveza tužene zapravo predstavljaju zahtjev za predaju zajedničkog tavanskog prostora u suposjed jer tužitelji pod 1), 2) i 3) nisu ustali negatornom tužbom kao suvlasnici-suposjednici koje se uznemirava već pravom vlasničkom tužbom- reivindikacijom kao suvlasnici-neposjednici kojima je posjed oduzet.

Stoga je prvenstveno trebalo odgovoriti na pitanje, da li je, sasvim nespornim zatvaranjem ''abaina''-otvora u plafonu zajedničkog hodnika kojim se do 1987. g. ulazilo u zajednički tavanski prostor, a prilikom proširenja svog stana, tužena oduzela suposjed tog prostora tužiteljima pod 1), 2) i 3).

Tužiteljica pod 3), saslušana na ročištu od 11. travnja 2018. g., navela je sudu da u stanu na I. katu zgrade u S., živi od 1961. g., da je 1987. g. tužena poduzela proširenje stambenog prostora na tavan, ali da tužiteljicu za taj zahvat nitko ništa nije pitao niti da je dala bilo kakvu suglasnost, a pogotovo ne pismenu, da je tavan bio jedan zapušten i devastiran prostor u koji se prilazilo kroz otvor u stropu zadnjeg kata stubišta, da se ne sjeća da li se taj otvor zaključavao ali da svakako nije imala ključ pa je pretpostavila da se nije zaključavao, da su uz zid uvijek bile prislonjene velike drvene jednostruke ljestve i tko god se od stanara htio popeti na tavan da je to mogao nesmetano napraviti. Na posebno pitanje suda da li se na tavan može nesmetano doći preko stana tužene i da li je tužena to kazala stanarima odnosno da li ih je o tome obavijestila tužiteljica pod 3) je navela da bi lagala kad bi rekla da nije jer da je na nekim sastancima, od kojih su se neki održali u stanu tužene, tužena kazala da ako kome treba pristupiti na krov ili tavan to može napraviti kroz njen stan i to kroz njen dnevni boravak gdje se kroz jedna vrata može ući u tavan. U odnosu na navode tužene o tome da su svi suvlasnici bili upoznati da je iz tehničkih razloga došlo do izmjene projekta vezano za zatvaranje otvora u tavan iz zajedničkog stubišta te da su za tu promjenu dali suglasnost navela je da te 1987. g. nitko nije spominjao promjenu projekta niti bilo kakve tehničke zapreke na koje se naišlo, a niti je itko pitao suglasnost za zatvaranje otvora iz stubišta za tavan. Inače, da od trenutka zatvaranja otvora u tavan nitko iz njenog domaćinstva nije koristio tavanski prostor, a što se tiče drugih suvlasnika da jedino zna da su se stanari bunili da je pristup u tavanski prostor onemogućen otkad je god adaptiran tavan.

Tužiteljica pod 6), bivša vlasnica stana na III. etaži-potkrovlju navela je da je stan kupila 2001. g. od J. M. i da se tada nije interesirala što je s tavanskim prostorom niti kako se u njega pristupa, već se to pitanje postavilo tek nakon par mjeseci kad je stan počeo prokišnjavati tako da joj nije poznato jesu li drugi stanari 1987. g. dali tuženoj suglasnost za zatvaranje otvora u tavan, a tužena da joj je, povodom prokišnjavanja, pokazala jedna staklena vrata u dnevnom boravku svog stana tik do kamina kroz koja se ulazilo u tavanski prostor a budući da je imala namjeru postaviti zaštitne folije da bi barem malo zaštitila stan od prokišnjavanja, s tim da se tavan nikad nije raščistio od stvari da bi te folije mogla postaviti. Manje-više svi stanari da su se konstantno bunili da nemaju pristup u tavan tako da može reći da je od 2001. g. postojao problem ulaska u tavan koji se spominjao na svakom sastanku.

Tužena je u svom iskazu opisala sudu kako je provela adaptaciju tavanskog u stambeni prostor i dodala, vezano za otvor za tavan u plafonu u prostoru zajedničkog stubišta, da je taj otvor koristila isključivo njena obitelj i obitelj L., a prije njih obitelj K. i J. P., da su se u tavan kroz taj uzak otvor penjali drvenim nezgodnim skalama i to skoro jedino radi zaštite od prokišnjavanja, a susjedi s donjih katova da nisu nikad pristupali u tavan. Suprotno navodima tužiteljice pod 6) koja je imala saznanja da je otac J. M.-gospodin L. bio nezadovoljan radi

zatvaranja otvora u tavan, navela je da ne samo da to njemu nije smetalo nego da je bio više nego zadovoljan što se više ne treba penjati nego pristupati kroz stan tužene. Na pitanje suda objasniti koji su razlozi zbog kojih je 1987. g. bila prisiljena izmijeniti projekt na način da se u tavanski prostor pristupa kroz njen stan navela je da se prvenstveno radilo o jako nezgodnom pristupu, da je otvor bio uzak, a skale nikakve i da je čak stanarka K. P. bila pala, da se otvor radi adaptacije njenog stana morao pomaknuti više prema zidu-rubu zajedničkog stubišta i da bi se onda kroz taj otvor ulazilo u područje gdje je visina svega 140 cm i da se tu nalazila 1 greda od 33 cm koja se ne može maknuti i da se radi toga odnosno ne samo radi visine potkrovlja nego i radi te grede koja je nosiva i koja se ne može ukloniti išlo na varijantu da se otvor zatvori i da se u zajedničko potkrovlje pristupa kroz njen stan. To rješenje da se stanarima omogući pristup kroz njen stan da joj se uopće nije sviđalo jer je to velika dekomodacija ali da je ipak na to pristala i, naravno, obavijestila sve tadašnje stanare na sastanku i da se nitko nije bunio. Od 1987. g., od kad je zatvoren ulaz u potkrovlje kroz zajedničko stubište, da je dolazilo do situacija kada su stanari pitali ući u zajedničko potkrovlje preko njenog stana i to isključivo vezano uz popravak ili micanje antena na krovu zgrade te su joj kroz stan prolazili uglavnom majstori, a i stanari, kad god je tko od njih to htio, a posebno tužiteljica pod 6) i članovi njene obitelji, kojima je pristup trebao radi prokišnjavanja krova.

Sud je saslušao i svjedoke: D. B., suvlasnika zgrade i vlasnika stana

na II. katu, M. P., sina tužene i T. M., supruga ranije vlasnice stana koji je prodala tužiteljici pod 6).

Svjedok B. naveo je da živi u zgradi od 1958. g., da je adaptacija tavanskog u stambeni prostor, koje je radove nazvao novogradnjom bila 1987. g., da je tada imao … godina i da ga ti radovi nisu baš zanimali, da je u zajedničkom stubištu postojao ulaz kroz kojim se pristupalo u zajednički tavan kroz koji su on i njegov otac pristupali na krovište jer je, primjerice, trebalo namjestiti antenu koja se pomakla. Taj otvor da se nakon dovršene novogradnje zatvorio, a kako i zašto da mu nije poznato niti se interesirao. Nakon zatvaranja ulaza da više nije ni pristupao u potkrovlje jer nije imao potrebe Nije mu bilo poznato kako se kroz stan tužene pristupa u potkrovlje-tavan. Naveo je da mu je poznato da su se ostali stanari, i to oni koji su tamo držali stvari, bunili što nema više pristupa u "šufit" kroz ulaz u stropu. Nije mu bilo poznato da li tužena brani stanarima prolaziti kroz svoj stan za ulazak u tavan.

Svjedok M. P. ponovio je navode svoje majke-tužene da se prije nadogradnje u zajednički tavan ulazilo kroz ''abain'' na zadnjem katu zajedničkog stubišta uz koji su se prislanjale drvene skale koje su stale sa strane polegnute uz zid. Taj tavan da su prije nadogradnje najviše koristili svjedok i danas pok. R. P. te su tamo često boravili jer su tamo držali i čitali stripove, a drugi stanari samo kad je trebalo namjestiti antene. I ovaj svjedok je opisao tehničke poteškoće pristupa u zajednički tavan kroz otvor u stubištu na isti način kao i njegova majka, radi čega da je majka u dogovoru sa statičarom i arhitektom odlučila da se prolaz u zajednički tavan zazida i da se u taj prostor pristupa neko nadogradnje tako da se kroz stan ostavi jedan otvor za pristup u zajednički tavan, što da je majci bilo dosta tegobno ali se složila s tim, iako je to značilo da mora pretrpjeti da joj preko stana prolaze susjedi za pristup u tavan. Susjedi da su o tome bili na primjeren način obaviješteni i da nije bilo nikakvih primjedbi vezano za promjenu ulaska u tavan jer je stanarima pristup preko otvora u stropu bio čak i opasan. Njegova majka da nikada nikome nije zabranila ili spriječila prolazak kroz stan.

Svjedok M. naveo je da je živio u stanu koji je kupila tužiteljica pod 6) od konca 80.-ih te prvih 90.-ih godina, da je tada već bila izgrađena nadogradnja te se u ostatak potkrovlja-''šufita'' više nije ulazilo preko otvora u zajedničkom hodniku, u potkrovlje da nije nikada imao potrebu ulaziti, ali mu je obitelj tužene jedne prilike pokazala i stan i kako se može ući u potkrovlje.

Iz iskaza stranaka i svjedoka, a posebno same tužiteljice pod 3), ovaj sud je zaključio da tužiteljima pod 1), 2) i 3) zatvaranjem otvora-''abaina'' u stropu-plafonu zajedničkog stubišta nije oduzet suposjed zajedničkog tavana jer je tužena te 1987. g. na primjeren i adekvatan način, odnosno na zajedničkim sastancima, sve tadašnje stanare, a posebno stanare u društvenim stanovima koji su bili nositelji stanarskih prava, jer je jedini preostali stanar D. Č.-vlasnik stana u privatnom vlasništvu bio odsutan (u S., C.) usmeno obavijestila na koji se način može pristupiti u zajednički tavan-kroz njen stan, koje se stanje nije promijenilo dugi niz godina niti su stanari imali bilo kakvih primjedbi i zahtjeva prema tuženoj u tom periodu, a do podnošenja tužbe u ovoj pravnoj stvari: dakle, punih 29 godina.

Iz pribavljenog upravnog predmeta izdavanja građevinske dozvole i to preciznije iz zaključka od 24. lipnja 1987. g. sud je saznao, naime, da se u vrijeme kad je tužena podnijela zahtjev za izdavanje suglasnosti za izmjenu namjene dijela tavanskog prostora u stambeni prostor i rekonstrukciju u svrhu proširenja postojećeg stana na III. katu zgrade radilo o nacionaliziranoj zgradi u kojoj su dva stana bila izuzeta od nacionalizacije i ostavljena u vlasništvo kao posebni dijelovi zgrade: tuženoj i D. Č., te da je vlasnik Č. izdao suglasnost tuženoj da se njenom zahtjevu udovolji. S obzirom da se radilo o zgradi dijelom u društvenom vlasništvu, suglasnost je izdala i Skupština O. S., a na prijedlog Komisije za imovinsko-pravne poslove.

Tužiteljica pod 3) u svom je iskazu navela da su joj bili poznati bivši stanari D. i K. Č. koji se spominju u zaključku od 24. lipnja 1987. g. i da se radi o vlasniku za cijelo dvosobnog stana na II. katu lijevo i jednosobnog stana na I. katu desno (D.

Č.) odnosno o bivšem vlasniku stana u kojem sada živi.

Osim što je tužena imala valjanu suglasnost za prenamjenu zajedničkih prostorija u stambeni prostor, ovaj sud smatra da je, a budući da je radove na zatvaranju otvora u zajednički tavan izvela istovremeno s nadogradnjom svog stana, imala i valjanu suglasnost za promjenu ulaska u zajednički tavan, iako to, kod okolnosti da stanarima nije oduzela suposjed tavana, nije od presudnog značaja. Što se tiče stanara u društvenim stanovima sud je prihvatio navod same tužiteljice pod 3) da ih je tužena o promjeni načina ulaska u tavan na valjan način obavijestila i tako im omogućila ulaz u zajednički tavanski prostor preko svog stana. Novi način ulaska u tavanski prostor, nije suvišno kazati, omogućio je stanarima korištenje tavana i na način da mogu unositi i odlagati stvari, što je do tada, penjanjem uz ljestve i kroz uski otvor u plafonu bilo praktički neizvedivo. Do tada stanari su tavan mogli koristiti vrlo ograničeno: uglavnom samo za pristup radi namještanja antena na krovištu zgrade.

U nalazu i mišljenju vještaka građevinske struke A. N. od 8. kolovoza 2019. g. i usmenoj dopuni s ročišta od 12. veljače 2020. g. prikazan je ulaz u zajednički tavan iz stana tužene koji je dimenzija 60x135 cm i koji se nalazi u nosivom zidu debljine 25 cm i koji je prikazan u tlocrtu IV. kata-potkrovlja u prilogu 4,3 i označen je slovima G, H, H', G' i G. Raniji otvor-''abain'' u ploči iznad III. kata prikazan je po građevinskog dozvoli te označen kao projektirani, neizvedeni otvor dimenzija 65x70 cm na približno istom mjestu kako i raniji, radovima rekonstrukcije zatvoreni otvor prikaza u tlocrtima 3. i 4. kata u prilozima 4.2. i 4.3. i označen slovima A, B, C, D i A.

Iz fotografija fotoelaborata nalaza i mišljenja i to baš 1. i 3. fotografije vidljivo je da je pristup u zajednički tavan, makar i kroz stan tužene, što za tuženu ali i za ostale suvlasnike predstavlja izvjestan napor vezano za komunikaciju i dogovor, riješen na daleko sigurniji i manje opasan način jer više ne dolazi u obzir penjanje preko ljestava do ulaza u plafonu zajedničkog hodnika, što je, po ocjeni ovog suda, bio zaista iznimno loše riješen pristup u tavan. Stoga je kao logično ovaj sud prihvatio da je tužena imala najbolju namjeru kad je pristala omogućiti ostalim suvlasnicima pristup u tavan preko svog stana i da su svi tadašnji stanari na to pristali jer su dobili manje opasan pristup i širu mogućnost korištenja zajedničkog tavana, pri čemu nije od značaja da li su tu mogućnost i konzumirali. Drugim riječima, suposjed tavana ostalim stanarima, pa tako ni tužiteljima pod 1), 2) i 3), tužena nije oduzela.

Stoga je vlasničkopravni zahtjev tužitelja pod 1), 2) i 3) za predaju u suposjed zajedničkog tavanskog prostora na način da otvori ulaz za zajednički tavanski prostor u plafonu zajedničkog stubišta trebalo u cijelosti odbiti kao neosnovan i odlučiti kao u izreci presude pod točkom I.

-u odnosu na zahtjev za isplatu

U odnosu na zahtjev za isplatu radi nemogućnosti korištenja tavanskog prostora, koji su, osim tužitelja pod 1), 2) i 3), kao sadašnjih suvlasnika zgrade, podnijeli i nasljednici ranije suvlasnice S. N.-tužitelji pod 4) i 5) te bivša suvlasnica- tužiteljica pod 6), treba navesti da se radi o neosnovanom zahtjevu jer tužiteljima nije bio onemogućen suposjed pa tako ni korištenje tavanskog prostora, kao što je to obrazloženo u dijelu presude prilikom osvrta na postavljeni vlasničkopravni zahtjev. Stoga je i ovaj dio zahtjeva sud odbio kao neosnovan i odlučio kao u izreci presude pod točkom I.

Inače, tvrdnjom da im tužena duguje naknadu za korištenje zajedničkog tavana u visini zakupnine koja se može postići za taj prostor na slobodnom tržištu jer im je onemogućila korištenje tavana, tužitelji pod 1), 2) i 3) pledirali su za primjenu odredbe čl. 1111. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15, dalje ZOO), koji u ovoj pravnoj stvari treba primijeniti temeljem odredbe čl. 1163. st. 1. tog Zakona, koja propisuje: kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi, odnosno na poseban slučaj stjecanja bez pravne osnove: upotrebu tuđe stvari u svoju korist iz odredbe čl. 1120. ZOO-a prema kojoj kad je netko tuđu stvar uporabio u svoju korist, vlasnik može zahtijevati, nezavisno od prava na naknadu štete, ili ako nje nema, da mu ovaj naknadi korist koju je imao od uporabe.

Odbiti je, međutim, trebalo zahtjev za isplatu koji je postavljen do zaključenja prethodnog postupka, a to je zahtjev koji su tužitelji pod 1), 2) i 3), pravna prednica tužitelja pod 4) i 5) te tužiteljica pod 6) postavili u tužbi: zatražili su isplatu kunske protuvrijednosti iznosa od 3.388,55 EUR s pripadajućim kamatama, a budući da su zahtjev iz t. 2. petita tužbe, tužitelji uređivali nakon zaključenja prethodnog postupka te ga konačno uredili u podnescima predanim u spis 13. veljače i 8. rujna 2020. g., proširivši svoj zahtjev za isplatu i za period nakon zaključenja prethodnog postupka te postavivši ga samo u kunama. U konačno uređenom zahtjevu, međutim, povukli su zahtjev za isplatu mjesečnog iznosa od 55,55 EUR kako bude dospijevao mjesečno unaprijed sve do predaje u suposjed.

Osvrnuti se, naime, trebalo na sadržaj odredbe čl. 190. st. 1. ZPP-a prema kojoj tužitelj može do zaključenja prethodnog postupka preinačiti tužbu. Postavlja se, stoga, pitanje da li je nakon zaključenja prethodnog postupka došlo do preinake tužbe koja nije dopuštena.

Striktnim gramatičkim tumačenjem navedene odredbe ZPP-a ne bi se mogla dopustiti preinaka. U sudskoj je praksi u dosadašnjoj primjeni novele ZPP-a iz 2013. g. izražen stav da u sporovima za naknadu štete zbog povrede prava osobnosti u trenutku zaključenja prethodnog postupka, po prirodi stvari (jer nije proveden dokaz medicinskim vještačenjem), tužitelj ne može istaknuti potpuno određen tužbeni zahtjev u pogledu visine štete, već je to moguće učiniti tek tijekom postupka i to u pravilu nakon provedenog medicinskog vještačenja odnosno da je preinaka tužbenog zahtjeva u parnicama radi naknade štete radi povrede prava osobnosti nakon provođenja dokaza medicinskim vještačenjima dopuštena. Ista argumentacija, po mišljenju ovog suda, treba biti primijenjena i kod uređenja zahtjeva nakon provođenja vještačenja po vještaku financijsko-knjigovodstvene struke. Kako se u konkretnom slučaju radi o tome da su nakon zaključenja prethodnog postupka tužitelji obuhvatili još jedno razdoblje za isplatu te umjesto u kunskoj protuvrijednosti iznosa u EUR isplatu zatražili u kn, trebalo je donijeti rješenje iz točke I. jer su tužitelji izvršili nedopuštenu preinaku tužbe na način da su nakon zaključenja prethodnog postupka istaknuli zahtjev na isplatu za period koji nije bio obuhvaćen zahtjevom iz tužbe, protivno odredbi čl. 190. st. 1. ZPP-a.

Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a, a budući da su tužitelji u cijelosti izgubili spor pa ih je trebalo obvezati na naknadu troškova postupka kojima je bila izložena tužena.

Tuženoj je, tako, valjalo priznati trošak sastava odgovora na tužbu i podneska od 22. listopada 2019. g. i zastupanja na ročištima od 11. travnja i 11. rujna 2018. g., 27. ožujka i 14. lipnja 2019. g. i 12. veljače 2020. g. po 100 bodova (ukupno 700 bodova) i trošak zastupanja na ročištima od 21. ožujka, 13. rujna i 15. studenog 2017. g., 2. veljače i 15. prosinca 2018. g., 24. listopada 2019. g. i 22. ožujka 2021. g. te sastava podnesaka od 11. veljače, 7. svibnja i 28. rujna 2020. g. po 25 bodova (ukupno 250 bodova).

Ukupan broj bodova od 950 trebalo je pomnožiti s vrijednošću boda iz Tbr. 50. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj 142/12, 103/14, 118/14 i 107/15). Iznos koji se dobije na opisani način (9.500,00 kn) trebalo je uvećati za zatraženi PDV te tako dobiti iznos od 11.875,00 kn koji predstavlja trošak kojem je bila izložena tužena sudjelujući u ovom sporu i kako je trebala glasiti odluka o troškovima postupka iz točke II. izreke rješenja.

Tuženoj nije priznat trošak sastava podnesaka od 20. ožujka i 14. studenog 2017. g., 26. ožujka 2019. g. i 20. ožujka 2020. g. jer ovaj sud smatra da taj trošak nije bio potreban radi vođenja parnice (čl. 155. st. 1. ZPP-a), a niti trošak sudske pristojbe za odgovor na tužbu jer obveza plaćanja pristojbe za odgovor na tužbu nastaje po pravomoćnom završetku postupka za svaku stranku razmjerno uspjehu u parnici, a prema odredbi čl. 4. t. 2. Zakona o sudskim pristojbama (Narodne novine broj 74/95, 57/96, 137/02, 26/03, 125/11, 112/12, 157/13 i 110/15).

U Splitu, 11. ožujka 2022. g.

S U D A C :

SANDI PETRIČIĆ, v.r.

UPUTAOPRAVNOMLIJEKU: Protiv ove presude nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu u roku od 15 dana od dana dostave presude. Žalba se podnosi nadležnom županijskom sudu, a putem ovog suda u 3 primjerka.

Stranci koja je pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje i stranci koja je uredno obaviještena o tom ročištu na koje nije pristupila, smatra se da je dostava presude obavljena onog dana kad je održano ročište na kojem se presuda objavljuje. Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje smatra se da je dostava presude obavljena danom zaprimanja pisanog otpravka (čl. 335. st. 7., 8., 9. i 11. ZPP-a).