REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SPLITU

P. 5747/19

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Splitu, po sucu ovog suda Julijani Ponoš, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja H. A. R. L. G., A. K.

am W., A., O.: …, zastupanog po

pun. P. T., odvjetniku u S., protiv tuženika D. J. iz S.,

O.: …., zastupanog po pun. D. D., odvjetniku u

S., radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave, zaključene dana 27. siječnja 2022. godine u nazočnosti pun. tužitelja i zamj. pun. tuženika, dana 11. ožujka 2022. godine,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se glavni tužbeni zahtjev koji glasi:

« 1. Tuženik je dužan u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe isplatiti tužitelju iznos od 110.774,65 EUR u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju HNB na dan isplate zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja na taj iznos teče od 15. siječnja 2008. godine do 31. srpnja 2015. godine u visini koja se za svako polugodište određuje uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. godine pa do namirenja po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena.

2.

Tuženik je dužan u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe naknaditi tužitelju parbeni trošak.»

II. Nalaže se tuženiku u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe isplatiti tužitelju zakonske zatezne kamate na iznos glavnice od 130.000,00 EUR koje na ovaj iznos teku od 14. svibnja 2021. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena; dok se za više zatražene kamate na glavnicu od 130.000,00 EUR od 27. ožujka 2003. godine do 14. svibnja 2021. godine podredni zahtjev tužitelja odbija kao neosnovan.

III. Svaka stranka snosi svoj parnični trošak.

Obrazloženje

Dana 28. veljače 2008. godine pred ovim sudom zaprimljena je tužba u kojoj se navodi da su tužitelj i tuženik sklopili ugovor o leasingu u svrhu nabave motornog broda B. … broj …, temeljem kojeg je tužitelj preuzeo navedeno

plovilo. Tuženik temeljem ovog ugovora tužitelju da na dan 15. siječnja 2008. godine duguje ukupan iznos od 240.774,65 EUR u kunskoj protuvrijednosti, koji iznos ni do danas nije umanjio. Svojim podneskom od 24. ožujka 2011. godine tužitelj precizira svoj tužbeni zahtjev tako da isti glasi kao u izreci ove presude.

U svom odgovoru na tužbu tuženik se usprotivio zahtjevu tužitelja predlažući da sud isti odbije kao neosnovan.

U svom podnesku od 26. studenog 2009. godine tuženik navodi da tužitelju ne duguje ništa. Navodi da je tuženik bio u poslovnom odnosu sa tužiteljem po pitanju motornog plovila-broda marke B. ali da je taj brod uz suglasnost, čak nalog od strane tužitelja predan u posjed agenciji . P. Y. T., koja agencija da je prema saznanjima tuženika uredno podmirivala rate leasinga iz najma (čarter) spomenutog broda marke B., te da je isti isplaćen u cijelosti. Sama primopredaja broda marke B. da je obavljena u prisutnosti djelatnika tužitelja i djelatnice agencije P. Y. T. S. B.. Nadalje, dostavljeni ugovor o

leasingu tuženika da nikada ni vidio a kamoli potpisao, iz samog ugovora o leasingu za pokretnine da je vidljivo da se isti ne odnosi na motorno plovilo-brod (izuzev prve stranice) nego da se u istom spominju motorna vozila, automehaničarske radione i dr. Također, da nije razvidan ni datum potpisa samog ugovora o leasingu.

U tijeku postupka izveden je dokaz pregledom specifikacije ukupnog neplaćenog iznosa od 25. veljače 2008. godine; Sporazuma i izjave o obvezi na temelju mjenice na kojoj stoji potpis tuženika; Ugovora o leasingu za pokretnine koji stupa na snagu 1. ožujka 2003. godine; prijevod potvrde o preuzimanju plovila od strane tuženika od 27. ožujka 2003. godine; Zahtjeva za zajam sa potvrdom poslodavca od 22. ožujka 2002. godine; saslušanjem tuženika u svojstvu parnične stranke; saslušanjem svjedoka I. B. i D. S. B.; te pregledom

predmeta Općinskog suda u Splitu, Stalna služba u Solinu broj I P- 4652/09.

Tužitelj je svoje potraživanje za isplatom iznosa od 240.774,65 EUR protuvrijednosti u kunama temeljio na zaključenog ugovoru o leasingu u svrhu nabave motornog broda B. … broj 53.321, temeljem kojeg je tuženik navodno preuzeo navedeno plovilo, a nije platio svoje obveze po ovom ugovoru, nikada.

Tužitelj je spisu priložio specifikaciju ukupno neplaćenog iznosa iz kojeg je razvidna struktura potraživanja tužitelja spram tuženika te je vidljivo da se radi o 36 neplaćenih obroka leasinga sa obračunatim kamatama na neplaćene iznose.

Spisu je priložen ugovor o leasingu za pokretnine odnosno zahtjev tuženika da tužitelj s njim sklopi taj ugovor u kojem je navedeno da isti stupa na snagu 1. travnja 2003. godine, predmet leasinga je motorni brod B., dobavljač predmeta leasinga je I. B., a prema istog se tuženik obvezao plaćati tužitelju mjesečne naknade za leasing, ovaj ugovor zaključen je na neodređeno vrijeme. N. verzija ovog ugovora snabdjevena je potpisom tuženika te isto tako pečatom i potpisom tužitelja kao davatelja leasinga.

Tužitelj je spisu priložio i potvrdu o preuzimanju motornog broda B. od 27. ožujka 2003. godine iz koje je razvidno da tuženik time potvrđuje da je dana 27. ožujka 2003. godine preuzeo predmet leasinga-predmetnu motornu jahtu od I. B. iz S.. I ugovor o leasingu i potvrda o preuzimanju predmeta snabdjevena je potpisom tuženika, iako tuženik negira da bi na istima bio njegov potpis, isti nije predložio da sud provede dokaz grafološkim vještačenjem svog potpisa na tim pismenima, a u svom podnesku od 26. studenog 2009. godine tuženik sam navodi da je bio u poslovnom odnosu s tužiteljem po pitanju motornog plovila-broda marke B.. Sud dakle drži utvrđenim da je tužitelj sa tuženikom zaključio ugovor o leasingu te da je predmet leasinga motorni brod B., a da je tuženiku ovaj motorni brod predan od strane ranijeg korisnika leasinga I. B..

Tuženik u svom iskazu navodi da je imao namjeru kupovine motornog broda B., ovaj motorni brod da je bio u leasingu, njega stranka tog ugovornog odnosa da je bio I. B., a prije njega neki zagrepčanin. Sa tužiteljem da jest potpisao neke papire, neku bianco mjenicu i to na njemačkom, navodi da brod jest uzeo na leasing od tužitelja, brod d aje bio njega po prilici godinu dana, on da se istim koristio te plaćao mjesečne obroke leasinga. Navodi da ne zna koliko je točno tužitelju platio na ime tog leasinga, plaćanje ljudi prije njega da je bilo neuredno, moguće da je i on nešto kasnio, uglavnom, baš na inicijativu samog tužitelja da je došlo do toga, sa čime se on suglasio da ovaj brod neko vrijeme preda firmi P. Y. T.,

kako bi ova firma dala brod u čarter te se preko toga ostvarila zarada i tužitelj namirio sa svojim potraživanjem. Navodi da se ne može sjetiti tko je bio predstavnik tužitelja u ovim dogovorima, da zna samo da je brod predao firmi P. Y., da ne postoji nikakva dokumentacija u pogledu ovih dogovora, brod da je bio u čarteru kod ove firme neko vrijeme, da se ne može precizno sjetiti koliko dugo, kad se preko tog čartera ostvarila dovoljna zarada da se tužitelj pokrije sa svojim potraživanje vezano za leasing ovog broda, uredno da mu je ovaj brod vraćen, tužitelj prema njemu da nije imao nikakvih daljnjih potraživanja, onda je na brod platio carinu i porez te postao vlasnik tog broda, dokumentaciju o tome da posjeduje, a brod da je, pretpostavlja 2004. g. prodao nekom društvu, misli društvu K., da nije siguran. Kada je zaprimio ovu tužbu da se začudio, jer sa strane tužitelja prema njemu više nije smjelo biti potraživanja, njegov dug prema tužitelju da ne postoji. Što se tiče imena S. B., da misli da se radi o predstavnici firmi P. Y.,

navodi da je tužitelj vezano za čarter odnosno predaju ovog broda agenciji P. Y. sačinio sa istom ugovor, te ga tužitelj treba dostaviti. Navodi, a nakon što mu je predočen ugovor o leasingu priložen sudskom spisu da na tom ugovoru nije njegov vlastoručni potpis te da datum njegovog rođenja (9.9.1956.g.) nije napisan njegovom rukom. Na mjenici sa datumom 27. ožujka 2003. g. da jest njegov vlastoručni potpis, navodi da mislim da je ovaj datum napisao svojom rukom.

Svjedok I. B. navodi da osobno poznajem tuženika iako ne dobro, isto tako navodi da je negdje od 1996. g. bio korisnik L. za brod B., a preko tužitelja, te da je prema tužitelju 3.g. ispunjavao sve obveze, kako nakon tog vremena više nije mogao podmirivati zbog financijskih poteškoća sve obveze leasinga, tužitelj da je protestirao to svoje pravo, te da su ga direktno iz pravne službe tužitelja u K. javili i pismeno ga obavijestili da ključeve tog broda

točno tog dana i u točno određeno vrijeme u A. marini T. preda predstavnici firmi P. Y. iz A. određenoj gospođi kojoj se sada ne može sjetiti

imena, a moguće je da se ista zvala S. B., čije ime je u sudnici spomenuto. Navodi da je od strane tužitelja upućen na okolnost da će ta firma iznajmljivati ovaj brod, a ta firma da je u ovoj marini imala nekakav poslovni prostor u vidu kontejnera odnosno priručnog objekta iz kojeg su obavljali poslove čartera. On da je imao ključeve ovog broda, a tužitelj da je imao drugi par ključeva, međutim, da je bilo potrebno da ove ključeve zvanično preda toj osobi koja je od strane tužitelja određena, brod da je i prije s njihove strane, dakle, sa strane tužitelja bio prevezen u tu marinu, on da je pristupio na lice mjesta i ključeve broda predao toj predstavnici firme P. Y., da se radilo o manjoj punijoj ženi, pored njih da je bio i tuženik,

koji je ovome bio nazočan, a da ne zna u kojem svojstvu je tuženik bio nazočan. Dakle, da ne zna kakvi su odnosi između tužitelja i tuženika po ovom pitanju, on da je svoj dio napravio sukladno uputi tužitelja, a zbog proteka vremena da nema dokumentaciju upućenu od strane tužitelja njemu osobno. Navodi da je nakon nekog vremena tužitelj protiv njega ustao tužbom pred ovim sudom radi isplate vezano za predmetni brod, međutim, nakon svjedokovog očitovanja i odgovora na tužbu, tužitelj da je tužbu povukao. Misli da je ovo bilo 2003. ili 2004.godine, podnošenje tužbe. Navodi da ovaj brod nije bio novi u trenutku kada je on sa tužiteljem zaključio ugovor o leasingu za isti, prije njega korisnik leasinga da je bio odvj. Š. iz Z., koji je također predao taj broj njemu kao predmet leasinga. Misli da je u vrijeme kada je on sa tužiteljem zaključio ugovor o leasingu taj brod vrijedio cca 200.000 DEM ali da ne može biti baš precizan u pogledu iznosa.

Svjedok D. S. B. navodi da je tuženika prepoznala u sudnici, prvi put da ga je vidjela prije nekoliko godina, ona da je suvlasnica i direktorica firme P. Y. d.o.o. koja firma da je sada u stečaju, odnosno od 2010. g. Firma da je osnovana 2001. g., a suvlasnik firme da je bio i njen suprug. P. Y. da nije bio ni u kakvom poslovnom odnosu ni sa tužiteljem ni sa tuženikom, firma P. Y. da je imala kancelarijski prostor u A. marini T. te da je ova firma sa firmom R. d.o.o. zaključila ugovor o zakupu dijela tog prostora, odnosno dio prostora da je temeljem tog ugovora predan od strane tvrtke P. Y.

navedenoj tvrtci. Vlasnik te firme R. da je bio neki austrijanac kojem se ne može sjetiti imena, s njim da je radila i njegova supruga. U zakupu prostora da su bili jednu sezonu, 2002. ili 2003. g. navodim da u pogledu godine nije sigurna, ova tvrtka da je imala nekoliko brodova koje je davala u čarter, jedne prigode u prostor tvrtke da su pristupili tuženik kojeg je tada vidjela prvi put, neki g. B., da su tamo bili nazočni i g. R. i njegova supruga i da zna da su tuženik i ovaj B. dovezli brod pod imenom J. 2 i predali ga tim A. . B. i tuženik da nisu znali

njemački, te da je ona zamoljena, a kako se tamo zatekla, da prevede neki ugovor, to da je i napravila, a da se radilo o ugovoru između tužitelja i R. d.o.o. po kojem će ta firma-R. d.o.o. davati u čarter ovaj brod J. 2 te tužitelju plaćati leasing umjesto tuženika i B.. To da je sve čega se može sjetiti u pogledu ovog slučaja, brod da je tada bio u marini, među nazočnima da ništa nije bilo sporno, ovaj brod od strane R. da je davan u čarter kroz tu sezonu, a poslije ove sezone ta tvrtka da je izašla iz njenog prostora i da ne zna što je poslije s njima bilo.

Sud je pregledao predmet Općinskog suda u Splitu, Stalna služba u Solinu broj I P- 4652/09, u tom predmetu tužitelj je podnio prijedlog za ovrhu protiv tuženika I. B. u kojem se navodi da su oni zaključili dana 14. studenog 1999. godine ugovor o leasingu motorne jahte marke B., temeljem tog ugovora broj 52.408

I. B. da se obvezao na ime korištenja-leasinga motorne jahte tužitelju plaćati mjesečni iznos od 2.994,12 EUR. Isti da tužitelju već duže vrijeme ne plaća mjesečne rate leasinga tako da je dug I. B. prema tužitelju na dan 17. svibnja 2004.

godine iznosio 52.306,34 EUR, upravo toliko tužitelj traži od I. B.. U svom prigovoru protiv rješenja o ovrsi u tom predmetu I. B. naveo je da tužitelju ne duguje ništa, tužitelj da je još 2001. godine od njega preuzeo motornu jahtu B., a on da je prema tužitelju podmirio sva dospjela potraživanja. Nakon ovog prigovora tuženika I. B. tužitelj nije imao apsolutno nikakvo očitovanje, već je dana 31.

prosinca 2009. godine doneseno rješenje u tom predmetu kojom se smatra tužba povučenom.

Sud je, temeljem svih izvedenih dokaza dana 29. lipnja 2011. godine donio prvostupanjsku presudu kojom je u cijelosti odbijen zahtjev tužitelja na isplatu iznosa od 240.774,65 EUR u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju HNB na dan isplate zajedno sa zakonskim zateznim kamatama od 15. siječnja 2008. godine do isplate, obvezan je tužitelj naknaditi tuženiku parnični trošak.

Protiv ove presude stranke su podnijele žalbe, dana 6. rujna 2012. godine doneseno je rješenje Županijskog suda u Splitu broj Gžo-218/12 kojim je ukinuta prvostupanjska presuda i predmet je vraćen sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

Drugostupanjski sud u obrazloženju svog rješenja navodi da je tužitelj dokazao ugovorni odnos, odnosno da su parnične stranke dana 1. travnja 2003. godine sklopile Ugovor o leasingu broda B. broj … na 5 godina uz mjesečni obrok plaćanja od 2.643,71 EUR, da je tužitelj davatelj leasinga, da je tuženik korisnik leasinga, a saslušani svjedok I. B. dobavljač predmeta leasinga te da je tuženik preuzeo predmet leasinga već dana 27. ožujka 2003. godine. Teret dokaza da je na tuženiku u pravcu toga da bi podmirio svoju obvezu plaćanja obroka leasinga. Dakle, drugostupanjski sud smatra, a isto tako drži i ovaj sud, da je ugovor između parničnih stranaka zaključen 1. travnja 2003. godine i da je od tada počela za tuženika teći dužna obveza plaćanja dospjelih mjesečnih obroka. Drugostupanjski sud uputio je ovaj sud da raspravi i okolnost vođenja kaznenog postupka protiv tuženika, za navesti je da je nakon donošenja ukidnog rješenja sud pribavio predmet Općinskog suda u Splitu K-1794/10, nakon pregleda tog predmeta doneseno je rješenje kojim se prekida postupak u ovoj pravnoj stvari do pravomoćnog okončanja kaznenog postupka koji se pred Općinskim sudom u Splitu vodi pod poslovnim brojem K-1794/10, to rješenje je pravomoćno. Nakon što je kazneni postupak pravomoćno okončan, doneseno je rješenje ovog suda od 5. srpnja 2019. godine kojim se nastavlja postupak u ovoj pravnoj stvari.

Dakle, dana 14. svibnja 2019. godine donesena je presuda Županijskog suda u Splitu Kž-167/19 povodom žalbe okrivljenika – tuženika, preinačena je presuda Općinskog suda u Splitu u odluci o kaznenoj sankciji i u odluci o imovinsko – pravnom zahtjevu tužitelja na način da je okrivljeniku – tuženiku za kazneno djelo prijevare izrečena kazna zatvora u trajanju od jedne godine te primijenjena uvjetna osuda, s time da se izrečena kazna zatvora neće izvršiti ako okrivljenik – tuženik u vremenu provjeravanja od tri godine po pravomoćnosti presude ne počini novo kazneno djelo te uz daljnji uvjet da u roku od 2 godine od pravomoćnosti presude isplati oštećeniku – tužitelju iznos od 130.000,00 EUR protuvrijednosti u kunama. Oštećeniku – tužitelju dosuđen je imovinsko pravni zahtjev u iznosu od 130.000,00 EUR protuvrijednosti u kunama koji je dužan platiti u roku od dvije godine od pravomoćnosti presude, dok je sa viškom imovinsko pravnog zahtjeva upućen u parnicu. Dakle, pravomoćno je tuženik osuđen radi počinjenja kaznenog djela prijevare, jer je 27. ožujka 2003. godine preuzeo predmetnu jahtu temeljem ugovora o leasingu, te naknadno jahtu prodao – 14. kolovoza 2003. godine trgovačkom društvu K. d.o.o. K. i to za iznos od cca 1.000.000,00 kn.

Svojim podneskom od 16. siječnja 2020. godine, nakon okončanja kaznenog postupka, tužitelj uređuje svoj tužbeni zahtjev na način da sada potražuje iznos od 110.774,65 EUR u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju HNB na dan isplate sa zakonskim zateznim kamatama od 15. siječnja 2008. godine do isplate, potražuje naknadu parničnog troška. Tužitelj je promijenio tvrtku, tako da je sada tvrtka tužitelja kao u uvodu ove presude, to je tužitelj dokazao prilaganjem službene potvrde. Dakle, raniji tužbeni zahtjev tužitelj je umanjio za dosuđeni imovinsko pravni zahtjev u iznosu od 130.000,00 EUR.

Tuženik se usprotivio i ovako uređenom zahtjevu i predlaže da sud isti odbije kao neosnovan. Za navesti je da se ne radi o preinaci tužbe, jer je tužitelj smanjio svoj zahtjev, međutim, tužitelj svojim podneskom od 28. svibnja 2021. godine uređuje glavni tužbeni zahtjev tako da od tuženika potražuje iznos od 110.774,65 EUR u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju HNB na dan isplate sa zakonskim zateznim kamatama od 15. siječnja 2008. godine do isplate, postavlja podredni tužbeni zahtjev te potražuje od tuženika zakonske zatezne kamate na iznos glavnice od 130.000,00 EUR od 27. ožujka 2003. godine pa do isplate.

Tuženik se usprotivio preinaci tužbe, za navesti je da sud postavljanje podrednog tužbenog zahtjeva smatra preinakom tužbe, jer je glavni zahtjev postavljen i uređivan od početka postupka i predstavlja neplaćene obroke leasinga sa zakonskim zateznim kamatama i svim troškovima, a novi zahtjev predstavlja zahtjev koji nije istovjetan glavnom, predstavlja isticanje drugog zahtjeva uz postojeći, podredni zahtjev predstavlja zahtjev za plaćanje zakonskih zateznih kamata radi zakašnjenja na dosuđeni iznos u kaznenom postupku, iznos od 130.000,00 EUR u biti predstavlja štetu koju je tuženik otuđenjem broda nanio tužitelju i za što je pravomoćno osuđen. Dakle, u kaznenom postupku je dosuđena naknada štete prihvaćanjem imovinsko pravnog zahtjeva po pitanju glavnice, tako da podredni tužbeni zahtjev predstavlja novi zahtjev po pitanju kamata na dosuđenu naknadu štete. Tuženik se usprotivio preinaci tužbe, međutim, sud drži da je odlučivanje i o podrednom zahtjevu, s obzirom da je sud našao kako glavni nije osnovan, svrsishodno radi razrješenja pravnih odnosa stranaka u potpunosti.

Nakon donošenja drugostupanjskog rješenja kojim je prvostupanjska odluka ukinuta, sud je izveo dokaz i pregledom kaznenog predmeta ovog suda K-1794/10 (K-576/13).

Stranke su popisale parnični trošak.

Glavni tužbeni zahtjev nije osnovan, podredni zahtjev je djelomično osnovan. Prvenstveno se trebalo, temeljem svih izvedenih dokaza, očitovati i odlučiti o osnovanosti glavnog tužbenog zahtjeva, za koji sud smatra da ga treba u cijelosti odbiti. Naime, temeljem izvedenih dokaza sud drži da je utvrđeno kako su stranke 1. travnja 2003. godine sklopile Ugovor o leasingu broda na 5 godina, dobavljač predmeta leasinga I. B. koji je saslušan u svojstvu svjedoka predao je tuženiku brod kao predmet leasinga dana 27. ožujka 2003. godine, tuženik je spram tužitelja preuzeo obvezu plaćanja mjesečnih obroka leasinga u iznosu od 2.643,71 EUR. Tuženik ničim nije dokazao da je tužitelju platio bilo koji obrok leasinga, osobnom uplatom s njegove strane tužitelju, kako je to ugovoreno među strankama. Tužba u ovom predmetu radi plaćanja neplaćenih obroka leasinga sa kamatama i troškovima zaprimljena je 28. veljače 2008. godine i iz te tužbe proizašlo bi da je među strankama Ugovor o leasingu još na snazi i u to vrijeme, da nije niti raskinut, niti otkazan. Tužbi je priložen obračun tužitelja po pitanju dugovanih obroka leasinga, kamata na dugovanje i troškova opomena i navedeno je kako je ukupan neplaćeni iznos na dan 15. siječnja 2008. godine upravo ranije zatraženi iznos od 240.774,65 EUR. Dakle, tada od strane tužitelja nema ni govora o tome da bi predmetni Ugovor o leasingu prestao prije roka na koji je zaključen. Isto tako, pregledom predmeta Općinskog suda u Splitu, Stalna služba u Solinu broj I. P-4652/09, utvrđeno je da je u tom predmetu tužitelj podnio prijedlog za ovrhu protiv I. B. navodeći da su oni zaključili 14. studenog 1999. godine Ugovor o leasingu motorne jahte – istog broda, a da tužitelju B. već duže vrijeme ne plaća mjesečne rate leasinga. Dana 31. prosinca 2009. godine doneseno je rješenje u tom predmetu kojim se tužba smatra povučenom. Dakle, tužitelj u tom predmetu protiv I. B. u prijedlogu za ovrhu od 11. listopada 2004. godine traži da se brod oduzme od I. B..

Čitavo vrijeme se radi o jednom te istom brodu, predmetu leasinga, dakle, očito je tužitelj za isti brod zaključio sa B. U. o leasingu, nakon toga sa

tuženikom, a za isti vremenski period i od tuženika i od B. potražuje plaćanje rata leasinga. Tužitelj u sudski spis nije dostavio dokumentaciju vezano za Ugovor o leasingu zaključen sa svjedokom B., nije dostavio nikakav trag o plaćanju rata leasinga od strane B. niti svoju uputu B. da brod preda tuženiku, a očito je tuženiku brod predan od strane B. kao dobavljača leasinga. Predaja i prilaganje cjelokupne dokumentacije od strane tužitelja dokazalo bi slijed događanja po pitanju predmeta leasinga i Ugovora o leasingu zaključenih sa B. i tuženikom, što je važno vezano za rasvjetljavanje usmenih dogovora tuženika i tužitelja u pogledu navoda tuženika da je brod predao trećoj osobi kako bi se tužitelju plaćala naknada za korištenje odnosno leasing. Ovako, podnošenje prijedloga za ovrhu u predmetu broj I. P-4652/09, podnošenje ove tužbe protiv tuženika na dan 28. veljače 2008. godine, a sve vezano za naknadni navod samog tužitelja da je predmetni Ugovor o leasingu između stranaka raskinut 9. ožujka 2005. godine, ide u pravcu jedinog zaključka suda, a to je da su postojali usmeni dogovori kako sa B., tako i sa tuženikom u pogledu plaćanja rata leasinga i predaje broda i drugačija utanačanja od onih navedenih u predmetnom Ugovoru leasingu zaključenom između stranaka. Tužitelj tek u podnesku od 12. ožujka 2021. godine navodi da je predmetni Ugovor o leasingu sa tuženikom raskinut 9. ožujka 2005. godine, o čemu ranije nije govorio i o tome nije do tog trenutka obavijestio sud, a ranije je i od tuženika i od B. u odvojenim postupcima tražio plaćanje obroka leasinga za periode koji se preklapaju. Dakle, ukoliko je taj ugovor raskinut 9. ožujka 2005. godine, a tome nema pisanog traga, onda je isti raskinut prije isteka roka na koji je zaključen, a zaključen je dana 1. travnja 2003. godine. I u pregledanom kaznenom predmetu tek se sa strane tužitelja spominje raskid, da se dogodio 2005. godine, dakle, ovaj sud drži da je tužitelj proizvoljno raskinuo predmetni Ugovor o leasingu ili da je to kasnije naveo, jer nema pisanog traga tome iz 2005. godine. Okolnost što bi tuženik nesporno prodao brod koji nije bio njegovo vlasništvo jer pravo vlasništva nije mogao niti steći, a što je bilo 14. kolovoza 2003. godine, nekoliko mjeseci nakon preuzimanja sporne jahte, dovela je do pravomoćne kaznene osude tuženika i dosuđenja iznosa od 130.000 EUR tužitelju na ime imovinsko pravnog zahtjeva. Dakle, tuženik nije imao pravo prodati predmetnu jahtu vlasnosti tužitelja, tuženik je tu jahtu prodao i novac zadržao za sebe, a dosuđeni imovinsko pravni zahtjev u iznosu od 130.000 EUR predstavlja u biti naknadu štete tužitelju u vrijednosti prodane jahte vlasnosti tužitelja. Tu jahtu tužitelj više nije mogao dobiti kao vlasnik u svoj posjed, jahta je otuđena, a tužitelju je dosuđenjem imovinsko pravnog zahtjeva naknađena šteta u visini vrijednosti te jahte, to je iznos koji je tuženik dužan platiti tužitelju – pravomoćno. Kako tuženik ne može postati vlasnik jahte, niti je to mogao, a pravomoćno je osuđen radi kaznenog djela prijevare te je obvezan vrijednost jahte platiti tužitelju u vidu naknade štete, to zahtjev tužitelja da mu tuženik plati iznose neplaćenih obroka leasinga sa kamatama i troškovima nije osnovan. Dakle, urednim plaćanjem obroka leasinga tuženik bi postao vlasnikom predmetne jahte, on to nije postao, jahtu je kao ne vlasnik prodao trećoj osobi i za sebe zadržao kupoprodajnu cijenu, sada je dužan naknaditi štetu tužitelju u visini vrijednosti jahte. Dakle, ne može tužitelj dobiti i vrijednost jahte i sve obroke leasinga sa kamatama, kako mu je imovinsko pravni odnos pravomoćno dosuđen u kaznenom postupku, to glavni tužbeni zahtjev nije osnovan jer nema pravo na neplaćene obroke leasinga sa kamatama i troškovima. Tužitelju bi pored naknade štete za otuđenu jahtu pripadala eventualno i naknada štete za vrijeme dok je jahta bila kod tuženika jer u tom periodu tužitelj nije mogao ostvarivati dobit davanjem jahte u leasing nekom trećem, ali takav zahtjev tužitelj nikada nije postavio. Nadalje, svjedok B. u svom iskazu naveo je da su ga od strane tužitelja kontaktirali i dali mu nalog da preda ključeve predmetnog broda trećoj osobi u A. marini T., da je bio nazočan i tuženik, da je tako i postupio, tuženik također navodi da je brod predan u A. marini T. trećoj osobi radi davanja broda u charter i namirivanja tužitelja u svom potraživanju, da je tome bio nazočan B., tuženik navodi i to da je brod prije tog trenutka već bio godinu dana u leasingu kod njega kao korisnika leasinga i da je on plaćao leasing, međutim, da je kasnio u plaćanju istog te da je došlo do tog naloga tužitelja.

Dakle, kod okolnosti da tuženik i svjedok B. suglasno iskazuju o predaji predmetnog broda trećoj osobi u A. marini T., kod iskaza i svjedoka S. D.

B. koja je bila nazočna vezano za davanje broda u charter, sud drži logičnim i vjerojatnim da je bilo usmenog dogovora stranaka po pitanju ekonomskog iskorištavanja broda i to za vrijeme trajanja predmetnog Ugovora o leasingu između tužitelja i tuženika. Tuženik iskazuje o takvoj suglasnosti tužitelja i nalogu tužitelja da tuženik preda brod trećoj osobi, što potvrđuje i svjedok B., a radi pokrivanja troškova leasinga koje tuženik nije platio tužitelju. Tužitelj se od ovog nije ogradio, nije ni tvrdio da tome ne bi bilo tako, nije dokazao da po njegovom nalogu brod nije predan trećoj osobi za vrijeme važenja predmetnog Ugovora o leasingu sa tuženikom i da od toga ne bi imao ekonomske koristi. Očito je situacija te 2003. godine, a posebno ranije, bila takva da puno toga, puno internih dogovora, nisu bili popraćeni dokumentacijom koja to dokazuje, a što ne može ići na štetu tuženika. Tužitelj kao društvo koje se bavilo predmetnom poslovnom djelatnošću, kao davatelj leasinga, zaista je trebalo primijeniti dužnu pažnju prilikom ugovaranja pravnih poslova sa korisnicima leasinga, kod neplaćanja rata leasinga na vrijeme, upozoriti o tome korisnika leasinga i onda jednostavno, na vrijeme, raskinuti takve ugovore uz obvezu korisnika leasinga na predaju predmeta leasinga tužitelju. Tužitelj tako nije postupao, iz izvedenih dokaza proizlazi da je upravo ranijeg korisnika leasinga B. učinio dobavljačem predmeta leasinga od kojeg je kasnije tražio rate leasinga i za period kada B. više nije bio korisnik leasinga. Očito je brod predan tuženiku, očito tuženik nije plaćao rate leasinga tužitelju i očito je tužitelj bio suglasan sa tim da se brod preda trećoj osobi radi ekonomskog iskorištavanja, a koja bi trebala umjesto tuženika plaćati tužitelju naknadu za korištenje i to baš dijelom kroz utuženi period. Teret dokaza, sve i da je predmetni Ugovor o leasingu trajao čitavo vrijeme na koje je zaključen, a nije, je upravo na tužitelju i samo na tužitelju. Radi svega navedenog glavni tužbeni zahtjev nije osnovan i valjalo ga je u potpunosti odbiti, pa kako je glavni zahtjev neosnovan, tako je valjalo odlučiti o podrednom tužbenom zahtjevu, odnosno, o zakonskim zateznim kamatama na iznos od 130.000,00 EUR koji je dosuđen kao imovinsko pravni zahtjev u kaznenom postupku. Dakle, tužitelj traži glavnim zahtjevom plaćanje neplaćenih rata leasinga, kamata i troškova u iznosu od 240.774,65 EUR na dan 15. siječnja 2008. godine, traži sve ugovorene obroke leasinga, a kasnije, nakon preko 10 godina od podnošenja tužbe navodi da je ugovor otkazan 2005. godine!? Isto tako, nakon dosuđenja imovinsko pravnog zahtjeva umanjuje zatraženi iznos od 240.774,65 EUR za dosuđenih 130.000,00 EUR, iako je tih 130.000,00 EUR iz potpuno drugog osnova i ne predstavlja obroke leasinga nego u biti vrijednost broda. Ovako tužitelj traži u biti neplaćene obroke leasinga i vrijednost broda što je u suprotnosti i ne pripada mu. Dakle, kako je tužitelju dosuđena vrijednost broda, odnosno naknada štete jer je taj brod za njega izgubljen, propao, kaznenim djelom tuženika, onda mu ne pripadaju obroci leasinga za čitavo vrijeme na koje je taj Ugovor zaključen sa kamatama, koje su i uglavničavane. Dosuđenje jednog isključuje dosuđenje drugog, a eventualno bi tužitelj imao pravo tražiti samo neplaćeni obrok leasinga od zaključenja tog Ugovora o leasingu – 1. travnja 2003. godine do 27.3.2003. godine, jer upravo od 27.3.2003. godine (predaje broda tuženiku) traži podrednim zahtjevom plaćanje kamata na dosuđenu glavnicu od 130.000,00 EUR. Teret dokaza jest isključivo na tužitelju u ovom postupku jer je tužitelj svojim postupanjem otežao utvrđenje činjeničnog stanja u potpunosti i sud donosi odluku temeljem stanja u spisu. Tužitelj nije dokazao da mu tuženik nije platio obroke leasinga za vrijeme trajanja ugovora o leasingu, nije dokazao koliko mu je ostao dužan s tog osnova, a kod okolnosti da je tužitelju dosuđena naknada štete u vidu vrijednosti broda, to mu i ne pripada pravo na plaćanje obroka leasinga onako kako to on traži, radi navedenog je glavni zahtjev valjalo odbiti u cijelosti kao neosnovan.

Dakle, u kaznenom postupku je tužitelju dosuđen iznos od 130.000,00 EUR i to u biti predstavlja vrijednost predmetnog broda odnosno predstavlja potpunu odnosno totalnu štetu na tom brodu. Taj iznos kao vrijednost broda odnosno naknada koja pripada tužitelju s naslova imovinske štete je utvrđen upravo u tom kaznenom postupku dosuđenjem imovinsko pravnog zahtjeva tužitelju. Zakonske zatezne kamate radi zakašnjenja tužitelju nikako ne pripadaju od 27. ožujka 2003. godine pa do isplate, tuženik je u zakašnjenje sa plaćanjem iznosa od 130.000,00 EUR dospio tek nakon proteka dvije godine od donošenja presude Županijskog suda u Splitu broj Kž-167/19, ta presuda donesena je 14. svibnja 2019. godine i tuženiku je kao okrivljeniku naloženo da iznos od 130.000,00 EUR protuvrijednosti u kunama plati tužitelju u roku od dvije godine od pravomoćnosti presude. Dakle, u zakašnjenje sa plaćanjem tog iznosa tuženik je dospio odnosno pao tek dana 18. svibnja 2021. godine i tek od tada pripadaju tužitelju zakonske zatezne kamate na iznos od 130.000,00 EUR pa do isplate, jer se radi o tzv. nenovčanoj imovinskoj šteti odnosno totalnoj šteti na predmetnom brodu, visina iste utvrđena je u vrijeme presuđenja i dosuđenja tog zahtjeva u kaznenom postupku, a vrijeme za ispunjenje te obveze od strane tuženika bilo je 2 godine, odnosno do 14. svibnja 2021. godine. Tek tada je tuženik dospio u zakašnjenje radi plaćanje takve naknade štete. Radi navedenog je valjalo odbiti podredni tužbeni zahtjev za plaćanje zakonskih zateznih kamata na iznos od 130.000,00 EUR do 14. svibnja 2021. godine, a obvezati tuženika da kamate na taj iznos tužitelju plati od 14. svibnja 2021. godine pa do isplate, s obzirom da se radi o obvezi koja je pravomoćno utvrđena u kaznenom postupku dosuđenjem imovinsko pravnog zahtjeva. Radi navedenog odlučeno je kao u izreci ove presude i po pitanju podrednog zahtjeva.

Glavni tužbeni zahtjev nije osnovan, a za navesti je da iz pregledanog ugovora i izvedenih dokaza proizlazi da je ugovoreno plaćanje temeljem predmetnog Ugovora o leasingu i to u valuti Eur. Dakle, predmetni Ugovor o leasingu jest sklopljen u stranoj valuti, a ne u kunskoj protuvrijednosti dužnih mjesečnih obroka, ali se ne radi o ništetnom pravnom poslu jer je tužitelj pravna osoba sa sjedištem izvan RH u to vrijeme, a tuženik je fizička osoba, dakle, ne radi se o pravnom poslu između domaćih osoba, to je predmetni Ugovor o leasingu valjan, nije protivan prisilnim propisima, nije ništetan.

Ono što je bitno za ovaj sud, vezano za istaknuti prigovor zastare potraživanja, sve i da je glavni zahtjev osnovan, a nije, za navesti je da bi prigovor zastare velikog dijela glavnog zahtjeva bio osnovan. Naime, kako sam tužitelj naknadno navodi da bi predmetni Ugovor o leasingu bio raskinut 9. ožujka 2005. godine, u ovom bi se slučaju kod plaćanja mjesečnih rata leasinga radilo o tražbinama povremenih davanja – mjesečnih koje zastarijevaju u trogodišnjem zastarnom roku iz odredbe čl. 226. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08 i 125/11), odnosno od dospjelosti svakog pojedinog mjesečnog davanja. U tom bi slučaju s obzirom na datum podnošenja tužbe – 28. veljače 2008. godine, prigovor zastare bio osnovan za sva mjesečne iznose obveza plaćanja kojih je dospjela do 28. veljače 2005. godine.

Radi svega navedenog odlučeno je kao u izreci ove presude.

Prema stavu ovog suda činjenično stanje je utvrđeno u onoj mjeri koliko je to bilo moguće napraviti, nije bilo potrebe izvoditi dokaz financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem, izvođenje tog dokaza je suvišno, budući predmetni Ugovor o leasingu daje dovoljno parametara i za drugačije presuđenje i bez provođenja dokaza vještačenjem.

Vezano za sve okolnosti slučaja, zahtjeve tužitelja, izvedene dokaze, v.p.s po zahtjevima i postupanje sa zahtjevima tužitelja, a posebno u svezi sa uspjehom stranaka u sporu, sud je odlučio da svaka stranka snosi svoj parnični trošak temeljem odredbe čl. 154. st. 2. i čl. 155. Zakona o parničnom postupku (NN broj

53/91, 91/92, 112/99, 129/00, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14 i 70/19, dalje: ZPP).

U S., 11. ožujka 2022. godine

S U D A C

Julijana Ponoš v.r.

Pouka o pravnom lijeku: Protiv ove presude nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu u roku od 15 dana od dana dostave presude. Žalba se podnosi nadležnom županijskom sudu, a putem ovog suda u tri primjerka.

Stranci koja je pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje i stranci koja je uredno obaviještena o tom ročištu, a na isto nije pristupila, smatra se da je dostava presude obavljena onog dana kad je održano ročište na kojem se presuda objavljuje. Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje smatra se da je dostava presude obavljena danom zaprimanja pisanog otpravka iste.

DNA:

1. Pun. tužitelja

2. Pun. tuženika