Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: 12 Gž R-627/2022-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, po sucu tog suda Sanji Joka Umićević, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice A. K. iz B., OIB: …, koju zastupaju punomoćnice Lj. P.-J. i B. P. P., zaposlenice Sindikata I., K. i D., P., protiv tuženika P.P.C. B. d.o.o., B., OIB: …, kojeg zastupa punomoćnik H. Ž., odvjetnik u Odvjetničkom društvu R., Z., Ž. i M. d.o.o. u Z., radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Pazinu, poslovni broj Pr-717/2021-9 od 22. prosinca 2021., dana 11. ožujka 2022.

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Pazinu, poslovni broj Pr-717/2021-9 od 22. prosinca 2021.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom presuđeno je:

„I. Nalaže se tuženiku da tužiteljici isplati iznos od 12.885,83 kuna (dvanaesttisućaosamstoosamdesetpet kuna i osamdesettri lipe) bruto sa zateznom kamatom koja na taj iznos teče od 30. rujna 2020. do isplate, izuzev na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak, po stopi iz čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima uvećanoj za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

II. Odbija se tužbeni zahtjev u dijelu u kojem tužiteljica od tuženika zahtijeva isplatu iznosa od 10.308,66 kuna sa zateznom kamatom koja na taj iznos teče od 30. rujna 2020. do isplate, po stopi iz čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima uvećanoj za tri postotna poena.

III. Svaka stranka snosi svoje troškove postupka.“

2. Protiv dijela te presude pod točkom I. i točkom III. izreke žali se tuženik iz svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14 i 70/19– dalje: ZPP) uz prijedlog da se prvostupanjska presuda u pobijanom dijelu preinači prema žalbenim navodima odnosno ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

3. Žalba je neosnovana.

4. Predmet spora, u ovoj fazi postupka je zahtjev tužiteljice za isplatu iznosa od 12.885,83 kune bruto na ime otpremnine.

5. Ispitujući prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu i postupak koji joj je prethodio nije utvrđeno da su ostvarene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP na koje ovaj sud drugog stupnja pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe čl. 365. st. 2. ZPP, a nije ostvarena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP koju žalitelj ističe u žalbi jer izreka prvostupanjske presude ne proturječi niti sama sebi niti razlozima presude, u prvostupanjskoj presudi su navedeni razlozi o odlučnim činjenicama te ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava i zapisnika pa prvostupanjska presuda nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati.

6. U provedenom postupku utvrđene su sve činjenice odlučne za donošenje zakonite i pravilne presude te je na osnovu izvedenih dokaza i njihove ocjene, sukladno odredbi čl. 8. ZPP u potpunosti i pravilno utvrđeno činjenično stanje.

7. Tako je prvostupanjski sud utvrdio da je tuženik kao poslodavac donio u odnosu na tužiteljicu kao radnicu odluku o osobno uvjetovanom otkazu ugovora o radu dana 28. srpnja 2020., a kojom je tužiteljici kao radnici otkazan ugovor o radu na neodređeno vrijeme od 1. prosinca 2015. zbog trajnih osobina i sposobnosti u odnosu na poslove radnog mjesta „proizvodni radnik 3“, odlučeno je da radnica ima pravo na otkazni rok u trajanju od dva i pol mjeseca te za vrijeme trajanja otkaznog roka nije dužna dolaziti na posao, a poslodavac će joj priznati sva prava kao da je radila, da ostvaruje pravo na otpremninu sukladno odredbi čl. 126. Zakona o radu i to u iznosu od 1/3 mjesečne plaće za svaku navršenu godinu staža kod poslodavca, da će joj otpremnina biti isplaćena zajedno s posljednjom plaćom te da ima pravo na razmjerni dio neiskorištenog godišnjeg odmora iz 2020. godine koji će iskoristiti tijekom otkaznog roka, a za eventualno neiskorišteni godišnji odmor će joj poslodavac isplatiti naknadu; da su stranke zaključile 14. kolovoza 2020. sporazum čiji je predmet uređenje međusobnih prava i obveza radnika i poslodavca nakon odluke o osobno uvjetovanom otkazu ugovora o radu te je njime utvrđeno da su stranke 1. studenog 2015. sklopile ugovor o radu na neodređeno vrijeme za radno mjesto „proizvodni radnik 3“ (čl. 1 sporazuma), da radnica ima pravo na otkazni rok u trajanju od dva mjeseca, da je podnijela poslodavcu zamolbu da se skrati otkazni rok što je poslodavac prihvatio te stranke sporazumno utvrđuju da joj radni odnos prestaje 14. kolovoza 2020., da nije dužna za vrijeme trajanja otkaznog roka dolaziti na posao, ali će joj poslodavac priznati sva prava kao da je radila, isplatiti će joj plaću zajedno s plaćama ostalim radnicima najkasnije do 30-og u mjesecu za protekli mjesec (čl. 2 sporazuma), da joj je preostao neiskorišteni razmjerni dio godišnjeg odmora za 2020. godinu (čl. 3 sporazuma), da se potpisom sporazuma poslodavac obvezuje radnici isplatiti otpremninu u zakonskom iznosu od bruto 24.083,54 kune te dodatnom iznosu bruto 12.885,83 kune tj. ukupno bruto 36.939,37 kuna, a koja otpremnina će se radnici isplatiti zajedno s isplatom zadnje plaće (čl. 4 sporazuma), dok je u čl. 9 sporazuma utvrđeno da su u sporazumu sadržana stvarna i prava volja ugovornih strana, rješenje svih međusobnih odnosa temeljem radnog odnosa i otkaza ugovora o radu te da osim obaveza navedenih u sporazumu nemaju jedan prema drugome nikakvih međusobnih potraživanja.

8. Isto tako je utvrđeno (a što nije niti sporno) da je 28. rujna 2020. tuženik tužiteljici isplatio iznos od 24.053,54 kune na ime otpremnine dok je među strankama sporno je li tuženik temeljem navedenog sporazuma dužan tužiteljici isplatiti i daljnji utuženi iznos od 12.885,83 kune bruto.

9. Na tako utvrđeno činjenično stanje sud prvog stupnja pravilno je primijenio materijalno pravo kada je naložio tuženiku tužiteljici isplatiti iznos od 12.885,83 kune bruto i odlučio kao u točki I. izreke pobijane prvostupanjske presude.

10. Prema odredbi čl. 9. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj: 35/05, 41/08 i 125/11- dalje: ZOO) sudionik u obveznom odnosu dužan je ispuniti svoju obvezu i odgovoran je za njezino ispunjenje, a u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici su dužni pridržavati se načela savjesnosti i poštenja (čl. 4. ZOO). Sukladno čl. 126. st. 1. Zakona o radu („Narodne novine“, broj: 93/14, 127/17 i 98/19- dalje: ZR) radnik kojem poslodavac otkazuje nakon dvije godine neprekidnog rada, osim ako se otkazuje zbog razloga uvjetovanih ponašanjem radnika, ima pravo na otpremninu u iznosu koji se određuje s obzirom na dužinu prethodno neprekidnog trajanja radnog odnosa s tim poslodavcem, a sukladno st. 2. istog članka otpremnina se ne smije ugovoriti odnosno odrediti u iznosu manjem od 1/3 prosječne mjesečne plaće koju je radnik ostvario u tri mjeseca prije prestanka ugovora o radu, za svaku navršenu godinu rada kod tog poslodavca, a ako zakonom, kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu ili ugovorom o radu nije određeno drukčije, ukupan iznos otpremnine iz st. 2. čl. 126. ne može biti veći od 6 prosječnih mjesečnih plaća koje je radnik ostvario u tri mjeseca prije prestanka ugovora o radu (čl. 126. st. 3. ZR).

11. Pravilna je ocjena prvostupanjskog suda da je tuženik kao poslodavac isplatio tužiteljici kao radnici otpremninu u smislu odredbi čl. 126. ZR u iznosu od 24.053,54 kune bruto te da je dužan isplatiti tužiteljici kao radnici daljnji iznos otpremnine u iznosu od 12.885,83 kune bruto, a temeljem sporazuma od 14. kolovoza 2020. zaključenog između stranaka koji predstavlja ugovor obveznog prava pri čemu je za dodati da su stranke kao sudionici ugovornog odnosa ovlaštene ugovoriti i eventualni dodatni iznos otpremnine obzirom to nije protivno naprijed navedenim odredbama ZR, a sve to u smislu čl. 2. ZOO.

12. Stoga je valjana ocjena prvostupanjskog suda da je zaključivanjem sporazuma od 14. kolovoza 2020. tuženik preuzeo obvezu da na ime otpremnine isplati tužiteljici i iznos koji je utužen tj. iznos od 12.885,83 kune bruto uzimajući pri tome u obzir da eventualne pogreške u postupanju zaposlenice tuženika (ukoliko su i postojale) ne mogu ići na štetu tužiteljice kao slabije ugovorne strane.

13. Iz iznesenih razloga za zaključiti je da je prvostupanjski sud na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo kada je odlučio kao u točki I. izreke pobijane prvostupanjske presude i naložio tuženiku tužiteljici isplatiti iznos od 12.885,83 kune bruto.

14. Na žalbene navode valja reći da je sud prvog stupnja u skladu s čl. 8. ZPP odlučio koje će činjenice uzeti kao dokazane prema svom uvjerenju i to na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno te na temelju rezultata cjelokupnog postupka. Kako žalitelj u žalbi ocjeni prvostupanjskog suda suprotstavlja samo vlastitu ocjenu, a koja je bez realne podloge u rezultatima postupka, žalbeni prigovori ne mogu se prihvatiti.

15. Također treba reći da radnik i poslodavac mogu slobodno ugovoriti veći iznos otpremnine nego što je onaj uređen zakonom, a to stoga jer se načelo autonomije volje ugovornih strana primjenjuje i na odnose između radnika i poslodavca (čl. 2. ZOO i čl. 8. st. 4. ZR).

16. I odluka o parničnom trošku donesena je pravilnom primjenom odredbe čl.154. st.

2. ZPP.

17. Iz iznesenih razloga valjalo je odbiti žalbu tuženika kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu (čl. 368. st. 1. ZPP).

U Zagrebu 11. ožujka 2022.

Sudac:

Sanja Joka Umićević, v.r.