Poslovni broj: 5 UsI-1157/2021-42

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Osijeku, po sucu Dariu Mađarošu, uz sudjelovanje zapisničarke Mirte Tomić, u upravnom sporu tužitelja R. H. (H., H.), državljanina Islamske Republike Afganistan, kojeg zastupa opunomoćenica S. B. J., odvjetnica u Odvjetničkom društvu J. & p., Z., protiv tuženika Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Uprave za upravne i inspekcijske poslove, Zagreb, Ilica 335, radi odobrenja međunarodne zaštite, 11. ožujka 2022.,

p r e s u d i o  j e

I. Poništava se rješenje Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Uprave za upravne i inspekcijske poslove, KLASA: UP/I-217-03/18-06/210, URBROJ: 511-01-204-18-2 od 28. ožujka 2018. te se predmet vraća tuženiku na ponovni postupak.

II. Odobrava se besplatna pravna pomoć tužitelju u ovom upravnom sporu.

III. Nalaže se tuženiku da pružateljici pravne pomoći, odvjetnici I. C., isplati iznos od 1.562,50 kuna u roku od 15 dana od dana dostave računa za pruženu pravnu pomoć.

IV. Nalaže se tuženiku da pružateljici pravne pomoći, odvjetnici S. B. J., isplati iznos od 2.938,94 kuna u roku od 15 dana od dostave računa za pruženu pravnu pomoć.

V. Odbija se zahtjev pružateljice pravne pomoći, odvjetnice S. B. J., za isplatom preostalog iznosa zatraženog troška od 5.982,50 kuna.

Obrazloženje

1. Osporenim rješenjem tuženika, KLASA: UP/I-217-03/18-06/210, URBROJ: 511-01-204-18-2 od 28. ožujka 2018. odbačen je zahtjev za međunarodnu zaštitu u Republici Hrvatskoj osobi neutvrđenog identiteta, a prema vlastitoj izjavi H. R., rođenog …. u mjestu K., država Islamska Republika Afganistan, državljanina Islamske Republike Afganistan.

2. Tužitelj u tužbi navodi da mu nije omogućeno izjašnjavanje o svim činjenicama i okolnostima koje su bitne za predmetni postupak odobrenja međunarodne zaštite, a tiču se članaka 6., 20. i 21. Zakona o međunarodnoj i privremenoj zaštiti („Narodne novine“ 70/15. i 127/17., dalje u tekstu ZMPZ). Naglašava da je neuk pa mu nije na prikladan način objašnjeno značenje instituta sigurne treće zemlje odnosno na temelju čega tuženik Republiku Srbiju drži sigurnom trećom zemljom. Na naprijed navedene okolnosti tužitelj predlaže svoje saslušanje u upravnom sporu. Nadalje prigovara tomu što tuženik prilikom odbacivanja njegovog zahtjeva nije u potpunosti primijenio članak 35. ZMPZ-a. Naime, tuženik nije procjenjivao postoji li između njega i Republike Srbije potrebna (i tražena) veza na temelju koje se može razumno očekivati traženje međunarodne zaštite. Tuženik u provedenom postupku nije ni procjenjivao rizik lančanog refoulement-a. Pri tome pojašnjava da je u Republiku Srbiju ušao iz Bugarske, a u Bugarsku iz Turske. Sve te zemlje Republika Srbija smatra sigurnim trećim zemljama. Smatra da je tuženik morao pribaviti čvrsta jamstva da će mu vlasti Republike Srbije omogućiti pristup postupku azila. U prilog svojih tvrdnji da se Republika Srbija ne može smatrati sigurnom trećom zemljom upućuje na presudu Europskog suda za ljudska prava Ilias i Ahmed protiv Mađarske, broj 47287/15 te izvještaje organizacija Human Rights Watch, UNHCR-a i Beogradskog centra za ljudska prava koje pak citira u tužbi. Osobito skreće pozornost na česte automatske primjene instituta sigurne treće zemlje, što je dovelo da velikog broja odbačaja za međunarodnu zaštitu u Republici Srbiji. Zaključno tužitelj predlaže Sudu poništiti osporavano rješenje i odobriti mu besplatnu pravnu pomoć, uz naknadu troškova u ovom sporu.

3. U odgovoru na tužbu tuženik prigovara navodima tužitelja navodeći da mu je omogućeno sudjelovanje u postupku te izjašnjavanje o svim činjeničnim i pravnim pitanjima. Tužitelj je upoznat sa institutom sigurne treće zemlje i posljedicama primjene tog instituta, pri čemu mu je dana mogućnost da ospori njegovu primjenu, što međutim nije učinio. Naglašava da su razlozi zbog kojih se Republika Srbija može smatrati sigurnom trećom zemljom detaljno obrazloženi u osporavanom rješenju. Posebno je istaknuto da Republika Srbija ima uspostavljen učinkovit pristup postupku odobrenja međunarodne zaštite u skladu sa Konvencijom iz 1951. godine. U prilog činjenici da odluku nije donio arbitrarno, upućuju i podaci o sigurnim trećim zemljama koji se temelje isključivo na recentnim izvješćima mjerodavnih izvora kao što su EASO, UNHCR, Vijeće Europe te drugim relevantnim međunarodnim organizacijama. Zaključku da se Republika Srbija u konkretnom predmetu treba smatrati sigurnom trećom zemljom doprinosi i činjenica da se Republika Srbija smatra ujedno i sigurnom zemljom podrijetla u smislu Odluke Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske objavljenoj u „Narodnim novinama“ 45/16., a sukladno članku 44. stavku 3. ZMPZ-a. O tome je obaviještena Europska komisija koja nije imala primjedbu na tu Odluku. Time je potvrđeno da Republika Srbija poštuje prava i slobode zajamčene Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, Međunarodnim paktom o građanskim i političkim pravima te Konvencijom Ujedinjenih naroda protiv torture i drugih okrutnih, nečovječnih i ponižavajućih postupaka. To je ujedno jamstvo tužitelju da u toj zemlji ne postoji rizik od proganjanja ili trpljenja ozbiljne nepravde kao i to da će uživati povlastice koje proizlaze iz načela non refoulement. Tuženik je obavijestio Sud da je putem međunarodne policijske suradnje utvrđeno kako je tužitelj u Republici Srbiji izrazio namjeru podnošenja zahtjeva za međunarodnu zaštitu. Materijalni uvjeti prihvata bili su mu osigurani u Prihvatno tranzitno centru P. kojeg je samovoljno napustio 21. ožujka 2018. Stoga tuženik predlaže Sudu odbiti tužbeni zahtjev.

4. Podnescima od 21. svibnja 2018. i 09. lipnja 2018. tužitelj se očitovao na odgovor tuženika tvrdeći da je tijekom upravnog postupka počinjen niz proceduralnih povreda čime su povrijeđene odredbe članaka 3., 5., 6., 8. i 14. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. Uskraćeno mu je pravo na opunomoćenika i pristup sudu te da se koristi jezikom koji razumije (paštu). Drži netočnim navod tuženika da je u Republici Srbiji zatražio azil te izražava bojazan da će ga Republika Srbija izručiti Bugarskoj koju mnoge europske države ne smatraju sigurnom trećom zemljom. Upućuje i na praksu europskih država koje odbijaju transfer tražitelja međunarodne zaštite u tu državu (Bugarsku) radi neučinkovitosti azilnog postupka i rizika od lančanog refoulement-a.

5. Sud je u ovom sporu održao raspravu u prisutnosti tužitelja, njegovih opunomoćenika i službenih osoba tuženika te je na takav način, prije donošenja presude, strankama još jednom omogućeno izjasniti se o svim činjenicama i pravnim pitanjima koja su predmet ovog spora. Na temelju članka 12. stavka 2. ZMPZ-a raspravi je prisustvovao predstavnik UNHCR-a, uz prethodnu suglasnost tužitelja. Na raspravi je Sud saslušao tužitelja uz pomoć tumača za paštu jezik te izvršio uvid u svu dokumentaciju koju su stranke priložile ovom spisu i dostavljenom spisu upravnog postupka.

6. Tužbeni zahtjev je osnovan.

7. Upravni postupak koji je prethodio ovom sporu pokrenut je po zahtjevu tužitelja od 23. ožujka 2018. za međunarodnu zaštitu te je isti saslušan na temelju članka 35. ZMPZ-a.

8. Tužitelj u upravnom postupku navodi da je državljanin Islamske Republike Afganistan i da nema drugog državljanstva. Ne posjeduje nikakve isprave o identitetu. Kao razlog napuštanja Afganistana navodi da je dobivao prijeteća pisma od talibana jer je radio kao policajac i vozač za američku vojsku u Afganistanu. Zbog straha od talibana otišao je u Pakistan. Povremeno se vraćao u Afganistan gdje su ostali živjeti supruga M. i njihova djeca te su ga jednom prilikom u kući napali i ranili talibani, ali je uspio pobjeći. Na okolnosti povratka u Afganistan navodi da je tamo rat i da nema sigurnosti niti mira. Svatko može nositi oružje i ubiti. Nema škole za djecu, samo strah od talibana. Zemlju podrijetla je napustio prije dvije godine. Iz Afganistana je s obitelji krenuo u Pakistan, zatim Iran i Tursku. Nakon nekog vremena iz Turske je krenuo s obitelji prema Bugarskoj, ali ih je grčka policija uhvatila i deportirala natrag u Tursku. Uz pomoć agenata otišli su u Bugarsku, a potom u Srbiju. Navodi da je u Srbiji boravio malo više od godinu dana u kampovima Bogovača i Tutin. U Srbiji nije podnosio zahtjev za međunarodnu zaštitu jer je, prema njegovoj izjavi, Srbija u Aziji, a Hrvatska u Europi. Navodi da su afganistanske obitelji puštali u Mađarsku i da su on i njegova obitelj bili na listi za odlazak u tu državu. Navodi još da nije htio ostati s obitelji u Srbiji jer je tamo nezaposlenost, a njegova djeca trebaju u školu. Htio je doći u Hrvatsku.

9. Budući da je tužitelj u Republiku Hrvatsku nezakonito ušao iz Republike Srbije, tuženik je zahtjev odbacio, ne ulazeći u njegovu osnovanost, i to primjenom instituta sigurne treće zemlje u smislu članaka 45. i 43. stavka 1. točke 3. ZMPZ-a.

10. Naime, prema članku 43. stavku 1. točki 3. ZMPZ-a Ministarstvo donosi odluku kojom odbacuje zahtjev ako je moguće primijeniti institut sigurne treće zemlje, sukladno članku 45. ovoga Zakona.

11. Sigurna treća zemlja je zemlja u kojoj je tražitelj siguran od proganjanja iz članka 20. ili rizika trpljenja ozbiljne nepravde iz članka 21. ovoga Zakona te u kojoj uživa povlastice koje proizlaze iz članka 6. ovoga Zakona i postoji mogućnosti pristupa učinkovitom postupku odobrenja zaštite sukladno Konvenciji iz 1951. (članak 45. stavak 1. ZMPZ-a). Jesu li ispunjeni uvjeti za primjenu instituta sigurne treće zemlje utvrđuje se za svaki zahtjev zasebno procjenjujući ispunjava li neka zemlja uvjete iz stavka 1. ovoga članka te postoji li veza između te zemlje i tražitelja na temelju koje se može razumno očekivati da u njoj zatraži međunarodnu zaštitu, uzimajući u obzir sve činjenice i okolnosti njegovog zahtjeva. (članak 45. stavak 2. ZMPZ-a).Tražitelj će biti pravodobno obaviješten o primjeni instituta sigurne treće zemlje, kako bi mu se omogućilo osporavanje u odnosu na stavke 1. i 2. ovoga članka s obzirom na specifičnosti njegovih osobnih okolnosti. (članak 45. stavak 3. ZMPZ-a).

12. Tuženik u osporavanom aktu obrazlaže da se Ustavom Republike Srbije jamče temeljna ljudska i manjinska prava, uključujući slobodu mišljena i savjesti, izražavanja, vjere, kretanja, okupljanja, udruživanja, jednakost kao i zbrana diskriminacije nacionalnih manjina. Ustav osigurava širok raspon zaštite ljudskih prava u skladu s međunarodnim standardima i proklamira pravo na azil. Republika Srbija ratificirala je ključne međunarodne instrumente ljudskih prava, i to Međunarodnu konvenciju o ukidanju svih oblika rasne diskriminacije, Međunarodni sporazum o građanskim i političkim pravima, Konvenciju protiv mučenja i Konvenciju o pravima djeteta. Također, uspostavljena su funkcionalna neovisna tijela za zaštitu ljudskih prava. Republika Srbija je potpisnica Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, što znači da postoji mogućnost obraćanja Europskom sudu za ljudska prava, kojim se jamči učinkovit sustav pravnih sredstava protiv kršenja ljudskih prava. Republika Srbija, kao nasljednica nekadašnje SFRJ, obveznica je Konvencije o statusu izbjeglica iz 1951. i Protokola iz 1967. o statusu izbjeglica. Zakonom o azilu i Zakonom o strancima propisano je načelo non-refoulment, a Komisija za azil je nadležno tijelo pune jurisdikcije za drugostupanjski postupak povodom pravnih lijekova dok je Upravni sud, u trećem stupnju, sudbeno tijelo pune jurisdikcije. Prema podacima UNHCR-a objavljenim u veljači 2018. u Republici Srbiji je odobreno ukupno 47 izbjegličkih statusa i 62 supsidijarne zaštite, od čega 4 izbjeglička statusa i 5 supsidijarnih zaštita državljanima Afganistana.

13. Tuženik nadalje u obrazloženju ne utvrđuje postoji li veza između te zemlje i tražitelja na temelju koje se može razumno očekivati da u njoj zatraži međunarodnu zaštitu, uzimajući u obzir sve činjenice i okolnosti njegovog zahtjeva.

14. Presudom ovog Suda, poslovni broj: Us I-592/2018-28 od 18. lipnja 2018. odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja za poništenje ovdje osporenog rješenja tuženika na temelju članka 57. stavka 2. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“ 20/10., 143/12., 152/14., 94/16. i 29/17., dalje u tekstu ZUS) koji propisuje da će sud odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan i kada utvrdi da je u postupku koji je prethodio donošenju pojedinačne odluke bilo nedostataka, ali nisu utjecali na rješavanje predmeta postupka te ako utvrdi da je pojedinačna odluka zasnovana na zakonu, ali zbog drugih razloga od onih navedenih u odluci.

15. Pri tome sud obrazlaže da je tužiteljev zahtjev za međunarodnu zaštitu pogrešno odbačen na temelju članka 43. stavka 1. točke 3. u vezi članka 45. ZMPZ-a umjesto pravilno na temelju članka 43. stavka 1. točke 4. u vezi članka 46. ZMPZ-a. Međutim, takvim postupanjem tuženika nije povrijeđen zakon na štetu tužitelja, budući da i druga zakonska osnova predviđa odbačaj predmetnog zahtjeva. Naime, prema članku 43. stavku 1. točki 4. ZMPZ-a Ministarstvo donosi odluku kojom odbacuje zahtjev ako je moguće primijeniti institut europske sigurne treće zemlje, sukladno članku 46. ovoga Zakona. Prema definiciji iz članka 46. ZMPZ-a europska sigurna treća zemlja je zemlja koja je ratificirala i primjenjuje odredbe Konvencije iz 1951. i Europske konvencije o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda, uključujući standarde o učinkovitom pravnom lijeku, te je uspostavila učinkovit postupak odobrenja zaštite sukladno Konvenciji iz 1951. (stavak 1.) Jesu li ispunjeni uvjeti za primjenu instituta europske sigurne treće zemlje utvrđuje se za svaki zahtjev zasebno procjenjujući ispunjava li neka zemlja uvjete iz stavka 1. ovoga članka (stavak 2.). Zahtjev tražitelja, koji je nezakonito ušao na teritorij Republike Hrvatske iz europske sigurne treće zemlje, odbacit će se sukladno članku 43. stavku 1. točki 4. ovoga Zakona, uzimajući u obzir poštivanje načela iz članka 6. ovoga Zakona te posebne okolnosti humanitarnog ili političkog karaktera, kao i pravila međunarodnog javnog prava (stavak 3.). Tražitelj će biti pravodobno obaviješten o primjeni instituta europske sigurne treće zemlje kako bi mu se omogućilo osporavanje u odnosu na stavak 1. ovoga članka, s obzirom na njegove osobne okolnosti (stavak 4.). Direktiva 2013/32/EU Europskog parlamenta i Vijeća od 26. lipnja 2013. o zajedničkim postupcima za priznavanje i oduzimanje međunarodne zaštite (preinačena), (SL L 180, 29. 6. 2013.), koja je ZMPZ-om prenesena u pravni poredak Republike Hrvatske, u članku 39. propisuje da države članice mogu utvrditi da se neće uopće ili neće obaviti cjelovito razmatranje zahtjeva za međunarodnu zaštitu i sigurnosti podnositelja zahtjeva u vezi njegovih ili njezinih posebnih okolnosti, kako je opisano u poglavlju II., u slučajevima kada nadležno tijelo utvrdi na temelju činjenica, da podnositelj zahtjeva koji traži ulazak ili je nezakonito ušao na njihovo državno područje iz sigurne treće zemlje iz stavka 2. (stavak 1.). Treća zemlja može se smatrati sigurnom za potrebe stavka 1. samo ako: a) je ratificirala i poštuje odredbe Ženevske konvencije bez bilo kakvih zemljopisnih ograničenja; b) ima zakonom propisan postupak azila; i c) je ratificirala Europsku konvenciju o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda i poštuje njezine odredbe, uključujući standarde u vezi učinkovitih pravnih lijekova (stavak 2.). Podnositelj zahtjeva može pobijati primjenu koncepta europske sigurne treće zemlje na temelju toga što odnosna treća zemlja nije sigurna u njegovim ili njezinim posebnim okolnostima (stavak 3.). Određene države članice u nacionalnom pravu u skladu s načelom nevraćanja utvrđuju načine provođenja odredaba iz stavka 1. te posljedice odluka na temelju tih odredaba u skladu s načelom nevraćanja, uključujući utvrđivanje iznimaka od primjene ovog članka iz humanitarnih ili političkih razloga ili zbog u vezi međunarodnog javnog prava (stavak 4.). Pored toga valja dodati je Republika Srbija potpisnica Ženevskih konvencija, a u tijeku su strukturne i organizacijske reforme u Ministarstvu unutarnjih poslova Republike Srbije, u okviru poglavlja 24. Europska komisija prati stanje i napredak reformi u području azila, radi daljnjeg usklađivanja s pravnom stečevinom Europske unije i međunarodnim standardima. Sustav azila u Republici Srbiji sada se temelji na novom Zakonu o azilu i privremenoj zaštiti („Službeni glasnik Republike Srbije“ 24/18.). Naime, taj je Zakon usklađen sa europskim standardima, a Zakon precizno definira prava i obaveze svih sudionika u postupku međunarodne zaštite, kao i samog postupka. Zakon propisuje poštivanje načela zabrane prisilnog udaljenja ili vraćanja (non-refoulement), osigurava uvjete prihvata tražitelja međunarodne zaštite, osigurava posebnu zaštitu maloljetnika i žena, propisuje nadležna tijela i postupak o podnesenom zahtjevu za međunarodnu zaštitu u kojemu u prvostupanjskom postupku odlučuje Kancelarija za azil, a u drugostupanjskom postupku o žalbama odlučuje Komisija za azil, dok je sudska kontrola odluka upravnih tijela propisana odredbom članka 22. Dakle, tuženik je u osporavanom aktu suštinski naveo i obrazložio kumulativne zakonske razloge iz članka 46. ZMPZ-a radi kojih Republiku Srbiju svrstava u kategoriju europskih sigurnih trećih zemalja odnosno da je to zemlja koja je ratificirala i primjenjuje odredbe Konvencije iz 1951. i Europske konvencije o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda, uključujući standarde o učinkovitom pravnom lijeku, te je uspostavila učinkovit postupak odobrenja zaštite sukladno Konvenciji iz 1951. Tužitelju je u provedenom postupku, sagledavajući ga kao jedinstvenu cjelinu, omogućeno pobijati primjenu koncepta europske sigurne treće zemlje na temelju toga što odnosna treća zemlja nije sigurna u njegovim posebnim okolnostima. Međutim, tijekom saslušanja pred ovim Sudom, tužitelj nije učinio vjerojatnom niti jednu posebnu okolnost radi čega smatra da Republika Srbija za njega (osobno) nije sigurna zemlja. Bojazan od lančanog refoulement-a i vraćanja u Bugarsku nije uvjerljiva jer je u Republici Srbiji boravio, kako sam tvrdi, više od godinu dana. Za to razdoblje nema dokaza da je prema tužitelju postupano na način koji opisuje niti da su mu narušena načela iz članka 6. ZMPZ-a odnosno da postoje posebne (osobne) okolnosti humanitarnog ili političkog karaktera. Osim toga u Republici Srbiji, kako je prethodno već navedeno, ne postoje sustavni nedostaci u pogledu učinkovitih pravnih lijekova. Stoga ovaj Sud smatra da pravni okvir u Republici Srbiji jamči tužitelju zaštitu temeljnih ljudskih prava i sloboda kao i efikasan i pravičan postupak međunarodne zaštite, i stoga je mišljenja da će u Republici Srbiji prema tužitelju biti postupano u skladu sa svim načelima koja štite tražitelje od lančanog refoulement-a.

16. Presudom Visokog upravnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj: Usž- 3893/2018-2 od 19. rujna 2018. potvrđena je zakonitost prvostupanjske presude.

17. Odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske, broj: U-III-4865/2018 od 04. ožujka 2021. ukinute su presuda Visokog upravnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj: Usž-3893/2018-2 od 19. rujna 2018. i presuda Upravnog suda u Osijeku, poslovni broj: Us I-592/2018-28 od 18. lipnja 2018. te je predmet vraćen prvostupanjskom sudu na ponovni postupak.

18. Naime, Ustavni sud Republike Hrvatske sam je izvršio procjenu stanja u Republici Srbiji kako bi utvrdio kakvo je stanje prava tražitelja azila u toj državi, te prijeti li podnositeljima ozbiljna mogućnost protjerivanja u treću državu bez odgovarajućeg postupka. Kako bi utvrdio stanje prava i postupanja prema migrantima i tražiteljima azila i međunarodne zaštite, Ustavni sud je izvršio uvid u izvještaj Beogradskog centra za ljudska prava "Pravo na azil u Republici Srbiji 2019.", koji se temelji na relevantnim podacima UNHCR-a te dopunjenog izvješća za stanje azila u Srbiji 2019., a koje dostupno na web stranici ECRE(https://www.asylumineurope.org/sites/default/files/reportdownload/aida_sr_20 19update.pdf). Prema toj ediciji, od 2008. do kraja 2019. Kancelarija za azil usvojila je zahtjev za azil 164 stranca, od toga je odobreno 72 utočišta i 92 supsidijarne zaštite. Od toga broja samo u 2019. dodijeljeno je 35 azila (17 utočišta i 18 supsidijarne zaštite). U 2019. je 12937 osoba podnijelo zahtjev za azil ili supsidijarnu zaštitu, a od tog broja bilo je najviše državljana Afganistana (3847). U odnosu na mogućnost refoulementa iz Srbije u Bugarsku, Ustavni sud je ispitao navedena izvješća, te utvrdio da u Republici Srbiji još nije uspostavljen djelotvoran sustav koji bi omogućio podnositeljima zahtjeva za azili koje se udaljuje iz Republike Hrvatske da pravodobno podnesu zahtjev za azil u toj državi, već je praksa u toj državi da se na više načina takve osobe onemogućava u ostvarenju tog prava (uključujući i progon putem prekršajnih sudova). Budući da se takve osobe teško mogu priključiti sustavu azila i međunarodne zaštite u Republici Srbiji (koji je na normativnoj razini zadovoljavajuće uređen, prema dostupnim podacima), Ustavni sud zaključuje kako ne postoje adekvatna postupovna jamstva da podnositeljima, kada se vrate u Srbiju, neće prijetiti automatski refoulement odnosno ne postoje jamstva u praksi koja neće isključiti njihovo automatsko vraćanje u Bugarsku. Osim toga, Ustavni sud nalazi da su se MUP i upravni sudovi kod ocjene stanja u Srbiji ograničili na normativni okvir i brojeve odobrenih zahtjeva za azil i međunarodnu zaštitu, bez da su provjerili relevantna izvješća tijela koja se bave zaštitom izbjeglica i nevladinih udruga kakvo je stvarno postupanje s osobama koje se vraćaju iz Hrvatske u Srbiju te prijeti li im automatski refoulement.

19. Uzimajući u obzir prethodno navedena utvrđenja te poštujući zaključke Ustavnog suda Republike Hrvatske, ovaj Sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoje pouzdani podaci kojima bi sa dostatnom izvjesnošću utvrdilo da je Republika Srbija sigurna europska treća zemlja. Stoga se osporeno rješenje tuženika o odbacivanju tužiteljeva zahtjeva za međunarodnu zaštitu u Republici Hrvatskoj ne može ocijeniti zakonitim pa je na temelju članka 58. stavka 1. ZUS-a valjalo odlučiti kao u točki I. izreke ove presude. U ponovnom postupku tuženik će najprije utvrditi eventualno postojanje okolnosti iz članka 39. ZMPZ-a, a ukoliko one ne postoje donijet će novo rješenje o meritumu stvari na način kako ga određuje članak 81. stavak 2. ZUS-a.

20. Tužitelj je pokrenuo ovaj upravni spor podnošenjem tužbe putem opunomoćenice I. C., odvjetnice u K., u kojoj je postavljen zahtjev za naknadom troškova spora koji se odnose za sastavljanje tužbe u iznosu od 1.250,00 kn što uvećano za pripadajući PDV ukupno iznosi 1.562,50 kn.

21. Nakon podnošenja tužbe tužitelji su otkazali punomoć odvjetnici I. C. te opunomoćili odvjetnicu S. B. J. iz Odvjetničkog društva J. & p. j.t.d., Z., da ih zastupa na raspravi pred ovim Sudom koja je održana 11. lipnja 2018.

22. Na raspravi je opunomoćenica tužitelja S. B. J. priložila troškovnik kojim je zatražila trošak: 1.) zastupanja tužitelja na raspravi u iznosu od 1.250,00 kn, 2.) izbivanja iz pisarnice u iznosu od 1.750,00 kn, 3.) sastavljanja dva podnesaka od 21. svibnja 2018. i 09. lipnja 2018. u ukupnom iznosu od 2.500,00 kn, a što sve uvećano za pripadajući PDV ukupno iznosi 6.875,00 kn. Zatraženi su i troškovi prijevoza radi pristupa na raspravu u iznosu od 1.376,44 kn, dnevnica od 170,00 kn i trošak sastanka sa strankom od 500 kn. Ukupni zatraženi trošak iznosi 8.921,44 kn. 23. Pravilnikom o besplatnoj pravnoj pomoći u postupku odobrenja međunarodne zaštite („Narodne novine“ 140/15., dalje u tekstu Pravilnik) uređuje se postupak ostvarivanja besplatne pravne pomoći, način isplate troškova i tarifa pruženih usluga pravne pomoći koja se pruža tražiteljima međunarodne zaštite, azilantima i strancima pod supsidijarnom zaštitom te načinu utvrđivanja dostatnih novčanih sredstava (članak 1). Prema članku 6. Pravilnika pravna pomoć iz članka 1. Pravilnika obuhvaća: 1. pomoć u sastavljanju tužbe, 2. zastupanje u prvostupanjskom upravnom sporu i 3. oslobođenje od plaćanja troškova prvostupanjskog upravnog spora. Člankom 9. Pravilnika propisano je da se trošak pravne pomoći za sastavljanje tužbe i zastupanje pred upravnim sudom određuje sukladno odredbama Tarife o nagradama i naknadama troškova za rad odvjetnika koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke o trošku postupka, umanjen za 50% te uvećan za porez na dodanu vrijednost (stavak 2.). Pružatelj ima pravo na naknadu putnih troškova sukladno odredbama Tarife o nagradama i naknadama troškova za rad odvjetnika koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke o trošku postupka (stavak 3.).

24. Nadalje, prema Tbr. 23. točkama 1. i 2. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ 142/12., 103/14., 118/14. i 107/15., u daljnjem tekstu Tarifa) propisano je da stranci pripada trošak sastava tužbe i podnesaka koji sadrže činjenična i pravna razlaganja u prvostupanjskom upravnom sporu te trošak zastupanja na raspravi od 250 bodova u neprocjenjivim predmetima. Prema Tbr. 50. Tarife vrijednost boda iznosi 10,00 kuna, a u Tbr. 42. Tarife propisano je da odvjetnik na sve obavljene radnje ima pravo obračunati pripadajući porez na dodanu vrijednost.

25. U spisu upravnog postupka nalazi se izjava o imovnom stanju u kojoj tužitelj izjavljuje da nema novaca niti drugih vrijednosti, te je u skladu s člankom 5. stavkom 5. Pravilnika u ovaj spis predan Obrazac zahtjeva za odobrenje besplatne pravne pomoći. Budući da prema priloženoj dokumentaciji u ovom sporu tužitelj nema novčanih sredstava ili stvari veće vrijednosti za uzdržavanje u Republici Hrvatskoj, istom je odobrena besplatna pravna pomoć u skladu s člankom 8. stavkom 1. i 2. Pravilnika te je odlučeno kao u točki II. izreke ove presude.

26. Odvjetnici I. C., koja je tužitelja zastupala prilikom podnošenja tužbe ovome Sudu, a koja se nalazi na listi pružatelja pravne pomoći tuženika, priznaje se trošak na temelju prethodno citiranih članaka 6. i 9. Pravilnika i Tarife u odnosu na trošak sastava tužbe u neprocjenjivim predmetima u iznosu od 1.250,00 kn, što uvećano za pripadajući PDV ukupno iznosi 1.562,50 kn, te je stoga odlučeno kao u točki III. izreke ove presude.

27. Opunomoćenici tužitelja S. B. J., koja zastupa tužitelja u ovom sporu, a koja se također nalazi na listi pružatelja pravne pomoći tuženika, priznaje se trošak zastupanja tužitelja na raspravi u iznosu od 1.250,00 kn, što uvećano za pripadajući PDV iznosi 1.562,50 kn. Uz to priznaju joj se zatraženi troškovi prijevoza u iznosu od 1.376,44 kn te je slijedom toga odlučeno kao u točki IV. izreke.

28. U preostalom dijelu, odnosno za trošak izbivanja iz pisarnice u iznosu od 1.750,00 kn te sastava dva podneska od 18. svibnja 2018. od 2.500,00 kn što uvećano za pripadajući PDV iznosi 5.312,50 kn te dnevnicu od 170,00 kn i trošak sastanka sa strankama od 500 kn, dakle, ukupno 5.982,50 kn, Sud ne nalazi osnove u Pravilniku za priznavanje takvog troška u postupcima koji se odnose na pružanje međunarodne zaštite pa je odlučeno kao u točki V. izreke ove presude.

U Osijeku 11. ožujka 2022.

Sudac

Dario Mađaroš v.r.

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: protiv točke I. izreke ove presude nije dopuštena žalba na temelju članka 66.a stavka 1. ZUS-a, dok je protiv točaka II., III., IV. i V. izreke dopuštena žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog Suda, u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave presude.