Republika Hrvatska

Visoki kazneni sud Republike Hrvatske

Zagreb, Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: I Kžmp-6/2021-7

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki kazneni sud Republike Hrvatske, u vijeću za mladež sastavljenom od sutkinja dr.sc. Lane Petӧ Kujundžić, predsjednice vijeća, te Snježane Hrupek-Šabijan i mr.sc. Ljiljane Stipišić, članica vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice, Vanje Petrović, zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženog H. D. i optuženog D. D., zbog kaznenog djela iz članka 230. stavak 2. u vezi stavka 1. Kaznenog zakona ("Narodne novine" broj 125/11., 144/12., 56/15., 61/15., 101/17., 118/18. i 126/19. – dalje: KZ/11.), odlučujući o žalbama optuženika podnesenim protiv presude Županijskog suda u Velikoj Gorici od 1. rujna 2021., broj Kmp-1/2020., u sjednici održanoj 10. ožujka 2022. u prisutnosti u javnom dijelu sjednice branitelja optuženog D. D., odvjetnika D. R..,

p r e s u d i o  j e

Odbijaju se žalbe optuženog H. D. i optuženog D. D. kao neosnovane te se potvrđuje prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom optuženi H. D. i optuženi D. D. su proglašeni krivima zbog počinjenja kaznenog djela razbojništva iz članka 230. stavak 2. u vezi stavka 1. KZ/11., činjenično i pravno opisanog u izreci te presude.

1.1. Optuženi H. D. je na temelju članka 230. stavak 2. KZ/11., uz primjenu članka 48. stavak 2. i članka 49. stavak 1. točka 3. KZ/11. osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 1 (jedne) godine i 6 (šest) mjeseci, a optuženi D. D. temeljem istih propisa na kazna zatvora u trajanju od 2 (dvije) godine.

1.2. Na temelju članka 57. stavak 1. KZ/11. optuženom H. D. izrečena je djelomična uvjetna osuda na način da dio kazne na koju je osuđen u trajanju od 6 (šest) mjeseci će se izvršiti, dok se preostali dio kazne u trajanju od 1 (jedne) godine neće izvršiti ukoliko optuženik u roku provjeravanja u trajanju od 4 (četiri) godine ne počini novo kazneno djelo.

1.3. Na temelju članka 57. stavak 1. KZ/11. optuženom D. D. izrečena je djelomična uvjetna osuda na način da će se izvršiti dio kazne na koju je osuđen u trajanju od 10 (deset) mjeseci, dok se preostali dio kazne u trajanju od 1 (jedne) godine i 2 (dva) mjeseca neće izvršiti ukoliko optuženik u roku provjeravanja u trajanju od 4 (četiri) godine ne počini novo kazneno djelo.

1.4. Na temelju članka 79. stavak 1. KZ/11. od optuženog H. D. je oduzet osobni automobil marke Smart, registarske oznake i broja … koji je od njega oduzet uz POPOP broj 1185978 od 20. veljače 2019. te mobitel marke I-phone 8 koji je od istoga oduzet uz POPOP broj 1185980 od 21. veljače 2019. te će se navedeni predmeti prodati po pravilima ovršnog postupka.

1.5. Temeljem članka 77. KZ/11. utvrđeno je da je optuženi D. D. kaznenim djelom iz članka 230. stavka 2. KZ/11. ostvario imovinsku korist u iznosu od 13.400,00 kuna, koji novčani iznos postaje imovina Republike Hrvatske, te mu je naloženo da Republici Hrvatskoj isplati iznos od 13.400,00 kuna u 6 jednakih mjesečnih obroka.

1.6. Na temelju članka 148. stavak 1. u vezi sa člankom 145. stavak 2. točka 1. i 6. ZKP/08. optuženi H. D. i D. D. dužni su na ime troškova kaznenog postupka platiti paušal u iznosu od 1.000,00 kuna svaki, u roku od tri mjeseca od pravomoćnosti presude.

2. Protiv ove presude žalbu je podnio optuženi H. D. po branitelju, odvjetniku L. P. V. zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točka 11. ZKP/08., pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja iz članka 470. ZKP/08. te odluke o kazni iz članka 471. ZKP/08., s prijedlogom da Visoki kazneni sud Republike Hrvatske uvaži žalbu, ukine pobijanu presudu i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku.

2.1. Žalbu je protiv navedene presude podnio i optuženi D. D., po branitelju, odvjetniku D. R. zbog "bitne povrede odredaba kaznenog postupka na koje sud pazi po službenoj dužnosti", pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, te podredno odluke o kazni, s prijedlogom da se pobijana presuda preinači i ocjenom provedenih dokaza optuženika oslobodi od optužbe, odnosno pobijana presuda ukine i vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

3. Odgovori na žalbe nisu podneseni.

4. Spis je, u skladu s odredbom članka 474. stavak 1. ZKP/08. bio dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

5. O sjednici drugostupanjskog vijeća, na temelju članka 475. stavak 2. ZKP/08., izvješteni su optuženi D. D. i njegov branitelj, odvjetnik D. R. koji su u žalbi to zahtijevali. Sjednica vijeća održana je u prisutnosti odvjetnika D. R. te u odsutnosti optuženog D. D. i državnog odvjetnika, koji su o sjednici uredno izvješteni, na temelju članka 475. stavka 4. ZKP/08.

6. Žalbe nisu osnovane.

7. Optuženi H. D. ističe bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točka 11. ZKP/08. koju nalazi u tome da su razlozi o odlučnim činjenicama nejasni, u znatnoj mjeri proturječni jer o odlučnim činjenicama postoji znatna proturječnost između onoga što se navodi u razlozima presude o sadržaju zapisnika o iskazima danim u postupku.

8. Naime, prema mišljenju ovog žalitelja iz obrazloženja pobijane presude nije jasno je li svjedokinja S. D. na raspravi potvrdila svoj iskaz iz istrage o prijetnjama optuženika ili je izjavila da se ne sjeća, a po žalitelju to znači da svjedokinja nije potvrdila raniji iskaz iz istrage, dok proturječnost nalazi u obrazloženju prvostupanjskog suda koji najprije poklanja vjeru svjedocima S. D. i E. T., "jer su u bitnome suglasni i potvrđeni materijalnim dokazima", a u nastavku obrazlaže da ovi svjedoci zbog straha na raspravi nisu potvrdili da je bilo izrečenih prijetnji.

9. Protivno žalbenim navodima optuženog H. D. nije ostvaren niti jedan vid bitne povrede odredaba kaznenog postupka na koji sadržajno ukazuje žalba.

9.1. To stoga, jer je prvostupanjski sud zaključak o krivnji optuženika temeljio na iskazu svjedoka S. D. kojeg je iznijela u istrazi, a objasnila je na raspravi da se zbog proteka vremena ne sjeća sadržaja riječi izrečenih od strane optuženika, da se u prvom iskazu u istrazi bolje sjećala događaja, ali da ostaje kod iskaza koji je iznijela u istrazi, dakle i u odnosu na izrečene prijetnje, i pojasnila da se njen sin E. "očito uplašio prijetnji zbog čega je i otišao u sobu po novce". Dakle, ocjenjujući iskaz navedene svjedokinje u cjelini, jasno proizlazi da su potvrđeni navodi optužbe o izrečenim prijetnjama.

9.2. Nadalje, promašeni su žalbeni navodi optuženog H. D. o proturječnosti u obrazloženju koju ovaj žalitelj nalazi u tome da prvostupanjski sud najprije prihvaća iskaze svjedoka S. D. i njenog sina E. T. kao podudarne, dok iz daljnjeg obrazloženja proizlazi da im ne vjeruje u odnosu na odlučnu činjenicu prijetnje.

9.3. Naime, ako se razmotri obrazloženje u cjelini, vidljivo je da su iskazi navedenih svjedoka u dijelu koji se odnosi na utvrđenje načina pribave i čuvanja ukradenog novca, predaje optuženicima i načina trošenja, s obzirom su optuženici poricali vezu sa novcem, suglasni i prvostupanjski sud im poklanja vjeru. U odnosu na činjenicu izrečenih prijetnji, prema obrazloženju pobijane presude svjedokinja S. D. je na raspravi izjavila da se ne sjeća prijetnji, ali je potvrdila sadržaj svog iskaza iz istrage kada je govorila o izrečenim prijetnjama kako je navedeno pod točkom 9.1. U odnosu na svjedoka E. T., koji je prvi puta ispitan na raspravi kada je tvrdio da je dobrovoljno predao novac, prvostupanjski sud ne vjeruje ovom svjedoku jer je protivan iskazu njegove majke S. D., a upravo je ta svjedokinja potvrdila da se njen sin oduvijek bojao braće D. jer je bio puno mlađi od njih, a oni "da su klincima uzimali torbice, mobitele i slično", dakle, nema dvojbe da se radi o opravdanom strahu kod svjedoka E. T..

9.4. Stoga, s obzirom na to da prema ocjeni ovog drugostupanjskog suda razlozi o odlučnim činjenicama nisu nejasni niti u znatnoj mjeri proturječni, da ne postoji znatna proturječnost između onoga što se navodi u razlozima presude o sadržaju zapisnika o iskazima danim u postupku, prvostupanjskom presudom nije ostvarena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točka 11.

ZKP/08., koju ističe optuženi H. D..

10. Optuženi D. D. također ističe bitnu povredu odredaba kaznenog postupka i to onu na koju sud pazi po službenoj dužnosti, navodi da presuda ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama, da su oni nejasni i proturječni, a kako se zapravo radi o zamjerkama činjenične naravi o čemu će se obrazložiti u nastavku u okviru žalbene osnove pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, ovaj sud je ispitao pobijanu presudu po službenoj dužnosti u smislu članka 476. stavka 1. točka 1. ZKP/08. i nije našao da su počinjene bitne povrede odredaba kaznenog postupka.

11. Žaleći se zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, optuženi H. D. i optuženi D. D., suglasno navode da suprotno zaključku prvostupanjskog suda iz iskaza svjedokinje S. D. i E. T. kao i ostale materijalne dokumentacije ne proizlazi da bi optuženici prijetili E. T. ili njegovoj majci, jer da iz iskaza E. T. proizlazi da je dobrovoljno predao novac uvjerenja da će ga vratiti osobi od koje je ukraden, da je nakon toga sa optuženicima bio na piću u hotelu H., a majka S. D. na raspravi da nije potvrdila da bi optuženici prijetili njoj i njenom sinu.

11.1. U žalbi iznesena vlastita analiza i osobna ocjena značaja i vjerodostojnosti pojedinih dokaza, osobito iskaza svjedokinje S. D., nije od utjecaja na odluku prvostupanjskog suda da su optuženi H. i D. D. počinili kazneno djelo razbojništva, jer je prvostupanjski sud dao jasne i dostatne razloge zašto prihvaća iskaz navedene svjedokinje o upućenim prijetnjama, kao i u kojem dijelu ne prihvaća iskaz E. T., kada ovaj svjedok iskazuje da je novac dobrovoljno predao. Naime, imajući u vidu vrijeme (oko ponoći) i mjesto (stan majke) počinjenja djela, upornost optuženika koji su u stanu ulazili u sobe i otvarali ladice tražeći novac,a nakon toga krenuli tražiti E. po gradu, jasno proizlazi da se ne radi o dobrovoljnosti u predaji novca. Okolnost da je svjedok E. s optuženicima otišao na piće nije od bitnog utjecaja na pravilno izvedene zaključke o ocjeni vjerodostojnosti iskaza svjedokinje S. D. u cjelini da je optuženi D. D. zaprijetio da će njenom sinu "izbiti zube, da će biti krvi do koljena, da će poslati Janjevce iz D." i da se njen sin od ranije boji optuženika.

11.2. U odnosu na prigovor optuženog D. D. da je ukupna vrijednost novčanog iznosa koji je oduzet manji od 60.000,00 kuna, valja istači da je i u odnosu na tu odlučnu činjenicu prvostupanjski sud dao jasne i u svemu prihvatljive razloge pod točkom 18. pobijane presude, koje prihvaća ovaj drugostupanjski sud, te nema dvojbe da je u postupku utvrđen kvalifikatorni element kaznenog djela razbojništva iz članka 230. stavka 2. KZ/11.

11.3. Slijedom izloženog nije osnovana žalba optuženih H. i D. D. zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, a nije osnovana ni žalba optuženog D. D. zbog tzv. posredne povrede kaznenog zakona odnosno one povrede koja bi proizašla iz primjene kaznenog zakona na pogrešno utvrđeno činjenično stanje, jer je prvostupanjski sud na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio kazneni zakon kada je oba optuženika proglasio krivim i osudio za kazneno djelo razbojništva iz članka 230. stavka 2. u vezi stavka 1. KZ/11.

12. Obojica optuženika pobijaju prvostupanjsku presudu zbog odluke o kazni, smatraju da su izrečene djelomične uvjetne osude prestroge.

12.1. Tako optuženi H. D. nalazi da je prvostupanjski sud propustio detaljno utvrditi sve olakotne okolnosti te da je u znatnoj mjeri umanjio značaj postojećih olakotnih okolnosti, dok optuženi D. D. ukazuje na svoje pristojno ponašanje i upozoravanje braće da budu pristojni u stanu svjedokinje D., što je valjalo cijeniti kao olakotno. 12.2. Razmatrajući žalbene prigovore obojice optuženika te odluku o kazni, ovaj drugostupanjski sud nalazi da je prvostupanjski sud pravilno utvrdio i ocijenio okolnosti važne za izbor vrste i mjere kazne.

12.3. Tako je prvostupanjski sud osnovano optuženom H. D. olakotnim cijenio neosuđivanost, i njegovu mladu životnu dob, a otegotnim okolnost da se upravo on okoristio oduzetim novcem, kupnjom auta i mobitela, te njegove nekritičnosti prema vlastitom ponašanju, dok je optuženom D. D. osnovano olakotnim cijenio da je otac maloljetnog djeteta i mlađu životnu dob, a otegotnim da je višestruko prekršajno osuđivan što ukazuje na sklonost nepoštivanju zakona.

12.4. Upravo uvažavajući značaj olakotnih okolnosti kod oba optuženika ispravno je sud prvog stupnja za kazneno djelo razbojništva iz članka 230. stavka 2. KZ/11. osudio optuženike na kazne zatvora ispod propisanog minimuma primjenom instituta sudskog ublažavanja kazne i to optuženog H. D. na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i šest mjeseci, a optuženog D. D. na kaznu zatvora u trajanju od dvije godine, ujedno smatrajući da će djelomičnom uvjetnom osudom ovako odmjerene kazne zatvora za oba optuženika u cijelosti biti primjerene težini i posljedicama počinjenog djela kao i stupnju krivnje optuženika te podobne ostvariti, kako u odnosu na optuženike individualnu, tako i u odnosu na sve druge generalnu svrhu kažnjavanja te nadalje izraziti društvenu osudu zbog počinjenih djela, a sve u smislu članka 41. KZ/11. Stoga su neosnovane žalbe optuženih H. i D. D. i zbog odluke o kazni.

12.5. Također, s obzirom na to da nitko ne može zadržati imovinsku korist ostvarenu kaznenim djelom, prvostupanjski je sud na temelju ispravno utvrđenih činjenica, pravilno i na zakonu osnovano, u skladu s odredbom članka 77. KZ/11. od optuženog D. D. oduzeo imovinsku korist ostvarenu počinjenim kaznenim djelom te mu naložio da u izreci prvostupanjske presude navedeni iznos uplati u korist Državnog proračuna Republike Hrvatske.

13. Budući da navodi žalbe optuženih H. i D. D. nisu osnovani, a ispitivanjem prvostupanjske presude nisu nađene povrede zakona, na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, na temelju članka 482. ZKP/08. je odlučeno kao u izreci presude.

Zagreb, 10. ožujka 2022.

Predsjednica vijeća:

dr.sc. Lana Petö Kujundžić, v.r.