Republika Hrvatska

Visoki kazneni sud Republike Hrvatske

Zagreb, Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: I Kžzd-7/2022-4

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki kazneni sud Republike Hrvatske, u vijeću za mladež sastavljenom od sudaca dr.sc Lane Petö Kujundžić, predsjednice vijeća te mr.sc. Ljiljane Stipišić i Snježane Hrupek-Šabijan, članica vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Vanje Petrović, zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženog J. B., zbog kaznenog djela iz članka 153. stavak 1. i drugih Kaznenog zakona ("Narodne novine" broj 125/11., 144/12., 56/15., 61/15., 101/17., 118/18. i 126/19. – dalje: KZ/11.), odlučujući o žalbama državnog odvjetnika i optuženika podnesenim protiv presude Županijskog suda u Sisku, broj Kzd-1/2021. od 22. studenog 2021., u sjednici vijeća održanoj 10. ožujka 2022.,

p r e s u d i o  j e

I Djelomično se prihvaća žalba državnog odvjetnika, preinačuje se prvostupanjska presuda u odluci o kazni na način da se optuženom J. B., za kaznena djela silovanja iz članka 153. stavak 1. u vezi članka 152. stavak 1. KZ/11. činjenično i pravno opisana pod točkom 1. i 2. izreke prvostupanjske presude za koje je proglašen krivim na temelju članka 153. stavak 1 KZ/11., utvrđuju kazne zatvora u trajanju od po 2 (dvije) godine za svako kazneno djelo, dok mu se prihvaćaju po prvostupanjskom sudu utvrđene kazne zatvora za kaznena djela: iz članka 154. stavak 2. u vezi stavka 1. točke 1. i članka 153. stavka 1. i članka 152. stavka 1. KZ/11. označeno u točki 3. izreke pobijane presude u trajanju od 3 (tri) godine, za kazneno djelo iz članka 154. stavka 1. točka 1. i 7. u vezi članka 152. stavka 1. KZ/11. označeno u točki 4. kazna zatvora u trajanju od 3 (tri) godine, za kazneno djelo iz članka 154. stavak 1. točka 1. u vezi članka 152. stavka 1. KZ/11. označeno pod točkom 5. kazna zatvora u trajanju od 1 (jedne) godine, za kazneno djelo iz članka 154. stavka 1. točka 1. i 7. u vezi članka 152. stavka 1. KZ/11. označeno u točki 6. u trajanju od 3 (tri) godine, za kazneno djelo iz članka 139. stavak 1. KZ/11. označeno pod točkom 6. kazna zatvora u trajanju od 3 (tri) mjeseca, za kazneno djelo iz članka 154. stavak 1. točka 1. u vezi s člankom 152. stavak 1. KZ/11. kazna zatvora u trajanju od 1 (jedne) godine, za kaznena djela iz članka 139. stavak 2. i 3. KZ/11. označena pod točkama 8. i 9. kazne zatvora u trajanju od po 6 (šest) mjeseci za svako kazneno djelo, za kazneno djelo iz članka 331. stavak 1. KZ/11. označeno u točki 10. kazna zatvora u trajanju od 6 (šest) mjeseci te za kazneno djelo iz članka 177. stavak 2. KZ/11. označeno u točki 11. presude kazna zatvora u trajanju od 8 (osam) mjeseci, pa se optuženom J. B. na temelju članka 51. stavak 2. KZ/11. izriče jedinstvena kazna zatvora u trajanju od 14 (četrnaest) godina te se na temelju članka 54. KZ/11. optuženom J. B. u izrečenu kaznu zatvora uračunava vrijeme oduzimanja slobode u vezi s kaznenim djelom od 13. lipnja 2020. pa nadalje.

II Odbijaju se žalbe državnog odvjetnika u ostalom dijelu i optuženog J. B. u cijelosti kao neosnovane te se u ostalom pobijanom, a nepreinačenom dijelu potvrđuje prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom Županijskog suda u Sisku optuženi J. B. proglašen je krivim zbog kaznenih djela protiv spolne slobode i to: dva kaznena djela iz članka 153. stavak 1. u vezi članka 152. stavak 1. KZ/11. opisanih pod točkom 1. i 2. izreke prvostupanjske presude, kaznenog djela iz članka 154. stavak 2. u vezi stavka 1. točka 1. i članka 153. stavak 1. i članka 152. stavak 1. KZ/11., opisanog pod točkom 3. izreke prvostupanjske presude, kaznenog djela iz članka 154. stavak 1. točka 1. i 7. u vezi članka 152. KZ/11., kako je to opisano pod točkom 4. pobijane presude, kaznenog djela iz članka 154. stavak 1. točka 1. u vezi članka 152. stavak 1. KZ/11., kako je to opisano pod točkom 5. izreke pobijane presude, kaznenog djela iz članka 154. stavak 1. točka 1. i 7. u vezi s člankom 152. stavak 1. KZ/11., kako je to opisano pod točkom 6. izreke pobijane presude te kaznenog djela iz članka 139. stavak 1. KZ/11. opisanog pod točkom 6. pobijane presude, kaznenog djela iz članka 154. stavak 1. točka 1. u vezi s člankom 152. stavak 1.KZ/11., opisanog pod točkom 7. izreke pobijane presude, kaznenog djela iz članka 139. stavak 2. i 3.KZ/11., opisanog pod točkom 8. izreke pobijane presude, kaznenog djela iz članka 139. stavak 2. KZ/11. i opisanog pod točkom 9. izreke pobijane presude, kaznenog djela iz članka 331. stavak 1. KZ/11. opisanog pod točkom 10. izreke pobijane presude, kaznenog djela iz članka 177. stavak 2. KZ/11. opisanog pod točkom 11. izreke prvostupanjske presude pa mu je za svako kazneno djelo utvrđena kazna zatvora i to za: kaznena djela, temeljem članka 153. stavak 1. KZ/11., pod točkama 1. i 2. izreke prvostupanjske presude 1 (jednu) godinu zatvora za svako djelo te se temeljem članka 154. stavak 2. KZ/11. optuženom J. B., za kazneno djelo pod točkom 3. utvrđuje kazna zatvora u trajanju od 3 (tri) godine, te se temeljem članka 154. stavak 1. KZ/11. optuženom J. B., za kazneno djelo pod točkom 4. utvrđuje kazna zatvora u trajanju od 3 (tri) godine, te se temeljem članka 154. stavak 1. KZ/11. optuženom J. B., za kazneno djelo pod točkom 5. utvrđuje kazna zatvora u trajanju od 1 (jedne) godine te se temeljem članka 154. stavak 1. KZ/11. optuženom J. B., za kazneno djelo pod točkom 6. utvrđuje kazna zatvora u trajanju od 3 (tri) godine, te se temeljem članka 139. stavak 1. KZ/11. optuženom J. B., za kazneno djelo pod točkom 6. utvrđuje kazna zatvora u trajanju od 3 (tri) mjeseca, te se temeljem članka 154. stavak 1. KZ/11. optuženom J. B., za kazneno djelo pod točkom 7. utvrđuje kazna zatvora u trajanju od 1 (jedne) godine te se temeljem članka 139. stavak 3. KZ/11. optuženom J. B., za kazneno djelo pod točkom 8. utvrđuje kazna zatvora u trajanju od 6 (šest) mjeseci te se temeljem članka 139. stavak 2. KZ/11. optuženom J. B., za kazneno djelo pod točkom 9. utvrđuje kazna zatvora u trajanju od 6 (šest) mjeseci te se temeljem članka 331. stavak 1. KZ/11. optuženom J. B., za kazneno djelo pod točkom 10. utvrđuje kazna zatvora u trajanju od 6 (šest) mjeseci te se temeljem članka 177. stavak 2. KZ/11. optuženom J. B., za kazneno djelo pod točkom 11. utvrđuje kazna zatvora u trajanju od 8 (osam) mjeseci te je sukladno članku 51. stavak 2. KZ/11. osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od deset (10) godina.

2. Na temelju članka 54. KZ/11. optuženom J. B. u izrečenu kaznu zatvora uračunato je vrijeme provedeno u uhićenju i istražnom zatvoru od 13. lipnja 2020. pa nadalje.

3. Na temelju članka 331. stavak 7. KZ/11. od optuženog J. B. oduzeto je pet spremnika za automatsku pušku tipa Kalašnjikov, call 7,62x39 i dva komada dostavljenih spremnika za strojnicu kroz automat marke ERO ili UZI call 9 mm Luger koji će se nakon pravomoćnosti presude uništiti.

4. Na temelju članka 148. stavak 1. u vezi članka 145. stavak 1. i 2. i stavka 2. točke 1. do 8 Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. - odluka Ustavnog suda, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17. i 126/19. – dalje: ZKP/08.), optuženik je dužan nadoknaditi sudu troškove kaznenog postupka u paušalnom iznosu od 2.000,00 (dvijetisućekuna) kuna, trošak psihijatrijskog vještačenja u iznosu od 5.594,00 (pettisućapetstodevedesetčetirikune) kune i trošak psihologijskog vještačenja u iznosu od 3.500,00 (tritisućepetstokuna) kuna te nagrade i nužne izdatke braniteljice po službenoj dužnosti i punomoćnika oštećenice koji će biti određeni posebnim rješenjima.

5. Protiv navedene presude žale se državni odvjetnik i optuženi J. B.

6. Državno odvjetništvo žali se zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog odluke o kazni navodeći da se u odnosu na kazneno djelo pod točkom 9. pobijane presude radilo o prijetnji iz mržnje, dok u dijelu žalbe koji se odnosi na odluku o kazni navodi da se optuženiku za kaznena djela navedena pod točkom 1., 2., 3., 4., 5. i 7. izreke pobijane presude treba utvrditi stroža kazna, a potom optuženika osuditi na jedinstvenu kaznu zatvora u duljem trajanju. Stoga predlaže pobijanu presudu preinačiti.

7. Optuženi J. B. žali se po braniteljici J. M., odvjetnici u S. i to kako navodi iz svih žalbenih razloga te predlaže: " da drugostupanjski sud prihvati žalbu i preinači prvostupanjsku presudu ili prihvati žalbu, ukine prvostupanjsku presudu i predmet vrati na ponovni postupak".

8. Odgovor na žalbu optuženika podnesen je od strane državnog odvjetnika s prijedlogom da se žalba optuženog J. B. odbije kao neosnovana.

9. Spis je sukladno članku 474. stavak 1. ZKP/08. bio dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

10. Žalba državnog odvjetnika je djelomično osnovana dok žalba optuženika u cijelosti nije osnovana.

11. Žaleći se zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka optuženik u žalbi navodi da se pobijana presuda isključivo temelji na iskazu oštećene K. B. koja je svoj iskaz u pojedinim dijelovima mijenjala, kao i na iskazu svjedoka S. B. koji ima samo posredna saznanja i to od oštećene K. B. Ističe da je iskaz oštećene K. B. u suprotnosti s iskazima pojedinih svjedoka (ali se ne navodi kojih) te da je sud odbio prijedlog obrane za provođenjem psihijatrijskog vještačenja na okolnosti vjerodostojnosti iskaza oštećenice, unatoč činjenici da se osuđujuća presuda isključivo oslanja na njenom iskazu te je zbog toga povrijeđeno ustavno pravo optuženika na pravično suđenje čime upire na bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavak 2. ZKP/08. Nadalje navodi da nije bez svake sumnje tijekom postupka utvrđeno da je optuženik počinio kaznena djela koja mu se stavljaju na teret.

12. Suprotno žalbenim navodima bitna povreda odredaba kaznenog postupka na koju optuženik upire u žalbi, navodeći da se radi o povredi prava na pravično suđenje iz članka 468. stavak 2. ZKP/08., zapravo se odnosi na bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavak 3. ZKP/08. odnosno povredu prava obrane. To sve iz razloga, jer pravo na obranu nije povrijeđeno zbog odbijanja dokaznih prijedloga, jer tijekom postupka nisu odbijeni svi dokazni prijedlozi optuženika (raspravni zapisnici na strani 481, 536, 541, 542, 586, 626), već samo neki, a razlozi odbijanja su jasno izloženi u prvostupanjskoj presudi. Pod točkom 4. obrazloženja pobijane presude navedeni su razlozi zbog kojih je sud kao nevažan i odugovlačeći odbio dokazni prijedlog obrane da se psihijatrijski vještači žrtva K. B. Ispravno je prvostupanjski sud obrazložio da obrana nije navodila činjenice niti predložila dokaze iz kojih bi se mogao izvesti zaključak da žrtva nije sposobna dati vjerodostojan iskaz, a isto tako ni tijekom postupka njena sposobnost za davanje vjerodostojnosti iskaza ni na koji način objektivno nije bila dovedena u pitanje u prilog čega se sud pozvao i na medicinsku dokumentaciju bolnice.

12.1. Pobijana presuda ispitana je u skladu s odredbom članka 476. stavak 1. točka 1. ZKP/08. te pri tome nije utvrđeno da bi bila počinjena koja druga bitna povreda odredaba kaznenog postupka na koju drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti.

13. Velikim dijelom žalbenih navoda optuženik obrazlaže pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje. Optuženik u žalbi navodi da nije počinio kaznena djela koja su navedena pod točkom 1., 2., 3. i 11. pobijane presude jer da ne postoji niti jedan materijalni dokaz u pravcu počinjenja tih kaznenih djela. Navodi da postoji samo personalni dokaz i to iskaz oštećene K. B. koja je kaznenu prijavu podnijela deset godina od navodno počinjenog kaznenog djela, pa se i svjedoci koji su imali neposredna saznanja o činjenicama više ne sjećaju događanja od prije deset godina. Pri tome se navodi da se to isključivo odnosi na svjedoke I. B. i S. C. koji bi da su bili ispitani prije deset godina imali neposredna saznanja o tome tko je i kada K. B. vozio na proštenje 15. kolovoza 2010. Nadalje se navodi da je prvostupanjski sud u cijelosti poklonio vjeru iskazu oštećene K. B., zanemarujući činjenicu da njen iskaz nije utemeljen niti na jednom drugom dokazu, bilo personalnom, bilo materijalnom. Osim toga se navodi da je tijekom postupka oštećenu žrtvu trebalo psihijatrijski vještačiti na okolnosti provjere vjerodostojnosti njenog kazivanja, kao i da je dostavljena medicinska dokumentacija za nju nedostatna te kako prvostupanjski sud ne raspolaže potrebnim znanjima vezanim za psihološko stanje oštećenice navodeći medicinsku dokumentaciju za ostećenicu pa je time prekoračio ovlaštenja i cijenio dokaze za koje nije imao potrebna stručna znanja. Nadalje se navodi da i u odnosu na kaznena djela pod točkom 4., 5. i 7. pobijane presude ne postoji niti jedan materijalni dokaz koji bi potvrdio iskaz oštećenice te da se oštećenica nikada nikome nije povjerila, ni majci, ni prijateljicama niti drugim bliskim srodnicima, a oni kroz godine nisu primijetili ništa neuobičajeno što bi upućivalo na počinjenje kaznenih djela na njezinu štetu. Također se navodi da je iskaz svjedokinje J. J. nevjerodostojan jer ga je mijenjala tijekom postupka pa se ne može koristiti kao dokaz na štetu optuženika. U žalbi ističe da treba uzeti u obzir iskaz svjedoka N. F. koji je iskazivao da je za vrijeme trudnoće oštećena žrtva K. bila vedra i pozitivna te da je u odnosu na točku 6. pobijane presude činjenično stanje pogrešno utvrđeno jer se u konkretnom slučaju nije radilo o prijetnji. Naime, da je žrtva bila uplašena i pod prisilom i ozbiljnom prijetnjom od strane optuženika, ne bi se usudila izvršiti prekid trudnoće nego bi optuženiku rodila dijete i po drugi put. U prilog tome govori i činjenica da se ista suprotstavila optuženiku i mimo njegove volje izvršila prekid trudnoće. Također se u žalbi navodi da niti jednim materijalnim dokazom nije potvrđeno da je žrtva K. B. ostala i drugi puta trudna s optuženikom, a vezano za iskazivanje na okolnost života žrtve da sud nije dopustio svjedocima iskazivanje na te okolnosti, kako se žrtva ne bi dodatno viktimizirala te da tijekom postupka nije utvrđeno da je optuženik bilo kada na bilo koji način ispunio svoju prijetnju prema žrtvi. Također se navodi da navodna prijetnja optuženika da će svima reći kako je otac djeteta i pokazati slike koje dokazuju da je "spavao" sa žrtvom, kao i video snimke spolnog odnosa, su u suprotnosti s utvrđenim činjenicama koje da su nesporne jer je i sama žrtva promijenila prezime sa S. na B., a kao oca djeteta upisala je upravo optuženika, dakle da je sama obznanila da je upravo optuženik otac djeteta, a u odnosu na slike i video snimke da ih je žrtva pokazala S. B. kao i svojoj majci. Također se navodi da optuženik u niti jednom trenutku nije ispunio navodne prijetnje pa se i u tom dijelu postavlja pitanje vjerodostojnosti iskaza žrtve i u odnosu na kaznena djela pod točkom 8. i 9. izreke pobijane presude kao i da je za S. B. utvrđeno da je katolik i da mu je otac bio sudionik Domovinskog rata, a ne drugo te da je i sama žrtva iskazala da su se optuženik i S. B. međusobno pomagali u izvođenju poljoprivrednih radova, a što je vidjela i susjeda B. M. Nadalje se navodi da prilikom podnošenja prijave, žrtva kao ni S. B. očito nisu imali saznanja da optuženik zna da S. B. nije pripadnik druge nacionalnosti, pa su u kaznenu prijavu "unijeli" i malo nacionalizma. U odnosu na kazneno djelo navedeno pod točkom 10. pobijane presude navodi se da je to kazneno djelo beznačajno, odnosno nema kaznenog djela iako su ostvarena sva bitna obilježja, jer je stupanj počiniteljeve krivnje nizak te nije bilo ni posljedica pa ne postoji potreba za kažnjavanjem sukladno odredbi članka 33. KZ/11. Zbog svega iznesenog činjenično stanje je pogrešno i nepotpuno utvrđeno.

14. Suprotno žalbenim navodima za istaknuti je da u odnosu na sva kaznena djela nije nepotpuno i pogrešno utvrđeno činjenično stanje kako se upire u žalbi. U odnosu na kaznena djela iz točke 1., 2. 3. i 11. presude prvostupanjski sud je osnovano uzeo u obzir iskaz oštećene K. B., koji je smatrao vjerodostojnim i istinitim, jer isti nije proturječan, ni sam sebi, kao ni ostalim izvedenim dokazima. To se prvenstveno odnosi na iskaze ostalih ispitanih svjedoka tijekom postupka i to S. B., I. B., M. J. i S. D., a također i iz medicinske dokumentacije bolnice iz koje proizlazi da su prisutni znakovi seksualne traumatizacije žrtve što je sve detaljno obrazloženo pod točkom 4. i 127. pobijane presude.

15. Suprotno žalbenim navodima i u odnosu na kaznena djela pod točkom 4., 5. i 7. pobijane presude osim iskaza žrtve postoje i drugi dokazi i to rodni list matičnog ureda S., analiza i mišljenja centra za u odnosu na provedenu molekularno-genetsku analizu, kao i dijelom iz obrane optuženika te i iz iskaza svjedoka S. B. koji je opisao strah žrtve prema optuženiku, kao i iz medicinske dokumentacije bolnice iskaza svjedokinje I. B., koji dokazi govore u pravcu potpunog i ispravno utvrđenog činjeničnog stanja, jer se utvrđenje počinjenja tih kaznenih djela ne temelje samo na iskazu žrtve oštećenice. Neosnovano se žalbenim navodima osporava vjerodostojnost iskaza svjedokinje J. J. jer ga je prvostupanjski sud detaljno obrazložio pod točkom 131. pobijane presude. Također nisu od značaja žalbeni navodi da iz iskaza svjedoka N. P., proizlazi da je stekao dojam da je žrtva sretna s trudnoćom, jer je taj iskaz detaljno analiziran i obrazložen pod točkom 134. pobijane presude. Iznošenje svog subjektivnog dojma da je žrtva bila vedra i pozitivna te da je imala normalan odnos s optuženikom kao i njegovo zaključivanje za slučaj da je silovana da bi sigurno to nekom ispričala, nije od značaja za pravilno utvrđeno činjenično stanje. U odnosu na kazneno djelo pod točkom 6. pobijane presude činjenično stanje je također ispravno utvrđeno te nije od značaja navod iznesen u žalbi da žrtva ne bi izvršila prekid trudnoće da je bila uplašena i pod prisilom ili ozbiljnom prijetnjom od strane optuženika nego da bi optuženiku dijete rodila i po drugi put. Naime, tijekom postupka utvrđeno je da je žrtva dva puta ostala trudna sa optuženikom, a prvi puta je rodila dijete u mlađoj dobi, dok je sud ispravno obrazložio sve okolnosti njenog iskaza u odnosu na kazneno djelo pod točkom 6. pobijane presude. Osim toga iz matične knjige proizlazi da je kao otac djeteta upisan upravo optuženik pa ni u tom pravcu nisu osnovani žalbeni navodi da je činjenično stanje utvrđeno samo na temelju iskaza žrtve. Suprotno žalbenim navodima osim iskaza žrtve, činjenično stanje je potvrđeno i iskazom svjedoka S. B., koji je opisao K. strah prema optuženiku, kao i medicinskom dokumentacijom bolnice koja se odnosi na žrtvu. Stoga ni u tom pravcu nisu osnovani žalbeni navodi da je činjenično stanje pogrešno i nepotpuno utvrđeno i u odnosu na ovo kazneno djelo.

16. Nisu osnovani žalbeni navodi da je činjenično stanje pogrešno utvrđeno u odnosu na kazneno djelo pod točkom 8. i 9. prvostupanjske presude Naime, u tom pravcu postoji iskaz žrtve K. B., kao i iskaz svjedoka S. B., a također i medicinska dokumentacija bolnice iz koje proizlazi da je žrtva godinama živjela u strahu od prijetnji optuženika, sve do trenutka kada je uz partnera pronašla snagu sve to prekinuti i policiji prijaviti optuženika, što je detaljno obrazloženo pod točkom 88. pobijane presude. U odnosu na točku 9. pobijane presude, sud je detaljno obrazložio iskaz žrtve S. B. kao i K. B., navodeći zašto je utvrdio da je iskaz žrtve S. B. vjerodostojan, a što je obrazloženo pod točkom 103. obrazloženja presude. Od značaja nije činjenica što su se optuženik i žrtva S. B. međusobno pomagali u izvođenju poljoprivrednih radova, kao ni to što je žrtva S. B. bio prisutan na proslavi R. rođendana (djeteta žrtve i optuženika). U odnosu na počinjenje kaznenog djela pod točkom 10. pobijane presude za istaknuti je da se ne radi o beznačajnom djelu kao što se upire u žalbi te činjenično stanje ni u tom pravcu nije pogrešno utvrđeno, jer je optuženik neovlašteno posjedovao vatreno oružje koje građanima nije dopušteno, a to sve proizlazi iz zapisnika o pretrazi doma i drugih prostora kao i potvrde o privremenom oduzimanju predmeta te obrane optuženika, kao i nalaza i mišljenja centra. Upravo uzimajući u obzir odredbu članka 8. točka 1. Zakona o nabavi i posjedovanju oružja građana ("Narodne novine" broj 94/18. i 42/20.), propisano je da oružje iz članka 7. tog zakona, odnosno oružje koje je građanima zabranjeno držati je i automatsko vatreno oružje. Stoga se u konkretnom slučaju ne radi o beznačajnom kaznenom djelu, a što je ispravno obrazložio prvostupanjski sud pod točkom 111. pobijane presude.

17. Državni odvjetnik u žalbi ističe da je pogrešno utvrđeno činjenično stanje u odnosu na kazneno djelo pod točkom 9. pobijane presude, jer navodi da je sud djelomično izmijenio optužnicu u odnosu na navedeno kazneno djelo kada je iz činjeničnog opisa ispustio riječi "iz netrpeljivosti prema osobama srpske nacionalnosti", a iz zakonskog opisa ispustio je riječi "a kazneno djelo je počinjeno iz mržnje" te da je izmijenjena pravna kvalifikacija pa je optuženik proglašen krivim zbog kaznenog djela prijetnje iz članka 139. stavak 2. KZ/11. Međutim, državni odvjetnik u žalbi navodi da je sud pogrešno izveo zaključak da optuženik kazneno djelo na štetu S. B. nije počinio motiviran mržnjom prema osobama srpske nacionalnosti, jer da iz provedenih dokaza proizlazi da je optuženik imao mješovite motive kada je prijetio S. B., te je u svojim prijetnjama inkorporirao i mržnju prema osobama srpske nacionalnosti s kojima je povezao žrtvu zbog njegova imena, pri čemu je iz prijetnji koje je izricao vidljivo da optuženik gaji snažne predrasude i netrpeljivost prema osobama srpske nacionalnosti. Stoga se u konkretnom slučaju radilo o prijetnji iz mržnje, a u prilog čega se poziva i na presudu Europskog suda za ljudska prava Škorjanec protiv Hrvatske.

18. Suprotno žalbenim navodima u odnosu na kazneno djelo pod točkom 9. pobijane presude na koju se poziva državni odvjetnik, u obzir treba uzeti cilj optuženika kada prijeti S. B., a to je da ga ustraši kako bi ga udaljio od žrtve K. B. Stoga je ispravno prvostupanjski sud pod točkom 96. obrazloženja pobijane presude naveo da sadržaj prijetnji koje je uputio optuženik S. B. nazivajući ga srbinom i četnikom, govoreći mu da je takve ubijao i da takve treba ubiti, treba sagledati kroz širi kontekst odnosa između K. B., S. B. i optuženika, a svrha toga je samo pojačavanje ozbiljnosti i "opravdanosti" prijetnji, sve s ciljem da se izazove osjećaj straha kod žrtve B. kako bi ga se udaljilo od K. B. U prilog tome ispravno je sud obrazložio da su tijekom postupka ispitani svjedoci I. P., N. F. i I. Š. koji jasno navode da optuženik nije pokazivao mržnju prema osobama srpske nacionalnosti pa čak ni tijekom sudjelovanja u Domovinskom ratu, a koja obrazloženja prihvaća i ovaj sud.

19. Optuženik u žalbi navodi da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo jer je pogrešno i utvrđeno činjenično stanje bez detaljnog obrazloženja i razrade, međutim u konkretnom slučaju radi se o tzv. posrednoj povredi, a slijedom navedenog kako nije pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje, prvostupanjski sud nije pogrešno primijenio ni materijalno pravo odnosno nije počinjena povreda odredbi kaznenog zakona.

20. Ispitivanjem pobijane presude po službenoj dužnosti u skladu s odredbom članka 476. stavak 1. točka 2. ZKP/08. nije utvrđeno da bi bile ostvarene povrede kaznenog zakona na štetu optuženika na koje sud drugog stupnja pazi po službenoj dužnosti.

21. Iako optuženik u žalbi navodi da se žali zbog svih žalbenih razloga pa iz toga proizlazi da se žali i na odluku o kazni, istu ničim ne obrazlaže.

22. Odluka o kazni mora sadržavati individualiziranu zakonom predviđenu društvenu osudu zbog konkretnog kaznenog djela.

23. Zadatak suda ne ograničava se samo iz zakonskog opisa djela, pravnih formulacija i činjeničnog učina kreirati konkretno ostvareno kazneno djelo, već izabrati vrstu i mjeru kazne koja će optimalno odgovarati svrsi kažnjavanja. Stoga se uloga suda pri tome ne svodi na mehaničko posredovanje između slova zakona i stvarnosti. Zakonodavac kod generaliziranja svrhe kažnjavanja nastoji obuhvatiti neodređeni broj slučajeva i sažeti ih u opće pravilo. Sud u svakom pojedinom slučaju konkretizira opće pravilo i deduktivnim postupkom stvara zaključke potrebne za pravičnu odluku o vrsti i mjeri kazne. Prilikom određivanja vrste i mjere kazne koju će primijeniti, sud mora uzeti u obzir okolnosti koje utječu da kazna po vrsti i mjeri bude lakša ili teža za počinitelja kaznenog djela.

24. Zato je u pravu državni odvjetnik kada tvrdi da je podcijenjen značaj otegotnih okolnosti na strani optuženika te da je u odnosu na kaznena djela pod točkom 1. i 2. izreke pobijane presude sud optuženiku izrekao kaznu zatvora u trajanju od po jedne godine za svako djelo što predstavlja zakonski minimum zapriječene kazne, te da treba cijeniti da je žrtva u vrijeme počinjenja kaznenog djela imala svega petnaest godina, bila je vrlo mlada te prije toga nije stupila u seksualne odnose i da je u odnosu na navedena kaznena djela kao otegotnu okolnost sud propustio cijeniti što je kaznena djela optuženik počinio kao očuh žrtve s kojom je živio u zajedničkom kućanstvu, čime je izazvao dodatnu traumu kod žrtve koja je optuženika upoznala kao malo dijete i doživljavala ga kao oca. Slijedom navedenog i po mišljenju ovog suda nisu u dovoljnoj mjeri cijenjene navedene otegotne okolnosti na strani optuženika kod počinjenja kaznenog djela pod točkom 1. i 2. pobijane presude te je žalba državnog odvjetnika u odnosu na utvrđene pojedinačne kazne za navedena kaznena djela osnovana, a ovaj sud smatra da će se kaznom zatvora od po dvije godine za svako navedeno kazneno djelo ostvariti svrha kažnjavanja. Naime, ispravno je prvostupanjski sud u obrazloženju pobijane presude pod točkama 28., 29. i 37. obrazložio pravni kontinuitet i primjenu blažeg zakona, a koje obrazloženje prihvaća i ovaj sud. Naime, optuženik je proglašen krivim za kaznena djela i to pod točkom 1. pobijane presude počinjenog 15. kolovoza 2010., a za kazneno djelo pod točkom 2. za točno neutvrđenog dana u razdoblju od prosinca 2010. do veljače 2011., dakle za vrijeme važenja Kaznenog zakona iz 1997. ("Narodne novine" 110/97., 27/98.-ispravak, 50/00., 129/00., 51/01., 111/03., 190/03., 105/04., 84/05.- ispravak , 71/06., 110/07., 152/08., 57/11., 77/11., 125/11., 143/12.- dalje KZ/97.). Kazneno djelo silovanja iz članka 188. stavak 1. KZ/97. ima pravni kontinuitet u kaznenom djelu iz silovanja iz članka 153. stavak 1. u vezi članka 152. stavak 1. KZ/11., za koje je proglašen krivim na način naveden u izreci prvostupanjske presude. Sukladno članku 3. stavak 2. KZ/11. Kazneni zakon iz 2011. ( "Narodne novine" broj 125/2011., 144/2012., 56/2015., 61/2015., 101/2017., 118/2018. - dalje KZ/11.) blaži je za optuženika s obzirom na propisanu kaznu za kazneno djelo iz članka 153. stavak 1. KZ/11., ("Narodne novine broj 126/2019. i 84/2021.) a to je kazna zatvora u trajanju od 1 do 10 godina, dok su za kaznena djela iz članka 188. stavak 1. KZ/97. bile propisana kazna zatvora u trajanju od 3-10 godina, dakle, kazna je bila viša u zakonskom minimumu, a za kazneno djelo silovanja iz članka 153. stavak 2. KZ/11. ("Narodne novine" 126/2019., i 84/2021.) propisana kazna zatvora je od 3-10 godina. Stoga je zbog iznesenog na konkretna kaznena djela i trebalo primijeniti citirani KZ/11., a što je ispravno i učinjeno.

25. Nije u pravu državni odvjetnik kada se žali zbog odluke o kazni u odnosu na kaznena djela pod točkom 3., 4., 5. i 7. i kada navodi da sud nije dovoljno cijenio otegotne okolnosti da je optuženik višekratno ponavljao radnje teškog kaznenog djela protiv spolne slobode, upornost koju je pokazao prilikom počinjenja tih kaznenih djela, činjenicu da je žrtva bila dijete, tešku traumatizaciju žrtve zbog čega i danas trpi posljedice te da slijedom toga treba izreći veće pojedinačne kazne za kaznena djela i pod točkom 3., 4., 5. i 7. pobijane presude. Visoki kazneni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, prihvaća utvrđene pojedinačne kazne u odnosu na kaznena djela pod navedenim točkama, jer je ispravno za svako navedeno kazneno djelo, a prema propisanim zakonskim kaznama, po prvostupanjskom sudu individualizirano izricanje kazne zatvora, koje će postići svrhu kažnjavanja.

26. Naime, u odnosu na ostala kaznena djela ispravno su cijenjene otegotne okolnosti, da je žrtva u vrijeme počinjenja kaznenih djela pod točkom 3., 4., 5. i 7. bila dijete i da je optuženik višekratno ponavljao radnje teškog kaznenog djela protiv spolne slobode. Utvrđenu olakotnu okolnost u odnosu na ova kaznena djela koja se odnosi na raniju optuženikovu neosuđivanost, kao ispravno utvrđenu uzima i ovaj sud.

26.1. Kako su pojedinačno utvrđene kazne u odnosu na kazneno djelo pod točkom 1. i 2. utvrđene u duljem trajanju, prvostupanjsku presudu je trebalo preinačiti u odluci o jedinstvenoj kazni zatvora te je optuženi J. B. na temelju članka 51. stavak 1. i 2. KZ/11. osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 14 (četrnaest) godina. Stoga drugostupanjski sud ocjenjuje da će se strožom jedinstvenom kaznom zatvora u trajanju od 14 (četrnaest) godina moći izraziti jasna društvena osuda zbog počinjenih kaznenih djela. Upravo takvom kaznom će se utjecati na počinitelja da ubuduće ne čini kaznena djela kao i na sve ostale da ne čine kaznena djela i na svijest građana o pogibeljnosti kaznenih djela i pravednosti kažnjavanja počinitelja. Time će se tako odmjerenom jedinstvenom kaznom zatvora optimalno ispuniti zahtjevi kako generalne tako i specijalne prevencije.

27. Slijedom svega naprijed navedenog trebalo je, djelomičnim prihvaćanjem žalbe državnog odvjetnika, preinačiti pobijanu presudu u odluci o kazni, na način kako je to pobliže označeno pod točkom I izreke ove presude te istovremeno odbiti žalbu državnog odvjetnika u preostalom dijelu kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu u ostalom pobijanom, a nepreinačenom dijelu, a precizirano pod točkom II izreke ove presude. Ujedno je odbijena kao neosnovana žalba optuženika na temelju članka 482. ZKP/08. kao pod točkom II izreke ove presude.

U Zagrebu 10. ožujka 2022.

Predsjednica vijeća:

dr.sc. Lana Petö Kujundžić, v.r.