Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Poslovni broj Gž-2090/2021-2

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, po sutkinji Heleni Vlahov Kozomara, u pravnoj stvari tužitelja M. Z. iz Z. OIB:..., kojeg zastupa punomoćnik M. O., odvjetnik u zajedničkom odvjetničkom uredu P. M. I., B. M. i M. O. iz Z., protiv tuženika P. b. Z. d.d., Z., . OIB:..., kojeg zastupa punomoćnica M. B., odvjetnica iz Odvjetničkog društva L. i p. d.o.o., Z., radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika podnesenoj protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj 16 P-4432/19-19 od 30. srpnja 2021., 10. ožujka 2022.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj 16 P-4432/19-19 od 30. srpnja 2021.

Obrazloženje

Presudom suda prvog stupnja u točki I izreke naloženo je tuženiku da isplati tužitelju iznos od 25.817,93 kn, sa zakonskom zateznom kamatom po stopi i tijekom kako je pobliže navedeno u izreci te presude, kao i naknadi tužitelju parnični trošak u iznosu od 9.466,00 kn, sa zateznom kamatom po stopi i tijekom kako je navedeno u izreci.

U točki 2. izreke odbijen je zahtjev tuženika za naknadu troškova postupka.

Protiv te presude žali se tuženik zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava.

U žalbi navodi da presude Visokog trgovačkog suda (dalje; VTS) br. Pž- 7129/13 i Pž-6632/17 ne odnose se niti se mogu odnositi na predmetni ugovor. Također da je pobijana presuda donesena polazeći od pogrešne pretpostavke da je predmetni ugovor i dalje na snazi, iako je isti u cijelosti prestao isplatom kredita. Ističe kako nema objektivnog identiteta ugovorne odredbe o kojoj je suđeno u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača i ugovorne odredbe u predmetnom ugovoru, pa se individualni potrošač ne može se pozivati na presudu VTS, kako u pogledu činjeničnih, tako i u pogledu pravnih pitanja. Navodi da je tužitelj ugovor i svaku njegovu pojedinu odredbu prihvatio potpisom istog, pa tako i u dijelu koji se odnosi na ovlast tuženika da mijenja kamatnu stopu sukladno internoj odluci koja se bazira na uvjetima promjene propisanima u čl. 4. ugovora i Općim uvjetima poslovanja tuženika te Informacijama o načinu promjene kamatne stope po kreditima građana. Navodi kako iz ponašanja tužitelja može se zaključiti da su mu bile jasne ugovorne odredbe te njegova prava i obveze, tim više što tužitelj niti kasnije niti tijekom razdoblja otplate kredita nije obratio ovlaštenoj osobi odnosno nadležnoj službi tuženika kako bi dobio dodatna pojašnjenja vezano za razloge i kriterije promjene kamatne stope i promjene tečaja po spornom kreditu. Navodi da tuženik do stupanja na snagu Zakona o potrošačkom kreditiranju iz 2013. nije imao zakonsku obvezu glede izmjene i usklađenja odredbe o kamatnoj stopi u postojećim ugovorima o kreditu na način da definira parametre promjenjivosti, ali su ga do tada obvezivale odredbe tada važećih propisa na definiranje uvjeta promjenjivosti kamatne stope, čemu je tuženik u cijelosti udovoljio. Navodi da je banka tijekom ugovornog odnosa s tužiteljem ugovornu kamatu mijenjala zbog promjena tržišnih uvjeta, međutim tužitelj ni jednom nije prigovorio povećanju stope redovne kamate, niti je zatražio raskid ugovora. Budući da je volja ugovornih strana bila da kamatna stopa bude promjenjiva tužitelj se neosnovano protivi modusu te promjenjivosti, pa bi se ništetnost eventualno mogla odnositi samo na modus promjenjivosti, ali ne i na promjenjivost kamatne stope kao takve. Nadalje navodi da je valutna klauzula izričito dopuštena i predviđena odredbama Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15; dalje ZOO), te ugovaranjem valutne klauzule ugovorne strane nisu u nejednakom položaju budući valutna klauzula djeluje isto prema svim sudionicima. Tvrdi da ugovorna odredba Ugovora o kreditu i pripadajućim općim uvjetima poslovanja, a koja se tiče promjenjive kamatne stope i valutne klauzule nije niti u jednom trenutku uzrokovala neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Navodi da je tijekom postupka predlagao da se provede vještačenje na način da vještak utvrdi kolika bi bila kamatna stopa obzirom na objektivne kriterije koji su utjecali na kretanje parametara uslijed kojih je došlo do povećanja kamatnih stopa u periodu otplate kredita, međutim takav prijedlog sud je odbio bez obrazloženja. Pri tome navodi da pokretanje ili vođenje postupka radi zaštite kolektivnih interesa potrošača ne sprječava potrošača da protiv trgovca pokrene pojedinačni postupak radi zaštite svojih povrijeđenih subjektivnih prava. Stoga podnošenjem kolektivne tužbe ne ostvaruje se povrijeđeno subjektivno pravo potrošača na utvrđenje ništetnosti ugovora ili pojedine njegove odredbe, te podnošenje kolektivne tužbe ne prekida zastaru jer se takvom tužbom ne traži utvrđenje postojanja tražbine, njezino osiguranje ili ostvarenje u smislu odredbe čl. 241. ZOO-a.

Predlaže pobijanu presudu preinačiti na način da se odbije tužbeni zahtjev u cijelosti te naloži tužitelju da tuženiku naknadi parnični trošak uključujući i trošak žalbenog postupka, podredno ukinuti i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

Odgovor na žalbu nije podnesen.

Žalba nije osnovana.

Pazeći po službenoj dužnosti povodom izjavljene žalbe na postojanje neke od bitnih povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14 i 70/19 – dalje: ZPP), ovaj sud je utvrdio da je donošenjem pobijane presude nije počinjena ni jedna od tih povreda.

U provedenom postupku je utvrđeno:

-da su tužitelj i tuženik 1. lipnja 2006. sklopili Ugovor o kreditu br...., koji je potvrđen po javnom bilježniku Z. J. iz Z. 2. lipnja 2006. pod br. OU-..., a kojim je tuženik kao banka stavio na raspolaganje tužitelju kao korisniku kredita iznos od 23.231,34 CHF po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita koji je na dan isplate kredita 2. lipnja 2006. iznosio 1 CHF = 4,640891 kn,

-da je ugovoreno da će se kredit otplaćivati u 84 mjesečna anuiteta, u jednakim mjesečnim anuitetima iskazanih u valuti, u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju kreditora za CHF na dan dospijeća, dok je namjena kredita bila kupnja vozila,

-da je kredit je u cijelosti otplaćen 1. srpnja 2013.,

-da je u ugovoru ugovorena promjenjiva kamatna stopa koja je na dan sklapanja ugovora iznosila 5,17 % pri čemu je ugovoreno da u slučaju promjene kamatne stope tužitelj kao korisnik kredita pristaje da banka povisi ili snizi iznos anuiteta, te se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete, a odredbom čl. 6. ugovora sadrži ugovorenu valutnu klauzulu, obzirom da je navedeno kako će se kredit i kamata otplaćivati u 84 jednake mjesečne rate plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju CHF tečajne liste banke važeće na dan plaćanja prema otplatnoj tablici,

-da je tuženik u skladu sa svojom Odlukom tijekom trajanja ugovornog odnosa stranaka povećavao kamatnu stopu u odnosu na početnu i tako je naplaćivao tužitelju, a takva kamatna stopa iznosila je 5,17 % godišnje od anuiteta s dospijećem 31.srpnja 2006. do zaključno anuiteta s dospijećem 31. srpnja 2007., zatim 6,17 % godišnje od anuiteta s dospijećem 31. kolovoza 2007. do zaključno anuiteta s dospijećem 31.siječnja 2008., te konačno 7,45 % godišnje od anuiteta s dospijećem 29.veljača 2008. do zaključno anuiteta s dospijećem 30. lipnja 2013. tj. do isplate kredita, kao i da je u tom razdoblju dolazilo do rasta tečaja CHF u odnosu na kunu

-da je u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača presudom Trgovačkog suda u Zagrebu od 4. srpnja 2013., poslovni broj P-1401/12 između ostaloga utvrđeno da je ovdje tuženik P. b. Z. d.d. u razdoblju od 1. studenog 2004. do 31. prosinca 2008 povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita sklapajući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja predmetnih ugovora kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi sklapanja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je tima naznačena banka postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", br. 96/03. – ZZP/03) u razdoblju od 1.studenog 2004. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", br. 79/07., 125/07., 79/09., 89/09. i 133/09. - dalje: ZZP/09) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima,

-da je spomenuta banka u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31.prosinca 2008., a koje povrede traju i nadalje, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što je sklapala ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom i drugim internim aktima banke, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja ugovora kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluke spomenute banke o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, čime je banka postupila suprotno odredbama čl. 81., 82. i 90. tada važećeg ZZP/ 03 u razdoblju od 1.studenog 2004. do 6. kolovoza 2007., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama čl. 96. i čl. 97. ZZP/ 09 te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima

-da je navedena presuda u tim bitnim dijelovima potvrđena je presudama Visokog trgovačkog suda u Zagrebu od 13. lipnja 2014. broj Pž-7129/13-4 (glede promjenjive kamatne stope) i od 14. lipnja 2018. broj Pž-6632/17-10 (glede valutne klauzule).

-da sukladno odredbi čl. 138. ZZP/09 i odredbi čl. 502. c ZPP-a takve odluke obvezuju i sud prvog stupnja u predmetnom postupku te se tužitelj može ovdje pozivati (što i čini) na pravna utvrđenja iz te odluke koja onda vezuju,

-da tuženik tijekom postupka ničim ne dokazuje da je u konkretnom slučaju tužitelj prije sklapanja i u vrijeme sklapanja ugovora bio od strane istoga informiran o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti glede ugovorene valute uz koju je vezana glavnica CHF, odnosno da su tuženik i tužitelj prije sklapanja ugovora i u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluke tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu tužitelja kao potrošača,

-da su odredbe ugovora o kreditu od 1. lipnja 2006. koji se odnose na ugovorenu valutnu klauzulu u CHF i promjenjivost ugovorene redovne kamatne stope jednostranim odlukama i internim aktima tuženika, nepoštene i stoga ništetnim (čl. 87. ZZP/03),

-da zahtjev "informiranosti potrošača" u konkretnom smislu znači da ugovorna odredba o riziku promjene tečaja ne treba biti razumljiva samo na formalnoj i gramatičkoj razini, već da potrošač moru tu odredbu razumjeti u pogledu njezinog konkretnog dosega, u smislu da prosječni potrošač, koji je uredno obaviješten i postupa s dužnom pažnjom i razboritošću, može ne samo znati za mogućnosti deprecijacije nacionalne valute u odnosu na stranu valutu u kojoj je kredit denominiran, već da i može procijeniti potencijalno znatnije gospodarske posljedice koje bi takva odredba mogla imati za njegove financijske obveze, pa stoga, sama okolnost da je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli bila jasna i uočljiva, kao i da je ugovor potvrđen po javnom bilježniku koji im je isti pročitao, a cijeneći i da se radilo o unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru tuženika, ne ukazuje da je tužitelj u vrijeme sklapanja ugovora bio adekvatno informiran glede ugovorene valutne klauzule,

-da okolnost da je tuženik dostavljao tužitelju obavijesti o promjeni (povećanju) kamatne stope, sama za sebe nema značaj niti predstavlja pojedinačno pregovaranje u smislu odredaba čl. 81. ZZP/ 03 jer ugovor o kreditu ne sadrži nikakve pobliže odredbe o načinu utvrđivanja promjene kamatne stope odnosno parametara na temelju kojih se ista mijenja i utvrđuje, što pak ukazuje da je tuženik prema svom vlastitom nahođenju mogao donositi odluke i mijenjati kamatnu stopu, pa stoga takva odredba nije razumljiva te dovodi do zaključka da je u konkretnom slučaju visina kamatne stope isključivo ovisila o odluci jedne ugovorne strane – ovdje tuženika,

-da su tužitelju morali biti određeno predočeni i objašnjeni rizici, razlozi i pojedinosti mehanizma promjene kamatne stope kako bi na temelju određenih i razumljivih kriterija mogao predvidjeti sve potencijalne ekonomske posljedice koje iz ugovora mogu proizaći, pa kako je odredba ugovora o promjenjivosti kamatne stope u skladu s odlukama tuženika od bitnog značaja i u konačnici ovisi isključivo o odluci jedne ugovorne strane - tuženika, bez da su određeno i razumljivo navedeni uvjeti promjenjivosti, to predstavlja odredbu koja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja jer nastaje situacija da tuženik, kao vjerovnik, jednostrano određuje obvezu tužitelja koju isti ne može predvidjeti, na nju utjecati niti provjeriti pravilnost promjene zbog nedostatka potrebnih jasnih i razumljivih kriterija, što je sve u suprotnosti s načelom savjesnosti i poštenja.

-da je vještačenje po vještaku financijske struke T. d.o.o., Z., a koji nalaz i mišljenje je sud u cijelosti prihvatio kao stručan i obrazložen, utvrđeno je da razlika između obveza u razdoblju od dana dospijeća prve obveze 31. srpnja 2006. do dana izvršene otplate kredita, a koja proizlazi iz promjene kamatne stope u razdoblju otplate kredita zajedno sa razlikom obveza u istom razdoblju koja proizlazi iz razlike između tečaja za valutu CHF primijenjenog kod otplate na dan dospijeća pojedine obveze i tečaja za valutu CHF važećeg u vrijeme isplate kredita, iznosi ukupno 25.817,93 kn,

Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja sud prvog stupnja ex officio kontrole ništetnosti ugovornih odredbi o potrošačkim ugovorima, utvrđuje da se radilo o nepoštenim ugovornim odredbama u smislu citiranih odredaba ZZP/03 koje su ništetne (čl. 87. ZZP/03 u svezi odredaba čl. 322. i čl. 324. ZOO-a ), pa primjenjuje odredbu čl. 323. st. 1. ZOO-a o posljedicama ništetnosti tj. vraćanju primljenog po osnovi ništetne odredbe uz odgovarajuću primjenu odredaba o vraćanju stečenog bez osnove.

U odnosu na prigovor zastare sud prvog stupnja utvrđuje da podnošenjem kolektivne tužbe Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača ( 4. travnja 2012. ) je došlo do prekida zastare zbog čega zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći od početka, tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, dakle 13. lipnja 2014. u odnosu na odredbu čl. 4. kojom je određena redovna promjenjiva kamatna stopa u skladu sa kamatnim stopama banke odnosno 14. lipnja 2019. u odnosu na odredbu čl. 6. ugovora kojim je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica CHF, da je tužba podnesena dana 6. lipnja 2019. unutar zastarnog roka od pet godina.

Zbog toga utvrđeni iznos koji je tužitelj platio na ime ugovorene kamate u odnosu na iznos koji je trebao platiti da je ugovornu kamatu platio po stopi 5,17% godišnje, kao i iznos koji je više platio zbog toga što je glavnica kredita i otplata anuiteta bila vezana za CHF, tuženik je stekao bez osnove, pa je naloženo tuženiku da te iznose vrati tužitelju, a sve sukladno čl. 1111. ZOO-a.

Na dosuđeni iznos tužitelju je priznata zatezna kamata tekuća od primitka svake pojedine uplate anuiteta u većem iznosu od ugovorenog.

Na utvrđeno činjenično stanje pravilno je sud prvog stupnja primijenio materijalno pravo kada je udovoljio tužbenom zahtjevu tužitelja.

Naime, pravilno je sud prvog stupnja pošao od utvrđenja da je presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/12 od 4. srpnja 2013. koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž- 7129/13 od 13. lipnja 2014. i presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj:

Revt 249/14-2 od 9. travnja 2015., utvrđeno da je P. b. Z. d.d. između ostalih tuženika u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koje povrede su trajale i nadalje, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristila nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna.

Nadalje, pravilno je sud prvog stupnja pošao od utvrđenja iz presude i rješenja Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev 2221/18-11 od 3. rujna 2019. kojom je potvrđena presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17-10 od 14. lipnja 2018. u dijelu kojim je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. kojom je utvrđeno da je tuženik P. b. Z. d.d. u razdoblju od 1. studenoga 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača-korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditu ugovorena valutna klauzula u kojoj je vezana glavnica za švicarski franak, a da pri sklapanju i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošača u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke temeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sa sklapanjem tih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je tuženik postupio suprotno odredbi čl. 81. , 82. i 90. tada važećeg ZZP/03.

Pravilno je shvaćanje suda prvog stupnja da citirane presude koje su donesene u postupku zaštite kolektivnih prava i interesa obvezuju ostale sudove u pojedinačnim sporovima radi individualne zaštite potrošača, pa je tužitelj u ovom postupku mogao se pozvati na sadržaj odluke radi individualne pravne zaštite, a sud je bio dužan tu odluku uzeti u obzir.

Suprotno tvrdnji tuženika prvostupanjski sud nije bio dužan provoditi dokaze na okolnosti da li je ugovorna odredba tužitelju bila jasna, razumljiva i lako uočljiva i je li se pojedinačno pregovaralo, te uzrokuje li odredba znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača suprotno načelu savjesnosti i poštenja, a neovisno o tome što se u postupcima kolektivne zaštite pravna zaštita pruža na apstraktnoj razini, s obzirom da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 41/14, 120/15, 14/19 -ZZP) u smislu postojanja povrede propisa za zaštitu potrošača iz čl. 106. st. 1. tog Zakona obvezuje ostale sudove u postupcima koje potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, a kako je propisano odredbom čl. 118. ZZP-a, o čemu se radi u konkretnom slučaju.

Stoga je sud prvog stupnja pravilno utvrdio da je ništetna odredba ugovora o kreditu kojeg su stranke sklopile 1. lipnja 2006. u dijelu kojim je određena promjenjiva kamatna stopa sukladno odluci tuženika o kamatnim stopama banke preko ugovorene kamatne stope od 5,17 %, te u dijelu kojim je ugovorena valutna klauzula. Ništetni dio obveze ima se smatrati kao da nikad nije postojao, tako da ne može imati utjecaj u odnosu na potrošača s posljedicom uspostave pravne i činjenične situacije u kojoj bi se potrošač nalazio da navedene odredbe nisu ni postojale.

Naime, kako je ugovorena odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi nepoštena, a time i ništetna, pa su sve jednostrane promjene kamatne stope što ih je tuženik podizao bile nezakonite, to znači da je tužiteljeva obveza u cijelom utuženom razdoblju mogla biti jedino plaćanje redovne kamatne stope po stopi 5,17 % godišnje što je početna kamatna stopa.

Točan je navod tuženika da su stranke u predmetnom ugovoru načelno iskazale suglasnu volju da se na predmetni ugovor primjenjuje promjenjiva kamatna stopa, međutim u trenutku sklapanja ugovora ona je iznosila 5,17 % godišnje, pa slijedom toga na ugovorni odnos se primjenjuje ugovorna odredba o kamatnoj stopi u visini od 5,17 % godišnje sve dotle dok se na zakonom propisani način ne nadomjesti dio ugovorne odredbe koji je utvrđen ništetnim i uspostavi zakoniti mehanizam promjene kamatne stope.

Neosnovano se tuženik u žalbi poziva i na pogrešno pravno shvaćanje vezano za prigovor zastare jer u odnosu na istaknuti prigovor Vrhovni sud Republike Hrvatske dao je pravno shvaćanje u odluci tog suda Rev-2245/2017.

Naime, prema shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju odredbe čl. 241. ZOO-a te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći iz početka tek u trenutku pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe (13. lipnja 2014. i 14. lipnja 2018. ) zbog čega zastara nije nastupila.

Prema tome, vezano za istaknuti prigovor zastare, podnošenjem kolektivne tužbe Hrvatskog saveza Udruga za zaštitu potrošač došlo je do prekida zastare individualnih restitucijskih zahtjeva i zastara počinje teći od trenutka pravomoćnosti sudske odluke u povodu tužbe, dakle 13. lipnja 2014. u odnosu na odredbu čl. 4. kojom je određena redovna promjenjiva kamatna stopa u skladu s odlukom o kamatnim stopama banke, odnosno 14. lipnja 2018. u odnosu na odredbu čl. 6. ugovora kojom je ugovorena valutna klauzula u kojoj je vezana glavnica za švicarski franak, pa je tužba podnesena 6. lipnja 2019. podnesena unutar zastarnog roka od pet godina.

Pravilno je sud prvog stupnja primijenio odredbu čl. 1115. ZOO-a kada je obvezao tuženika na plaćanje zatezne kamate od dana primitka plaćenih iznosa Naime, i po mišljenju ovog suda tuženik je nepošteni stjecatelj kakvim ga je očito ocijenio prvostupanjski sud, a to imajući u vidu da je u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, pravomoćno utvrđeno da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora kao trgovac nije potrošača u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana čime je postupio suprotno odredbama tada važećeg ZZP/03 u razdoblju od 1. studenoga 2004. do 31. prosinca 2008. te suprotno ZOO-a, te u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koja povreda traje i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorene odredbe, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora kao trgovac i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metode izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorne kamate, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljene na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, čime je također postupio suprotno odredbama tada važećeg ZZP/03. te suprotno odredbama ZOO-a.

Također činjenica da je kredit isplaćen, ne znači da je tužiteljica kao korisnik kredita izgubila pravni interes i pravo na utvrđenje da su pojedine odredbe ugovora ništetne. Naime pravni interes i pravo na utvrđenje proizlazi iz navoda same tužbe da dug tuženika nije podmiren, a tužiteljica postavlja kondemnatorni zahtjev za isplatu.

Točan je žalbeni navod tuženika da je potrošač, u konkretnom slučaju tužiteljica, a nakon dostave obavijesti o povećanju kamatne stope imala mogućnost raskida ugovora, međutim takva zakonska mogućnost ne daje spornim odredbama o promjenjivosti kamatne stope i valutne klauzule iz ugovora o kreditu karakter poštenih odredbi u smislu ZZP-a.

Stoga, a imajući u vidu nespornu činjenicu da je tuženik sastavljač predmetnog ugovora o kreditu, odnosno da je isključivo on isti predložio prema unificiranom unaprijed pripremljenom sadržaju, proizlazi logičnim zaključak da je tuženik nepošten stjecatelj, zbog čega u smislu članka 1111. i članka 1115. ZOO-a mora vratiti ne samo ono što je stekao na temelju ništetnih odredbi, već i platiti zateznu kamatu od dana stjecanja.

Jednako tako, odluka o parničnom trošku rezultat je pravilne primjene odredbe čl. 154. st. 1. i čl. 155. st. 1. ZPP-a i odgovarajućih odredbi Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ br.142/12, 103/14, 118/14 i 107/15).

Iz navedenih razloga valjalo je žalbu tuženika odbiti kao neosnovanu i presudu prvog stupnja u točki I izreke potvrditi, a kako je odlučeno u izreci ove presude pozivom na odredbu iz čl. 368. st. 1. ZPP-a.

U Rijeci 10. ožujka 2022.

Sutkinja

Helena Vlahov Kozomara