REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U RIJECI

Rijeka, Erazma Barčića 5

Poslovni broj: 11 Us I-1271/2021-9

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Rijeci, po sutkinji Dubravki Zec, uz sudjelovanje zapisničarke Glorije Fićor, u upravnom sporu tužitelja Grada Umaga - Umago, Umag, Trg Slobode 7, kojeg zastupa službena osoba I. J., dipl. iur., protiv tuženika Istarske županije, Upravnog odjela za prostorno uređenje i gradnju, Odsjeka za drugostupanjski upravni postupak, P., uz sudjelovanje zainteresirane osobe P. L. d.d. P., koju zastupa službena osoba I. R., dipl. iur., radi komunalne naknade, 10. ožujka 2022.,

p r e s u d i o  j e

I. Poništava se rješenje Istarske županije, Upravnog odjela za prostorno uređenje i gradnju, Odsjeka za drugostupanjski upravni postupak KLASA: UP/II-363- 03/21-01/84, URBROJ: 2163/1-18-09/2-21-02 od 23. rujna 2021.

II. Odbija se žalba zainteresirane osobe izjavljena protiv rješenja Grada Umaga, Upravnog odjela za komunalni sustav i prostorno planiranje KLASA: UP/I-363-03/21- 01/595, URBROJ: 2105/05-06/03-21-01 od 14. lipnja 2021.

III. Nalaže se tuženiku da tužitelju nadoknadi trošak ovog spora u visini od 180,00 kn (stotinu i osamdeset) kuna u roku od 60 (šezdeset) dana od dana dostave pravomoćne odluke o troškovima ovoga spora.

IV. Odbija se zahtjev zainteresirane osobe za naknadu troškova ovog spora.

Obrazloženje

1. Rješenjem Grada Umaga, Upravnog odjela za komunalni sustav i prostorno planiranje KLASA: UP/I-363-03/21-01/595, URBROJ: 2105/05-06/03-21-01 od 14. lipnja 2021. utvrđena je visina komunalne naknade za građevinsko zemljište koje služi obavljanju djelatnosti koje nisu proizvodne u godišnjem iznosu od 1.499,90 kn za k.č.br. … k.o… površine 992,00 m[2] .

2. Protiv navedenog rješenja ovdje zainteresirana osoba izjavila je žalbu povodom koje je tuženik rješenjem KLASA: UP/II-363-03/21-01/84, URBROJ: 2163/1- 18-09/2-21-02 od 23. rujna 2021. poništio citirano prvostupanjsko rješenje od 14. lipnja 2021. te obustavio upravni postupak.

3. Tužitelj je protiv tuženika ovom sudu pravodobno podnio tužbu kojom osporava zakonitost navedenog drugostupanjskog rješenja zbog bitne povrede odredaba upravnog postupka, nepravilno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te pogrešne primjene materijalnog prava. Pozivom na odredbu čl. 92. st. 1. t. 4. Zakona o komunalnom gospodarstvu ("Narodne novine" broj 68/18, 110/18, 32/20, dalje: ZKG) pobija mišljenje tuženika da se u konkretnom slučaju ne radi o građevinskom zemljištu koje služi u poslovne svrhe već o zemljištu koje služi redovnoj uporabi zgrada (okućnica). Radi se o turističkom naselju koje je ograđeno i zatvoreno ulaznom rampom u kojem se uz poslovne objekte nalaze zelene površine, staze i slično koje služe isključivo za obavljanje poslovne djelatnosti. U presudi poslovni broj Us- 12370/2011-4 od 23. siječnja 2014. Visoki upravni sud Republike Hrvatske jasno navodi da je obveznik dužan plaćati korištenje građevinskog zemljišta koje služi obavljanju poslovne djelatnosti, a koje se nalazi unutar ograđenog poslovnog kruga obveznika. To znači, kako navodi sud, da se radi o zemljištu koje imaju pravo koristiti, pa okolnost da se radi o stablima, šumicama, stazama nije odlučna kraj činjenice da se radi o građevinskom zemljištu na kojem su izgrađeni objekti te manipulativna i hortikulturna površina koja služi za obavljanje poslovne djelatnosti. Vezano za okućnice tužitelj smatra kako tuženik ne može sam određivati što se smatra okućnicom jer one nisu pojedinačno utvrđene, kao i sam tuženik navodi u rješenju već se one određuju sukladno propisima Zakona o prostornom uređenju.

4. Slijedom navedenog, tužitelj predlaže da sud poništi osporeno tuženikovo rješenje.

5. Tuženik u odgovoru na tužbu ističe kako tuženik nije sam utvrdio okućnicu zgrada tj. zemljišta koje služi redovnoj uporabi zgrada već je iz dokaza koji su priloženi prvostupanjskom spisu tj. kopije iz katastarskog plana i izvadaka iz zemljišnih knjiga zaključio da se radi o okućnici. Naime, predmetno građevinsko zemljište i zgrada čini cjelinu i kao takvo je označeno jednom katastarskom oznakom što ukazuje da je predmetno zemljište određeno kao okućnica prilikom same izgradnje predmetne zgrade. Stoga se za isto građevinsko zemljište ne može utvrditi komunalna naknada kao za građevinsko zemljište koje služi obavljanju poslovne djelatnosti koja nije proizvodna jer se na istome ne obavlja djelatnost već ono samo služi za redovnu uporabu zgrade u kojoj se obavlja ta djelatnost. Stoga, smatrajući rješenje tuženika zakonitim, predlaže odbijanje tužbenog zahtjeva.

6. Zainteresirana osoba u odgovoru na tužbu prvenstveno ukazuje kako tužitelj, odnosno sama jedinica lokalne samouprave te Upravni odjel za komunalni sustav i prostorno planiranje Grada Umaga-Umago kao prvostupanjsko tijelo koje je donijelo rješenje od 14. lipnja 2021., koje je poništeno pobijanim rješenjem tuženika, ne ispunjava pretpostavke za stjecanje svojstva tužitelja zbog čega se tužba ukazuje nedopuštenom. Nadalje, zainteresirana osoba ukazuje i na neutemeljenost tužbe pozivajući se na navode žalbe protiv prvostupanjskog rješenja od 14. lipnja 2021. ukazujući kako je u istoj u bitnom navela da površina nekretnine obuhvaćena tim rješenjem zapravo predstavlja zemljište koje se nalazi oko poslovnog prostora na navedenoj nekretnini, odnosno istoj katastarskoj čestici, a za koji poslovni prostor je rješenjem Upravnog odjela za komunalni sustav i prostorno planiranje Grada Umaga – Umago KLASA: UP/I-363-03/21-01/594, URBROJ: 2105/05-06/03-21-01 od 14. lipnja 2021. utvrđena visina komunalne naknade za 2020. godinu, te da posljedično ne postoji obveza plaćanja komunalne naknade za zemljišta oko tog poslovnog prostora budući je takav stav zauzet i od strane naslovnog suda u presudi poslovni broj 1 UsI- 254/13-12 od 24. lipnja 2014. Dakle, u navedenoj je presudi naslovni sud, odlučujući o tužbenom zahtjevu upravo Grada Umaga – Umago radi poništenja rješenja nadležnog Upravnog odjela Istarske županije, zauzeo stav da ukoliko na nekoj nekretnini (katastarskoj čestici) postoji poslovni prostor i zemljište koje služi u svrhu obavljanja poslovne djelatnosti, obveznik plaćanja komunalne naknade za takvu nekretninu istu plaća samo za poslovni prostor, a ne još dodatno i za zemljište koje služi u svrhu obavljanja poslovne djelatnosti. Stoga je zainteresirana osoba, sukladno navedenoj presudi, kod nekretnina (katastarskih čestica) na kojima obavlja svoju poslovnu djelatnost, a na kojima se nalazi neki poslovni prostor i pripadajuća okućnica (dvorište), pri obračunu komunalne naknade uzela u obuhvat neto korisnu površinu poslovnog prostora koju je obračunala prema koeficijentu namjene kao za poslovne prostore koji služe za djelatnosti koje nisu proizvodne, dok njihove okućnice (dvorišta) nije obračunala budući takve nekretnine predstavljaju jedan jedinstveni poslovni prostor za koji je već obračunata obveza plaćanja komunalne naknade za poslovni prostor i to u većem iznosu, odnosno po većem koeficijentu namjene. Nadalje, ističe kako su neosnovani i paušalni navodi tužitelja da se radi o turističkom naselju koje je ograđeno i zatvoreno ulaznom rampom u kojem se uz poslovne objekte nalaze zelene površine, staze i slično koje da služe isključivo za obavljanje poslovne djelatnosti zainteresirane osobe. Naime, navedena nekretnina predstavlja isključivo okućnicu poslovnog prostora zainteresirane osobe koja služi redovnoj uporabi tog istog poslovnog prostora te se nalazi na istoj katastarskoj čestici, a na toj okućnici poslovnog prostora zainteresirana osoba ne obavlja nikakvu djelatnost niti na istoj ostvaruje ikakav prihod. Također, navedenoj nekretnini (okućnici poslovnog prostora) može svatko pristupiti, odnosno pristup istoj nije onemogućen ogradom i zatvorenom ulaznom rampom. Kao dokazno sredstvo kojim dokazuje navedenu činjenicu tužitelj navodi izvod iz katastarskog plana za navedenu nekretninu, a da se predmetna nekretnina nalazi u turističkom naselju koje da je ograđeno i zatvoreno ulaznom rampom se nikako ne može dokazati predloženim dokazima budući predmetni izvod prikazuje isključivo tlocrt predmetne nekretnine, a ne i njezinu navodnu ograđenost i zatvorenost ulaznom rampom. U odnosu na presudu Visokog upravnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Us-12370/2011-4 od 23. siječnja 2014. zainteresirana osoba navodi da se ista ne može primijeniti u ovom postupku budući je djelatnost stavljanja na korištenje golf terena i pristup istima specifična djelatnost čije je obavljanje posebno uređeno i to na način da su golf tereni zaista i ograđeni te je pristup istima omogućen samo osobama koje plate ulaznicu ili članarinu za igranje golfa, a što ovdje nije slučaj.

7. Slijedom navedenog predloženo je prvenstveno odbaciti tužbu, podredno odbiti tužbeni zahtjev u cijelosti.

8. U tijeku spora održana je rasprava dana 2. ožujka 2022. kako bi se sukladno odredbi čl. 6. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“ broj 20/10, 143/12, 152/14, 94/16, 29/17, 110/21, dalje: ZUS) omogućilo strankama u sporu da usmeno obrazlože svoje navode iz tužbe i odgovora na tužbu. Na navedenoj raspravi tužitelj je ostao u cijelosti kod svih navoda iz tužbe i postavljenog tužbenog zahtjeva. Pored navedenog predložio je provođenje dokaza očevidom na licu mjesta uz vještaka mjernika, a na okolnost uporabe i načina uporabe predmetnog zemljišta. Po provođenju predmetnog dokaza predloženo je poništiti rješenje tuženika. Zainteresirana osoba na istom ročištu ostala je u cijelosti kod navoda iz odgovora na tužbu. Odluku o provođenju predloženog dokaza prepustila je sudu te je predloženo odbiti tužbeni zahtjev.

9. Prvenstveno je potrebno konstatirati kako nije bilo uvjeta za odbačaj tužbe jer je iz iste razvidno kako je podnesena od strane Grada Umaga i potpisana od strane gradonačelnika, a isti je aktivno legitimiran na podnošenje tužbe radi zaštite interesa grada u odnosu na naplatu komunalne naknade.

10. U cilju ocjene zakonitosti osporavanog rješenja tuženika sud je u tijeku spora izvršio uvid u dokumentaciju koja prileži spisu predmeta upravnog postupka i ovog spora pri tome odbivši provesti po tužitelju predloženi dokaz očevidom uz vještaka mjernika ocijenivši da potonji nije relevantan za rješavanje ove upravne stvari kraj činjenica koje su u ovom sporu nesporne te činjenica koje su utvrđene uvidom u dokumentaciju koja prileži spisima predmeta upravnoga postupka i upravnog spora.

11. Na temelju razmatranja svih činjeničnih i pravnih pitanja, sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan.

12. Odredbom čl. 92. st. 1. ZKG-a propisano je da se komunalna naknada plaća za 1. stambeni prostor, 2. garažni prostor, 3. poslovni prostor, 4. građevinsko zemljište koje služi obavljanju poslovne djelatnosti i 5. neizgrađeno građevinsko zemljište.

13. Odredbom st. 3. istog članka određeno je da se građevinskim zemljištem koje služi obavljanju poslovne djelatnosti smatra zemljište koje se nalazi unutar ili izvan granica građevinskog područja, a na kojemu se obavlja poslovna djelatnost, a st. 4. istog članka da se neizgrađenim građevinskim zemljištem smatra zemljište koje se nalazi unutar granica građevinskog područja na kojemu se u skladu s propisima kojima se uređuje prostorno uređenje i gradnja mogu graditi zgrade stambene ili poslovne namjene, a na kojemu nije izgrađena zgrada ili na kojemu postoji privremena građevina za čiju izgradnju nije potrebna građevinska dozvola. Pri tome se neizgrađenim građevinskim zemljištem smatra i zemljište na kojemu se nalazi ruševina zgrade.

14. Donoseći pobijano rješenje tuženik utvrđuje kako spisima upravne stvari prileži kopija iz katastarskog plana, no budući da izvadak iz zemljišne knjige nije bio priključen, tuženik je isti pribavio u svojoj nadležnosti s ciljem identifikacije kulture navedene zemljišne čestice. Temeljem navedene dokumentacije tuženik je utvrdio da je za k.č.br. … zgrada i dvorište sa 1448 m[2] iz kopije katastarskog plana razvidno da zemljišna čestica obuhvaća dvorište zgrade na kojem se nalazi zelenilo (zelena površina). Stoga, tuženik izražava mišljenje kako se građevinsko zemljište koje služi redovnoj uporabi zgrade (okućnica, dvorište) ne može smatrati građevinskim zemljištem koje služi obavljanju djelatnosti koje nisu proizvodne jer su iste namijenjene samo redovnoj uporabi zgrada u kojima se obavlja ta djelatnost i za koje se zgrade obračunava komunalna naknada s višim koeficijentima (poslovni prostor), a koje zemljište čini cjelinu sa zgradama izgrađenim na istoj zemljišnoj čestici. Isto je stajalište zauzeo Upravni sud u Rijeci u presudi poslovni broj UsI-254/13-12 od 24. lipnja 2014.

15. Imajući u vidu utvrđeno činjenično stanje, koje stranke u onom dijelu koje je odlučno za donošenje odluke u ovom sporu ne osporavaju, kao i citirane odredbe zakona, sud nalazi da je prvostupanjskim rješenjem od 14. lipnja 2021. zainteresiranoj osobi pravilno utvrđena visina komunalne naknade za građevinsko zemljište koje služi obavljanju djelatnosti koje nisu proizvodne. Pri tome se sud u cijelosti priklanja stajalištu izraženom u odluci Visokog upravnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Us-12370/2011-4 od 23. siječnja 2014. Naime, zainteresirana osoba ne osporava da se zemljište površine 992,00 m[2] , koje je dio k.č.br. … k.o. …, nalazi unutar poslovnog kruga zainteresirane osobe, što znači da se radi o zemljištu koje ima pravo koristiti pa okolnost da se radi o zelenoj površini nije odlučna kraj činjenice da se radi o građevinskom zemljištu koje zajedno sa zemljištima koja ga okružuju služi kao površina za obavljanje poslovne djelatnosti zainteresirane osobe bez kojeg ista ne bi mogla obavljati svoju djelatnost ili ju u krajnjem slučaju ne bi mogla obavljati s istom kvalitetom te istom cijenom usluge.

16. Nastavno, sud nije našao potrebitim u ovom slučaju utvrđivati činjenicu ograđenosti zemljišta za koje je utvrđena komunalna naknada jer niti sama zainteresirana osoba ne osporava da se radi o zemljištu koje se nalazi oko poslovnog prostora na predmetnoj nekretnini, odnosno na istoj katastarskoj čestici, unutar njenog poslovnog kruga poduzeća i koje se koristi u poslovnu svrhu, a koja činjenica je odlučna (predmetno stajalište izraženo je između ostalog u odluci Visokog upravnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Usž-1941/2017-2 od 10. siječnja 2018.). Tim više što je zainteresirana osoba vlasnica predmetnih nekretnina, za koje i sama tvrdi da ih koristi kao „jedan jedinstveni poslovni prostor“. Navedeno stajalište vezano za plaćanje komunalne naknade za površinu „okućnice“ odnosno zemljišta oko poslovnog objekta obveznika komunalnog doprinosa iskazana je i u odluci Visokog upravnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Usž-3853/2020-2 od 13. studenog 2020.

17. Slijedom izloženog, sud zaključuje da pravno shvaćanje tuženika nije utemeljeno na pravilnoj primjeni materijalnog prava.

18. Sukladno prethodnom, sud utvrđuje da nisu bile ispunjenje pretpostavke iz čl. 117. st. 1. t. 4. Zakona o općem upravnom postupku („Narodne novine“ broj 47/09) za poništavanje prvostupanjskog rješenja od 14. lipnja 2021. Stoga je, primjenom odredbe čl. 58. st. 1. ZUS-a koja, između ostalog, ovlašćuje sud da sam riješi upravnu stvar, valjalo poništiti pobijano rješenje tuženika te odbiti kao neosnovanu žalbu zainteresirane osobe i potvrditi, kao pravilnu i zakonitu, odluku prvostupanjskog tijela od 14. lipnja 2021., čime je sud sam meritorno riješio predmetnu upravnu stvar pa se stoga upravni postupak u navedenoj stvari ima smatrati dovršenim (toč. I. i II. izreke ove presude).

19. Točka III. izreke ove presude temelji se na odredbi čl. 79. st. 4. ZUS-a prema kojoj odredbi stranka koja izgubi spor u cijelosti snosi sve troškove spora.

20. Nastavno, službenoj osobi tužitelja valjalo je priznati zatraženi trošak putne karte na relaciji Umag-Rijeka-Umag u iznosu od 180,00 kuna (90,00 kuna u jednom smjeru) kao opravdan trošak.

21. Naime, odredbom čl. 79. st. 1. ZUS-a propisano je da troškove spora čine opravdani izdaci učinjeni u tijeku ili u povodu spora.

22. Odredbom čl. 6. st. 1. Pravilnika o naknadi troškova u sudskim postupcima („Narodne novine“ broj 8/88, 3/94 i 150/05, dalje: Pravilnik), primijenjen u vezi s odredbom čl. 24. Pravilnika, propisano je da putni troškovi obuhvaćaju naknadu za prijevoz sredstvima javnog prometa. St. 2. istoga članka propisano je da troškovi iz st. 1. istog članka obuhvaćaju izdatke za dolazak iz mjesta prebivališta odnosno boravišta do mjesta gdje treba da se izvrši saslušavanje, vještačenje ili neka druga radnja kao i za povratak u prebivalište odnosno boravište. Ovi troškovi obuhvaćaju i izdatke za prijevoz sredstvima javnog prometa u mjestu prebivališta odnosno boravišta. U st. 3. istog članka propisano je da su sredstva javnog prometa u smislu tog Pravilnika: tramvaj, trolejbus, vlak, autobus, brod i avion.

23. Odredbom čl. 7. st. 1. Pravilnika propisano je da naknada za prijevoz pripada za putovanje izvršeno najkraćim putem i najekonomičnijim prometnim sredstvom. St. 2. istoga članka propisano je da se visina naknade za prijevoz utvrđuje na osnovi putne karte ili na drugi odgovarajući način.

24. Uvidom u javno objavljene cjenike na web stranicama autoprijevoznika utvrđeno je da prosječna cijena autobusne karte redovne linije javnog prijevoznika koji prevozi na relaciji Umag – Rijeka iznosi 105,00 kuna u jednom smjeru, odnosno da je zatraženi iznos od 180,00 kuna u okviru iznosa povratne karte.

25. Cijeneći citirane zakonske i podzakonske odredbe te navedeni podatak iz javno objavljenog cjenika, sud utvrđuje da je zatraženi putni trošak službene osobe tužitelja izdatak koji je bio nužan za vođenje ovog spora i da je stoga taj izdatak opravdan i da visina zatraženog troška odgovara citiranim odredbama čl. 6. i 7.

Pravilnika (toč. III. izreke ove presude).

26. Zainteresirana osoba je također zatražila naknadu troška ovog spora, međutim isti joj nije priznat i dosuđen obzirom da nije uspjela u ovom sporu. Stoga je odlučeno kao pod toč. IV. izreke ove presude.

U Rijeci 10. ožujka 2022.

Sutkinja

Dubravka Zec

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokome upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog suda u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave presude. Žalba odgađa izvršenje pobijane presude (čl. 66. st. 5. ZUS-a).