Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

Poslovni broj: Gž-299/2019-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca Duška Abramovića predsjednika vijeća, Dubravke Butković Brljačić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Barbare Bosner članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice M. C. iz R., OIB:…, zastupane po punomoćnici L. B. odvjetnici iz Rijeke, protiv tuženice E. O. iz R., OIB:…, zastupane po punomoćniku D. P., odvjetniku iz R., radi isplate, odlučujući o žalbi tužiteljice podnesenoj protiv presude Općinskog suda u Rijeci, poslovni broj P- 40/2018-12 od 18. prosinca 2018., u sjednici vijeća održanoj 10. ožujka 2022.,

p r e s u d i o  j e

I Odbija se žalba tužiteljice kao neosnovana i presuda Općinskog suda u Rijeci, poslovni broj P-40/2018-12 od 18. prosinca 2018. potvrđuje u točki 1. izreke u dijelu odbića tužbenog zahtjeva tužiteljice za isplatu iznosa od 8.766,11 kn s kamatama od 5. rujna 2003., iznosa od 28.766,00 kn s kamatama od 2. listopada 2003. do isplate te u odnosu na tijek zakonske zatezne kamate na iznose od po 72.400,00 kn (ukupno 144.800,00 kn) za razdoblje od 4. rujna 2006. do 31. prosinca 2008.

II Djelomičnim uvaženjem žalbe tužiteljice preinačuje se citirana presuda u preostalom dijelu točke 1. izreke i dosuđujućem dijelu točke 2 izreke i sudi:

Tuženica E. O. dužna je tužiteljici M. C. isplatiti iznos od 144.800,00 kn sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 1. siječnja 2009. do isplate, kao i naknaditi tužiteljici parnični trošak u iznosu od 33.256,80 kn, u roku od 15 dana, dok se u preostalom dijelu zahtjev tužiteljice za naknadu parničnog troška odbija.

Odbija se zahtjev tuženice za naknadu parničnog troška u iznosu od 33.000,00 kn.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja odbijen je tužbeni zahtjev tužiteljice kojim je zatražila da joj tuženica isplati iznos od 182.332,11 kn sa zakonskim zateznim kamatama na pojedine iznose, kao i da joj tuženica naknadi parnični trošak (točka 1. izreke). Tužiteljica je obvezana naknaditi tuženici parnični trošak u iznosu od 33.000,00 kn, dok je u preostalom dijelu zahtjev tuženice za naknadu parničnog troška odbijen (točka 2. izreke).

2. Protiv citirane presude u točki 1. izreke i dosuđujućem dijelu točke 2. izreke žali se tužiteljica iz svih žalbenih razloga propisanih odredbom čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19 – dalje: ZPP), predlažući da se presuda u pobijanom dijelu preinači, podredno ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje, uz obvezu naknade parničnog troška.

3. Tuženica je podnijela odgovor na žalbu u kojem negira sve žalbene navode tužiteljice kao neosnovane, predlažući da se žalba odbije i presuda suda prvog stupnja potvrdi.

4. Žalba je djelomično osnovana.

5. Ispitujući pobijanu presudu u okviru istaknutih žalbenih razloga, a pazeći po službenoj dužnosti u smislu odredbe iz čl. 365. st. 2. ZPP-a u svezi čl. 354. st. 2. ZPP-a na postojanje apsolutno bitnih povreda postupka, ovaj sud nije utvrdio da bi donošenjem pobijane presude bila počinjena neka od navedenih povreda postupka, pa tako niti ona iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, na koju se upire žalbenim navodima, budući da presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama, te je istu moguće ispitati.

6. Predmet spora je zahtjev tužiteljice da joj tuženica, kao članica uprave unije u likvidaciji iz R. (prvobitno 1. tuženik u ovoj pravnoj stvari), naknadi štetu u iznosu od 182.332,11 kn s kamatama, temeljeći tužbeni zahtjev na ugovorima o štednim ulozima s deviznom klauzulom sklopljenim s navedenom kreditnom unijom, a koji da nisu ispunjeni zbog odgovornosti tuženice.

7. U provedenom je postupku utvrđeno:

- da su između tužiteljice kao štediše i zadruge iz R. sklopljeni ugovori o štednom ulogu uz deviznu klauzulu, kojim su ugovorne strane ugovorile prava i obveze vezane za oročavanje štednih uloga, kamatu i rok oročenja, a koji ugovori su bili sklopljeni 4. rujna 2003. (8.766,11 kn) na rok do 4. rujna 2005. 1. listopada 2003. (28.766,00 kn) na rok do 1. listopada 2005. 3. rujna 2006. (72.400,00 kn) i 3. rujna 2006. (72.400,00 kn), oba za razdoblje od 29. lipnja 2006. do 30. lipnja 2007.,

- da je zadruga osnovana 31. listopada 1996., a da je odlukom Skupštine društva od 14. travnja 2007. nastavila s radom kao unija koja je prestala postojati odlukom Trgovačkog suda u Rijeci, poslovni broj St-124/11-21 od 18. svibnja 2011. kada je zaključen stečajni postupak;

- da je tuženica bila jedina članica uprave unije;

- da iz zapisnika banke od 20. listopada 2009. proizlazi da je izvršen nadzor nad navedenom Kreditnom unijom i utvrđen niz točno određenih nedostataka vezanih za poslovanje i dokumentaciju te se u zaključku banke navodi: ''Izravnim nadzorom Kreditne unije planirano je izvršiti analizu slijedećih područja poslovanja: izračun stope solventnosti i procjena kvalitete kapitala, procjena kvalitete aktive i upravljanja kreditnim rizikom, analiza upravljanja, analiza zarade i procjena upravljanja likvidnošću te sustav izvještavanja banke.

Izravnim nadzorom je utvrđeno da Kreditna unija ne ispunjava minimalne tehničke, organizacijske i kadrovske uvjete za poslovanje u skladu sa zakonskim odredbama. Kreditna unije nije dostavila u banku dokumentaciju na temelju koje bi bilo moguće izvršiti preliminarne pripreme za obavljanje izravnog nadzora, niti je za vrijeme izravnog nadzora ponudila vjerodostojnu dokumentaciju za obavljanje izravnog nadzora, čime je onemogućila obavljanje nadzora nad poslovanjem Kreditne unije. Kako Kreditna unija zahtijevanu dokumentaciju nije pripremila u potpunosti i u vjerodostojnom obliku niti na dan početka izravnog nadzora, o navedenom je sačinjen zapisnik o primopredaji dokumentacije.

Na zahtjev g. C., predsjednika Nadzornog odbora, tijekom izravnog nadzora, dana 20.10,2009. sazvana je izvanredna sjednica Nadzornog odbora na kojoj je donesena Odluka o razrješenju člana Uprave s dužnosti. Preslika navedene Odluke je dostavljena predstavnicima banke tijekom izravnog nadzora. Nadalje, Odluka je uručena 20.10.2009. godine i gđi. E. J. članici Uprave, a u članku 2. navedene Odluke je utvrđeno da stupa na snagu danom donošenja. Iz navedenog proizlazi kako od dana 21.10.2009. Kreditnu uniju ne zastupa niti predstavlja imenovana osoba koja je od banke dobila odobrenje za člana Uprave.

Tijekom izravnog nadzora (19.10.2009.) zatraženo je otvaranje sefa i uvid u stanje blagajne uz nazočnost g. C. (predsjednika Nadzornog odbora) i g. R. (predsjednika Skupštine). Otvaranje sefa bilo je onemogućeno zbog činjenice kako je, prema riječima gđe. E. J., ključ zagubljen. Gđa. J. je potom dana 20.10.2009. bez prisutnosti svjedoka, samostalno otvorila sef i objavila kako je novce iz sefa proslijedila trećoj osobi izvan Kreditne unije. Gda J. je opisano učinila nakon što je obaviještena da je razriješena dužnosti. Uvidom u otvoreni sef konstatiralo se kako isti ne sadrži novčana sredstva niti imovinu veće vrijednosti, što nije u skladu sa stanjem blagajne koji bi prema stanju u glavnoj knjizi trebao iznositi 514.804 kune. Opisani događaji predmetom su policijske istrage tijekom koje su dana 20.10.2009. poslovne prostorije Kreditne unije zapečaćene, a pristup onemogućen. Uvidom u evidenciju o nenamirenim obvezama na dan 06.11.2009. utvrđeno je stanje blokade žiro računa Kreditne unije u iznosu od 292.615,51 kune. Uvidom u navedenu evidenciju zaključuje se kako je žiro račun Kreditne unije blokiran neprekidno od 28.05.2009. odnosno 163 dana (do 06.11.2009.). Najveći dio navedene blokade na datum izravnog nadzora odnosi se na blokadu od strane deponenta Kreditne unije gosp. B. R.. Naime, dana 04.09.2009. g. B. R., deponent kod Kreditne unije pozvao je B. koja vodi platni promet Kreditne unije (banka) da postupi po Zadužnici posl. br. Ov - 12802/07 ovjerenoj dana 10.04.2007. i izdanoj na iznos od 42.200 EUR-a kojom je zadruga dala g. R. bezuvjetnu i neopozivu suglasnost da se radi naplate tražbine u navedenom iznosu zaplijene sva sredstva na njezinom žiro računu i prenesu na račun vjerovnika kod banke.

Prema saznanjima predsjednika Nadzornog odbora g. O. C. i predsjednika Skuštine g. L. R., Kreditna unija u evidenciji plasiranih kredita navodi imena osoba koje nisu stvarni korisnici sredstava. Uvidom u originalu dokumentaciju, Ugovore o kreditu nekoliko klijenata, utvrđeno je kako se potpisi korisnika kredita razlikuju od potpisa istih osoba na ugovorima o depozitima i/ili pristupnicama članstvu u Kreditnu uniju. Radi se o 300.000,00 kuna plasiranih dana 29.12.2006. godine osobama: Z. G., I. K. i A. K..'' ;

- da se pred Općinskim sudom u Rijeci protiv tuženice vodi kazneni postupak pod poslovnim brojem K-161/11, a u svezi obavljanja dužnosti članice uprave navedene Kreditne unije;

- da je u ovoj pravnoj stvari pravomoćnim rješenjem suda prvog stupnja poslovni broj P-3557/2009-29 od 27. kolovoza 2012. obustavljen postupak u odnosu na tada 1. tuženika uniju u likvidaciji, a zbog prestanka postojanja iste i jer nema pravnog sljednika;

- da je pozivom na odredbu iz čl. 225 Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15) sud otklonio istaknuti prigovor zastare utvrđenjem da je iz predmetnih ugovora o štednim ulozima razvidno da između isteka ugovorenog roka oročenja i podnošenja tužbe u ovoj pravnoj stvari (24. studenoga 2009.) nije protekao rok od 5 godina.

8. Ocjenom provedenih dokaza sud prvog stupnja utvrđuje da je tuženica grubo povrijedila svoju dužnost da primjeni pozornost urednog i savjesnog gospodarstvenika, a što da je razvidno iz iskaza same tuženice, koja priznaje da je zaključila 5 fiktivnih ugovora, okarakteriziravši isto kao korisnu malverzaciju nužnu za daljnje poslovanje Kreditne unije, navedeno da je razvidno i iz izvješća banke o izvršenom nadzoru nad unijom u likvidaciji, kao i iz činjenice da je protiv tuženice u tijeku kazneni postupak kod Općinskog suda u Rijeci, pod poslovnim brojem K- 161/11.

9. Međutim, kako je tuženica odlukom Nadzornog odbora od 20. rujna 2009. razriješena članstva uprave unije u likvidaciji sud nalazi da tuženica od tada pa nadalje, nije mogla vršiti ikakva činjenja ili nečinjenja u ime unije u likvidaciji, niti se to tvrdi u ovoj parnici, iz kojih razloga drži da u primjenu ne dolaze odredbe Zakona o trgovačkim društvima ("Narodne novine" broj 118/03) glede odgovornosti člana uprave društva s ograničenom odgovornošću za štetu društvu, kao i vjerovnicima toga društva.

10. Nadalje, sud prvog stupnja poziva se na odredbu iz čl. 98. st. 1. Stečajnog zakona ("Narodne novine broj 44/96, 161/98, 29/99, 129/00, 123/03, 197/03, 187/04, 82/06, 116/10, 25/12, 133/12 i 45/13 dalje SZ'), kojom je bilo propisano da nakon otvaranja stečajnoga postupka pojedini stečajni vjerovnici ne mogu protiv dužnika tražiti osiguranje ili ovrhu na dijelovima imovine koja ulazi u stečajnu masu, niti na drugoj imovini dužnika. Utvrđuje da sukladno čl. 203. st. 4. SZ-a stečajni upravitelj može i nakon obustave i zaključenja stečajnog postupka u ime stečajnog dužnika, a za račun stečajne mase nastaviti s unovčenjem imovine dužnika i s ostvarenim sredstvima postupiti prema odredbi iz čl. 63. st. 5. toga Zakona. Stoga, ukoliko bi se eventualno utvrdilo da tuženica E. O. sredstva koja je primila od tužiteljice M. C. u ime i za račun unije u likvidaciji temeljem zaključenih ugovora o štednom ulogu uz deviznu klauzulu nije položila na žiro račun unije u likvidaciji, već je ista zadržala protupravno za sebe, po prosudbi suda prvog stupnja to ne znači da bi se ista trebala vratiti tužiteljici; naime, u tom slučaju ta novčana sredstva da bi se od tuženice trebala vratiti u stečajnu masu unije u likvidaciji, koja je u međuvremenu prestala postojati, pa bi se tim sredstvima podmirili prvenstveno troškovi stečajnog postupka, te ovisno o raspoloživim sredstvima i neka druga dugovanja unije u likvidaciji, sukladno čl. 63 SZ-a.

11. Također, ukoliko tužiteljica kao vjerovnik nije namirila svoje potraživanje od unije u likvidaciji, a niti od tuženice E. O. dok je bio otvoren stečajni postupak nad unijom u likvidaciji, sud drži da je tužiteljica kasnije mogla tražiti nastavak toga postupka radi naknadne diobe sukladno čl. 199. st. 1. i 2. SZ-a kojim je propisano da će stečajni sudac na prijedlog stečajnoga upravitelja, kojega od stečajnih vjerovnika ili po službenoj dužnosti odrediti nastavak postupka radi naknadne diobe, ako se nakon završenog ročišta, između ostalog, pronađe imovina koja ulazi u stečajnu masu te da će se nastavak postupka radi naknadne diobe odrediti bez obzira na to je li postupak bio zaključen. Identično da je propisano i čl. 289. st. 2. sada važećeg Stečajnog zakona (Narodne novine broj 71/2015 i 104/2017).

12. Utvrđuje da prema tvrdnjama svjedoka R. R., koji je također kao i svjedokinja V. J. bio likvidator unije u likvidaciji, nije sporno da je pasiva unije u likvidaciji bila znatno veća od aktive. Iz navedenog razloga, kada bi se od tuženice namirila novčana sredstva koja je uplatila tužiteljica u korist unije u likvidaciji drži malo vjerojatnim da bi išta ostalo za tužiteljicu koja je bila članica unije u likvidaciji u odnosu na brojne druge vjerovnike koji u odnosu na nju imaju prioritet. Stoga da je očiti cilj tužiteljice u ovoj parnici ishoditi za sebe daleko povoljniju poziciju nego kada bi svoja potraživanja ostvarila od tuženice primjenom SZ-a, koji ona očito želi izbjeći.

13. Iz navedenih razloga tužbeni zahtjev tužiteljice odbija kao neosnovan.

14. S obzirom na činjenične navode tužbe kojima je određen predmet spora u ovoj pravnoj stvari i za koje je sud vezan, a koji se temelje na odgovornosti tuženice kao članice uprave kreditne unije, ocjena je ovoga suda da je sud prvog stupnja pogrešno primijenio materijalno pravo pozivajući se na prethodno citirane odredbe SZ-a.

15. Isto tako, nije u cijelosti prihvatljivo ni utvrđenje suda prvog stupnja glede moguće primijene odredbe čl. 252. st. 5. Zakona o trgovačkim društvima nakon stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o trgovačkim društvima ("Narodne novine" broj 118/03 – dalje ZIDZTD).

16. Odredbom čl. 15. st. 2. Zakona o kreditnim unijama (Narodne novine" broj 141/06, 25/09, 90/11 – dalje ZKU) propisano je da se u odnosu na upravu kreditne unije na odgovarajući način primjenjuju odredbe Zakona o trgovačkim društvima koje se odnose na upravu društva s ograničenom odgovornošću, ako ovim Zakonom nije drugačije određeno.

17. Odredbom čl. 430. Zakona o trgovačkim društvima ("Narodne novine" broj 111/93, 34/99, 121/99, 52/00, 118/03, 107/07) propisano je da se na dužnu pozornost i odgovornost članova uprave društva s ograničenom odgovornošću na odgovarajući način primjenjuju odredbe čl. 252. i čl. 273. ovoga Zakona.

18. Prema pravnom shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske s treće sjednice (3/30) održane 14. rujna 2020. odredba čl. 430. Zakona o trgovačkim društvima ("Narodne novine" broj 111/93, 34/99, 121/99 i 52/00 dalje- ZTD/93) iako se u njoj poziva na primjenu čl. 252. ZTD-a, sve do svoje izmjene ("Narodne novine" broj 118/03 – čl. 209. ZIDZTD) nije davala aktivnu materijalno- pravnu legitimaciju vjerovnicima na podizanje tužbe protiv člana uprave društva s ograničenom odgovornošću. Za ocjenu može li se primijeniti novelirani čl. 430. ZTD-a kojim se propisuje odgovornost članova uprave društva s ograničenom odgovornošću prema vjerovnicima društva, mjerodavno je vrijeme kada je nastala obveza za koju se odgovara, tj. kada je nastao obvezni odnos iz kojeg ta obveza proizlazi. Ako je taj odnos nastao prije izmjene (1. siječnja 2004.), na odgovornost članova uprave prema vjerovnicima društva ne može se retroaktivno primijeniti izmijenjena odredba čl. 430. ZTD-a.

19. Kako je obveza tuženice u odnosu na ugovore inicijalno sklopljene 4. rujna 2003. i 1. listopada 2003. nastala u vrijeme sklapanja tih ugovora, to sukladno prethodno navedenom odredba čl. 430. ZTD-a nije davala aktivnu materijalnopravnu legitimaciju tužiteljici na podizanje tužbe protiv tuženice, pa je stoga iz navedenih razloga pravilnom primjenom materijalnog prava trebalo odbiti zahtjev tužiteljice za isplatu utuženih novčanih iznosa po tim ugovorima (iznosa od 8.766,11 kn i 28.766,00 kn s kamatama) zbog nedostatka pasivne legitimacije tuženice.

Obveza nastala nakon istekla tih ugovora, a po partiji oročenja broj … od 28. veljače 2007. (list 132 spisa) na iznos od 36.681,39 kn, nije pak utužena.

20. Međutim, kako je obveza po ugovorima od 3. rujna 2006. nastala nakon stupanja na snagu ZIDZTD-a, a tužiteljica je dokazala postojanje prve pretpostavke propisane odredbom čl. 252. st. 5. ZTD-a u svezi čl. 430. ZTD-a, postojanje svoje tražbine prema uniji u likvidaciji i objektivnu nemogućnost tog trgovačkog društva namiriti predmetnu tražbinu prema tužiteljici, a isto tako i pretpostavku da je tuženica svojim postupanjem grubo povrijedila dužnost da primijeni pozornost urednog i savjesnog gospodarstvenika, pravilnom je primjenom materijalnog prava tuženicu valjalo obvezati na isplatu utuženih iznosa od po 72.400,00 kn, ukupno 144.800,00 kn, sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 1. siječnja 2009. do isplate.

21. Naime, tijek zakonske zatezne kamate određen je imajući u vidu da je tužiteljica prema sadržaju dopisa upućenog tuženici 21. siječnja 2009. (list 14 spisa) navela da je 10. prosinca 2008. zatražila isplatu novca oročenog u do zaključno 31. prosinca 2008., pa kako se s obzirom na sadržaj prethodno opisanih ugovora o štednom ulogu radilo o dospjelim tražbinama po tim ugovorima, a kojem zahtjevu tužiteljice zbog prethodno opisanog postupanja i propusta tuženice kao članice uprave tog trgovačkog društva nije udovoljeno, tijek zakonske kamate određen je od prvog slijedećeg dana tj. od 1. siječnja 2009.

22. Obzirom na ishod ovog žalbenog postupka valjalo je sukladno odredbi iz čl. 166. st. 2.ZPP-a odlučiti o cjelokupnim troškovima postupka.

23. Potpuni trošak tužiteljice za sastav tužbe prema Tbr. 7. t. 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 142/12, 103/14, 118/14, 107/15 – dalje: Tarifa) iznosi 2.500,00 kn, za pristup ročištima 7. rujna i 9. studenoga 2010., 24. veljače, 12. svibnja i 31. kolovoza 2011., 15. siječnja, 26. veljače i 12. studenoga 2013., te 3. srpnja i 9. studenoga 2017. prema Tbr. 9. t. 1. Tarife iznosi po 2.500,00 kn, za pristup ročištima 19. svibnja 2010., 20. lipnja i 17. rujna 2013. te 22. svibnja 2018., prema Tbr. 9. t. 2. Tarife iznosi po 1.250,00 kn, za pristup ročištu 3. listopada 2018. prema Tbr. 9. t. 5. Tarife iznosi 500,00 kn, ukupno 33.000,00 kn uvećano za PDV-e u iznosu od 8.250,00 kn, trošak sastava žalbe od 14. siječnja 2014. i predmetne žalbe prema Tbr. 10. t. 1. Tarife iznosi po 3.906,25 kn sa PDV-om, što uz trošak plaćene sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 4.192,50 kn i presudu u iznosu od 2.173,00 kn, čini ukupan parnični trošak u iznosu od 55.428,00 kn.

24. Tužiteljica je u postupku po osnovi i visini uspjela u omjeru od 80% (od utuženih 182.332,11 kn uspjela iznosom od 144.800,00 kn), dok je tuženica uspjela u omjeru od 20%, te slijedom čega konačan uspjeh tužiteljice iznosi 60%. Stoga tužiteljici na temelju odredbe čl. 155. st. 2. ZPP-a od potpunog parničnog troška u iznosu od 55.428,00 kn pripada 60% toga iznosa, odnosno 33.256,80 kn. U preostalom je dijelu zahtjev tužiteljice za naknadu parničnog troška odbijen kao neosnovan.

25. Iz ovih je razloga na temelju odredbi čl. 368. st. 1. i čl. 373. toč. 3. ZPP-a odlučeno kao u izreci ove presude.

26. U preostalom dijelu (odbijajući dio točke 2. izreke) presuda suda prvog stupnja kao nepobijana ostaje neizmijenjena.

U Rijeci 10. ožujka 2022.

Predsjednik vijeća

Duško Abramović