Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Varaždin, Braće Radić 2

Poslovni broj: 26 Gž-811/2021-5

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Varaždinu u vijeću sastavljenom od suca Milka Samboleka kao predsjednika vijeća, Sanje Bađun kao sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i sutkinje Amalije Švegović kao članice vijeća u pravnoj stvari tužiteljice G. M., OIB: …, iz Z., koju zastupa punomoćnica N. K., odvjetnica u Z., protiv tuženice R. A. d.d., OIB: …, Z., koju zastupa punomoćnik J. G., odvjetnik u O. društvu G. & G. u Z., radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženice izjavljene protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-3621/19-20 od 24. ožujka 2021., dopunjene dopunskom presudom od 16. prosinca 2021. broj P-3621/19-28, u sjednici vijeća dana 10. ožujka 2022.

p r e s u d i o  j e

I. Djelomično se odbija i djelomično prihvaća žalba tuženice, te se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-3621/19-20 od 24. ožujka 2021., dopunjena dopunskom presudom od 16. prosinca 2021. broj P-3621/19-28:

- potvrđuje pod toč. I., II. i III. izreke u cijelosti,

- potvrđuje pod toč. IV. izreke u dijelu kojim je naloženo tuženici isplatiti tužiteljici iznos od 8.885,02 kn (osamtisuća osamstoosamdestpet kuna i dvije lipe) sa zateznom kamatom koja teče na:

- iznos od 76,73 kn od 29. studenog 2007.,

- iznos od 76,34 kn od 30. prosinca 2007.,

- iznos od 77,72 kn od 31. siječnja 2008.,

- iznos od 78,49 kn od 01. ožujka 2008.,

- iznos od 79,79 kn od 01. travnja 2008.,

- iznos od 77,83 kn od 03. svibnja 2008.,

- iznos od 117,05 kn od 30. svibnja 2008.,

- iznos od 118,50 kn od 28. lipnja 2008.,

- iznos od 116,37 kn od 31. srpnja 2008.,

- iznos od 116,47 kn od 31. kolovoza 2008.,

- iznos od 117,74 kn od 01. listopada 2008.,

- iznos od 127,32 kn od 31. listopada 2008.,

- iznos od 120,90 kn od 29. studenog 2008.,

- iznos od 129,06 kn od 01. veljače 2009.,

- iznos od 130,32 kn od 28. veljače 2009.,

- iznos od 130,89 kn od 01. travnja 2009.,

- iznos od 200,53 kn od 01. travnja 2009.,

- iznos od 200,99 kn od 01. svibnja 2009.,

- iznos od 197,29 kn od 02. lipnja 2009.,

- iznos od 194,56 kn od 28. lipnja 2009.,

- iznos od 195,29 kn od 01. kolovoza 2009.,

- iznos od 196,72 kn od 01. rujna 2009.,

- iznos od 196,60 kn od 01. listopada 2009.,

- iznos od 195,14 kn od 31. listopada 2009.,

- iznos od 197,87 kn od 01. prosinca 2009.,

- iznos od 200,06 kn od 01. siječnja 2010.,

- iznos od 203,17 kn od 02. veljače 2010.,

- iznos od 202,46 kn od 02. ožujka 2010.,

- iznos od 206,68 kn od 31. ožujka 2010.,

- iznos od 205,88 kn od 01. svibnja 2010.,

- iznos od 207,44 kn od 01. lipnja 2010.,

- iznos od 220,95 kn od 29. lipnja 2010.,

- iznos od 218,17 kn od 01. kolovoza 2010.,

- iznos od 226,67 kn od 02. rujna 2010.,

- iznos od 223,73 kn od 01. listopada 2010.,

- iznos od 219,01 kn od 30. listopada 2010.,

- iznos od 228,97 kn od 01. prosinca 2010.,

- iznos od 241,65 kn od 30. prosinca 2010.,

- iznos od 232,67 kn od 01. veljače 2011.,

- iznos od 235,82 kn od 27. veljače 2011.,

- iznos od 231,81 kn od 31. ožujka 2011.,

- iznos od 232,53 kn od 30. travnja 2011.,

- iznos od 249,53 kn od 01. lipnja 2011.,

- iznos od 251,18 kn od 18. lipnja 2011.,

- iznos od 251,44 kn od 28. srpnja 2011.,

- iznos od 244,53 kn od 01. rujna 2011.,

- iznos od 236,97 kn od 29. rujna 2011.,

- iznos od 152,54 kn od 28. listopada 2011.,

- iznos od 148,20 kn od 27. studenog 2011.,

- iznos od 146,45 kn od 30. prosinca 2011.,

do isplate u visini eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećane za pet postotnih poena za razdoblje do 31. srpnja 2015., a od 1. kolovoza 2015. do isplate u visini prosječne kamatne stope odobrene na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećane za tri postotna poena,

- preinačuje pod toč. IV. izreke i odbija zahtjev tužiteljice za isplatu u iznosu od 3.896,55 kn sa zateznom kamatom koja teče:

- na iznos od 47,59 kn od 28. listopada 2011.,

- na iznos od 51,44 kn od 27. studenog 2011.,

- na iznos od 3.797,52 kn od 30. prosinca 2011.,

- potvrđuje pod toč. V. i VII. izreke presude.

II. Odbija se zahtjev tuženice za naknadu troškova žalbenog postupka.

III. Nepobijana toč. VI. izreke presude ostaje neizmijenjena.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom pod toč. I. izreke utvrđeni su ništetnim dijelovi čl. 1. i čl. 7. Ugovora o kreditu broj 041-50-4174771 od 12. lipnja 2007., pod toč. II. izreke naloženo je tuženici isplatiti tužiteljici 46.120,72 kn sa zateznom kamatom, pod toč. III. izreke utvrđen je ništetnim dio čl. 2. Ugovora o kreditu broj 041-50-4174771 od 12. lipnja 2007., pod toč. IV. izreke naloženo je tuženici isplatiti tužiteljici 12.781,57 kn sa zateznom kamatom, pod toč. V. izreke naloženo je tuženici naknaditi tužiteljici trošak postupka od 11.396,00 kn sa zateznom kamatom, pod toč. VI. izreke odbijen je zahtjev tužiteljice za naknadu parničnog troška preko dosuđenog iznosa i pod toč.

VII. izreke odbijen je zahtjev tuženice za naknadu parničnog troška.

2. Dopunskom presudom od 16. prosinca 2021. broj P-3621/19-28 odbijen je dio zahtjeva tužiteljice za isplatu iznosa od 2.823,98 kn sa zateznom kamatom.

3. Navedenu presudu pod toč. I., II., III., IV., V. i VII. izreke, pravodobno izjavljenom žalbom, pobija tuženica iz svih zakonskih žalbenih razloga propisanih čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05, 2/07., 84/08, 96/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14., 70/19., u daljnjem tekstu: ZPP), predlažući drugostupanjskom sudu preinačiti presudu i odbiti tužbeni zahtjev, odnosno podredno ukinuti presudu i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

4. Tužiteljica nije podnijela odgovor na žalbu.

5. Žalba tuženice djelomično je osnovana.

6. Predmet postupka je zahtjev tužiteljice za utvrđenje djelomične ništetnosti Ugovora o kreditu broj 041-50-4174771 od 12. lipnja 2007. (u daljnjem tekstu: Ugovor o kreditu) u čl. 1. i 7. kojima je ugovorena valutna klauzula te čl. 2. kojim je ugovoren način promjene kamatne stope i zahtjev za isplatu radi ništetnosti navedenih ugovornih odredaba.

7. Ocjenu osnovanosti zahtjeva tužiteljice prvostupanjski sud je utemeljio na slijedećem činjeničnom utvrđenju:

- da je između stranaka sklopljen Ugovor o kreditu kojim je tuženica kao kreditor odobrila tužiteljici kao korisnici kredit u kunskoj protuvrijednosti od 37.978,06 CHF prema srednjem tečaju za CHF na dan korištenja kredita za kupnju motornog vozila i kojim je ugovorena kamatna stopa promjenjiva sukladno Odluci o kamatnim stopama R. A. d.d., a iznosila je na dan sklapanja ugovora 5,20% godišnje, te je ispunjenje kreditne obveze ugovoreno uz valutnu klauzulu u CHF i da je kredit u cijelosti otplaćen;

- da je presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., potvrđene presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., utvrđeno da je tuženica povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranim odlukama i drugim internim aktima tuženice, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženica s korisnicima kreditnih usluga kao potrošačima nije pojedinačno pregovarala, te je utvrđena ništetnost ugovornih odredaba kojima je tuženica ugovarala valutu uz koju je vezana glavnica CHF jer se o tim odredbama nije pojedinačno pregovaralo niti je tuženica informirala potrošače o bitnim parametrima za donošenje odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja prouzročilo neravnotežu u pravima obvezama ugovornih strana na štetu potrošača;

- da su odredbe čl. 1., 2. i 7. Ugovora o kreditu nepoštene ugovorne odredbe jer suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuju značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača, obzirom čl. 7. ne sadrži kriterij/parametar o načinu utvrđivanja promjene kamatne stope, a čl. 1. i 2. ne sadrži podatke o promjeni tečaja CHF o kojima bi tužiteljica bila informirana, pa se radi o ništetnim odredbama primjenom čl. 87. st. 1. u vezi čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača;

- da iz iskaza svjedokinje S. N., djelatnice tuženice, proizlazi da su u utuženom razdoblju klijentima nudili kredite u CHF, EUR i kunama prema standardiziranim ugovorima, a da ne navodi da su klijente informirali o kriterijima promjenjivosti redovne kamatne stope ili o tečajnom riziku, dok iz iskaza tužiteljice proizlazi da joj je predmetni kredit preporučen od djelatnika banke i da joj ništa posebno nije obrazlagano;

- da je tužbom za zaštitu kolektivnih interesa potrošača koja je podnesena Trgovačkom sudu u Zagrebu 4. travnja 2012. u predmetu broj P-1401/12 prekinuta zastara u smislu čl. 241. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15, 29/18., u daljnjem tekstu: ZOO), da je zastara počela ponovno teći pravomoćnošću navedene presude od 13. lipnja 2014. kada je donesena presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13-4, odnosno 14. lipnja 2018. kada je donesena pravomoćna presuda o ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli, o čemu je i Vrhovni sud Republike Hrvatske zauzeo pravno shvaćanje u presudi broj Rev-2245/2017, pa kako je predmetna tužba podnesena 31. svibnja 2019. to prigovor zastare koji ističe tuženica nije osnovan;

- da se fizičke osobe u posebnim parnicama za naknadu štete mogu pozivati na pravno utvrđenje iz presude kojom je prihvaćen zahtjev iz tužbe propisane čl. 502.a st. 1. ZPP-a, kako to propisuje čl. 502.c ZPP-a i da je u tom slučaju sud vezan za utvrđenja u parnici u kojoj se osoba poziva na presude iz postupka kolektivne zaštite;

- da je nalazom vještaka utvrđeno da je tužiteljica s osnova promjenjive kamatne stope u odnosu na početno ugovorenu kamatnu stopu isplatila tuženici iznos od 12.781,57 kn i da je s osnova promjene tečaja CHF kroz otplatno razdoblje u odnosu na tečaj na dan isplate kredita isplatila tuženici ukupni iznos od 46.120,72 kn.

8. Na temelju navedenog prvostupanjski sud je zaključio da su u konkretnom slučaju ništetne citirane odredbe Ugovora o kreditu što utvrđuje pod toč. I. i III. izreke presude, te je prihvaćajući nalaz i mišljenje vještaka iz kojeg proizlazi da je tužiteljica temeljem ništetne odredbe o načinu promjene kamatne stope isplatila tuženici ukupni iznos od 12.781,57 kn i temeljem ništetne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF ukupni iznos od 46.120,72 kn naložio tuženici isplatiti tužiteljici navedene iznose toč. II. i IV. izreke presude sa zateznom kamatom od plaćanja pojedinačnih iznosa.

9. U žalbi tuženica ističe da je sud propustio primijeniti čl. 193. ZPP-a jer nije odbio zahtjev u dijelu koji je tužiteljica povukla, radi čega je predložio donošenje dopunske presude sukladno čl. 339. ZPP-a. Smatra da je počinjena relativno bitna povreda jer je prvostupanjski sud pogrešno primijenio čl. 502.c ZPP-a i nije primijenio čl. 338. st. 4. ZPP-a. Isto tako navodi da je počinjena apsolutno bitna povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a jer je izreka presude proturječna sama sebi, presuda nema razloga o odlučnim činjenicama, a izneseni razlozi su međusobno proturječni i proturječni ispravama u spisu i provedenim dokazima. Osporava stajalište prvostupanjskog suda o nepoštenosti ugovornih odredaba o kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli jer sud nije utvrdio odlučne činjenice niti primijenio praksu revizijskog suda iz presude broj Rev- 18/18 od 26. svibnja 2020. u kojoj je navedeno da u pojedinačnom postupku na tuženiku leži teret dokaza postojanja okolnosti koje isključuju vezanost suda za pravomoćnu odluku iz postupka kolektivne zaštite. Upućuje na toč. 13. do toč. 38. odgovora na tužbu kojima osporava tvrdnje tužiteljice o nepoštenosti ugovornih odredaba o načinu promjene kamatne stope i primjeni valutne klauzule, povezujući isto s iskazom svjedokinje S. N. iz kojeg proizlazi da su klijenti mogli birati između ponuđenih kredita u HRK/CHF/EUR. Prigovara nalazu vještaka jer je vještačenje provedeno kao da su stranke ugovorile kunski kredit s fiksnom kamatnom stopom, ocjeni prigovora zastare i primjeni čl. 1115. ZOO-a u dosudi zatezne kamate. Smatra da je činjenično stanje nepotpuno utvrđeno jer nije proveden dokaz saslušanjem javnog bilježnika, te u vezi svega navedenog smatra da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo kada je zahtjev tužiteljice prihvaćen.

10. Povodom prijedloga tuženice za donošenje dopunske presude prvostupanjski sud je donio dopunsku presudu 16. prosinca 2021. broj P-3621/19-28 kojom je odbio zahtjev tužiteljice za isplatu iznosa od 2.823,98 kn sa zateznom kamatom. Radi se o novčanom iznosu za koji je tužiteljica smanjila tužbeni zahtjev s osnova tečajne razlike nakon provedenog vještačenja, pa kako se smanjene zahtjeva smatra povlačenjem dijela tužbe za koji je u konkretnom slučaju potreban pristanak tuženice u smislu čl. 193. st. 2. ZPP-a, te obzirom se tuženica povlačenju usprotivila prvostupanjski sud je dopunskom presudom odbio dio zahtjeva tužiteljice, čime je postupio po zahtjevu tuženice u smislu čl. 339. st. 1. ZPP-a.

11. Prvostupanjski sud nije počinio relativno bitnu povredu iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 338. st. 4. ZPP-a jer obrazloženje presude sadrži sve što je citiranom zakonskom odredbom propisano da mora sadržavati. Nije počinio niti apsolutno bitnu povredu iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a jer izreka presude nije proturječna, obrazloženje sadrži jasno određene razloge koji imaju uporišta u sadržaju provedenih dokaza i presuda nema nikakvih nedostataka.

12. Prvostupanjski sud je po ocjeni ovoga suda pravilno utvrdio činjenično stanje, te je pravilno primijenio materijalno pravo kada je utvrdio djelomičnu ništetnost Ugovora o kreditu i naložio tuženici isplatiti novčane iznose koji su joj plaćeni temeljem tih ugovornih odredaba, time da je djelomično pogrešno primijenio materijalno pravo u vezi ocjene prigovora zastare.

13. Prema odredbi čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 41/14., 110/15., 14/19.) koji je na snazi u vrijeme pokretanja ovog postupka, odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. toga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, a isto tako i odredba čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09.) propisuje da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 131. st. 1. tog Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. U smislu tih zakonskih odredbi, ali i odredbe 502.c ZPP-a koja propisuje da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, time da će u tom slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati, prvostupanjski sud je pravilno zaključio da ga u postupku povodom restitucijskog zahtjeva tužiteljice obvezuju odluke iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača koje utvrđuju da je došlo do povrede propisa zaštite potrošača, odnosno da navedene odluke imaju direktni učinak i obvezuju sudove povodom restitucijskog zahtjeva individualnog potrošača jer se tužiteljica u ovoj parnici pozvala na utvrđenja iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen po tužbi iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a.

14. Kako je pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. utvrđeno da je tuženica povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe o načinu promjenjivosti kamatne stope i ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a da je predmetnim ugovorom o kreditu redovna kamata kao i valutna klauzula uz koju je vezana glavnica sadržajno izražena na identičan način kao i ona koja je pravomoćnom presudom u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača utvrđena ništetnom, prvostupanjski sud je pravilno zaključio da su predmetne ugovorne odredbe ništetne i na tu okolnost nije bio dužan provoditi nikakve dokaze neovisno o tome što se u postupcima kolektivne zaštite pravna zaštita pruža na općenitoj i apstraktnoj razini. Takvo pravno stajalište izrazio je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi broj Rev 3142/2018-2 od 19. ožujka 2019. Međutim, iz iskaza tužiteljice sud utvrđuje da joj je tuženica preporučila kredit u CHF i da joj ništa posebno u pogledu spornih ugovornih odredaba nije obrazlagano, dok iz iskaza svjedokinje S. N. proizlazi da su klijente upozoravali na mogućnost promjene tečaja strane valute i kamatne stope, ali ne proizlazi da su klijente informirali o kriterijima promjenjivosti i tečajnom riziku na način da bi klijenti bili u mogućnosti procijeniti moguće posljedice takvih ugovornih odredaba, iz čega proizlazi da u konkretnom slučaju ne postoje okolnosti koje bi isključivale primjenu presude iz postupka kolektivne zaštite prava i interesa.

15. Prema čl. 323. st. 1. ZOO-a u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove iz čl. 1111. ZOO-a.

16. Prvostupanjski sud pravilno navodi da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO-a i da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, pa pravilno zaključuje da zahtjev koji je tužiteljica postavila u tužbi nije u zastari, a pri čemu se poziva na presudu i rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2245/17 od 20. ožujka 2017.

17. Međutim, tužiteljica je podneskom od 10. veljače 2021. preinačila tužbu i to na način da je s osnova stečenog bez osnove radi isplate promjenjive ugovorne kamate povisila zahtjev na iznos od 12.761,57 kn s početno utuženog iznosa od 11.791,89 kn, dok je zahtjev za isplatu stečenog bez osnove radi valutne klauzule smanjila na iznos od 46.120,72 kn s početno utuženog iznosa od 48.944,70 kn. Dakle, tužiteljica je povišenjem zahtjeva preinačila tužbu za isplatu s osnova ništetne odredbe o načinu promjene kamatne stope što je od utjecaja na ocjenu osnovanosti prigovora zastare.

18. Vrhovni sud Republike Hrvatske je 1. ožujka 2022. donio Objedinjeno pravno shvaćanje o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF, radi dodatnog tumačenja i objašnjenja shvaćanja iz revizijske odluke broj Rev-2245/2017-2 od 20. ožujka 2018. i pravnog shvaćanja Građanskog odjela VSRH broj Su-IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020., u kojem je navedeno da ako je ništetnost ustanovljena već u postupku kolektivne zaštite potrošača tada zastarni rok, sukladno tekstu oba pravna shvaćanja, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.

18.1. Dakle, u konkretnom slučaju zastarni rok za potraživanje tužiteljice za isplatu temeljem stečenog bez osnova zbog promjene kamatne stope teče od 13. lipnja 2014. kada je ništetnost ustanovljena u postupku kolektivne zaštite potrošača.

19. Pitanje zastare preinačenog dijela tužbe ocjenjuje se samostalno te je za ocjenu nastupanja zastare odlučan dan kada je tužba preinačena a ne kada je podnesena (npr. Revx-848/14, Revx-249/2009, Rev-21/2010). Povišenje tužbenog zahtjeva smatra se preinakom tužbe u smislu čl. 191. st. 1. ZPP-a, pa je za ocjenu prigovora zastare na preinačenu tužbu u podnesku od 10. veljače 2021. bitno je li pretekao opći zastarni rok od pet godina za povišeni dio zahtjeva do dana podnošenja tog zahtjeva. Obzirom je zastarni rok počeo ponovno teći za potraživanje s osnova isplaćene promjenjive ugovorne kamate 13. lipnja 2014. te je primjenom čl. 225. ZOO-a istekao s danom 13. lipnjem 2019., to je zastarjelo potraživanje tužiteljice za koje je preinačena tužba povišenjem pojedinačnih mjesečnih iznosa u podnesku od 10. veljače 2021.

19.1. Tužiteljica je određenim zahtjevom iz podneska od 10. veljače 2021. za razdoblje dospijeća od 29. studenog 2007. do 29. rujna 2011. zatražila isplatu u nižim iznosima no što su zatraženi u tužbi (u skladu s nalazom vještaka), dok je mjesečni iznos koji je dospio 28. listopada 2011. povisila za iznos od 47,59 kn, mjesečni iznos koji je dospio 27. studenog 2011. za iznos od 51,44 kn i mjesečni iznos koji je dospio 30. prosinca 2011. za iznos od 3.797,52 kn, pa je za potraživanje navedenih iznosa nastupila zastara, radi čega je pravilnom primjenom materijalnog prava dio zahtjeva za isplatu ukupnog iznosa od 3.896,55 valjalo odbiti. Dakle, tužiteljici su pravilno dosuđeni pojedinačni iznosi s osnova ništetnosti načina promjene kamatne stope koji su dospjeli u razdoblju od 29. studenog 2007. do 29. rujna 2011. navedeni pod toč. IV. izreke prvostupanjske presude obzirom nisu zastarjeli, te su zatraženi sukladno nalazu vještaka u nižim iznosima no što su utuženi u tužbi. Međutim, na ime dospjelog potraživanja od 28. listopada 2011. tužiteljica ima pravo na početno utuženi iznos od 152,54 kn, s osnova dospjelog potraživanja od 27. studenog 2011. na iznos od 148,20 kn i s osnova dospjelog potraživanja od 30. prosinca 2011. na iznos od 146,45 kn koji nisu zastarjeli, dok su određeno navedeni iznosi u podnesku od 10. veljače 2021. za koje je povišen zahtjev u zastari.

20. Stoga je ovaj sud djelomično odbio žalbu tuženice i primjenom čl. 368. st. 1. ZPP-a potvrdio presudu pod toč. I., II. i III. izreke u cijelosti i djelomično pod toč. IV. izreke kojom je naloženo tuženici isplatiti tužiteljici 8.885,02 kn sa zateznom kamatom na pojedinačne iznose kako je navedeno pod toč. I. izreke ove presude, dok je djelomično prihvatio žalbu i primjenom čl. 373. toč. 3. ZPP-a preinačio presudu pod toč. IV. izreke i odbio zahtjev tužiteljice za isplatu iznosa od 3.896,55 kn sa zateznom kamatom na određene pojedinačne iznose navedene pod toč. I. izreke ove presude.

21. U žalbi kojom pobija odluku o troškovima postupka tuženica sadržajno ne iznosi žalbene navode, već odluku o troškovima postupka osporava u vezi osporavanja odluke o glavnoj stvari.

21.1. Ispitivanjem presude pod toč. V. i VII. izreke po službenoj dužnosti ovaj sud utvrđuje da je donesena pravilnom primjenom čl. 155. ZPP-a. Kako se radi o neznatnom uspjehu tuženice uzimajući u obzir da je osporavala i osnov potraživanja, ovaj sud utvrđuje da tužiteljica ima pravo na cjelokupni trošak primjenom čl. 154. st. 5. ZPP-a, pa je ovaj sud odbio žalbu tuženice i primjenom čl. 380. toč. 2. ZPP-a potvrdio presudu pod toč. V. i VII. izreke.

22. Obzirom je tuženica s žalbom uspjela u neznatnom dijelu cijeneći kvalitativni i kvantitativni uspjeh, to primjenom čl. 154. st. 5. ZPP-a nema pravo na trošak žalbenog postupka.

U Varaždinu, 10. ožujka 2022.

Predsjednik vijeća

Milko Sambolek, v.r.