REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Berislavićeva 11, Zagreb

Poslovni broj: 47 Pž-496/2022-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Marine Veljak, predsjednika vijeća, Kristine Saganić, suca izvjestitelja i Lenke Ćorić, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja E. F. d.o.o. T., OIB … (kao pravni sljednik društva H.. d.o.o. O., OIB …), kojeg zastupa punomoćnik R. B., odvjetnik u Z., protiv tuženika P. G. Ž., R., OIB …, kojeg zastupa punomoćnik A. B., odvjetnik u V., radi naknade štete, odlučujući o tužiteljevoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Rijeci poslovni broj P-905/16-24 od 30. siječnja 2019., u sjednici vijeća održanoj 10. ožujka 2022.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tužiteljeva žalba kao neosnovana i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Rijeci poslovni broj P-905/16-24 od 30. siječnja 2019. u pobijanim točkama I. i II. njene izreke.

II. Odbija se tuženikov zahtjev za naknadu troškova odgovora na žalbu u iznosu od 116.942,26 kn.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom Trgovački sud u Rijeci odbio je tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 6.219.263,53 kn sa zakonskom zateznom kamatom od 21. ožujka 2014. do isplate i iznosa od 13.457.641,61 kn sa zakonskom zateznom kamatom od 21. ožujka 2014. do isplate. Naloženo je tužitelju naknaditi tuženiku parnični trošak u iznosu od 356.312,50 kn, a odbijen je tuženikov zahtjev za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 270.187,50 kn.

2. Ovako je prvostupanjski sud odlučio o zahtjevu za naknadu štete za koju tužitelj tvrdi da mu je prouzročena prijevremenim raskidom Ugovora o koncesiji, odnosno tuženikovim protupravnim postupanjem u vezi dodjele pomorskog dobra u koncesiju tužitelju. Naime, presudom Upravnog suda Republike Hrvatske poništena je tuženikova Odluka o dodjeli koncesije tužitelju koji tvrdi da mu je prouzročena šteta, jer u je time izmakla očekivana dobit uslijed se sastoji od nemogućnosti ostvarenja prihoda u razdoblju od prestanka obavljanja gospodarske djelatnosti na koncesiji dodijeljenom području (2014.) pa do predviđenog trajanja koncesije po ugovoru (2017.) u iznosu od 13.457.641,61 kn, uz neamortiziranu vrijednost ulaganja od 6.219.263,53 kn. Primjenom odredaba čl. 1045. i 1089. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 i 126/21; dalje: ZOO), kao i odredaba Zakona o pomorskom dobru i morskim lukama („Narodne novine“ broj: 158/03, 100/04, 141/06, 38/09, 123/11, 56/16 i 98/19; dalje: ZPDML), prvostupanjski sud je odbio tužbeni zahtjev, jer je utvrdio da tuženik nije postupao protupravno niti su ostvarene pretpostavke za naknadu štete.

3. Protiv navedene presude kojom je odbijen tužbeni zahtjev i tužitelju naloženo naknaditi troškove parničnog postupka tuženiku, tužitelj je izjavio žalbu isticanjem svih žalbenih razloga, s prijedlogom ovom sudu pobijanu presudu preinačiti ili ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Tužitelj ističe da tuženikov raskid Ugovora o koncesiji nema pravni učinak te da su razlozi na koje se tuženik pritom pozvao bili predvidivi još u vrijeme sklapanja Ugovora, zbog problema oko davanja koncesije i stupanja u posjed. Zato nema govora o promijenjenim okolnostima i tužitelj smatra da tuženik nije imao pravo jednostrano raskinuti ugovor već je mogao tražiti izmjenu ugovora ili raskid po čl. 369. st. 2. ZOO-a. Tužitelj tvrdi da je tuženik postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja, ukazujući na odluku Županijskog suda u Rijeci koji je rješenjem poslovni broj Gž-3759/07 od 11. veljače 2010. prihvatio žalbu bivših vlasnika i naložio brisanje upisa pomorskog dobra, a Upravni sud je 14. prosinca 2011. presudom poslovni broj Us-5606/08 prihvatio žalbu L. R. H. d.d. i poništio Rješenje kojim se daje koncesija tužitelju za gospodarsko korištenje plaže M.. Dakle, već je početkom 2010. godine postalo jasno da koncesija neće moći egzistirati i bilo je samo pitanje vremena kad će doći do poništaja odluke o dodjeli koncesije. Tuženik je svjesno koristio pravo koje mu ne pripada držeći tužitelja u neizvjesnosti, iako je već 2010. tuženik trebao tražiti raskid koncesije.

4. Daljnjim žalbenim navodima tužitelj ukazuje i na to da je prvostupanjski sud nepravilno zaključio da zbog poništaja Odluke o koncesiji tuženik nije imao drugu mogućnost, osim raskinuti ugovor o koncesiji sukladno čl. 44. i 45. Zakona o koncesijama („Narodne novine“ broj 143/12). Međutim, taj se Zakon ne primjenjuje u konkretnom slučaju nego se primjenjuje ranije važeći Zakon o koncesijama („Narodne novine“ broj 125/08) koji nije propisao mogućnost raskida ugovora kako to sud navodi niti je raskid predviđen voljom ugovornih strana (čl. 15. Ugovora o koncesiji). Unatoč svemu, tužitelj ističe da je prvostupanjski sud imao potrebu osvrnuti se na to da tužitelj na temelju koncesijskog odobrenja Općine Lovran od 28. srpnja 2014. za gospodarsko korištenje tog pomorskog dobra nastavio gospodarski koristiti isto pomorsko dobro samo po drugoj osnovi pa da nije pretrpio štetu. Međutim, da je prvostupanjski sud proveo dokaze (iako se ne može reći da je prvostupanjski postupak uopće proveden, održana su dva ročišta) koje je tužitelj predložio, tada bi saslušanjem svjedoka i stranaka mogao utvrditi pravu volju i motive sklapanja ugovora i saznanja o okolnostima koje se odnose na sporno pomorsko dobro, a vještačenjem bi utvrdio je li tužitelju nastala šteta. Prvostupanjski je sud pogrešno utvrdio okolnosti vezane uz koncesijsko odobrenje O. L., za polovicu plaže za razliku od prava koje je tužitelj imao na temelju sporne koncesije, s time da ono nije niti izdano tužitelju nego društvima D. d.o.o. i S. d.o.o.

5. Odgovarajući na žalbu tuženik je osporio njenu osnovanost, smatrajući da žalba nije pravovremena niti osnovana. U bitnome, tuženik tvrdi da je prvostupanjski sud pravilno ocijenio sve dokaze, jer je nesporno tužitelj cijelo vrijeme nesmetano i u punom obujmu koristio pomorsko dobro, plaćao koncesijsku naknadu i nastavio korištenje po koncesijskom odobrenju O. L. Tužitelj nije gradio građevine trajno vezane za pomorsko dobro, niti je pretrpio gubitak po bilo kojoj osnovi.

6. Tužiteljeva žalba nije osnovana.

7. Pobijana presuda ispitana je na temelju odredbe čl. 365. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 i 70/19; dalje: ZPP), u granicama dopuštenih žalbenih razloga, pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP-a, kao i na pravilnu primjenu materijalnog prava. Žalba je pravovremena, jer je suprotno tuženikovim navodima iz odgovora na žalbu, ona dostavljena sudu preporučenom pošiljkom 6. veljače 2019., a ne 11. veljače 2019. (čl. 335. st. 9., čl. 500. i 113. st. 2. ZPP-a).

8. Predmet tužbenog zahtjeva odnosi se na naknadu štete za koju tužitelj tvrdi da mu pripada uslijed prijevremenog prestanka Ugovora o koncesiji, jednostranim tuženikovim raskidom. Riječ je o koncesiji na pomorskom dobru na području O. L. u P.-G. Ž., plaža M.

9. Nesporne činjenice koje su pravno relevantne za donošenje pravilne i zakonite odluke u ovoj pravnoj stvari koje proizlaze i iz dokumentacije u spisu, jesu sljedeće:

- nakon provedenog postupka javnog prikupljanja ponuda za davanje koncesije na pomorskom dobru na području O. L. - konkretno na plaži M., te na temelju tuženikove Odluke od 13. prosinca 2007. o davanju te koncesije tužitelju, stranke su 28. prosinca 2007. sklopile Ugovor o koncesiji na pomorskom dobru. Predmet koncesije je bilo pravo gospodarskog korištenja plaže M. s ugostiteljskim objektima i pripadajućim terasama u Lovranu, u trajanju od 10 godina, u svrhu obavljanja ugostiteljsko – turističkih djelatnosti. Uz osnovne obveze i prava ugovornih strana, Ugovorom je predviđeno da koncesija prestaje (čl. 15.) istekom vremena za koje je dana, odreknućem ovlaštenika koncesije prije isteka vremena određenog u Odluci o koncesiji i Ugovoru, prestankom pravne osobe ovlaštenika koncesije, oduzimanjem koncesije, opozivom koncesije u interesu Republike Hrvatske ili tuženika, te sporazumnim raskidom Ugovora.

- primopredaja pomorskog dobra tužitelju izvršena je 8. svibnja 2008.

10. L. R. H. d.d. O. vodio je postupak protiv dodjele predmetnog pomorskog dobra u koncesiju tužitelju;

1). postupajući po njihovoj žalbi protiv Odluke o davanju koncesije na pomorskom dobru u svrhu gospodarskog korištenja plaže M. od 13. prosinca 2007., Ministarstvo mora, prometa i infrastrukture Republike Hrvatske je Rješenjem od 22. travnja 2008. žalbu odbio,

2). postupajući po njihovoj tužbi, Upravni sud Republike Hrvatske je presudom poslovni broj Us-5606/2008-14 od 14. prosinca 2011. uvažio tužbu i poništio rješenje Ministarstva mora, prometa i infrastrukture Republike Hrvatske od 22. travnja 2008. Iz obrazloženja presude proizlazi da su razlozi njenog donošenja sadržani u tome što su zemljišnoknjižne čestice koje čine dio koncesioniranog područja, procijenjene u vrijednost društvenog kapitala društva L. R. H. d.d. O. koje je bilo upisano kao vlasnik tih čestica u trenutku davanja koncesije,

3). na temelju te presude Upravnog suda Republike Hrvatske, Ministarstvo mora pomorstva i infrastrukture je rješenjem od 2. veljače 2012. usvojilo žalbu L. R. H. d.d. O. i poništilo tuženikovu Odluku o dodjeli koncesije na pomorskom dobru u svrhu gospodarskog korištenja plaže M. s ugostiteljskim objektima i pripadajućim terasama u M. od 13. prosinca 2007.

11. Slijedom iznijetih činjenica, tuženik je Odlukom od 21. ožujka 2014. raskinuo Ugovor o koncesiji na pomorskom dobru od 13. prosinca 2007., pozivajući se na to da je poništajem Odluke o davanju koncesije ispunjen uvjet za prestanak koncesije, jer je prestala postojati pravna osnova na temelju koje je Ugovor sklopljen. 12. Cijeneći međusobno suprotstavljene tvrdnje parničnih stranaka, prvostupanjski sud je trebao ispitati je li tuženik tužitelju prouzročio štetu prijevremenim raskidom Ugovora o koncesiji, do čega je došlo nakon što je poništena Odluka o koncesiji. Sporno je i to je li tuženik postupao protupravno kad je donio Odluku o dodjeli koncesije na pomorskom dobru koja je naknadno poništena i kada je odlučio Ugovor raskinuti. Tužitelj tvrdi da mu pripada naknada štete i to je činjenična osnova njegovog zahtjeva za koju je sud (za razliku od pravne osnove) vezan. Uz isticanje zahtjeva za pružanje pravne zaštite određenog sadržaja, tužitelj je dužan navesti činjenice na kojima zasniva svoju tvrdnju da mu pripada pravo na određenu pravnu zaštitu, kao i dokaze na temelju kojih se može provjeriti istinitost njegovih činjeničnih navoda (čl. 186. i 106. ZPP-a). Postavljanjem tužbenog zahtjeva, tužitelj određuje granice raspravljanja i odlučivanja te vrstu i granice u kojima se može kretati pravosudna zaštita. Osnova za donošenje odluke o osnovanosti pravne zaštite koju tužitelj traži, ukupni su rezultati raspravljanja u parnici. Iz tih je razloga zakonom propisana obveza tužitelja u parničnom postupku iznijeti činjenice na kojima temelji svoj zahtjev. Taj pravno relevantni činjenični supstrat za kojeg tužitelj smatra da mu pruža osnovu isticati određeni zahtjev, predstavlja stvarnu činjeničnu osnovu zahtjeva. Te bi okolnosti trebale pokazati odnosno, njihovim bi se ispitivanjem trebalo moći zaključiti, postoji li podudarnost između stvarnog stanja (činjenica koje sud utvrdi) s jedne strane te onog što zakon predviđa kao osnovu za pružanje zahtijevane pravne zaštite, s druge strane. Izbor činjenica koje će istaći kao osnovu zahtjeva, ovisi o tužitelju. U tom pravcu tužitelj smatra da je zbog tuženikovog postupanja i prijevremenog raskida Ugovora, pretrpio štetu čiju naknadu potražuje u ovoj parnici.

13. U tom kontekstu, prije svega treba naglasiti da je pomorsko dobro opće dobro od interesa za Republiku Hrvatsku i ima njenu osobitu zaštitu; upotrebljava se ili koristi pod uvjetima i na način propisan zakonom (čl. 3. st. 1. ZPDML-a). Građevine i drugi objekti na pomorskom dobru koji su s njime trajno povezani, smatraju se pripadnošću pomorskog dobra (čl. 5. st. 1. ZPDML-a). Na pomorskom dobru ne može se stjecati pravo vlasništva ni druga stvarna prava po bilo kojoj osnovi (čl. 5. st. 2. ZPDML-a). Pomorsko dobro se može dati na posebnu upotrebu ili gospodarsko korištenje samo u zakonom propisanom postupku i na zakonom propisan način, putem koncesije. Tomu mora prethoditi utvrđena granica pomorskog dobra i njen upis u zemljišnoj knjizi (čl. 7. st. 4. ZPDML-a).

14. Dakle, koncesija je pravo kojim se dio pomorskog dobra djelomično ili potpuno isključuje iz opće upotrebe i daje na posebnu upotrebu ili gospodarsko korištenje pravnoj ili fizičkoj osobi. Prava i obveze na temelju koncesije nastaju sklapanjem ugovora o koncesiji (čl. 16. st. 2. ZPDML-a), a taj se Ugovor sklapa na osnovi Odluke o koncesiji (čl. 25. st. 1. ZPDML-a). To znači da odluka o koncesiji i ugovor nisu međusobno neovisni, jer odluka o koncesiji predstavlja zakoniti, pravno valjani temelj za sklapanje dvostrano-obveznog pravnog posla upotrebe pomorskog dobra (ugovor o koncesiji). Odluka o koncesiji svojim sadržajem određuje sve elemente na temelju kojih se dio pomorskog dobra isključuje iz opće upotrebe i daje na posebnu upotrebu (ili gospodarsko korištenje) određenoj osobi (čl. 16. st. 3. i čl. 24. ZPDML-a). Tom se odlukom određuje područje pomorskog dobra koje se daje na upotrebu ili gospodarsko korištenje, način, uvjeti i vrijeme korištenja, naknada, prava i obveze ugovornih strana. U izostanku postojanja odluke o koncesiji, nema pravne osnove za sklapanje ugovora o koncesiji. Zato pravnu sudbinu ugovora o koncesiji nije pravilno cijeniti bez postojanja odluke koja treba prethoditi njegovom sklapanju, a ugovor kojemu je izostao pravni temelj njegovog sklapanja, nije pravno održiv. S obzirom na to da je u konkretnom slučaju Odluka o koncesiji kojom je tužitelju pomorsko dobro dano u koncesiju poništena, ovaj sud zaključuje da tužitelj više nema pravnu osnovu za korištenje te plaže. To opravdava tuženikovo postupanje oko raskida Ugovora, budući da u izostanku pravne osnove njegova sklapanja (odluke o koncesiji), takav dvostrano obvezni odnos pravno nije održiv i već samim poništajem odluke o koncesiji tužitelj gubi svojstvo ovlaštenog koncesionara i pravnu osnovu za korištenje pomorskog dobra. Tužiteljeve tvrdnje kojima on pokušava ukazati na nepromijenjene okolnosti kao i na to da stranke nisu ugovorile mogućnost raskida kao način prestanka ugovora, nisu osnovane niti relevantne.

15. Kao što je prvostupanjski sud detaljno analizirao tuženikovo postupanje u ovoj pravnoj stvari, ovaj sud jednako zaključuje da tužitelj nije dokazao tuženikovu nesavjesnost ili protupravno postupanje, kako u postupku dodjele pomorskog dobra na gospodarskog korištenje tužitelju, tako niti u postupku raskidanja Ugovora. U tom pogledu, utvrđeno je da je tuženik objavio javno prikupljanje ponuda za davanje koncesije na pomorskom dobru sukladno odredbi čl. 18. ZPDML-a, nakon što je učinjen vidljivim i utvrđen status pomorskog dobra na predmetu koncesije (rješenje Općinskog suda u Opatiji poslovni broj Z-3514/05 od 26. rujna 2005.). Iz kopije katastarskog plana proizlazi da su sve zemljišno knjižne čestice pa tako i one u odnosu na koje je (očito) trgovačko društvo L. R. H. d.d. O. bilo upisano kao vlasnik u zemljišnim knjigama evidentirane kao plaža M. – obalni dio. Pored toga, tuženik je prije raspisivanja javnog prikupljanja ponuda zatražio i pravni savjet od Državnog odvjetništva Republike Hrvatske u vezi s davanjem u koncesiju i nekretnina u odnosu na koje pomorsko dobro nije evidentirano u zemljišnim knjigama, na što je dobio odgovor prema kojem se koncesija može dati ako položaj, namjena i izgled čestice uz more nedvojbeno upućuju da se radi o pomorskom dobru te da u tom slučaju nije potrebno utvrditi granicu pomorskog dobra jer iz upisa proizlazi da je pomorsko dobro već upisano. Na osnovi provedenog postupka tuženik je donio Odluku o davanju koncesije na pomorskom dobru za gospodarsko korištenje pomorskog dobra od 13. prosinca 2007. Upravo je na toj osnovi i zaključen Ugovor o koncesiji 28. prosinca 2007. Okolnost što je Upravni sud Republike Hrvatske presudom od 14. prosinca 2011. poništio rješenje Ministarstva mora, prometa i infrastrukture kojim je odbijena žalba L. R. H. d.d. O. protiv Odluke o davanju koncesije na pomorskom dobru od 13. prosinca 2007., ne znači da je tužitelj postupao protupravno u smislu nanošenja štete tužitelju. Jednako tako, niti činjenica što je posljedično tomu Rješenjem nadležnog Ministarstva od 2. veljače 2012. poništena Odluka o davanju koncesije ne čini tuženikovo postupanje pri dodjeli pomorskog dobra u koncesiju protupravnim, uzimajući u obzir i to da je tužitelj nastavio koristiti pomorsko dobro do raskida Ugovora pa i kasnije, po drugoj osnovi.

16. Ovaj sud utvrđuje pravilnim i daljnji zaključak prvostupanjskog suda o tuženikovom postupanju vezanom uz prestanak koncesije. Tuženik je u tom pogledu pokušavao s tužiteljem postići sporazum oko prestanka Ugovora, ali do toga nije došlo. Slijedom toga, odlučio je raskinuti Ugovor o koncesiji, što je po ocjeni ovoga suda pravilno i zakonito, poglavito uzimajući u obzir da je poništajem Odluke o koncesiji izostala pravna osnova za sklapanje Ugovora i njegovo održanje na snazi.

17. U vezi žalbenih navoda upućenih na mogućnost raskida i primjenu odredaba Zakona o koncesiji, ovaj sud prihvaća tužiteljeve tvrdnje da je valjalo primijeniti Zakon o koncesijama iz 2008. („Narodne novine“ broj 125/08), sukladno odredbi čl. 62. kasnijeg Zakona o koncesijama iz 2012. („Narodne novine“ broj 143/12) kojeg je primijenio prvostupanjski sud. To, međutim, ničim ne utječe na pravilnost zaključka prvostupanjskog suda o valjanosti prestanka ugovora o koncesiji. Taj Zakon iz 2008. je u odredbi čl. 34. kao razlog prestanka koncesije propisao, između ostalog jednostrani raskid ugovora o koncesiji u slučajevima iz čl. 37. tog Zakona (između ostalog u točki 8. „u drugim slučajevima u skladu s odredbama ugovora o koncesiji i općim odredbama obveznog prava“), s time što koncesija prestaje (čl. 34.) već samom pravomoćnošću sudske odluke kojom se ugovor o koncesiji utvrđuje ništetnim ili se poništava. Uzimajući u obzir da je osnova obveznog odnosa prethodna odluka o dodjeli koncesije, poništajem Odluke i Ugovor nema učinka.

18. Tužitelj u žalbi neosnovano ističe da tuženik nije imao pravo raskinuti ugovor, pozivajući se i na to da je još početkom 2010. godine postalo jasno da koncesija neće moći egzistirati i da je bilo samo pitanje vremena kad će doći do poništaja odluke o dodjeli koncesije. Te okolnosti tužitelj koristi kao osnovu za tvrdnju da je tuženik svjesno koristio pravo koje mu ne pripada, na tužiteljevu štetu i držeći pritom tužitelja u neizvjesnosti. Međutim, kroz cijelo to vrijeme tužitelj je gospodarski iskorištavao predmetno pomorsko dobro te tražio proširenje i produljenje koncesije, a nakon što je Odluka o koncesiji poništena tuženik se obraćao tužitelju sa zahtjevom za sporazumni raskid ugovora što tužitelj nije prihvaćao. Tuženik nije mogao znati da će njegova Odluka o koncesiji na temelju koje je tužitelj bio ovlaštenik koncesije kasnije biti poništena, a tužitelj je bio upoznat sa svim okolnostima gospodarskog korištenja pomorskog dobra kojeg je kroz cijelo to vrijeme i koristio. Zato nije pravilno cijeniti tuženikovo postupanje nesavjesnim ili nezakonitim, kako tužitelj žalbom upućuje.

19. U odnosu na tužiteljev žalbeni navod da je tuženiku stajala na raspolaganju mogućnost iz čl. 369. st. 2. ZOO-a, dakle, izmjena ili raskid ugovora zbog promijenjenih okolnosti, ovaj sud ne nalazi osnove za prihvaćanje niti te tvrdnje. Zakonom je propisano da raskid ili izmjenu ugovora ne može zahtijevati strana koja se poziva na promijenjene okolnosti, ako ih je bila dužna u vrijeme sklapanja ugovora uzeti u obzir ili ih je mogla izbjeći ili savladati. Tuženik nije mogao znati hoće li njegova Odluka o davanju koncesije tužitelju biti poništena niti je mogao izbjeći ili savladati tu činjenicu. On je, čini se, iskoristio jedinu pravilnu mogućnost u toj situaciji i pored toga što tužitelj nije pristajao na sporazumni prestanak njihovog obveznog odnosa, ugovor raskinuo. Uz navedeno, u smislu odredbe čl. 369. ZOO-a riječ je o izvanrednim okolnostima koje se nisu mogle predvidjeti u vrijeme sklapanja ugovora, što je dovelo do toga da je ispunjenje obveze za jednu ugovornu stranu postalo pretjerano otežano ili joj nanijelo pretjerano veliki gubitak. Dakle, riječ je o vanjskim okolnostima koje mogu utjecati na težinu ispunjenja, na ravnotežu vrijednosti činidaba i na opću ravnotežu ugovornih strana. U konkretnom slučaju nije riječ o takvim okolnostima otežanog ispunjenja ugovora od tuženika ili o njegovom pretjeranom gubitku, već o činjenici da je sudskom odlukom poništena osnova na kojoj je utemeljen obvezni odnos s tužiteljem.

20. Uslijed izostanka tuženikove protupravnosti, nije bilo osnove za provođenje daljnjih dokaza (saslušanje stranaka i svjedoka na okolnosti koje nisu niti sporne i tiču se sklapanja i prestanka Ugovora; vještačenje radi ispitivanja visine tužbenog zahtjeva). Tužitelj u žalbi promašeno upućuje na nedostatke u provođenju prvostupanjskog postupka isticanjem činjenice da su održana dva ročišta za glavnu raspravu. Valja reći da sud odlučuje koje će dokaze od predloženih izvesti, a broj održanih ročišta nije ekvivalent zaključku o potpunosti provedenog postupka.

21. Zaključno, tužitelj (a ne druge pravne osobe koje navodi u žalbi, istog osnivača i zastupnika po zakonu koje su u međuvremenu brisane iz sudskog registra uslijed statusnih promjena koje su i na strani tužitelja bile višestruke), na temelju koncesijskog odobrenja za gospodarsko korištenje istog pomorskog dobra koje mu je O. L. izdala 28. srpnja 2014., nastavio je gospodarski iskorištavati predmetno pomorsko dobro i nakon raskida Ugovora o koncesiji s tuženikom. Već i time on nije trpio štetu i nije onemogućen u stjecanju daljnje dobiti.

22. Slijedom svega navedenog, pravilno je prvostupanjski sud utvrdio da tuženik tužitelju nije prouzročio štetu (čl. 1045. i 1089. ZOO-a) pa je odbijanjem neosnovane žalbe, presuda potvrđena.

23. Tuženikov zahtjev za naknadu troška žalbenog postupka nije osnovan. Na temelju odredbe čl. 155. st. 1. ZPP-a, pri odlučivanju koji će se troškovi stranci nadoknaditi, sud će uzeti u obzir samo troškove koji su bili potrebni radi vođenja parnice. Ovaj sud zaključuje da nije riječ o potrebnom trošku pa je tuženikov zahtjev za naknadu troška žalbenog postupka odbijen (čl. 166. st. 1. ZPP-a).

Zagreb, 10. ožujka 2022.

Predsjednik vijeća

Marina Veljak