Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: 13 Gž R-1258/2020-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, po sutkinji toga suda Sabini Dugonjić kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja V. B. iz G., OIB: …, zastupanog po punomoćnici T. D., odvjetnici iz S., protiv tuženika M. j. d. o. o., V., OIB: …, zastupanog po punomoćnicima iz Zajedničkog odvjetničkog ureda R. B. i D. N., odvjetnicima iz V., radi isplate razlike plaće, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Virovitici, poslovni broj Pr-9/2017-23 od 23. rujna 2020., dana 10. ožujka 2022.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Virovitici, poslovni broj Pr-9/2017-23 od 23. rujna 2020. u pobijanom dijelu pod točkom 1. i 2. izreke.

II. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvoga stupnja u točki 1. izreke naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju na ime dijela neisplaćene plaće za mjesec srpanj 2016. iznos od 1.438,00 eura bruto protuvrijednost u kunama prema srednjem tečaju HNB-a na dan isplate sa zakonskom zateznom kamatom po stopi od 8,14 % godišnje počev od 16. kolovoza 2016. do isplate, dok je pod točkom II. izreke naloženo tuženiku naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 8.300,00 kn sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od donošenja odluke.

2. Protiv navedene presude žali se tuženik zbog svih žalbenih razloga koji su propisani odredbom čl. 353. st. 1. toč. 1.-3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07- Odluka USRH, 84/08, 96/08- Odluka USRH, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 89/14 - Odluka USRH - dalje: ZPP). Predlaže da se pobijana presuda preinači u skladu sa žalbenim navodima odnosno podredno ukine i vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje uz naknadu troškova žalbenog postupka u iznosu od 1.562,50 kn.

3. Žalba je neosnovana.

4. Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatom razlike plaće za mjesec srpanj 2016. u iznosu od 1.438,00 eura bruto protuvrijednost u kunama prema srednjem tečaju HNB-a na dan isplate.

5. Suprotno žalbenim navodima, sud prvog stupnja u obrazloženju presude dao je jasne i dostatne razloge o odlučnim činjenicama, izreka presude je razumljiva, ne proturječi sama sebi, niti razlozima presude, kao što niti ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava, odnosno zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava odnosno zapisnika, a ne postoje drugi nedostaci zbog kojih pravilnost pobijane odluke ne bi bilo moguće ispitati pa se nije ostvario žalbeni razlog iz čl. 354. st. 2. točke 11. ZPP-a.

6. Isto tako, ispitujući pobijanu presudu suda prvog stupnja, kao i postupak koji joj je prethodio, nije utvrđeno da bi bile počinjene niti ostale bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP-a, a na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a.

7. Sud prvog stupnja ispitao je sve okolnosti bitne za donošenje pravilne i zakonite odluke te je na temelju izvedenih dokaza i njihove ocjene (čl. 8. ZPP), pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje te je na utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo.

8. Tako je tijekom prvostupanjskog postupka utvrđeno;

- da su tužitelj i tuženik sklopili Ugovor o radu na neodređeno vrijeme 13. lipnja 2016., kao i Ugovor o radu u slučaju upućivanja na rad u inozemstvo – na određeno vrijeme dana 20. lipnja 2016., te da je tužitelj obavljao poslove u inozemstvu od 1. srpnja 2016. pa do 31. srpnja 2016.,

- da iz Ugovora o radu na neodređeno vrijeme proizlazi da je između tužitelja i tuženika sklopljen ugovor o radu na neodređeno vrijeme 13. lipnja 2016. prema kojem ugovoru je tužitelj trebao obavljati poslove montera centralnog grijanja, kako je propisano čl. 2. navedenog ugovora,

- da iz Ugovora o radu u slučaju upućivanja na radu inozemstvo – na određeno vrijeme proizlazi da je ugovor sklopljen 20. lipnja 2016., a radnik otpočinje s radom u inozemstvu 20. lipnja 2016., s tim da će rad trajati do 31. srpnja 2016., kako je propisano čl. 4. i 5. navedenog ugovora, dok je čl. 12. ugovorena plaća tužitelju,

- da iz čl. 12. Ugovora o radu u slučaju upućivanja na rad u inozemstvo – na određeno vrijeme, proizlazi da će za obavljene poslove iz čl. 2. navedenog ugovora u redovitom radnom vremenu poslodavac radniku isplaćivati osnovnu plaću u iznosu prema zakonom propisanoj satnici u Republici Njemačkoj, kao i eventualne dodatke na tu plaću, prema važećim propisima Republike Njemačke, i to najkasnije do petnaestog u mjesecu za prethodni mjesec i to u eurima,

- da je tužitelj dobio izvanredni otkaz ugovora o radu zbog napuštanja gradilišta dana 30. srpnja 2016., a nakon što je istekao Ugovor o radu u slučaju upućivanja na rad u inozemstvo – na određeno vrijeme dana 20. lipnja 2016.,

- da je tuženik na ročištu 2. listopada 2019. naveo u odnosu na satnicu koju je ostvario tužitelj od 1. srpnja 2016. do 30. srpnja 2016. da tuženik takve satnice nema jer je tužitelj za taj vremenski period trebao sam evidentirati sate, a takvu listu nije predao tuženiku;

- da tužitelj nakon 1. kolovoza 2016. više nije dolazio na posao te da ga je tuženik odjavio 16. kolovoza 2016.,

- da iz nalaza i mišljenja financijskog vještaka proizlazi da je tužitelj od 1. do 31. srpnja 2016. ostvario 228 radnih sati pa kada se uzme u obzir satnica od 8,50 eura bruto, tada tužitelju pripada bruto plaća u iznosu od 1.938,00 eura i kad se taj iznos umanji za 500,00 eura, koliko je tuženik isplatio tužitelju, preostaje dug tuženika prema tužitelju u bruto iznosu od 1.438,00 eura.

9. Polazeći od navedenih utvrđenja, sud prvog stupnja je zaključio da radni odnos tužitelja nije prestao izvanrednim otkazom ugovora o radu, budući da je Ugovorom o radu u slučaju upućivanja na rad u inozemstvu navedeno da će rad u inozemstvu trajati do 31. srpnja 2016. , a kako je 31.srpnja 2016. istekao ugovor o radu na određeno vrijeme, onda je taj ugovor prestao istekom ugovora o radu, radi čega ugovor o radu koji je istekao ne može prestati izvanrednim otkazom ugovora o radu pa stoga za tuženika nisu niti mogli nastati troškovi koje tuženik navodi u odgovoru na tužbu, a to su troškovi plaćanja zamjenskog radnika tvrtki M. – P., jer ih tužitelj svojim ponašanjem nije niti prouzročio. Isto tako, isplata ugovorene plaće i odbijanje troškova stanovanja u iznosu od 675,00 eura tuženiku, se ne mogu dovesti u nikakvu vezu, jer isplata plaće nema nikakve veze sa stanarinom, niti je tuženik tijekom postupka to bilo čime dokazao, radi čega prvostupanjski sud troškove tuženika u iznosu od 7.065,00 eura ne prihvaća kao opravdane troškove koji bi trebali pasti na teret tužitelju. Slijedom toga, prvostupanjski sud zaključuje da kako među strankama nije sporno da je tuženik isplatio tužitelju bruto plaću u iznosu od 500,00 eura, to tužitelju pripada razlika za ostvarenih 228 radnih sati pri čemu je tuženik mogao tvrdnju tužitelja osporiti na način da dostavi u spis eventualnu drukčiju satnicu koju je potpisao tužitelj, a koja se mora nalaziti u evidenciji radnog vremena kod tuženika, ali kako to nije učinjeno, prvostupanjski sud prihvaća evidenciju tužitelja iz koje proizlazi da je tužitelj odradio za tuženika 228 radnih sati, slijedom čega kada se uzme u obzir satnica od 8,50 eura bruto, tada tužitelju pripada bruto plaća u iznosu od 1.938,00 eura i kad se taj iznos umanji za 500,00 eura, koliko je tuženik isplatio tužitelju, preostaje dug tuženika prema tužitelju u bruto iznosu od 1.438,00 eura te odlučuje kao u izreci pobijane odluke.

10. Takva utvrđenja suda prvog stupnja prihvaća i ovaj sud.

11. Naime, prema odredbi čl. 7. st.1. Zakona o radu („Narodne novine“ br. 93/14 i 127/17, dalje ZR), poslodavac je obvezan u radnom odnosu radniku dati posao te mu za obavljeni rad isplatiti plaću, dok je odredbom čl. 92. st. 1. ZR propisano da se plaća isplaćuje nakon obavljenog rada.

12. Slijedom navedenog, kako je tužitelj sklopio s tuženikom Ugovor o radu u slučaju upućivanja na radu inozemstvo – na određeno vrijeme te radnik otpočinje s radom u inozemstvu 20. lipnja 2016., s tim da će rad trajati do 31. srpnja 2016., te kako je nesporno da je tužitelj radio do 30. srpnja 2016. na gradilištu te da od 1. kolovoza 2016. više nije dolazio na posao, to mu je poslodavac dužan za obavljeni rad isplatiti ugovorenu plaću u smislu odredbe čl. 12. sklopljenog ugovora.

13. U odnosu na žalbene navode tuženika da je zbog samovoljnog prestanka tužitelja odnosno prestanka rada nakon 1. kolovoza 2016., tuženik pretrpio štetu jer da je morao platiti mađarskoj tvrtki iznos od 6.390,00 €, a isto tako da je tužitelju odbio i trošak za stanovanje pa je slijedom svega zbog postupanja tužitelja nastala šteta poslodavcu, valja reći da u smislu odredbe čl. 96. st. 1. ZR-a, poslodavac ne smije bez suglasnosti radnika svoje potraživanje prema radniku naplatiti uskratom isplate plaće ili nekog njezinog dijela odnosno uskratom isplate plaće ili dijela naknade plaće.

14. Naime, budući da je jedno od temeljnih prava radnika da mu poslodavac isplati plaću za obavljeni rad te da plaća omogućuje radniku da svoje svakodnevne egzistencijalne potrebe ostvaruje iz radnog odnosa, to je propisana zabrana prijeboja. Međutim, to ne znači da poslodavac svoje potraživanje ne može ostvariti redovnim putem već samo da ne može uskratiti isplatu plaće, dijela plaće ili naknade plaće zbog postojanja nekog svog potraživanja.

15. U odnosu na žalbene navode da tužitelj u razdoblju od 1. srpnja 2016. do 30. srpnja 2016. nije ostvario satnicu od 228 sati jer da nije dostavio potpisanu listu, valja reći da je tužitelj prilikom podnošenja tužbe predao u spis i obračun sati koji obračun nije potpisan, a u svom iskazu je naveo da je uredno svaki dan vodio evidenciju radnih sati, a takvu evidenciju vodio je i brat Z. G., na koju evidenciju se je potpisao tužitelj, a nakon što je tužitelju i pokazana ta evidencija na ročištu glavne rasprave, tužitelj navodi da je upravo to evidencija radnih sati i da je to njegova privatna evidencija da zna koliko je sati odradio, a takvu evidenciju je radio i brat Z. G. koju je on također potpisao. Također, iz iskaza svjedoka I. B. proizlazi da je sa tužiteljem otišao kod Z. G. kako bi isplatio zarađeni novac tužitelju te im je on rekao da će to biti plaćeno, a tužitelj mu je rekao da su svi radnici na gradilištu sami vodili evidenciju odrađenih sati na gradilištu.

16. Slijedom toga, budući da su odrađeni sati među strankama sporni, to je tuženik morao dokazati suprotne tvrdnje odnosno kako to pravilno zaključuje prvostupanjski sud dostaviti u spis eventualnu drukčiju satnicu koju je potpisao tuženik, a koja se mora nalaziti u evidenciji radnog vremena kod tuženika.

17. Prema tome, budući da postoji spor o odrađenim radnim satima, to je teret dokaza bio na tuženiku u smislu odredbe čl. 135. st. 4. Zakona o radu ("Narodne novine", broj: 93/14 i 127/17, u daljnjem tekstu: ZR-a/14). Naime, navedenom odredbom je propisano da u slučaju spora u svezi s radnim vremenom, ako poslodavac ne vodi evidenciju iz odredbe čl. 5. st. 1. i 2. ZR-a/14 , teret dokazivanja radnog vremena leži na poslodavcu. Međutim, kako je tužitelj tijekom postupka dokazao odrađene dane, a tuženik nije dostavio nikakve evidencije o odrađenim danima u spis, to je pravilno odlučio sud prvog stupnja kada je prihvatio navode tužitelja da je u razdoblju od 1. srpnja 2016. do 30. srpnja 2016. ostvario satnicu od 228 sati.

18. Također, tuženik u žalbi preocjenjuje izvedene dokaze, na što nije ovlašten, jer u skladu s odredbom čl. 8. ZPP samo je sud ovlašten utvrditi koje će činjenice uzeti kao dokazane na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno, svih dokaza zajedno i na temelju rezultata cjelokupnog postupka. Upravo tako je prvostupanjski sud postupio jer je izvedene dokaze prosudio po slobodnom uvjerenju, opravdavši svoje uvjerenje uvjerljivim i logičnim zaključcima, koje uvjerenje ima pravnu i činjeničnu utemeljenost.

19. U odnosu na žalbene navode tuženika da nije obećao tužitelju satnicu od 12 eura bruto, valja reći da su ocijenjeni kao neosnovani budući da je satnica računana po 8,50 € bruto. Naime, iz nalaza i mišljenja vještaka proizlazi da kada se uzme u obzir satnica od 8,50 eura bruto, tada tužitelju pripada bruto plaća u iznosu od 1.938,00 eura, a kad se navedeni dio umanji za 500,00 eura, koliko je tuženik isplatio tužitelju, preostaje dug tuženika prema tužitelju u bruto iznosu od 1.438,00 eura, čime je sud utvrdio iznos glavnice.

20. U odnosu na žalbene navode da svaka tvrtka je dužna prvih 6 mjeseci isplaćivati radnike po Zakonima Republike Hrvatske, valja reći da je vještak pri izradi nalaza i mišljenja uzeo u obzir činjenicu da je tužitelj radio u inozemstvu od 1. do 31. srpnja 2016., uz satnicu od 8,50 eura i to za ostvarenih 228 radnih sati jer da je Zakonom o minimalnoj plaći u Republici Njemačkoj koji je na snazi od 1. siječnja 2015. propisano da je minimalna satnica u Republici Njemačkoj 8,50 eura bruto, pa je tuženik trebao takvu satnicu isplatiti tužitelju sukladno čl. 12. Ugovora o radu u slučaju upućivanja u inozemstvo. Naime, čl. 12. navedenog Ugovora zaključenog između stranaka proizlazi da će za obavljene poslove iz čl. 2. navedenog ugovora u redovitom radnom vremenu poslodavac radniku isplaćivati osnovnu plaću u iznosu prema zakonom propisanoj satnici u Republici Njemačkoj, kao i eventualne dodatke na tu plaću, prema važećim propisima Republike Njemačke, i to najkasnije do petnaestog u mjesecu za prethodni mjesec i to u eurima, slijedom čega su žalbeni navodi bez pravnog uporišta.

21. Isto tako, neodlučna je za rješenje ovog spora između stranaka činjenica da je tužitelj dobio izvanredni otkaz jer se nakon 1. kolovoza 2016. nije pojavio na radnom mjestu, budući da tužitelj tužbenim zahtjevom zahtjeva isplatu dijela razlike plaće za razdoblje od 1. srpnja 2016. do 31. srpnja 2016. za obavljeni rad u tom razdoblju pa prestanak radnog odnosa nije od utjecaja na pravilnost i zakonitost pobijane odluke. Osim toga, činjenica da je tuženik imao ugovor o poslovnoj suradnji s tvrtkom V. m., kako stranke suglasno navode na ročištu 14. lipnja 2017. nije od utjecaja na pravilnost i zakonitost pobijane odluke jer je pravno irelevantno za koju tvrtku u inozemstvu je tužitelj radio budući da je sa tuženikom imao sklopljen Ugovor o radu u slučaju upućivanja na radu inozemstvo – na određeno vrijeme koji je sklopljen 20. lipnja 2016., a kojim radnik otpočinje s radom u inozemstvu 20. lipnja 2016. do 31. srpnja 2016., kako je propisano čl. 4. i 5. navedenog ugovora, dok je čl. 12. ugovorena plaća tužitelju.

22. Slijedom svega navedenog, pravilno je sud prvog stupnja postupio kad je pobijanom presudom prihvatio tužbeni zahtjev kojim se tuženiku kao poslodavcu nalaže tužitelju kao radniku isplatiti razliku plaće za utuženo razdoblje prema izračunu vještaka jer mu je tuženik kao poslodavac neosnovano uskratio isplatu plaće u cijelosti zbog uzrokovane štete, dok ostali žalbeni navodi nisu od utjecaja na zakonitost i pravilnost pobijane odluke.

23. Odluka o troškovima parničnog postupka je pravilna kako u pogledu osnove (čl. 154. st. 1. ZPP) tako i u pogledu visine (čl. 155. ZPP) troškova koji su odmjereni tužitelju sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", broj: 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, dalje Tarifa) te uspjehu u sporu.

24. Slijedom navedenog, žalba tuženika je odbijena kao neosnovana i prvostupanjska presuda temeljem odredbe iz čl. 368. st. 1. ZPP-a, potvrđena kao zakonita i pravilna te je odlučeno kao u izreci ove odluke pod točkom I.

25. Kako tuženik nije uspio sa svojom žalbom, to mu nije priznat trošak žalbenog postupka te je po čl. 166. st. 1. ZPP-a odlučeno kao pod točkom II. izreke ove presude.

U Zagrebu 10. ožujka 2022.

Sutkinja:

Sabina Dugonjić, v.r.