REPUBLIKA HRVATSKA

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

Poslovni broj: Gž-4471/2020-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sutkinja Dubravke Srečec Fletko, predsjednice vijeća, Filke Pejković, sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i Svjetlane Pražić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja I. P. iz K., OIB: ......, kojeg zastupa punomoćnik G. K., odvjetnik u R., protiv tuženika B. P. iz ... F., SRNj, OIB: ......, sa povremenim boravištem u K., kojeg zastupa punomoćnica D. K., odvjetnica u K., radi isplate, rješavajući žalbu tužitelja izjavljenu protiv presude Općinskog suda u Crikvenici, Stalna služba u Krku, poslovni broj P-237/2019 od 28. listopada 2020., u sjednici vijeća održanoj 10. ožujka 2022.

p r e s u d i o  j e

I.Odbija se kao neosnovana žalba tužitelja te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Crikvenici, Stalna služba u Krku, poslovni broj P-237/2019 od 28. listopada 2020., u točkama 1., 2. i 3. izreke.

II. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1.Presudom suda prvog stupnja u točki 1. izreke odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja kojim je od tuženika tražio isplatu iznosa od 64.755,29 kn sa zakonskim zateznim kamatama od 18. lipnja 1997. pa do isplate, kao i da mu tuženik nadoknadi troškove parničnog postupka sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama.

2. U točki 2. izreke odbijen je eventualno kumulirani tužbeni zahtjev tužitelja kojim je od tuženika tražio isplatu iznosa od 8.750,71 EUR sa zakonskim zateznim

Poslovni broj kamatama od 18. lipnja 1997. pa do isplate, sve pobliže opisano u navedenoj točki izreke.

3. U točki 3. izreke naloženo je tužitelju da tuženiku nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 10.000,00 kn u roku od 15 dana.

4. Protiv citirane presude pravovremenu i dopuštenu žalbu podnosi tužitelj zbog svih žalbenih razloga iz odredbe čl. 353 st. 1. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11 i 25/13; dalje ZPP) predlažući da se pobijana presuda ukine i predmet vrati istom sudu na ponovno odlučivanje te da se tužitelju dosudi zatraženi parnični trošak u cijelosti kao i troškovi žalbenog postupka. U bitnome tužitelj navodi da je činjenično stanje pogrešno i nepotpuno utvrđeno jer da tuženik nije prijavio novčana sredstva u iznosu od 98.018,00 DEM u ostavinsku imovinu iza smrti pok. majke A. P. i to iz razloga što je samostalno raspolagao tim novcem. Smatra da sud prvog stupnja nije saslušao tuženika zbog kako to navodi tuženik tijekom postupka njegovog lošeg zdravstvenog stanja i da je zbog toga činjenično stanje ostalo nepotpuno utvrđeno jer da tuženik nije dao iskaz o predmetnim novčanim sredstvima pok. majke niti je u tom pravcu priložio dokumentaciju. Smatra da je sud prvog stupnja trebao utvrditi da je tužitelj uskraćen u svom nasljednom dijelu ostavine iza pok. majke A. P., a što proizlazi iz iskaza svjedoka J. P. jer da ukoliko je navedeni novac posuđen ili ako se radi o daru trebao je taj iznos biti uračunat u sastav ostavinske imovine u ostavinskom postupku. Tvrdi da iz pravomoćne odluke suda prvog stupnja u drugom postupku pod poslovnim brojem P-6826/2015 je odlučivano o drugoj polovini navedenog iznosa koji je također trebao biti obuhvaćen u ostavini u ostavinskom postupku, da je tužbeni zahtjev tužitelja i u tom postupku odbijen kao neosnovan i da i iz tog spisa proizlazi da je svjedok J. P. tvrdio da je B. P. raspolagao samostalno povjerenim novcem, a da je i sam tuženik u tom postupku priznao postojanje navedenih novčanih sredstava te utroška za osobne potrebe da je trebalo primijeniti odredbu čl. 144. st. 2. i 235. ZN-a i udovoljiti tužbenom zahtjevu tužitelja.

5. Tvrdi da je sud prvog stupnja pogrešno utvrdio da se vraćanje dara može tražiti samo u ostavinskom postupku jer da tijekom ostavinskog postupka tužitelj nije imao saznanja o postojanju navedenih novčanih sredstava i daru tih sredstava u korist tuženika, pa da je tuženik u ostavinskom postupku trebao prijaviti novčana sredstva kao dug ostavinske imovine jer da se radilo o daru zbog čega je umanjena imovina ostaviteljice.

6. Odgovor na žalbu nije podnesen.

7. Žalba nije osnovana.

8. Nakon provedenog dokaznog postupka sud prvog stupnja utvrđuje da su stranke braća zajedno sa J. P. i da su sunasljednici majke pok. A. P., da je A. P. preminula 23. studenoga 1996. i da je proveden ostavinski postupak kako to proizlazi iz rješenja o nasljeđivanju pod poslovnim brojem O-255/96, da je ostavinska imovina raspoređena na stranke i trećeg brata J. P. i da predmetom ostavinskog postupka nije bio iznos koji je predmet ovog postupka, tj. novčana sredstva ostavitelja u iznosu od 98.018,00 DEM.

Poslovni broj

9. Smatra sud prvog stupnja da je temeljno pitanje da li je pok. A. P. u trenutku smrti bila vlasnica navedenog novčanog iznosa pa da li je u trenutku smrti taj novac predstavljao ostavinsku imovinu i da li bi stoga tužitelj imao pravo na isplatu iznosa koji je predmetom tužbenog zahtjeva. Prihvaćen je u cijelosti iskaz svjedoka brata tužitelja J. P. kao istinit i vjerodostojan iz kojeg proizlazi da njihova majka u trenutku smrti nije bila vlasnica predmetnog novčanog iznosa jer da je taj novac darovala tuženiku za kupnju kuće jer da pok. majka nikada nije govorila tijekom života da bi joj tuženik nešto s tog osnova dugovao, pa da se stoga ne radi o zajmu navedenog iznosa tuženiku. U prilog navedenog utvrđenja sud prvog stupnja navodi i da je u presudi ovog suda pod poslovnim brojem Gž-172/2016 od 9. ožujka 2018. u drugom postupku vođenom između istih stranaka radi isplate utvrđeno da na računu pok. majke stranaka koji se vodi u Nj. u trenutku smrti nije bilo nikakvih novčanih sredstava i da je majka stranaka istima raspolagala za života, da je navedena presuda potvrđena presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske pod poslovnim brojem Rev-1114/2018 od 21. travnja 2020. u kojoj je izraženo pravno shvaćanje da se u konkretnom slučaju ne može primijeniti odredba čl. 144. Zakona o nasljeđivanju ("Narodne novine" broj 52/71,47/78, 71/93, 37/94 i 56/00 – dalje ZN/71) te da tužitelj ukoliko je smatrao da je raspolaganjem majke došlo do povrede nužnog dijela nasljedstva, ima mogućnost tražiti vraćanje dara u ostavinu zbog povrede nužnog dijela nasljedstva a koji zahtjev nikada nije postavljen.

10. Stoga je zaključak suda prvog stupnja da sukladno odredbi čl. 135. ZN- a/71 ostavinska imovina prelazi po sili zakona na nasljednike umrle osobe u trenutku ostaviteljeve smrti te da u konkretnom slučaju je utvrđeno da novčani iznos koji je predmetom raspravljanja nije postojao u trenutku smrti majke tužitelja slijedom čega da je tužbeni zahtjev kao i eventualno kumulirani tužbeni zahtjev neosnovan.

11.Odluku o troškovima parničnog postupka sud prvog stupnja temelji na odredbi čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a, te tuženiku odmjerava troškove koji se odnose na zastupanje njegovog punomoćnika sukladno važećoj Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 142/12, 103/14 i 118/14 i 107/15 – dalje: Tarifa), te utvrđuje da ukupni trošak tuženika iznosi 10.000,00 kn.

12. Nisu osnovani žalbeni navodi tužitelja da je sud prvog stupnja pogrešno utvrdio činjenično stanje jer da je trebao utvrditi da tuženik nije u ostavinskom postupku prijavio sporni novčani iznos jer da je samostalno raspolagao novcem ostaviteljice koji iznos predstavlja ostavinsku imovinu. Ovo iz razloga što je sud prvog stupnja tijekom dokaznog postupka nedvojbeno utvrdio da sporni novčani iznos ne predstavlja ostavinsku imovinu je prema čl. 135. ZN/71 u trenutku ostaviteljeve smrti nasljednik stječe nasljedno pravo i na njega po sili zakona prelazi ostavina umrle osobe čime postaje njegovo nasljedstvo te je utvrđeno da je sporni iznos majka stranaka darovala tuženiku za kupnju kuće za vrijeme svog života slijedom čega navedeni iznos u trenutku njezine smrti nije predstavljao ostavinu, pa je stoga pravilno utvrđeno da je tužbeni zahtjev kao i eventualno kumulirani tužbeni zahtjev neosnovan.

Poslovni broj

13. Žalbeni navodi tužitelja o tome da tuženik nije pristupio na glavnu raspravu kada se izvodio dokaz saslušanjem stranaka iako je uredno pozvan i da je ispričao svoj izostanak lošim zdravstvenim stanjem a da bi se njegovim iskazom utvrdile relevantne činjenice u pravcu utvrđenja što je učinio sa novčanim sredstvima pok. majke koje su predmetom ovog spora navodi se da sukladno čl. 268. st. 3. ZPP-a kada je određen dokaz saslušanjem stranaka jedna stranka može biti saslušana u odsutnosti druge te prema čl. 269. st. 1. ZPP-a ne mogu se primijeniti nikakve prisilne mjere prema stranci koja se nije odazvala pozivu suda radi saslušanja niti se stranka može prisiliti na davanje iskaza.

14. Nisu osnovani žalbeni navodi tužitelja da on nije imao nikakvih saznanja u vrijeme vođenja ostavinskog postupka da je predmetni novčani iznos darovan tuženiku i da je takvim raspolaganjem povrijeđeno njegovo pravo na nužni dio jer je tužitelj sudjelovao u ostavinskom postupku te je znao za relevantne činjenice da je majka navedeni iznos dala tuženiku da ih položi u banku u Nj. i da je znao da je tuženik od tih novaca kupio kuću u K., a što je sve utvrđeno u prethodnom postupku na koji se poziva sud prvog stupnja pod poslovnim brojem Gž-172/2016. Stoga nisu osnovani žalbeni navodi tužitelja da je sud prvog stupnja trebao primijeniti odredbu čl. 144. st. 2. ZN-a koja govori o pravu nasljednika da zahtijeva ostavinu ostavitelja prema poštenom posjedniku koji također tvrdi da na nju ima pravo kao nasljednik i u kojem članku su propisani rokovi zastare zahtijevati ostavinu, jer je u ovom postupku na nedvojbeni način utvrđeno da predmetni novčani iznos ne predstavlja ostavinu pok. majke stranaka.

15. Stoga su neosnovani žalbeni navodi tužitelja da u ostavinskom postupku nije tražio vraćanje dara jer da tijekom tog postupka nije imao saznanja o novčanim sredstvima i daru u korist tuženika, jer iz sadržaja spisa kako to pravilno utvrđuje sud prvog stupnja proizlazi da su tužitelju te činjenice bile poznate, te pravilno utvrđuje da ukoliko je tužitelj smatrao da je došlo do povrede nužnog dijela nasljedstva da je imao mogućnost tražiti vraćanje dara u ostavinskom postupku i da takav zahtjev nije postavljen. Stoga pozivanje tužitelja na odredbu čl. 235. ZN/71 nije osnovano jer u navedenoj odredbi su propisane pretpostavke o djelovanju razloga za ponavljanje postupka, a u konkretnom slučaju tužitelj nije tražio ponavljanje postupka nakon pravomoćnosti rješenja o nasljeđivanju niti u parnici može ostvarivati svoja prava u odnosu na vraćanje dara i ostvarivanja svojih prava zbog povrede nužnog dijela jer se o takvom pravu može raspravljati samo u ostavinskom postupku, a koje pravno shvaćanje je izneseno i u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske pod poslovnim brojem Rev-1114/2018 povodom revizije u predmetu kojeg navodi sud prvog stupnja protiv presude ovog suda pod poslovnim brojem Gž-172/2016 od 9. ožujka 2018.

16. Sud prvog stupnja nije počinio niti jednu bitnu povredu odredaba parničnog postupka, a niti povrede koje navodi tužitelj a činjenično stanje je u cijelosti pravilno utvrđeno i pravilno je primijenjeno materijalno pravo kada je utvrđeno da navedeni sporni iznos ne predstavlja ostavinsku imovinu jer da tužitelju temeljem nasljedstva ne pripada novčani iznos koji je predmetom tužbenog zahtjeva i postavljenog eventualno kumuliranog tužbenog zahtjeva, a odluka o troškovima parničnog postupka donesena je pravilnom primjenom odredbe čl. 154. st. 1. u vezi čl. 155. ZPP-a.

Poslovni broj

17.Stoga je žalba tuženika odbijena kao neosnovana te presuda suda prvog stupnja u pobijanom dijelu u točkama 1., 2. i 3. izreke potvrđena, te je primjenom čl. 368. st. 1. ZPP-a odlučeno kao u točki I. izreke ove presude.

18. Tužitelju nisu dosuđeni troškovi žalbenog postupka jer nije uspio u žalbenom postupku, pa je stoga primjenom odredbe čl. 166. st. 1. ZPP-a odlučeno kao u točki II. izreke ove presude.

U Rijeci, 10. ožujka 2022.

PREDSJEDNICA VIJEĆA

Dubravka Srečec Fletko