REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske

Broj:Ppž-9131/2021

Zagreb

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sutkinja Mirjane Margetić kao predsjednice vijeća te Anđe Ćorluka i Ivanke Mašić kao članica vijeća, uz sudjelovanje višeg sudskog savjetnika Stanislava Walaszeka kao zapisničara, u prekršajnom predmetu protiv okrivljenog M. S. zbog prekršaja iz članka 43. stavka 1. točke 5. Zakona o nadzoru državne granice („Narodne novine“ broj:83/13. i 27/16.), odlučujući o žalbi okrivljenog M. S. podnesenoj po branitelju I. S. odvjetniku iz P., protiv presude Općinskog suda u Pazinu broj:14. PpJ-341/2020-27 od 6. kolovoza 2021., na sjednici vijeća održanoj 10. ožujka 2022.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba okrivljenog M. S. kao neosnovana i potvrđuje prvostupanjska presuda.

II. Na temelju članka 138. stavka 2. točke 3.c Prekršajnog zakona („Narodne novine“ broj: 107/07., 39/13., 157/13., 110/15., 70/17. i 118/18.) okrivljeni M. S. je obvezan naknaditi paušalni iznos troškova žalbenog postupka u iznosu od 700,00 (sedamsto) kuna u roku 15 dana od primitka ove presude.

Obrazloženje

1. Pobijanom prvostupanjskom presudom Općinskog suda u Pazinu broj:14. PpJ-341/2020-27 od 6. kolovoza 2021. okrivljeni M. S. je proglašen krivim da je, na način činjenično opisan u izreci pobijane presude počinio tri prekršaja iz članka 43. stavka 1. točke 5. Zakona o nadzoru državne granice, činjenično opisanih u točki 1., 2. i 3. izreke pobijane presude, za koje mu je utvrđena novčana kazna od po 2.000,00 kuna za svaki prekršaj te izrečena ukupna novčana kazna na temelju odredbe članka 39. stavka 1. točke 2. Prekršajnog zakona u iznosu od 6.000,00 kuna, koju kaznu je obvezan platiti u roku petnaest dana od pravomoćnosti presude, a ako okrivljenik u tom roku plati dvije trećine izrečene novčane kazne smatrat će se da je novčana kazna plaćena u cjelini sukladno odredbi članka 152. stavka 3. Prekršajnog zakona.

2. Na temelju odredbe članka 139. stavka 3. u svezi sa člankom 138. stavkom 2. točke 2. i 3. i stavka 3. Prekršajnog zakona okrivljenik je dužan platiti troškove prekršajnog postupka u paušalnom iznosu od 500,00 kuna, te na ime putnih troškova svjedoka u iznosu od 28,00 kuna.

3. Protiv te presude okrivljenik je pravodobno podno žalbu putem branitelja zbog bitne povrede odredaba prekršajnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, pogrešne primjene materijalnog prava te predlaže da se žalba prihvati i da se presuda preinači na način da ga se oslobodi od optužbe za radnje opisane u izreci presude ili da se presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, te ukoliko žalbeni sud smatra da je okrivljeni odgovoran na navedene radnje u izreci presude da se presuda preinači u pogledu prekršajne sankcije i okrivljeniku izrekne blaža kazna, odnosno kazna za jedan prekršaj.

4. Žalba nije osnovana.

5. Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske je u smislu odredbe članka 202. stavka 1. Prekršajnog zakona ispitao pobijanu presudu u dijelu u kojem se pobija žalbom, a po službenoj dužnosti je ispitao jesu li presudom počinjene bitne povrede odredaba prekršajnog postupka iz članka 195. stavka 1. točaka 6., 7., 9. i 10. Prekršajnog zakona, jesu li povrijeđene odredbe prekršajnog materijalnog prava na štetu okrivljenika i je li nastupila zastara prekršajnog progona a pritom nije utvrđeno da postoje razlozi zbog kojih okrivljenik pobija prvostupanjsku presudu, a niti su počinjene povrede na koje ovaj Sud sukladno gore navedenoj zakonskoj odredbi pazi po službenoj dužnosti.

6. Žalitelj ističe bitnu povredu odredaba prekršajnog postupka iz članka 195. stavka 2. Prekršajnog zakona navodeći da je prvostupanjski sud nakon što mu je dostavljen izmijenjeni optužni prijedlog ovlaštenog tužitelja trebao izmijenjen i optužni prijedlog odbaciti te postupak dovršiti u odnosu na prekršaj iz članka 42. stavka 1. točke 1. Zakona o nadzoru državne granice. Žalitelj navodi da je za prekršaj iz članka 43. stavka 1. točke 5. Zakona o nadzoru državne granice za koji je proglašen krivim propisana novčana kazna prema kojoj taj prekršaj ulazi u režim obaveznog prekršajnog naloga, a da je odredbom članka 239. stavka 7. Prekršajnog zakona propisano, da će sud odbaciti optužni prijedlog koji je podnesen za takve prekršaje umjesto izdavanja obaveznog prekršajnog naloga te sukladno navedenom da je prvostupanjski sud trebao postupiti jer se radi o imperativnoj odredbi.

6.1. Međutim, po ocjeni ovog Suda neosnovano okrivljenik smatra da je prvostupanjski sud, nakon što je ovlašteni tužitelj izmijenio optužbu i okrivljeniku stavio na teret prekršaj iz članka 43. stavka 1. točke 5. Zakona o nadzoru državne granice trebao primijeniti odredbu članka 239. stavka 7. Prekršajnog zakona. Ovo iz razloga što se odredba članka 239. stavka 7. Prekršajnog zakona, kako to jasno proizlazi iz njenog sadržaja odnosi na procesne situacije kada prekršajni postupak za prekršaje koje ulaze u procesni režim obaveznog prekršajnog naloga bude pokrenut izdavanjem obaveznog prekršajnog naloga, a što u ovom konkretnom predmetu nije slučaj. Prekršajni postupak je u ovom predmetu pokrenut izdavanjem prekršajnog naloga za prekršaj iz članka 42. stavka 1. točke 1. Zakona o nadzoru državne granice, koji ne ulazi u procesni režim obaveznog prekršajnog naloga, a nakon što je prekršajni postupak pokrenut, ovlašteni tužitelj ima pravo izmijeniti optužbu bez ikakvog ograničenja, pa tako što je i slučaj u ovom prekršajnom postupku optužbu može izmijeniti na način da se okrivljeniku stavlja na teret djelo koje je za okrivljenika blaže i za koje bi da je djelo bilo predmet optužbe, kojim se pokretao prekršajni postupak bio obvezan izdati obvezni prekršajni nalog.

7. Slijedom navedenog, budući da je do izmjene optužbe za prekršaj za koji je ovlašteni tužitelj obvezan izdati prekršajni nalog došlo nakon što je prekršajni postupak već pokrenut, prvostupanjski sud nije bio obvezan postupiti u smislu odredbe članka 239. stavka 7. Prekršajnog zakona kako to neosnovano smatra okrivljenik.

8. Nadalje, nije u pravu okrivljenik kada ističe da je počinjena bitna povreda odredaba prekršajnog postupka iz članka 195. stavka 1. točke 11. Prekršajnog zakona jer po ocjeni ovog Suda prvostupanjski sud je nakon detaljnog iznošenja dokaznog materijala vrlo jasno, okolnosno i bez proturječja obrazložio odlučne činjenice koje je uzeo dokazanim pri čemu je po ocjeni ovog Suda dao analizu i ocjenu svih provedenih dokaza na temelju kojih je došlo do zaključka o počinjenom prekršaju i prekršajnoj odgovornosti okrivljenika, dakle presuda sadrži sve potrebne razloge o odlučnim činjenicama te su isti jasni i nisu proturječni.

9. Naime, žalitelj navodi da presuda nema razloga o odlučnim činjenicama i da nije utvrđeno, da se okrivljenik nalazio u plovilu u ulozi zapovjednika plovila te da je u tom svojstvu uplovio sa plovilom u teritorijalno more Republike Hrvatske, da se na plovilu nalazi putnici, da je plovilo registrirano za prijevoz putnika, da kao kapetan zapovjednik plovila u roku 24 sata prije uplovljavanja u luku RH ili ispovljavanja iz iste nije sačinio i predao popise posade i putnika i dr., te da za navedene odlučne činjenice zakonskog opisa prekršaja, nema razloga o presudi pošto zakonski opis prekršaja nije niti naveden u izreci presude, dok iz navedenih odredbi priloga VI. točaka 3., 2., 1. Zakonika o Schengenskim granicama koji sud u cijelosti citira u obrazloženju presude (točka 10.) sasvim jasno proizlazi da se te odredbe niti ne odnose na ribarska plovila nego na plovila – brodove u međunarodnom pomorskom prometu putnika koja dolaze iz inozemstva u luke članice te da nije utvrđeno da je plovilo okrivljenika uopće uplovilo u bilo koju luku, niti imalo takvu namjeru.

10. Međutim, okrivljeniku se stavlja na teret prekršaj iz Zakona o nadzoru državne granice čiji je zaštitni objekt zaštita državne granice, u konkretnim slučajevima radi se o državnoj granici Republike Hrvatske na moru. Odredbe Pomorskog zakonika („Narodne novine“ broj:181/04, 76/07, 146/08, 61/11, 56/13, 26/15. i 17/19.) sukladno odredbi članka 1. stavak 2. citiranog Zakona se primjenjuju na plovne objekte koji se nalaze ili plove između ostalog i u teritorijalnom moru Republike Hrvatske, o čemu se konkretno radi, a odredbama članka 5. i 17. Pomorskog zakonika propisano je da se pretpostavlja, dok se ne dokaže suprotno, da je korisnik brodice, u ovom predmetu plovilo je brodica naziva „R.“, osoba koja je upisniku brodova upisana kao vlasnik. Istom odredbom je propisano, da se na korisnika brodice na odgovarajući način primjenjuju odredbe Pomorskog zakonika o brodaru, a pojam brodara je određen člankom 5. i 6. Pomorskog zakonika, pretpostavlja se, da dok se ne dokaže suprotno, da je brodar osoba koja je u upisnik brodova upisana kao vlasnik broda, a prema članku 145. Pomorskog zakonika posadom i svim drugim osobama na brodu zapovijeda zapovjednik broda kojega imenuje i razrješuje brodar, dakle vlasnik broda, odnosno brodice.

11. Slijedom navedenog, u situacijama u kojima je vlasnik broda, ne imenuje zapovjednika, pretpostavlja se da je vlasnik broda odnosno brodice zapovjednik.

12. U ovom prekršajnom postupku je nesporno da je okrivljeni M. S. zapovjednik i vlasnik plovila (brodice) „R.“ registarskih oznaka xxx zastave Republike Slovenije, a što nesporno proizlazi iz E-upisa registara plovila Republike Slovenije, a navedenu činjenicu okrivljenik nije niti osporavao u obrani niti u žalbi. S obzirom da okrivljenik tijekom dokaznog postupka nije tvrdio da je zapovjedništvo svojim plovilom prenio na neku drugu osobe, nedvojbeno je da je upravo okrivljenik kao vlasnik predmetnog plovila (brodice) zapovjednik istog, a kako je to pravilno i osnovano zaključio prvostupanjski sud. Okolnost je li okrivljenik kao zapovjednik plovila registarske oznake xxx naziva „R.“ zastave Republike Slovenije bio na plovilu u inkriminiranim prilikama ili nije bio (a što bi, u slučaju da nije bio eventualno podlijegao o kažnjavanju za neko drugo kažnjivo djelo), nije predmet utvrđivanja u ovom prekršajnom postupku, niti ta činjenica utječe na okrivljenikovo svojstvo zapovjednika predmetnog plovila čiji je vlasnik.

13. Povezujući žalbenu osnovu povrede materijalnog prekršajnog prava te bitne povrede odredaba prekršajnog postupka, žalitelj navodi da je prvostupanjski sud povrijedio materijalno pravo na štetu okrivljenika te da je počinio bitnu povredu iz članka 195. stavka 1. točke 11. Prekršajnog zakona obzirom da presuda nema razloga o odlučnim činjenicama, već su razlozi nejasni i u znatnom dijelu u proturječju, međusobno kao i u izreci presude, te da je izreka presuda proturječna sama sebi navodeći i analizirajući prilog VI. točaka 3., 2., 1. Zakonika o Schengenskim granicama koja je u pobijanoj presudi navedena u zakonskom obilježju prekršaja, te ističe kako u činjeničnom opisu djela nije obuhvaćen cijeli sadržaj priloga VI. točaka 3., 2., 1. Zakonika o Schengenskim granicama.

14. Međutim, po ocjeni ovog Suda pogrešno okrivljenik smatra da je prilog VI. točaka 3., 2., 1. Zakonika o Schengenskim granicama blanketna norma za ostvarenje prekršaja iz članka 43. stavak 1. točka 5. Zakona o nadzoru državne granice. S obzirom da odredba članka 43. stavka 1. točke 5. Zakona o nadzoru državne granice jasno propisuje da se navedenom zakonskom odredbom sankcionira, radi se dakle o imperativnom djelu, a ne blanketnoj normi, zbog čega ista ne treba biti dio činjeničnog opisa prekršaja iz članka 43. stavak 1. točke 5. Zakona o nadzoru državne granice kako to neosnovano smatra okrivljenik, a ponašanje okrivljenika činjenično opisano u izreci pobijane presude u potpunosti ispunjava sva zakonska obilježja prekršaja iz članka 43. stavka 1. točke 5. Zakona o nadzoru državne granice zbog čega žalbeni navodi nisu doveli u sumnju pravilnost i zakonitost prvostupanjske odluke u pobijanom dijelu.

15. Nadalje, okrivljenik se u žalbi poziva na 10 odredbe Zakonu o morskom ribarstvu te u bitnom navodi da niti za jedan prekršaj nije bilo utvrđeno da se on nalazio na brodu pa da on ne može biti kriv za prekršaje koji mu se stavlja na teret. Međutim, okrivljenik je u ovom predmetu proglašen krivim zbog prekršaja iz članka 43. stavka 1. točke 5. Zakona o nadzoru državne granice, a ne zbog prekršaja iz Zakona o morskom ribarstvu, a naprijed je već obrazloženo zbog kojih razloga je ovaj Sud prihvatio zaključke prvostupanjskog suda u odnosu na krivnju žalitelja zbog prekršaja iz primijenjene odredbe zakona, pa ovaj Sud zaključuje da nema potrebe odgovarati na žalbene razloge okrivljenika koji se odnose na Zakon o morskom ribarstvu.

16. Neosnovani su žalbeni navodi okrivljenika u kojima ističe da se u konkretnim slučajevima radi o graničnim incidentima, a ne o prekršaju iz članka 43. stavka 1. točke 5. Zakona o nadzoru državne granice. Naime, kako to jasno proizlazi iz odredbe članka 35. stavka 2. Zakona o nadzoru državne granice, počinitelj graničnih incidenata mogu biti samo službena, državna i lokalna tijela susjednih država, a ovaj prekršajni postupak se vodi protiv okrivljenika M. S. koji nema svojstvo službenika državnog ili lokalnog tijela Republike Slovenije.

17. Nadalje, pravilno žalitelj ističe da je u dokaznom postupku utvrđeno da su kod počinjenja prekršaja za koji je okrivljenik proglašen krivim policijski službenici Republike Slovenije patrolnim brodom onemogućavali policijskim službenicima Republike Hrvatske pristup plovilu, a to po ocjeni ovog Suda ne mora značiti da inkriminirani događaj u odnosu na žalitelja ima karakter graničnog incidenta jer su policijski službenici Republike Slovenije postupali upravo zbog prethodne radnje okrivljenika, a jesu li u radnjama policijskih službenika Republike Slovenije ostvareni elementi graničnog incidenata nije predmet ovog prekršajnog postupka.

18. Žalitelj ističe da postoje okolnosti koje isključuju krivnju jer da je bio u zabludi o protupravnosti prekršaja, ističući notorne činjenice u vezi utvrđivanja crte razgraničenja Republike Slovenije i Republike Hrvatske u akvatoriju Piranskog zaljeva, odnosno Savudrijske vale. Međutim, po ocjeni ovog Suda prvostupanjski sud se pravilno pozvao na zakonske odluke Sabora Republike Hrvatske kojima je Vlada Republike Hrvatske obvezana da pokrene postupak za prestanak Sporazuma o arbitraži između Vlade Republike Hrvatske i Vlade Republike Slovenije, te otklonio navode obrane okrivljenika koji se sada ponavljaju u žalbi.

19. Naime, Vlada Republike Hrvatske je 30. srpnja 2015. pokrenula postupak za prestanak Sporazuma o arbitraži između Vlade Republike Hrvatske i Vlade Republike Slovenije koji je potpisan 4. studenog 2009. u Stockholmu, a na snazi je od 29. studenog 2010. zbog povrede odredaba Sporazuma od strane Republike Slovenije koje su bitne za ostvarenje predmeta i svrhe predmetnog Sporazuma, te je Vlada Republike Hrvatske provela zaključak Hrvatskog Sabora kojim je izglasan izlazak iz predmetne arbitraže. Navedenim postupkom su se stekli uvjeti za prestanak Sporazuma sukladno pravilima međunarodnih prava, dakle Republika Hrvatska je od upućivanja prosvjedne note prestala primjenjivati Sporazum o arbitraži između Vlade Republike Hrvatske i Vlade Republike Slovenije potpisan 4. studenog 2009., i takva odluka Vlade Republike Hrvatske obvezuje ovaj Sud. Nadalje, sukladno točki 4. Deklaracije o stanju međudržavnih odnosa Republike Hrvatske i Republike Slovenije (NN broj 32/99) prilikom utvrđivanja granične crte na moru između teritorijalnih mora dvije država, hrvatski predstavnici su dužni zastupati stajališta u skladu s odredbom članka 2. Međunarodne konvencije o pravu mora iz 1982. čije su potpisnice i Republika Hrvatska i Republika Slovenija, odnosno zauzimali su se da granična crta na moru u Piranskom moru bude utvrđena po kriteriju akvi distance (jednake udaljenosti od obale) sredinom zaljeva, a dok se ta crta na moru ne utvrdi obalne države će se dužne uzdržavati od bilo kakvih oblika vršenja vlasti preko središnje crte na moru, u zaljevu. Dakle teritorijalno more Republike Slovenije prema Konvenciji budući da nije postignut dogovor između Republike Hrvatske i Republike Slovenije, završava se na crti sredine u Savudrijskoj vali, a kako slovensko teritorijalno more ne dolazi do otvorenog mora to jest međunarodnih voda u Jadranu te nikakvim izmjenama Pomorskog zakonika Republika Slovenija ne može steći ono što joj ne dopušta međunarodno pravo mora.

20. Slijedom navedenog nema dvojbe da se pozicija na kojima plovilo registarske oznake xxx naziva „R.“ zastave Republike Slovenije zatečeno od strane policijskih službenika Republike Hrvatske, a koordinate svih pozicija su tijekom dokaznog postupka nedvojbeno utvrđene (iste su zabilježene radarom i utvrđene vizualnim osmatranjem policijskih službenika), a niti okrivljenik ih ne osporava, nalaze u teritorijalnom moru Republike Hrvatske te u navedenom smislu neosnovani su žalbeni navodi kojima se ističe da postoje okolnosti koje isključuju krivnju žalitelja, odnosno da je bio u zabludi o protupravnosti prekršaja.

21. Nadalje, kao što je već naprijed navedeno u vezi pitanja utvrđivanja crte razgraničenja između Republike Hrvatske i Republike Slovenije u akvatoriju Piranskog zaljeva, odnosno Savudrijske vale, radi se o opće poznatim činjenicama, odnosno notornim činjenicama koji je okrivljenik kao vlasnik plovila koji je uplovio u teritorijalno more Republike Hrvatske i te kako morao biti svjestan da je osim toga okrivljenik imao pratnju patrolnog broda policijskih službenika Republike Slovenije, pa ne proizlazi da bi bio u zabludi zbog protupravnosti prekršaja.

22. Dakle, po ocjeni ovog Suda prvostupanjski sud je točno utvrdio činjenično stanje, budući da je provedenih dokaza nedvojbeno proizlazi da je okrivljenik uplovio u teritorijalno more Republike Hrvatske, a da nije obavio graničnu kontrolu, a što proizlazi iz svih provedenih dokaza, te svjedočkih iskaza pomorskih policijskih službenika Ž. G. i G. Đ., a prvostupanjski sud je reproducirao i snimku na Cd-u koja prileže spisu, te je prvostupanjski sud odluku o krivnji valjano i argumentirano obrazložio, koje je razloge u cjelini prihvatio i ovaj Sud. Navodi žalbe nisu doveli u sumnju činjenično stanje utvrđeno u prvostupanjskom postupku, ju je prvostupanjski sud je analizom i ocjenom svjedočkog iskaza te svih provedenih dokaza pravilno zaključio da se žalitelj ponašao na način kako je to navedeno u izreci prvostupanjske presude, i na taj način ostvario zakonsko obilježje prekršaja iz članka 43. stavka 1. točke 5. Zakona o nadzoru državne granice.

23. Nadalje, ispitujući odluku o izrečenoj ukupnoj novčanoj kazni od 6.000,00 kuna ovaj Sud je zaključio da je okrivljeniku za počinjeni prekršaj izrečena novčana kazna koja nije previsoka jer za počinjeni prekršaj propisana novčana kazna u iznosu od 1.000,00 do 5.000,00 kuna, a okrivljeniku su utvrđene novčane kazne za svaki prekršaj bliže posebnom minimumu zakonom propisane kazne, te ovaj Sud zaključuje da se nisu stekli uvjeti za preinaku izrečene novčane kazne na blažu i da će se izrečenom kaznom ostvariti svrha kažnjavanja iz članka 6. i članka 32. Prekršajnog zakona.

24. Nadalje, okrivljenik je obvezan na naknadu troškova žalbenog postupka iz članka 138. stavka 2. točke 3.c Prekršajnog zakona u iznosu od 700,00 kuna, a paušalna svota je određena u skladu sa člankom 138. stavkom 3. Prekršajnog zakona, te u okvirima propisanim Rješenjem o određivanju paušalnog iznosa za troškove prekršajnog postupka („Narodne novine“ broj:18/13.), kojim rješenje je propisan opći okvir paušalne svote od 100,00 do 5.000,00 kuna, a imajući u vidu složenost i trajanje žalbenog postupka.

25. Zbog navedenih razloga trebalo je u smislu odredbe članka 205. Prekršajnog zakona odlučiti kao u točki I. izreke ove presude.

U Zagrebu, 10. ožujka 2022.

Zapisničar:

Predsjednica vijeća:

Stanislav Walaszek v.r.

Mirjana Margetić v.r.

Presuda se dostavlja Općinskom sudu u Pazinu u 5 ovjerenih prijepisa: za spis, okrivljenika, branitelja i tužitelja.