REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revd 4457/2021-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Mirjane Magud predsjednice vijeća, Đura Sesse člana vijeća i suca izvjestitelja i Ljiljane Hrastinski Jurčec članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja GG OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], kojeg zastupa punomoćnik Davor Jelić, odvjetnik u Zagrebu, protiv prvotuženika SG iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Darko Vrbanac, odvjetnik u Puli i drugotuženika Hrvatske osiguravajuće kuće d.d. iz Zagreba, Capraška 6, OIB: 00432869176, kojeg zastupaju punomoćnici, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Olujić, Pezić i partneri d.o.o. u Zagrebu, radi naknade štete, odlučujući o prijedlozima za dopuštenje revizije tužitelja, prvotuženika i drugotuženika protiv presude Županijskog suda u Zadru poslovni broj Gž-187/2021-2 od 9. ožujka 2021., kojom je djelomično potvrđena i djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Puli-Pola poslovni broj P-1472/2013-210 od 24. prosinca 2020., u sjednici održanoj 9. ožujka 2022.,

r i j e š i o  j e :

I. Prijedlog za dopuštenje revizije tužitelja GG, odbacuje se.

II. Prijedlog za dopuštenje revizija prvotuženika SG, odbacuje se.

III. Prijedlog za dopuštenje revizije drugotuženika Hrvatske osiguravajuće kuće d.d., odbacuje se.

Obrazloženje

1. Presudom suda drugog stupnja pod točkom 1. izreke djelomično je potvrđena (u dijelu kojim je tuženicima naloženo da tužitelju solidarno isplate iznos 78.097,53 kn sa zateznim kamatama pobliže navedenim pod točkom 1. izreke drugostupanjske presude) i djelomično preinačena prvostupanjska presuda i odbijen tužbeni zahtjev (u dijelu kojim je zatražena solidarna isplata iznosa 33.470,37 kn), dok je pod točkom 2. izreke preinačena odluka o trošku na način da je određeno da su tuženici dužni solidarno tužitelju nadoknaditi trošak parničnog postupka umjesto iznosa od 70.572,67 kn u iznosu od 20.233,77 kn.

2. Presudom suda prvog stupnja naloženo je tuženicima da tužitelju solidarno isplate naknadu štete u iznosu od 111.567,90 kn zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku na pojedine iznose (pobliže navedene u izreci prvostupanjske presude) od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate, kao i da mu naknade trošak parničnog postupka u iznosu 70.572,67 kn.

U odnosu na prijedlog za dopuštenje revizije tužitelja:

3. Protiv navedene drugostupanjske presude (u dijelu kojim je preinačena prvostupanjska presuda i odbijen tužbeni zahtjev) tužitelj je podnio prijedlog za dopuštenje revizije u kojem predlaže da se dopusti revizija radi postavljenih pitanja kako slijedi:

1. Da li radnik koji je pretrpio ozljedu na radu i nesposoban je za rad ima pravo na onaj iznos terenskog dodatka (izgubljenu zaradu) koji je umanjen za iznos (besplatnog) toplog obroka na radilištu sukladno toč.2.2. priloga III/6. Pravilnika o radu poslodavca, ako nije imao povećane troškove za vrijeme rada na terenu?

2. Da li se izgubljenom zaradom može smatrati cjelokupan iznos terenskog dodatka, ako je isti radniku već bio umanjen za iznos besplatnog toplog obroka na radilištu sukladno toč. 2.2. priloga III/6 Pravilnika o radu poslodavca, te ako radnik nije imao povećane troškove za vrijeme rada na terenu?

4. Na prijedlog za dopuštenje revizije tužitelja nije odgovoreno.

5. Postupajući prema odredbama čl. 385., čl. 385.a i čl. 387. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 57/11., 148/11. - proč. tekst, 25/13., 28/13., 89/14. i 70/19. - dalje: ZPP) ocijenjeno je da postavljena pitanja tužitelja nemaju značaj pitanja koja bi bila važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu, jer je riječ o pitanjima kod kojih odgovor na ista ovisi o činjeničnim utvrđenjima i okolnostima svakog konkretnog slučaja.

5.1. Osim toga niti odluke na koje se tužitelj pozvao dajući značaj važnosti tim pitanjima, ne daju važnost istima, jer u odlukama na koje se tužitelj pozvao nije izraženo pravno shvaćanje koje bi bilo u suprotnosti s izraženim pravnim shvaćanjem na kojem se temelji pobijana presuda. Stoga tužitelj nije izložio valjane razloge važnosti navedenih pitanja.

6. Zbog navedenog je na temelju odredbe čl. 387. st. 5. ZPP odlučeno kao pod točkom I. izreke ovog rješenja.

U odnosu na prijedlog za dopuštenje revizije prvotuženika:

7. Prvotuženik je podnio prijedlog za dopuštenje revizije protiv navedene drugostupanjske presude u dijelu u kojem je potvrđena prvostupanjska presuda. U prijedlogu za dopuštenje revizije prvotuženik predlaže da se dopusti revizija radi sljedećih postavljenih pitanja:

1. Može li se sadašnja-nova drugačija pravna praksa glede pravnog pitanja mogućnosti utuženja naknade štete na ime uštede terenskog dodatka danas stavljati na teret odvjetniku da je počinio propuste u radu i da je odgovoran za štetu u svezi ranijeg postupka kada takvog pravnog stava suda još nije bilo, time što je u ranijem postupku odvjetnik zastupao tužitelja shodno tadašnjoj praksi koja konkretno nije priznavala mogućnost utuženja uštede terenskog dodatka, odnosno može li promjena pravne prakse glede pravnog pitanja biti osnova za utvrđenje propusta u radu odvjetnika i time osnova za njegovu odgovornost za štetu?

2. Je li odvjetnik prilikom zastupanja vezan činjeničnim navodima svoje stranke, te može li odgovarati za naknadu štete glede ishoda spora ukoliko se utvrdi da ti činjenični navodi nisu točni ili se ne mogu dokazati?

3. Je li odvjetnik odštetno odgovoran stranci za naknadu štete s osnova propusta prilikom zastupanja ukoliko u prvotnom postupku kao zastupnik stranke nije predložio dokaze glede činjenice koju sud u postupku stranke prema odvjetniku radi naknade štete smatra notornom i u obrazloženju presude temeljem te notorne činjenice usvaja visinu tužbenog zahtjeva za naknadu štete stranke prema odvjetniku kao iznos koji bi stranka u ranijem postupku da je odvjetnik dokazao navedene notorne činjenice?

4. Može li tuženik pasti u zakašnjenje prije nego li je eventualno štetna radnja/propust počinjena?

5. Što je osnovni kriterij za isplatu terenskog dodatka-dali prebivalište tužitelja ili pak sjedište poslodavca. Budući po definiciji isti služi za pokriće troškova prijevoza, smještaja i prehrane radnika, a što ih radnik ima zbog rada na terenu, što se smatra terenom?

6. Je li sud ovlašten temeljem iste dokazne građe donijeti drugačiju odluku od one donesene u parnici koja je prethodila ovome sporu i u kojoj je donesena pravomoćna presuda i za različiti pravni stav sudova „teretiti” odvjetnika da je postupao s grubom nepažnjom?

7. Na kome je teret dokaza uzročno posljedične veze između štete koju tužitelj potražuje i za koju tvrdi da je nastala odvjetničkom pogreškom i uspjeha u sporu koji je prethodio ovome postupku da takove navodne pogreške nije bilo tj. je li bez utvrđivanja jasne uzročno posljedične veze moguće obvezati odvjetnika/njegova osiguratelja na nadoknadu štete? Da li se može uspostaviti odgovornost za štetu bez utvrđenja uzročne veze i same štete?

8. Na prijedlog za dopuštenje revizije prvotuženika nije odgovoreno.

9. Postupajući prema odredbama čl. 385., čl. 385.a i čl. 387. ZPP ocijenjeno je da drugo, treće, četvrto i peto postavljena pitanja prvotuženika nemaju značaj pitanja koja bi bila važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu, jer odgovor na ta postavljena pitanja ovisi o činjeničnim utvrđenjima i posebnim okolnostima svakog konkretnog slučaja, a u odnosu na četvrto pitanje odgovor na isto ovisi o posebnim okolnostima svakog konkretnog slučaja i o vrsti štete.

9.1. Nadalje, u odnosu na prvo pitanje valja reći da s obzirom da tužitelj tim pitanjem polazi od činjenica koje nisu utvrđene (da se izmijenila pravna praksa glede pravnog pitanja mogućnosti utuženja naknade štete na ime uštede terenskog dodatka u odnosu na raniju praksu koja da je postojala u ranijem postupku gdje je punomoćnik zastupao tužitelja, a koja da nije priznavala mogućnost utuženja takve štete), to o odgovoru na ovo pitanje ne ovisi odluka o sporu.

9.2. U odnosu na šesto postavljeno valja reći da se to pitanje odnosi isključivo na konkretan spor, te je isto upravljeno na osporavanje činjeničnih utvrđenja sudova nižeg stupnja, slijedom čega šesto postavljeno pitanje nije pitanje koje bi bilo važno za jedinstvenu primjenu prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni.

9.3. Nadalje, u odnosu na sedmo postavljeno pitanje valja reći da to pitanje nije važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu. To stoga što odgovor na to pitanje ovisi o okolnostima svakog konkretnog slučaja te primjene odredbe čl. 1045. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 53/91., 73/91., 111/93., 3/94., 7/96., 91/96., 112/99. i 88/01.), a koja zakonska odredba je jasna i nedvosmislena, te ne ostavlja prostora za drugačije tumačenje.

9.4. Osim toga, valja reći da u odnosu na drugo, treće, peto i šesto postavljeno pitanje prvotuženik nije određeno izložio razloge zbog kojih smatra da su navedena pitanja važna u smislu odredbe čl. 385.a st. 1. ZPP, u odnosu na prvo, četvrto i sedmo postavljeno pitanje nije izložio odgovarajuće razloge važnosti, s obzirom da se u odnosu na četvrto i sedmo postavljeno pitanje pozvao na odluke koje nisu donesene u usporedivoj činjeničnoj i pravnoj situaciji, dok se u odnosu na prvo postavljeno pitanje pozvao na odluke u kojima nije izraženo suprotno pravno shvaćanje od pravnog shvaćanja izraženog u pobijanoj odluci.

10. Zbog navedenog je na temelju odredbe čl. 387. st. 5. ZPP odlučeno kao pod točkom II. izreke ovog rješenja.

U odnosu na prijedlog za dopuštenje revizije drugotuženika:

11. Drugotuženik je podnio prijedlog za dopuštenje revizije protiv navedene drugostupanjske presude u dijelu u kojem je potvrđena prvostupanjska presuda. U prijedlogu za dopuštenje revizije drugotuženik predlaže da se dopusti revizija radi sljedećih postavljenih pitanja:

1. Da li tuženici (bivši punomoćnik i osiguratelj) mogu pasti u zakašnjenje prije nego li je eventualna štetna radnja/propust počinjena i prije nego li je ikakva eventualna šteta nastala te prije no što je osiguratelj uopće dobio obavijest o nastanku štete... budući je

a) čl. 29. ZOO-a propisano...dužnik koji zakasni s ispunjenjem novčane obveze... b) čl. 1086. ZOO-a... obveza naknade štete smatra se dospjelom od trenutka nastanka štete...

c) čl. 943. ZOO-a kojim je propisano kada je osiguratelj dužan ispuniti svoju obvezu, te je štoviše

d) čl. 943.st.4. ZOO-a jasno propisano da ukoliko osiguratelj ne ispuni svoju obvezu u tim rokovima, duguje i zakonske kamate od dana primitka obavijesti e) a budući ovom tužbom tužitelj potražuje izmaknu korist iz čl. 1046. ZOO-a a čija se visina sukladno čl. 1089. st. 3. ZOO utvrđuje na način da se uzima dobitak koji se mogao osnovano očekivati a čije je ostvarenje spriječeno štetnikovom radnjom ili propuštanjem.

Dakle, pitanje je kada osiguratelj dolazi u zakašnjenje s ispunjenjem svoje ugovorne obveze plaćanja naknade iz ugovora o osiguranju, odnosno kada počinju teći zatezne kamate u slučaju zakašnjenja s ispunjenjem te obveze?

2. Što je osnovni kriterij za isplatu terenskog dodatka-da li prebivalište tužitelja ili pak sjedište poslodavca. Budući po definiciji isti služi za pokriće troškova prijevoza, smještaja i prehrane radnika, a što ih radnik ima zbog rada na terenu, što se smatra terenom? Budući svrha i smisao terenskog dodatka nije zarada radnika (jer bi tada bio oporeziv) već služi za pokriće uvećanih troškova kojima je radnik izložen (i stoga nije oporeziv) da li sud može temeljem slobodne ocjene zaključivati o tome da li on pripada radniku i u kojem iznosu bi radnik uštedio njegov dio?

3. Je li sud ovlašten temeljem iste dokazne građe donijeti drugačiju odluku od one donesene u parnici koja je prethodila ovome sporu i u kojoj je donesena pravomoćna presuda i za različiti pravni stav sudova „teretiti” odvjetnika da je postupao s grubom nepažnjom?

4. Na kome je teret dokaza uzročno posljedične veze između štete koju tužitelj potražuje i za koju tvrdi da je nastala odvjetničkom pogreškom i uspjeha u sporu koji je prethodio ovome postupku da takove navodne pogreške nije bilo tj. jeli bez utvrđivanja jasne uzročno posljedične veze moguće obvezati odvjetnika/njegova osiguratelja na nadoknadu štete? Dali se može uspostaviti odgovornost za štetu bez utvrđenja uzročne veze i same štete?

12. Na prijedlog za dopuštenje revizije prvotuženika nije odgovoreno.

13. Postupajući prema odredbama čl. 385., čl. 385.a i čl. 387. ZPP ocijenjeno je da prvo postavljeno pitanje u prijedlogu za dopuštenje revizije drugotuženika nema značaj pitanja koje bi bilo važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu, jer odgovor na to pitanje ovisi o posebnim okolnostima svakog konkretnog slučaja i o vrsti štete.

13.1. Nadalje, u odnosu na drugo i četvrto postavljena pitanja valja reći da ista nisu važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu jer odgovor na drugo postavljeno pitanje ovisi o činjeničnim utvrđenjima i posebnim okolnostima svakog konkretnog slučaja, a u odnosu na četvrto postavljeno pitanje odgovor na to pitanje ovisi o okolnostima svakog konkretnog slučaja te primjene odredbe čl. 1045. st. 1. ZOO-a, a koja zakonska odredba je jasna i nedvosmislena, te ne ostavlja prostora za drugačije tumačenje.

13.2. U odnosu na treće postavljeno valja reći da se to pitanje odnosi isključivo na konkretan spor, te je isto upravljeno na osporavanje činjeničnih utvrđenja sudova nižeg stupnja, slijedom čega treće postavljeno pitanje nije pitanje koje bi bilo važno za jedinstvenu primjenu prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni.

13.3. Osim toga, valja reći da u odnosu na drugo i treće postavljeno pitanje drugotuženik nije određeno izložio razloge zbog kojih smatra da su navedena pitanja važna u smislu odredbe čl. 385.a st. 1. ZPP, dok u odnosu na prvo i četvrto postavljeno pitanje nije izložio odgovarajuće razloge važnosti, s obzirom da se u odnosu na drugo i četvrto postavljeno pitanje pozvao na odluke koje nisu donesene u usporedivoj činjeničnoj i pravnoj situaciji.

14. Slijedom navedenog, valjalo je na temelju odredbe čl. 387. st. 5. ZPP riješiti kao pod točkom III. izreke ovog rješenja.

Zagreb, 9. ožujka 2022.

Predsjednica vijeća:

Mirjana Magud