REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Revx 1038/2015-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
I
R J E Š E N J E
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Glušića predsjednika vijeća, Željka Pajalića člana vijeća i suca izvjestitelja, Renate Šantek članice vijeća, Željka Šarića člana vijeća i mr.sc. Igora Periše člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja AK, A iz [adresa], kojeg zastupa punomoćnik Ante Kukoč, odvjetnik u Splitu, protiv tuženika GRUPA GAVA d.o.o. Zadar, Bianchija 2, kojeg zastupa punomoćnik Josip Anzulović-Mirošević, odvjetnik u Supetru, radi uklanjanja i naknade štete, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Splitu broj Gžx-533/14 od 11. lipnja 2015., kojom je potvrđena presuda i rješenje Općinskog suda u Supetru, broj P-597/05 od 31. ožujka 2014., koje je rješenje dopunjeno rješenjem istog suda pod istim brojem od 29. travnja 2014., u sjednici održanoj 9. ožujka 2022.,
p r e s u d i o j e:
Revizija tužitelja odbija se kao neosnovana.
r i j e š i o j e:
Revizija tužitelja podnesena protiv drugostupanjske odluke o troškovima postupka odbacuje se kao nedopuštena.
Obrazloženje
1. Prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev kojim je tražio da se obveže tuženika da u roku od 15 dana ukloni dvije željezne rampe postavljene na javnom putu označenom kao čest. zem. [katastarska čestica], k. o. [katastarska općina] i baš na onom dijelu toga puta u skici vještva ing. Geod. ŠK, [adresa], 21.02.2008. označenog slovima A i B, jer će u protivnom to biti ovlašten učiniti tužitelj na trošak i rizik tuženika, pak se nalaže tuženiku da se ubuduće kloni ovakve ili slične radnje sve pod prijetnjom ovrhe (točka I.1. izreke). Istom presudom odbijen je i zahtjev kojim je tražio da se obveže tuženik da u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe, na ime naknade štete isplatiti tužitelju iznos u kunskoj protuvrijednosti 60.095,48 EUR-a, obračunat po prodajnom deviznom tečaju HNB koji vrijedi na dan isplate zajedno sa kamatama u visini kamata koje na navedeni iznos plaćaju poslovne banke u mjestu ispunjenja obveze na devizne štedne uloge po viđenju, koje kamate teku od 1. siječnja 2006. godine do 31. prosinca 2007. godine teku po stopi od 15% godišnje, od 1. siječnja 2008. godine do 30. lipnja 2011. godine po stopi od 14% godišnje a od 1. srpnja 2011. godine pa do isplate teku po stopi od 12% godišnje, a u slučaju promjene stopa zateznih kamata, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske Narodne Banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5% postotnih poena (točka I.2. izreke). Također je odbijen i tužiteljev zahtjev da se obveže tuženika da mu u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe naknadi troškove ovog postupka zajedno sa zateznim kamatama na te troškove po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske Narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5% postotnih poena, koje kamate teku od dana presuđenja pa do isplate (točka I.3. izreke).
1.1. Prvostupanjskim rješenjem odbijen je prijedlog za određenje privremene mjere osiguranja novčane tražbine kojom bi se naložilo REIFFEISENBANK AUSTRIJA d.d. da tuženiku ili trećoj osobi po nalogu tuženika uskrati isplatu s tuženikovog računa iznosa u kunskoj protuvrijednosti 60.095,48 EUR-a, obračunato po prodajnom deviznom tečaju HNB koja vrijedi na dan isplate, zajedno s kamatom u visini kamata koje na navedeni iznos plaćaju poslovne banke u mjestu ispunjenja obveze na devizne štedne uloge po viđenju, koje kamate teku od 1. siječnja 2006. godine do 31. prosinca 2007. godine teku po stopi od 15% godišnje, od 1. siječnja 2008. godine do 30. lipnja 2011. godine po stopi od 14% godišnje a od 1. srpnja 2011. godine pa do isplate teku po stopi od 12% godišnje, kao i iznosa troškova ovog postupka u visini od 108,789,26 kn (točka I. izreke).
1.2. Istim rješenjem, koje je dopunjeno (pogrešno naznačeno ispravljeno) rješenjem od 29. travnja 2014. naloženo je tužitelju da tuženiku naknadi parnični trošak u iznosu od 42.500,00 kuna (točka II. izreke).
2. Presudom suda drugog stupnja potvrđena je prvostupanjska odluka.
3. Tužitelj je reviziju protiv drugostupanjske presude izjavio pozivom na odredbu čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 57/11, 148/11 i 25/13 - dalje: ZPP) navodeći da istu podnosi zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka te pogrešne primjene materijalnog prava. Predložio je Vrhovnom sudu Republike Hrvatske reviziju prihvatiti, preinačiti drugostupanjsku presudu i prihvatiti tužbeni zahtjev u cijelosti, podredno ukinuti drugostupanjsku presudu i prvostupanjsku presudu te predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.
4. Na reviziju nije odgovoreno.
5. Revizija nije osnovana.
6. U smislu odredbe čl. 392.a st. 1. ZPP revizijski sud pobijanu drugostupanjsku presudu ispituje samo u dijelu u kojem se pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.
7. Suprotno tvrdnji revidenta, pobijana presuda sadrži pravilno sačinjeno obrazloženje (prema odredbi čl. 375. st. 1. ZPP), s jasnim i provjerljivim razlozima - a budući je njome drugostupanjski sud odgovorio na sve žalbene navode relevantne za odluku o predmetu spora, nije ostvarena bitna povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP.
7.1. Prema tome, nije ostvaren revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka zbog kojeg je revident podnio reviziju.
8. Predmet spora u ovoj parnici je zahtjev da se naloži tuženiku ukloniti dvije željezne rampe postavljene na javnom putu označenom kao čest. zem. [katastarska čestica], k. o. [katastarska općina] na onom dijelu toga puta u skici vještva ing. Geod. ŠK, [adresa], 21.02.2008. označenog slovima A i B, kao i zahtjev kojim tužitelj od tuženika traži isplatu iznosa od 60.095,48 EUR-a zajedno s pripadajućom kamatama.
9. Na temelju utvrđenja da predmetna nekretnina na kojoj tužitelj traži prestanak uznemiravanja od strane tuženika, nije vlasništvo tužitelja, jer je upisana kao općenarodna imovina – put, to je zaključak sudova u postupku da tužitelj koji nije vlasnik iste ne može u ovom slučaju ostvarivati zaštitu prava vlasništva tužbom zbog uznemiravanja, te su tužbeni zahtjev odbili kao neosnovan, pozivom na odredbe čl. 167. st. 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine", broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 153/09 i 143/12 – dalje: ZV).
9.1. Nadalje, u odnosu na preostali dio zahtjeva tužitelja za naknadu štete za koju tvrdi da mu je nastala vraćanjem dvostrukog iznosa kapare i zbog izmakle dobiti, sudovi u postupku iste zahtjeve odbili su kao neosnovane, zaključujući kako tužitelj tijekom postupka nije dokazao osnovanosti istih.
10. Odlučujući o revizijskom razlogu pogrešne primjene materijalnog prava ovaj sud je ocijenio da su prvostupanjski sud i drugostupanjski sud pravilno primijenili materijalno pravo odbivši tužbeni zahtjev kao neosnovan.
10.1. Naime, u okolnostima konkretnog slučaja, a kraj utvrđenja da predmetna nekretnina na kojoj tužitelj traži prestanak uznemiravanja od strane tuženika, nije vlasništvo tužitelja, jer je upisana kao općenarodna imovina – put, to su pravilno sudovi u postupku primijenili materijalno pravo i to odredbe čl. 167. st. 1. ZV te tužbeni zahtjev u tom dijelu odbili kao neosnovan.
10.2. Nadalje, pravilan je i zaključak sudova o neosnovanosti zahtjeva za naknadu štete, s obzirom tužitelj nije dokazao pretpostavke za naknadu štete koje moraju biti kumulativno ispunjene.
10.3. To sve s obzirom na utvrđenje sudova da u predmetnim predugovorima nije bilo regulirano pitanje pristupa na nekretnine koje su označene kao predmet prodaje niti su ugovorne strane vezano uz to pitanje postavljale neke uvjete, kao i da tužitelj nije dostavio niti jedan dokaz o navedenim isplatama na ime dvostruke kapare, a isto tako da nije dostavio dokaze odnosno isprave u vidu zahtjeva za izdavanje kredita ili odluku banke kojim je navodni zahtjev odbijen kao ni pisani trag o tome da je tužitelj sklopio sporazum kojim je dogovorio naknadu dobiti kao hipotekarni jamac.
11. Zbog navedenog je na temelju čl. 393. ZPP revizija tužitelja odbijena kao neosnovana.
12. Revizija tužitelja podnesena protiv drugostupanjske odluke o troškovima parničnog postupka nije dopuštena.
12.1. Odlučujući o dopuštenosti tužiteljeve revizije podnesene protiv drugostupanjskog rješenja kojim je odlučeno o troškovima postupka treba istaknuti da je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 16. studenoga 2015. zauzeto pravno shvaćanje da pravomoćno rješenje o troškovima parničnog postupka nije rješenje protiv kojeg bi bila dopuštena revizija.
12.2. Pri zauzimanju navedenog shvaćanja posebice se imalo na umu da se pod izrazom postupak iz odredbe čl. 400. st. 1. ZPP podrazumijeva samo postupak u odnosu na predmet – meritum spora, da se odredba čl. 400. st. 1. ZPP odnosi samo na rješenja kojima prestaje litispendencija i pravomoćno završava parnični postupak glede predmeta spora, da parnične troškove čine izdaci učinjeni u tijeku ili u povodu postupka (čl. 151. st. 1. ZPP) te da odluka o troškovima parničnog postupka nema značaj rješenja kojim se završava postupak u odnosu na koji bi bila dopuštena revizija iz odredbe čl. 400. st. 1. ZPP. Isto pravno shvaćanje zauzeto je također u odluci ovoga suda broj Rev-1353/11 od 17. studenoga 2015.
12.3. Zbog navedenog je, na temelju odredbe čl. 392. st. 1. ZPP u vezi s čl. 400. st. 1. i st. 3. ZPP revizija tužitelja podnesena protiv drugostupanjskog rješenja kojim je odlučeno o troškovima postupka odbačena kao nedopuštena, pa je odlučeno kao u izreci ovoga rješenja.
Zagreb, 9. ožujka 2022.
Predsjednik vijeća:
Željko Glušić
