Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Poslovni broj Gž-1967/2020-3

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sutkinja, Milene Vukelić Margan, predsjednice vijeća, Ingrid Bučković, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Helene Vlahov Kozomara, članice vijeća, u građansko pravnoj stvari tužitelja EĆ, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupanog po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Špehar & Špehar, Zagreb, protiv tuženica 1. mlt. DĆ, OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po majci i z.z. MĆ, OIB: [osobni identifikacijski broj] i 2. MĆ, OIB: [osobni identifikacijski broj], obje iz [adresa], zastupane po punomoćniku Vedranu Petriću, odvjetniku u Poreču, radi proglašenja ovrhe nedopuštenom, odlučujući o žalbi tuženica podnesenoj protiv presude Općinskog suda u Pazinu, Stalna služba u Poreču- Parenzo, poslovni broj P-897/2019-19 od 2. ožujka 2020., u sjednici održanoj 9. ožujka 2022.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tuženica, kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Pazinu, Stalna služba u Poreču-Parenzo, poslovni broj P-897/2019-19 od 2. ožujka 2020..

Obrazloženje

1. Presudom prvostupanjskog suda, u točki I. izreke proglašena je nedopuštenom pljenidba i prijenos novčanih sredstava ovršenika, ovdje tužitelja, temeljem zahtjeva za izravnu naplatu ovrhovoditelja, ovdje drugotuženice MĆ (dalje: drugotuženica) od 08. lipnja 2013. temeljem presude Županijskog suda u Puli-Pola broj Gž-756/13-2 od 25. ožujka 2013.. Točkom II. izreke obvezane su tuženice naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 10.289,00 kn, s pripadajućim zateznim kamatama.

2. Protiv navedene presude žalbu su podnijele tuženice, iz svih žalbenih razloga propisanih čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91., 91/92., 11/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14. i 70/19., dalje: ZPP), s prijedlogom da se pobijana presuda preinači i odbije tužbeni zahtjev, podredno ukine i predmet vrati na ponovno suđenje.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba nije osnovana.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje nedopuštenim pljenidbe i prijenosa novčanih sredstava tužitelja u postupku izvansudske ovrhe pokrenutom na temelju zahtjeva za izravnu naplatu od 8. lipnja 2013..

6. Donošenjem pobijane presude nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st.2. toč. 11. ZPP-a na koju se žalbom pozivaju tuženice, budući da je izreka presude razumljiva i neproturječna sama sebi i razlozima o odlučnim činjenicama, koji su jasni i neproturječni, a niti o odlučnim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i zapisnika i samih tih isprava i zapisnika.

7. Pazeći po službenoj dužnosti na temelju čl. 365. st. 2. ZPP-a na postojanje ostalih bitnih procesnih povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9.,13. i 14. ZPP-a, ovaj sud je utvrdio da u postupku pred prvostupanjskim sudom i donošenjem pobijane presude nije počinjena nijedna od tih procesnih povreda.

8. Među strankama nije sporno da je 8. ožujka 2013. drugotuženica podnijela zahtjev za izravnu naplatu na temelju presude Županijskog suda u Puli-Pola broj Gž-756/13- 2 od 25. ožujka 2013., radi naplate novčane tražbine s osnove doprinosa za uzdržavanje mlt. DĆ, ovdje prvotuženice, u iznosu od po 1.500,00 kn mjesečno počev od 6. prosinca 2011. pa dok za to budu postojali zakonski uvjeti. Također, nesporno je da je tužitelj 1. listopada 2018. podnio prijedlog za proglašenje pljenidbe i prijenosa nedopuštenim jer da je podmirio tražbinu u cijelosti, kao i da je rješenjem ovršnog suda upućen u parnicu radi proglašenja ovrhe nedopuštenom u skladu s čl. 53. u vezi s čl. 210 st.2. Ovršnog zakona („Narodne novine“ broj 112/12., 25/13., 93/14.,55/16. , 73/17. i 131/20., dalje: OZ).

9. Prvostupanjski sud na temelju izvedenih dokaza i to nalaza i mišljenja financijskog vještaka, utvrđuje da je obveza tužitelja s osnova uzdržavanja mlt. prvotuženice i troškova postupka po presudi Županijskog suda u Puli-Pola broj Gž-756/13-2 od 25. ožujka 2013., za razdoblje od 6. prosinca 2011. do 1. listopada 2018. iznosila ukupno 125.258,06 kn, a s osnove zateznih kamata zbog zakašnjenja u plaćanju 19.090,58 kn, dok je tužitelj zaključno sa 1. listopada 2018. uplatio iznos od 146.744,86 kn, pa da je preplatio obvezu za iznos od 2.395,95 kn.

9. Imajući u vidu prethodno utvrđenje, ujedno zauzevši stav da se zahtjev za izravnu naplatu u pogledu budućih mjesečnih doprinosa za uzdržavanje ima prosuđivati na temelju čl. 334. st. 1. OZ-a kao prijedlog za osiguranje prethodnom mjerom, slijedom čega da je dopušteno predložiti i odrediti ovrhu radi naplate budućih obroka uzdržavanja samo za vrijeme od narednih godinu dana od dana podnošenja prijedloga, prvostupanjski sud, cijeneći da su u konkretnom slučaju naplaćeni obroci uzdržavanja za razdoblje od godinu dana od podnošenja zahtjeva tj. od 8. lipnja 2013. do 8. lipnja 2014., zauzima stav da je tužbeni zahtjev osnovan u cijelosti.

10. Odluku o troškovima postupka prvostupanjski sud temelji na čl. 154. st.1. ZPP-a pa dosuđuje tužitelju troškove postupka u cijelosti, u visini odmjerenoj prema Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (“Narodne novine” broj 142/12., 103/14., 118/14. i 107/15., dalje: Tarifa), kao i trošak vještačenja i sudskih pristojbi.

13. Pravilno je prvostupanjski sud, suprotno žalbenim navodima, utvrdio odlučne činjenice i primijenio materijalno pravo kada je prihvatio tužbeni zahtjev u cijelosti.

14.Žalbeni navodi kojima tuženice osporavaju pasivnu legitimaciju, nisu osnovani. To iz razloga jer je tužitelj podnio tužbu protiv obje tuženice u skladu s rješenjem ovršnog suda kojim je upućen u parnicu radi proglašenja ovrhe nedopuštenom, a pored toga iz zahtjeva za izravnu naplatu nedvojbeno proizlazi da se izvansudska ovrha provodi upravo po zahtjevu drugotuženice, a radi naplate novčane tražbine mlt. prvotuženice s osnove zakonskog uzdržavanja.

15. Također, pravilno je prvostupanjski sud, primijenio materijalno pravo iz čl. 53. u vezi s čl. 210. st. 2. i čl. 50. st. 1. toč. 9. te čl. 334. st. 1. OZ-a kada je proglasio ovrhu nedopuštenom u cijelosti.

16. Naime, u konkretnom slučaju radi se o zahtjevu za proglašenje ovrhe nedopuštenom iz čl. 210. st. 2. u vezi s čl. 53. OZ-a, zbog prestanka tražbine ispunjenjem, dakle zbog razloga iz čl. 50. st.1. toč.9. OZ-a. S obzirom na utvrđenje da je tužitelj tijekom provođenja izvansudske ovrhe, sa danom 1. listopada 2018. podmirio cjelokupno dospjelu tražbinu radi koje se provodi ovrha, a što tuženice žalbenim navodima niti ne dovode u pitanje, pravilno je prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo iz čl. 53. u vezi s čl. 50. st.1. toč. 9. OZ-a kada je proglasio ovrhu nedopuštenom u odnosu na dospjele iznose doprinosa za uzdržavanje mlt. prvotuženice. Pri tome, suprotno žalbenim navodima, činjenica postojanje dugovanja tužitelja u vrijeme podnošenja zahtjeva za izravnu naplatu u smislu čl. 50. st.1. toč. 9. OZ-a nije od odlučnog značaja, već je odlučno da li je tužitelj tijekom provođenja ovrhe podmirio tražbinu radi koje se provodi ovrha, što je nesporno učinio.

17. Također, pravilno je prvostupanjski sud pozivom na čl. 334. st.1. OZ-a proglasio nedopuštenom ovrhu i u odnosu na buduće mjesečne iznose uzdržavanja mlt. prvotuženice. Žalbeni navodi kojima tuženice osporavaju pravilnost primjene materijalnog prava iz čl. 334. st. 1. OZ-a ističući da nisu podnijele prijedlog za osiguranje prethodnom mjerom te da se ovrha može osnovano predložiti i provoditi i radi naplate budućih mjesečnih obroka uzdržavanja, nisu osnovani. Naime, točno je da se u smislu specijalnih odredbi čl. 350. u vezi s čl. 236. st.1. Obiteljskog zakona ("Narodne novine" br. 103/15., 98/19., 47/20., dalje: Obz) ovrha može tražiti i za nedospjele novčane iznose uzdržavanja, međutim u tom se slučaju prijedlog za ovrhu u tom dijelu ima smatrati prijedlogom za osiguranje prethodnom mjerom za nedospjele obroke zakonskog uzdržavanja u smislu čl. 334. OZ-a, kako to pravilno zaključuje prvostupanjski sud. Budući da je čl. 334. st. 1. OZ-a određeno da se osiguranje prethodnom mjerom za nedospjele obroke tražbine po osnovi zakonskoga uzdržavanja određuje samo za obroke koji će dospjeti u jednoj godini, a u konkretnom slučaju nedvojbeno je utvrđeno da je tužitelj podmirio mjesečne obroke uzdržavanja za razdoblje od podnošenja zahtjeva za izravnu naplatu 8. lipnja 2003. do 1. listopada 2018., što uključuje i razdoblje od godinu dana od podnošenja zahtjeva, to je pravilan stav prvostupanjskog suda da je ovrha nedopuštena i u odnosu na buduće obroke uzdržavanja. Pri tome, suprotno žalbenim navodima, ponašanje tužitelja glede urednosti plaćanja doprinosa za uzdržavanje prije i tijekom provođenja izvansudske ovrhe, kao i činjenica da nakon 1. listopada 2018. uplate po toj osnovi vrši otac tužitelja, a ne sam tužitelj, nisu od utjecaja na pravilnost i zakonitost pobijane presude, već tuženicama pristoji pravo podnijeti novi prijedlog za ovrhu u slučaju da tužitelj svoju obvezu ne bude uredno ispunjavao.

18. Odluka o troškovima postupka donesena je pravilnom primjenom čl. 154. st.1. u vezi s čl. 155. ZPP-a i Tarifom.

19. Iz navedenih razloga valjalo je primjenom čl. 368. st. 1. ZPP-a odbiti žalbu tuženica, kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu , kao u izreci.

U Rijeci 9. ožujka 2022.

Predsjednica vijeća

Milena Vukelić-Margan