REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 2942/2017-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Glušića predsjednika vijeća, dr. sc. Ante Perkušića člana vijeća i suca izvjestitelja, Renate Šantek članice vijeća, Željka Šarića člana vijeća i Željka Pajalića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja C. K. iz P., OIB: …, kojeg zastupa punomoćnik M. K., odvjetnik u P., protiv tuženice C. M. M. K. G. iz P., OIB: …, koju zastupa punomoćnica I. B., odvjetnica u P., radi isplate, odlučujući o reviziji tuženice protiv presude Županijskog suda u Rijeci, poslovni broj Gž-845/2017-2 od 21. lipnja 2017. kojom je djelomično potvrđena, a djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Puli-Pola, poslovni broj P-425/2016-21 od 27. ožujka 2017., u sjednici održanoj 9. ožujka 2022.,

p r e s u d i o  j e :

Revizija tuženice odbija se kao neosnovana.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom suđeno je:

„I Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

"Nalaže se tuženici isplatiti tužitelju iznos od 51.129,18 EUR, u kunskoj protuvrijednosti na dan isplate, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama, koje na taj iznos teku od dana 3. srpnja 2013. godine od dana 31. srpnja 2015. godine prema kamatnoj stopi propisanoj člankom 29. stavak 2. ZOO-a, primjenom uvećanja eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5% (pet postotnih poena), te počevši od dana 1. kolovoza 2015. po stopi 8,14 %, a u slučaju promjene zakonskih zateznim kamatama po stopi koju utvrdi HNB uvećanjem za tri postotna poena prosječne kamatne stope na stanju kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima.

Nalaže se tuženici naknaditi tužitelju parnični trošak, u roku od 15 dana, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama, koje na taj iznos teku od dana donošenja prvostupanjske presude pa do isplate, po stopi od 8,14 %, te u slučaju promjene zakonskih zateznim kamatama po stopi koju utvrdi HNB uvećanjem za tri postotna poena prosječne kamatne stope na stanju kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima."

II Nalaže se tužitelju da tuženici naknadi parnični trošak u iznosu od 22.500,00 kuna, u roku od 15 dana, dok se u preostalom dijelu, u iznosu od 7.092,00 kuna prijedlog tuženice za priznanjem parničnog troška odbija kao neosnovan.“

2. Drugostupanjskom presudom suđeno je:

„I. Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana te se p o t v r đ u j e presuda Općinskog suda u Puli-Pola, posl. br. P-425/2016-21 od 27. ožujka 2017. god. u toč. I. izreke u dijelu tijeka zateznih kamata na glavnu tražbinu za razdoblje prije 30. ožujka 2016. god. (od 03. srpnja 2013. god do 29. ožujka 2016. god.).

II. Uvaženjem žalbe tužitelja p r e i n a č u j e se citirana presuda u preostalom dijelu toč. I izreke te u usvajajućem dijelu toč. II. izreke te sudi:

Nalaže se tuženici isplatiti tužitelju iznos od 51.129,18 EUR-a, u kunskoj protuvrijednosti na dan isplate sa zateznim kamatama od 30. ožujka 2016. god. do isplate po kamatnoj stopi od 8,14 %, a u slučaju promjene zateznim kamatama po stopi koju utvrdi HNB uvećanjem za tri postotna poena prosječne kamatne stope na stanju kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima.

Nalaže se tuženici da isplati tužitelju troškove prvostupanjskog postupka u iznosu od 57.209,00 kn u roku od 15 dana sa zateznim kamatama, koje na taj iznos teku od dana donošenja prvostupanjske presude pa do isplate, po stopi od 8,14 %, te u slučaju promjene zakonskih zateznim kamatama po stopi koju utvrdi HNB uvećanjem za tri postotna poena prosječne kamatne stope na stanju kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima te se odbija zahtjev za isplatom troškova postupka u preostalom iznosu.

Nalaže se tuženici da isplati tužitelju troškove žalbenog postupka u iznosu od 16.179,50 kn u roku od 15 dana te se odbija zahtjev tužitelja za isplatom troškova žalbenog postupka u iznosu od 1.633,00 kn.“

3. Protiv toč. II. izreke drugostupanjske presude reviziju je izjavila tuženica navodeći da reviziju podnosi zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže da revizijski sud prihvati reviziju i ukine drugostupanjsku presudu ili da, podredno, ukine nižestupanjske presude i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje odnosno preinači drugostupanjsku presudu.

4. Odgovor na reviziju nije podnesen.

5. R. je neosnovana.

6. Sukladno odredbi čl. 392.a Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 89/14 - dalje: ZPP) revizijski sud je ispitao pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

7. Suprotno navodima iz revizije, u postupku nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, a na koju upire revidentica, budući da pobijana presuda nema nedostataka uslijed kojih se ne može ispitati, izreka presude nije nerazumljiva, niti pak proturječi sama sebi ili razlozima presude, razlozi presude su jasni i razumljivi te ne postoji proturječnost između onoga što se navodi u razlozima presude i sadržaju isprava i zapisnika o iskazima danim u postupku.

8. Nadalje, a kako tuženica dijelom navoda iznesenih u okviru revizijskih razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava osporava i pravilnost činjeničnog stanja utvrđenog tijekom postupka, valja reći da shodno odredbi čl. 385. st. 1. ZPP-a reviziju nije dopušteno podnijeti zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Tako navodi revidentice kojima se osporava utvrđeno činjenično stanje nisu mogli biti uzeti u razmatranje.

9. Predmet spora u konkretnoj stvari je zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 51.129,18 € u kunskoj protuvrijednosti na dan isplate s pripadajućim zateznim kamatama.

10. U postupku pred nižestupanjskim sudovima je utvrđeno:

- da je tužitelj bio vlasnik nekretnine (stana u N.) i da je tu nekretninu 27. studenog 1998. opteretio založnim pravom u iznosu od 200.000,00 DEM u korist R. B. G., radi osiguranja novčane tražbine I. K. (njegovog oca) i društva R. G., čiji su osnivači roditelji tužitelja,

- da je tužitelj Ugovorom o zasnivanju hipoteke preuzeo i osobno jamstvo za plaćanje novčanog iznosa u visini ugovorene hipoteke te da je predmetni stan otuđio kupoprodajnim ugovorom od 9. listopada 2000. i 14. studenog 2000. (dodatak ugovoru) i temeljem tog ugovora da je kupac izvršio isplatu dugovanja osiguranog založnim pravom založnom vjerovniku,

- da su se tuženica i I. K. obvezali iznos od 200.000,00 DEM vratiti tužitelju temeljem usmenog „dogovora“,

- da je otac tužitelja 2013. podmirio svoj dio obveze prema tuženiku u iznosu od 100.000,00 DEM (sklapanjem ugovora o darovanju nekretnine), dok tuženica nije podmirila svoj dio obveze u iznosu od 100.000,00 DEM.

11. Prvostupanjski sud odbio je tužbeni zahtjev zaključivši u bitnom da zahtjev za isplatu iznosa od 51.129,18 EUR-a predstavlja regresni zahtjev tužitelja kao jamca i založnog dužnika prema tuženici kao korisnici kredita koji da zastarijeva u općem roku zastare od pet godina (čl. 371. Zakona o obveznim odnosima, "Narodne novine", broj: 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01 - dalje: ZOO). Prema daljnjem utvrđenju tog suda podmirenje predmetne tražbine bilo je neposredno nakon sklapanja Ugovora o kupoprodaji, dakle krajem 2000., odnosno najkasnije početkom 2001., a tužba u ovom predmetu je podnesena u ožujku 2016., pa je prvostupanjski sud zaključio da je do podnošenja tužbe nastupila zastara predmetne tražbine i odbio je tužbeni zahtjev kao neosnovan, pozivom na odredbe čl. 361. i 362. ZOO-a.

12. Drugostupanjski sud je preinačio prvostupanjsku presudu i obvezao tuženicu na isplatu utuženog iznosa sa zateznim kamatama od podnošenja tužbe, uz obrazloženje da se predmetna tražbina ne temelji na sadržaju ugovora o zasnivanju hipoteke koji je sklopio tužitelj s R. B. G., N. od 27. studenog 1998. na ime osiguranja po ugovoru o kreditu oca tužitelja I. K. H. i trgovačkog društva u vlasništvu tužiteljevih roditelja, već se temelji na sadržaju usmenog ugovora sklopljenog između tužitelja i njegovih roditelja (u vrijeme sklapanja ugovora o hipoteci) kojim je između tužitelja i njegovih roditelja ugovoreno vraćanje tužitelju iznosa osiguranja po ugovoru o kreditu ukoliko taj iznos bude namiren iz vrijednosti nekretnine. Kako su usmenim ugovorom roditelji tužitelja preuzeli obvezu vratiti tužitelju iznos od 200.000,00 DEM (koji je tužitelj podmirio hipotekarnom vjerovniku) po povratku u Republiku Hrvatsku, dospijeće plaćanja te tražbine nije nastupilo nakon podmirenja tražbine osigurane hipotekom, već neodređenog dana po povratku u Republiku Hrvatsku. Prema daljnjem utvrđenju drugostupanjskog suda rok ispunjenja obveze nije bio određen i tužitelj je pozvao tuženicu na podmirenje predmetne tražbine danom podnošenja tužbe (nije dokazao da bi zahtijevao ispunjenje obveze prije toga). Stoga drugostupanjski sud zaključuje da je tražbina dospjela 30. ožujka 2016. i nije zastarjela.

13. Suprotno revizijskim navodima, drugostupanjski sud je, na temelju činjeničnog osnova kako ga je odredio tužitelj, pravilno zaključio da se utužena tražbina temelji na sadržaju usmenog ugovora sklopljenog između tužitelja i njegovih roditelja. Prema ocjeni ovog suda, u konkretnom slučaju radi se o ugovoru koji ima i obilježja ugovora o zajmu. Odredbama čl. 557. do 566. ZOO-a koje uređuju ugovor o zajmu nije propisan poseban oblik kao uvjet pravovaljanosti toga ugovora, što znači da za taj ugovor vrijedi pravilo iz odredbe čl. 67. st. 1. toga Zakona, prema kojoj, ako zakonom nije drugačije određeno, sklapanje ugovora ne podliježe nikakvoj formi.

14. Nadalje, prema odredbi čl. 324. ZOO-a dužnik dolazi u zakašnjenje kad ne ispuni obvezu u roku određenom za ispunjenje. Ako rok za ispunjenje nije određen, dužnik dolazi u zakašnjenje kad ga vjerovnik pozove da ispuni obvezu, usmeno ili pismeno, izvansudskom opomenom ili započinjanjem nekog postupka čija je svrha da se postigne ispunjenje obveze.

15. Dakle, nije li rok ispunjenja obveze određen dužnik pada u zakašnjenje kad ga vjerovnik pozove na ispunjenje obveze. Kraj utvrđenja (kojim je ovaj sud vezan - argument iz čl. 385. ZPP-a) da rok ispunjenja obveze nije bio određen i da je tuženica pozvana na ispunjenje obveze podnošenjem tužbe, pravilan je zaključak drugostupanjskog suda da se tuženica nalazi u zakašnjenju od tog datuma, slijedom čega nije osnovan istaknuti prigovor zastare.

16. Stoga nije ostvaren niti revizijski razlog pogrešne primjene odredaba materijalnog prava koji postoji kada sud nije primijenio odredbu materijalnog prava koju je trebao primijeniti ili kad takvu odredbu nije pravilno primijenio (čl. 356. ZPP-a).

17. Na osnovu svega izloženog, valjalo je reviziju tuženice podnesenu protiv drugostupanjske presude odbiti kao neosnovanu na temelju odredbe čl. 393. ZPP-a i odlučiti kao u izreci.

Zagreb, 9. ožujka 2022.

Predsjednik vijeća

Željko Glušić, v.r.