REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 2512/2017-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Mirjane Magud predsjednice vijeća, Goranke Barać - Ručević članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Đura Sesse člana vijeća, Ljiljane Hrastinski Jurčec članice vijeća i dr. sc. Jadranka Juga člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice B. M. iz O., OIB: ... , zastupane po K. R., odvjetniku u O., protiv tuženice Republike Hrvatske, OIB: ... , zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu u Osijeku, Građansko-upravni odjel, radi utvrđenja prava suvlasništva, odlučujući o reviziji tužiteljice protiv presude Županijskog suda u Rijeci poslovni broj Gž-2483/2016-2 od 19. srpnja 2017., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Osijeku poslovni broj P-587/2014-37 od 19. listopada 2016., na sjednici vijeća održanoj 9. ožujka 2022.,

p r e s u d i o  j e :

Odbija se revizija tužiteljice kao neosnovana.

Obrazloženje

1. Drugostupanjskom je presudom potvrđena prvostupanjska presuda, kojom je suđeno:

„Odbija se tužiteljica B. M. iz O., OIB: ... , s tužbenim zahtjevom koji glasi:

"Utvrđuje se da je tužiteljica B. M. iz O., ... , OIB: ... stekla ½ suvlasničkog dijela nekretnine koja u naravi predstavlja stan br. 4 na I katu, ukupne površine 84,17 m2, koji stan se nalazi u zgradi u O., ... , sagrađenoj na kčbr. 5885, upisan u poduložak 19095 k.o. O., što je tužena Republika Hrvatska, OIB: ... , dužna priznati i izdati tužiteljici valjanu tabularnu ispavu podobnu za upis ½ suvlasničkog dijela tužiteljice na predmetnoj nekretnini, a koju ispravu će u protivnom zamijeniti ova presuda.

Nalaže se tuženoj Republici Hrvatskoj, OIB: ... da tužiteljici B. M. iz O., ... , OIB: ... naknadi prouzročeni parnični trošak od 67.550,00 kn, sve u roku od 15 dana, pod prijetnjom ovrhe."

kao neosnovanim u cijelosti.

II Odbija se tužiteljica B. M. iz O., ... , OIB: ... s eventualno kumuliranim tužbenim zahtjevom koji glasi:

"Nalaže se tuženoj Republici Hrvatskoj, OIB: ... da tužiteljici B. M. iz O., ... , OIB: ... isplati iznos od 500.000,00 kn, sa zakonskim zateznim kamatama od dana podnošenja ove tužbe, pa do konačne isplate, po stopi u visini eskontne stope HNB- a, uvećane za 5 %-tnim poena, kao i da joj naknadi prouzročeni parnični trošak od 67.550,00 kn, sve u roku od 15 dana, pod prijetnjom ovrhe."

kao neosnovanim u cijelosti.

III Nalaže se tužiteljici B. M. iz O., ... , OIB: ... , naknaditi tuženiku Republici Hrvatskoj, OIB: ... , prouzročeni parnični trošak u iznosu od 35.000,00 kn (slovima: tridesetpettisućakuna), sve u roku od 15 dana od dana pravomoćnosti ove presude, pod prijetnjom ovrhe."

2. Protiv drugostupanjske presude reviziju je podnijela tužiteljica, zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže da se nižestupanjske presude ukinu i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

3. Odgovor na reviziju nije podnesen.

4. Revizija nije osnovana.

5. Prema odredbi čl. 392.a Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 28/13 i 89/14 – dalje: ZPP) ovaj je revizijski sud ispitao pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

6. Vezano za revizijski razlog počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka, valja reći da, osim što je uvodno istaknula taj revizijski razlog kao jedan od razloga iz kojih podnosi reviziju, tužiteljica pobliže ne obrazlaže u čemu bi se ista povreda odredaba parničnog postupka sastojala pa ovaj revizijski sud nije imao osnove za razmatranje toga revizijskog navoda.

7. Predmet spora je glavni tužbeni zahtjev tužiteljice za utvrđenjem prava suvlasništva na ½ dijela nekretnine, koja je upisana kao vlasništvo tuženice prema odredbama Zakona o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine („Narodne novine“ broj 921/96, 39/99, 42/99, 92/99, 43/00, 131/00, 27/01, 65/01, 118/01, 80/02 i 81/02, dalje: Zakon o naknadi) i koja u naravi predstavlja gore opisani stan, kao i eventualno kumulirani zahtjev na isplatu 500.000,00 kn na ime naknade za učinjene izdatke na ime poboljšanja uvjeta stanovanja, u situaciji kada je, na temelju odredbe čl. 3. u vezi s odredbom čl. 7. Zakona o privremenom korištenju stanova ("Narodne novine" broj 66/90, 66/91, 76/93), tužiteljici i njenoj obitelji predmetni stan bio dodijeljen na privremeno korištenje rješenjem Komisije za privremeno korištenje stanova Općine O., broj 02- 1115/92 od 5. veljače 1992. na rok od jedne godine.

8. U postupku pred nižestupanjskim sudovima utvrđeno je:

- da je, nakon što je doneseno rješenje Komisije za privremeno korištenje stanova Općine O., broj 02-1115/92 od 5. veljače 1992., rješenjem o visini stanarine Fonda stambeno komunalnom gospodarstvu Općine O. broj 13/190 od 20. veljače 1992. određeno da je I. M. dužan plaćati stanarinu za stan koji koristi u ... u visini od 1.213 tadašnjih dinara mjesečno,

- da je pravomoćnim rješenjem Ureda državne uprave u Osječko baranjskoj županiji, Služba za prostorno uređenje, zaštitu okoliša graditeljstva i imovinsko pravne poslove Klasa: UP/1-943-06/06-01/49, Ur.br. 2018-03-04/2-07-7 od 17. srpnja 2007. utvrđeno pravo vlasništva Republike Hrvatske na predmetnom stanu, zajedno s naknadno odredivim suvlasničkim dijelovima zajedničkih dijelova i uređaja zgrade te naknadno odredivim suvlasničkim dijelovima zemljišta nužnog za redovitu potrebu zgrade,

- da je 27. listopada 2010. donesena presuda kojom je, po tužbi Republike Hrvatske podnesenoj u srpnju 2010., naloženo tužiteljici iseljenje iz predmetnog stana i koja presuda je postala pravomoćna i ovršna,

- da vrijednost izvršenih ulaganja u predmetnu nekretninu iznosi ukupno 241.595,92 kn, dok utvrđena tržišna vrijednost nekretnine predmetnog stana iznosi 588.000,00 kn.

9.1. Na temelju navedenih utvrđenja, a budući da je spomenutim rješenjem Komisije bilo određeno da su korisnici dužni plaćati naknadu za korištenje stana u visini stanarine i druge troškove vezane uz korištenje stana, kao i da se stan daje na privremeno korištenje na rok od jedne godine te da, u skladu s odredbom čl. 8. st. 1., osobe iz točke I. izreke ne stječu stanarsko pravo na tom stanu niti stanarsko pravo mogu ostvariti, kao i da su istekom roka dužne iseliti iz stana te ga slobodnog od osoba i stvari vrati u posjed vlasniku, sudovi su odbili glavni tužbeni zahtjev, pozivom na čl. 9. Zakona o privremenom korištenju stanova, uz obrazloženje da je tužiteljica postala nepošteni posjednik istekom roka od godine dana na koji rok je glasilo rješenje o privremenom korištenju nekretnine (od 5. veljače 1992. do 5. veljače 1993.), budući da je nastavila koristiti nekretninu iako je znala da je istekao rok za korištenje nekretnine i da Komisija nije donijela novo rješenje kojim se produžava privremeno korištenje stana. Pa kako je u konkretnom slučaju tužiteljica, nakon 5. ožujka 1993., bila nepošteni posjednik, budući da je protekom tog roka bila dužna iseliti iz stana i stan slobodan od osoba i stvari predati na korištenje vlasniku, a što je tužiteljici bilo poznato s obzirom na sadržaj predmetnog rješenja te kako tužiteljica nikad nije dobila suglasnost da izvrši bilo kakva ulaganja, to tužiteljici, u smislu odredbe čl. 165. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ( "Narodne novine" broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 90/10, 143/12 i 152/14, dalje: ZV), ne pripada pravo suvlasništva na predmetnoj nekretnini, budući da takvo što u smislu odredbe čl. 156. ZV nije bilo ugovoreno među parničnim strankama.

9.2. Također, odbijen je i eventualno kumulirani tužbeni zahtjev, koji se odnosi na novčanu protuvrijednost izvršenog ulaganja, uz obrazloženje da tužiteljica nema pravo na traženi iznos po odredbi čl. 49. Zakona o naknadi, jer tom odredbom nije propisano pravo na troškove učinjenih ulaganja najmoprimcu u odnosu na osobu kojoj se nekretnina vratila u vlasništvo, već je tom odredbom reguliran odnos prijašnjeg i sadašnjeg vlasnika prilikom povrata imovine koja je predmet naknade, odnosno to pravo priznato je samo zakupniku poslovnog prostora prilikom predaje prostora vlasniku. Ujedno, drugostupanjski sud obrazlaže da ni u smislu odredbe čl. 220.-223. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11 78/15 i 87/15; ZOO), dakle niti primjenom instituta poslovodstva bez naloga, predmetni zahtjev ne može biti prihvaćen, jer u vrijeme nastanka sporne obveze tuženica nije bila obveznik u tom pravnom odnosu (gospodar posla) te nije sukcesor prijašnjeg vlasnika, odnosno korisnika. Najzad, a kako teret dokaza da su ulaganja izvršena u vrijeme dok je tužiteljica bila pošteni posjednik (5. veljače 1992. do 5. veljače 1993.) i da se radi o nužnim i korisnim troškovima, odnosno za ulaganja koja su izvršena nakon 5. veljače 1993. - da se radi o troškovima nužnim i vlasniku, leži na tužiteljici, a tužiteljica nije dokazala da su sva ulaganja izvedena u vrijeme dok je bila pošteni posjednik i da se radi o korisnim i nužnim troškovima, odnosno nije dokazala da se radi o troškovima nužnim i vlasniku, drugostupanjski sud je odbio eventualno kumulirani zahtjev tužiteljice i primjenom odredbi čl.164. i 165. ZV. 10. Odluka drugostupanjskog suda je pravilna.

11.1. Naime, prema odredbi čl. 8. Zakona o privremenom korištenju stanova, osobe kojima je stan dodijeljen na privremeno korištenje kao i članovi njihovog domaćinstva, na temelju rješenja iz čl. 7. ovog Zakona, nisu stekle stanarsko pravo, niti stanarsko pravo na tome stanu mogu ostvariti, dok je čl. 9. istog Zakona, u st. 1., propisano da se rješenjem iz čl. 7. tog Zakona stan daje na privremeno korištenje najdulje na rok od jedne godine od dana donošenja rješenja, a ratnim prognanicima samo do omogućavanja povratka u ranije mjesto boravka. Prema st. 2. istog članka rješenje iz čl. 7. tog Zakona, a po proteku roka iz čl. 7. st. 2. t. 7. tog Zakona, ima snagu izvršne isprave, a st. 3. je propisano da istekom roka iz stavka 1. tog članka osobe kojima je stan dat na privremeno korištenje dužne su iseliti iz stana te stan slobodan od osoba i stvari predati u korištenje vlasniku.

11.2. Prema odredbi čl. 2. Zakona o izmjenama i dopunama zakona o privremenom korištenju stanova („Narodne novine“ broj 76/93) u čl. 9., iza st. 1., dodan je novi st. 2., prema kojemu istekom roka iz st. 1. tog članka Komisija može donijeti novo rješenje kojim se produžava privremeno korištenje stana, sve dok postoje uvjeti iz čl. 1. tog Zakona.

11.3. Čl. 156. st. 1. ZV propisano je da dogradnjom, nadogradnjom ili preuređenjem (adaptacijom) zgrada, odnosno prostorija u suvlasničkim, zajedničkim ili tuđim zgradama, kao ni njihovom prigradnjom, ugradnjom, ili ulaganjem u njih, ne može se steći vlasništvo, ako nije što drugo odredio vlasnik dograđene, nadograđene, odnosno prigrađene nekretnine. Prema st. 2. je određeno da pravila obveznog prava određuju pripada li pravo na naknadu onomu tko je dogradio, nadogradio ili preuredio zgradu, odnosno prostoriju iz stavka 1. ovoga članka, ili je ulagao u takvu zgradu ili prostoriju (ova je odredba u svakom slučaju primjenljiva u odnosu na možebitna ulaganja u nekretninu nakon stupanja na snagu ZV, kada bi takvih ulaganja, nakon 1. siječnja 1996. bilo).

11.4. Prema odredbi čl. 165. st. 3. ZV nepošteni posjednik ima pravo na naknadu troškova ako bi oni bili nužni za vlasnika.

11.5. Nadalje, odredbom čl. 1121. ZOO propisano je da obavljanju tuđeg posla bez naloga ili ovlaštenja može se pristupiti samo ako posao ne trpi odgađanje te predstoji šteta ili propuštanje očite koristi, dok prema čl. 1116. ZOO stjecatelj ima pravo na naknadu nužnih i korisnih troškova, ali ako je bio nepošten, pripada mu naknada samo za nužne troškove.

12. Revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava tužiteljica temelji na tvrdnji o pogrešnoj primjeni odredbe čl. 49. Zakona o naknadi i čl. 164. ZV, te odredaba ZOO o poslovodstvu bez naloga i stjecanju bez osnove, smatrajući da je tuženica po sili zakona stupila na mjesto ranijeg vlasnika i time preuzela sva prava i obveze ranijeg vlasnika te da je tužiteljičin posjed prestao biti pošten tek 27. listopada 2010. kada je donesena presuda kojom je, po tužbi Republike Hrvatske, naloženo tužiteljici iseljenje iz predmetnog stana.

13.1. Imajući na umu da je spomenutim rješenjem Komisije jasno bilo određeno da su korisnici dužni plaćati naknadu za korištenje stana u visini stanarine i druge troškove vezane uz korištenje stana, kao i da se stan daje na privremeno korištenje na rok od jedne godine, te da korisnici iz točke I. izreke ne stječu stanarsko pravo na tom stanu niti stanarsko pravo mogu ostvarit te da Komisija nije donijela novo rješenje kojim se, eventualno, produžava privremeno korištenje stana, pravilna je ocjena da tužiteljica nije postala suvlasnicom predmetnoga stana po osnovi stanarskog ili bilo kojeg drugog prava, kao i da joj tuženica nije u obavezi isplatiti novčanu naknadu za ulaganja i poboljšice predmetnog stana prema odredbi čl. 49. st. 2. Zakona o naknadi. Osobito tužiteljica nije mogla steći pravo suvlasništva na predmetnom stanu ulaganjima, jer je još u primjeni Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima - "Narodne novine", broj 53/91, 91/96) zauzeto shvaćanje da onom tko je ulagao u suvlasničku (zajedničku) nekretninu izvršena ulaganja ne daju pravo na stvarnopravni, već samo na obveznopravni zahtjev, osim ako o tome ne postoji sporazum suvlasnika. Izuzetak je bio onda kada su odnosna ulaganja bila tolika i takva da su stubokom promijenila sučanstvo (samu bit) stvari i kad se protivna stranka ničim nije protivila takvim ulaganjima, ali i to je shvaćanje bilo primjenjivo samo do stupanja na snagu ZV, s tim da nakon toga stjecanje suvlasničkog dijela ulaganjem u suvlasničku nekretninu više nije bilo moguće (tako i ovaj revizijski sud u rješenju poslovni broj Revx 149/2018-4 od 22. ožujka 2022). U ovom predmetu tužiteljica nije niti tvrdila da bi postojao ikakav sporazum o tome da bi ona na osnovi izvršenih ulaganja postala vlasnicom predmetnog stana niti da su njena ulaganja promijenila sučanstvo stvari.

13.2. Kako je u konkretnom slučaju tužiteljica bila nepošteni posjednik predmetnog stana u vrijeme kada su ulaganja učinjena (što je utvrđeno na temelju rješenja Komisije za privremeno korištenje stanova Općine O., broj 02-1115/92 od 5. veljače 1992. kao dokaza o nepoštenju tužiteljice od 5. veljače 1993. i prije podnošenja tužbe na iseljenje), te kako nije niti tvrdila, niti dokazivala da je imala troškove nužnih ulaganja u taj stan, a koji troškovi bi bili nužni i za vlasnika, tužiteljica nema pravo na traženu isplatu niti prema odredbi čl. 165. st. 3. ZV, niti prema pravilima o stjecanju bez osnove (čl. 1116. ZOO).

U tom smislu je drugostupanjska odluka u skladu i sa shvaćanjem ovoga suda sa sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Su-IV-16/2021- 5 od 1. ožujka 2021. da pošteni posjednik u svakom slučaju postaje nepošten od trenutka kada je primio tužbu na predaju u posjed ili suposjed, ali se njegovo nepoštenje može dokazivati i u odnosu na vrijeme prije podnošenja tužbe ako ga je tužitelj na odgovarajući način pozvao na predaju stvari. Stoga su irelevantni navodi tužiteljice u vezi plaćanja najamnine i režijskih troškova do srpnja 2007. Gradu Osijeku te da nije iseljena u tom periodu iz predmetnog stana.

13.3. Za dodati je da tužiteljica nije tvrdila tijekom postupka da bi se radilo o ulaganjima na ime hitnih popravaka koji ne trpe odgađanje, eventualne predstojeće štete ili propuštanja očite koristi, već je samo tvrdila da je stan bio derutan i nepogodan za stanovanje pa nisu ispunjene pretpostavke niti za primjenu instituta poslovodstva bez naloga iz čl. 1121. ZOO.

14. Stoga, a kako nije osnovan niti revizijski razlog pogrešne primijene materijalnog prava, valjalo je reviziju odbiti kao neosnovanu na temelju odredbe čl. 393. ZPP i odlučiti kao u izreci presude.

Zagreb, 9. ožujka 2022.

Predsjednica vijeća:

Mirjana Magud, v.r.