REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 112/2018-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Šarića predsjednika vijeća, Željka Glušića člana vijeća i suca izvjestitelja, dr. sc. Ante Perkušića člana vijeća, Željka Pajalića člana vijeća i mr. sc. Igora Periše člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja G. M. iz Ž., OIB: ..., kojeg zastupa punomoćnik M. G., odvjetnik u V., protiv tuženika P. b. Z. d.d. Z., OIB: ..., kojeg zastupa punomoćnik M. L., odvjetnik u Odvjetničkom društvu L. & Partneri u Z., radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Osijeku poslovni broj Gž-1990/2017-2 od 12. listopada 2017., ispravljene rješenjem istog suda poslovni broj Gž-1990/2017-4 od 16. studenoga 2017., kojom je preinačena presuda Općinskog suda u Osijeku poslovni broj P-1261/2016-7 od 28. srpnja 2017., u sjednici vijeća održanoj 9. ožujka 2022.,

p r e s u d i o  j e:

I/ Prihvaća se revizija tužitelja, preinačuje se presuda Županijskog suda u Osijeku poslovni broj Gž-1990/2017-2 od 12. listopada 2017., ispravljena rješenjem istog suda poslovni broj Gž-1990/2017-4 od 16. studenoga 2017. i sudi:

Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Osijeku poslovni broj P-1261/2016-7 od 28. srpnja 2017.

II/ Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju trošak revizijskog postupka u iznosu od 590,63 kn, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom je suđeno:

„I/ Utvrđuje se ništetnom odredba članka 10. stavak 2. Ugovora o kreditu broj ... sklopljen između tuženika P. b. Z. d.d. Z., Podružnica O. i tužitelja G. M. iz Ž., dana 14. rujna 2009. u dijelu koji glasi:

„U tom slučaju korisnik kredita dužan je platiti naknadu za prijevremenu otplatu kredita u visini utvrđenoj aktima banke važećim na dan prijevremene otplate kredita.“

II/ Nalaže se tuženiku P. b. Z. d.d. Z., OIB: ... da tužitelju G. M. iz Ž., OIB: ..., isplati iznos od 1.342,61 kn (slovima: tisućutristotinečetrdesetdvijekunešezdeset- jednulipu), zajedno sa zateznom kamatom po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5 %-tnih poena, koja na navedeni iznos teče od 17. ožujka 2009.g. do 31. srpnja 2015. godine, a od 01. kolovoza 2015. godine pa do isplate po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, te da tužitelju naknadi parnični trošak u iznosu od 1.606,25 kn sa zateznom kamatom po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, u roku od 15 dana“.

2. Drugostupanjskom presudom uvažena je žalba tuženika i preinačena je prvostupanjska presuda na način da je tužbeni zahtjev u cijelosti odbijen, a tužitelj je obvezan naknaditi tuženiku parnične troškove u iznosu od 2.187,50 kn. 3. Prema odredbi članka 382. stavak 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01,117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 89/14 – dalje: ZPP), u slučajevima kada stranke ne mogu podnijeti reviziju iz stavka 1. istog članka, stranka ima pravo podnijeti reviziju protiv drugostupanjske odluke ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekoga materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni. U izvanrednoj reviziji stranka treba određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg je revizija podnesena, te određeno navesti propise i druge važeće izvore prava koji se na pitanje odnose, te treba izložiti razloge zbog kojih revident smatra da je postavljeno pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

4. Tužitelj u svojoj reviziji postavlja materijalnopravno pitanje koje smatra važnim za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, preispitujući u bitnome valjanost odredbe ugovora o kreditu kojom je propisana obveza korisnika kredita na plaćanje naknade za prijevremenu otplatu kredita te s tim u vezi mogućnost isticanja ništavosti te odredbe za slučaj kada je ugovor u cijelosti izvršen (ispunjen). Predlaže ovom sudu prihvatiti reviziju i pravilnom primjenom materijalnog prava preinačiti pobijanu odluku, a podredno predlaže ukinuti drugostupanjsku presudu i predmet vratiti sudu drugog stupnja na ponovno suđenje, sve uz naknadu troška sastava revizije i sudske pristojbe na reviziju.

5. Kao razlog važnosti postavljenog pitanja tužitelj ukazuje na odluku Županijskog suda u Vukovaru poslovni broj Gž-1837/14 od 5. studenoga 2014. u kojoj je zauzeto shvaćanje da je odredba članka 1024. stavak 4. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05 i 41/08 – dalje: ZOO/05), koja je istovjetna odredbi članka 1068. stavak 4. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 53/91, 73/91, 58/93, 111/93, 3/94, 107/95, 7/96, 91/96, 112/99, 129/00 i 88/01 – dalje: ZOO/91), a koja se primjenjuje u ovom sporu, kogentna zakonska odredba, pa da je svaka ugovorna odredba suprotna toj prisilnoj odredbi ništetna (ništava). Riječ je o zakonskoj odredbi kojom je bankama zabranjeno kod prijevremene otplate kredita uračunati kamate za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kada ga je po ugovoru trebalo vratiti.

6. Tuženik nije odgovorio na reviziju tužitelja.

7. Razmatrajući pitanje dopustivosti predmetne revizije ovaj sud je ocijenio kako ona u svemu ispunjava pretpostavkama propisanim odredbama članka 382. stavak 2. i 3. ZPP, jer odluka u sporu ovisi o rješenju postavljenog pitanja o kojem ovaj sud još nije zauzeo shvaćanje odlučujući u pojedinim predmetima na odjelnoj sjednici, a riječ je o pitanju o kojem postoji različita praksa drugostupanjskih sudova.

8. Predmet spora je zahtjev za utvrđenje ništavom odredbe ugovora o (stambenom) kreditu koji su stranke sklopile 14. rujna 2005., i to u dijelu kojim je ugovorena naknada za prijevremenu otplatu kredita, pa posljedično tome i zahtjev za povrat naknade koju je tužitelj tuženiku platio za prijevremenu otplatu kredita. Ovdje se napominje da je u izreci prvostupanjske presude očitom omaškom u pisanju suda, kao godina sklapanja predmetnog ugovora navedena 2009., umjesto 2005., kako to proizlazi iz konačno postavljenog tužbenog zahtjeva tužitelja, ali i dokumentacije/isprava u spisu, koju očitu pogrešku u pisanju prvostupanjski sud može ispraviti u svako doba (članak 342. stavak 1. ZPP).

9. Prvostupanjskom presudom utvrđena je tako u smislu odredbe članka 322. stavak 1. u vezi članka 324. stavak 1. ZOO/05 (pravilno članka 103. stavak 1. u vezi članka 105. stavak 1. ZOO/91), ništetnost (pravilno ništavost) sporne odredbe ugovora o kreditu, te je kao posljedica njezine ništetnosti (pravilno ništavosti) obvezan tuženik, na temelju odredbe članka 323. stavak 1. ZOO/05 (pravilno članka 104. stavak 1. ZOO/91), vratiti tužitelju iznos naknade naplaćene na temelju te (ništave) odredbe.

10. Razlog ništavosti ugovorne odredbe o isplati naknade za prijevremenu otplatu kredita prvostupanjski sud pronalazi u očitovanju tuženika na tužbu tužitelja (list 19 spisa) da je samom činjenicom vraćanja kredita prije ugovorenog roka, zbog same prirode ugovora o kreditu, tuženiku nastala šteta u vidu izgubljene kamate koja bi mu bila plaćena da se kredit redovno otplaćivao, iz čega proizlazi da je tuženik naplatom naknade za prijevremenu otplatu kredita (u nespornom iznosu od 1.342,61 kn) na nezakonit način naplatio ono što mu je odredbom članka 1024. stavak 4. ZOO/05 (pravilno članka 1068. stavak 4. ZOO/91) izričito zabranjeno.

11. Drugostupanjski sud, odlučujući o žalbi tuženika, zauzima shvaćanje da tužitelj, neovisno o utvrđenim razlozima ništavosti sporne ugovorne odredbe, ne može (tužbom) zahtijevati utvrđenje njezine ništavosti, jer je ugovor u cijelosti ispunjen (članak 107. ZOO/91).

12. Prema odredbi članka 1068. ZOO/91 korisnik kredita može odustati od ugovora prije nego što je počeo koristiti kredit (stavak 1.); kredit može vratiti i prije roka određenog za vraćanje, ali je dužan o tome unaprijed obavijestiti banku (stavak 2.); u oba slučaja korisnik kredita dužan je naknaditi štetu ako ju je davalac kredita pretrpio (stavak 3.); u slučaju vraćanja kredita prije određenog roka banka ne može uračunati kamate za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kad ga je po ugovoru trebalo vratiti (stavak 4.).

13. Osim pravila o prijevremenoj otplati kredita iz članka 1068. stavak 2. ZOO/91, postoji i opća odredba o prijevremenom ispunjenju novčanih obveza propisana u članku 398. ZOO/91. Prema toj odredbi, dužnik novčane obveze može je ispuniti prije roka, a pravo od iznosa duga odbiti iznos kamata za vrijeme od dana isplate do dospjelosti obveze ima samo ako je na to ovlašten ugorom ili to proizlazi iz običaja.

14. Odredbe članka 1068. stavak 3. i 4. ZOO/91 predviđaju, dakle, dužnost korisnika kredita naknaditi banci štetu samo ako ju je banka pretrpjela, kao i zabranu davatelju kredita da korisniku kredita za slučaj prijevremene otplate kredita uračunaju kamate za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kad ga je po ugovoru trebalo vratiti.

15. Tuženik je tijekom postupka tvrdio da je mogućnost prijevremene otplate kredita usluga koju tuženik pruža klijentima, koju uslugu je konkretno pružio tužitelju i za koju uslugu je tužitelju obračunao naknadu koja predstavlja cijenu te usluge. Dakle, tuženik negira da bi naplata sporne naknade bila naknada za štetu koja mu je nastala prijevremenom otplatom kredita. Ali, ističe, kada bi se i radilo o šteti, tuženik bi ponovno imao pravo na naknadu te štete, jer je tuženik prijevremenom otplatom kredita izgubio kamatu koja bi mu bila plaćena da se kredit redovito otplaćivao. 16. Tuženik, osim općenitog pozivanja na svoje Opće uvjete poslovanja i Tarifu koja propisuje visinu naknade za prijevremenu otplatu kredita ne navodi u čemu bi se sastojali troškovi prijevremene otplate kredita niti na što se odnosi visina tih troškova.

17. Tuženik bi imao pravo na naknadu stvarno pretrpljene štete, odnosno onih troškova koji bi mu, kao vjerovniku, nastali prijevremenom otplatom kredita (objektivno nastali troškovi), ali ta se naknada, imajući na umu kogentne zakonske odredbe, ne bi smjela odnositi na naknadu štete zbog izgubljenog dijela iznosa kamate (neostvarene kamate) koju je tuženik trebao dobiti da nije bilo prijevremene isplate.

18. Pritom je potpuno neodlučno pozivanje tuženika na osnovno načelo građanskog prava (načelo dispozitivnosti) te s tim u vezi činjenicu da je takva naknada slobodno ugovorena među strankama (članak 10. stavak 2. Ugovora o kreditu) i sadržana u Općim uvjetima poslovanja tuženika, budući da se takva ugovorna odredba, ako je ništava, ne može ugovarati.

19. Pored toga što tuženik tijekom postupka nije dokazao koje je to pravedne i objektivno nastale troškove izravno pretrpio prijevremenom otplatom kredita, niti je dokazao na što se točno odnosi visina troškova prijevremene otplate kredita (paušalno pozivanje na svoje akte, pa tako i Tarifu kojom je propisana visina te naknade to zasigurno nije), opravdano je za zaključiti da opisana pravila naplaćivanja naknade za prijevremenu otplatu kredita ne predstavljaju ništa drugo nego nadoknađivanje dijela iznosa kamata koje je prema ugovoru tuženik trebao dobiti do kraja trajanja tog ugovora, dakle naknadu neostvarenih kamata (izmakle dobiti).

20. Kako je takva odredba suprotna kogentnoj zakonskoj odredbi i nepoštena, radi se o ništavoj odredbi.

21. Ovakvo shvaćanje, da banke nemaju pravo zahtijevati naknadu koja se sastoji u izmakloj dobiti radi gubitka kamata, odnosno da ne smiju potrošaču naplatiti naknadu za prijevremeno (djelomično ili u cijelosti) ispunjenje svoje obveze iz ugovora o stambenom potrošačkom kreditu potvrđeno je i donošenjem Zakona o stambenom potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj 101/17), a kojim Zakonom se u pravni poredak Republike Hrvatske prenijela Direktiva 2014/17/EU Europskog parlamenta i Vijeća od 4. veljače 2014. o ugovorima o potrošačkim kreditima koji se odnose na stambene nekretnine i o izmjeni Direktiva 2008/48/EZ i 2013/36/EU i Uredbe (EU) br. 1093/2010 (SL L 60, 28.2.2014.). Iako se, dakle, vodeći računa o danu sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, taj Zakon ne primjenjuje na konkretan slučaj, evidentno je da je taj Zakon otklonio nedostatke do tada važećeg zakonskog uređenja i onemogućio bankama da potrošače penaliziraju za prijevremeno ispunjenje njihovih obveza. Banke bi u tom slučaju imale pravo na naknadu samo onih troškova izravno povezanih s prijevremenom otplatom kredita, prije svega administrativnih troškova vezanih uz potrebne radnje u svezi s prijevremenim zatvaranjem kredita i sl., a ne i na (posebnu) naknadu za prijevremenu otplatu kredita.

22. Pritom ovaj sud ne može prihvatiti shvaćanje drugostupanjskog suda da tužitelj nema pravo isticati ništavost sporne ugovorne odredbe s obzirom na to da je ugovor u cijelosti ispunjen. Kako se sud u pobijanoj odluci poziva na odredbu članka 107. stavak 2. ZOO/91, za zaključiti je da istovremeno nalazi da je uzrok ništavosti bila zabrana manjeg značaja.

23. Budući da spornom odredbom nije povrijeđen (samo) interes jedne ugovorne strane (tužitelja), već da je njome povrijeđen javni interes (s obzirom na općepoznati broj stambenih potrošačkih kredita koje korisnici sklapaju s tuženikom i drugim bankama), onda se ne radi o zabrani manjeg značaja. Posljedično tome, neovisno o činjenici da je predmetni ugovor u cijelosti ispunjen (prijevremenom otplatom kredita), nema mjesta primjeni odredbe članka 107. stavak 2. ZOO/91, odnosno ograničenju isticanja (djelomične) ništavosti spornog ugovora samo zbog toga što je ugovor ispunjen.

24. Slijedom navedenoga, pobijana je odluka utemeljena na pogrešnoj primjeni materijalnog prava, pa je valjalo na temelju odredbe članka 395. stavak 1. ZPP preinačiti drugostupanjsku presudu, na način kao pod stavkom I. izreke ove presude.

25. Napominje se da prigovor zastare koji je tuženik prvi puta iznio u žalbi nije razmatran, jer se taj prigovor ne može iznijeti (tek) u žalbi (članak 352. stavak 2. ZPP).

26. Zbog preinake pobijane odluke, ovaj je sud, na temelju odredbe članka 166. stavak 2. ZPP, ovom presudom odlučio o troškovima cijelog postupka, na način da je tužitelju, na temelju odredbe članka 154. stavak 1. u vezi članka 155. ZPP, priznao troškove dosuđene prvostupanjskom presudom od 28. srpnja 2017. (u iznosu od 1.606,25 kn) s kamatama od donošenja te presude do isplate, uvećano u granicama postavljenog zahtjeva, za trošak sastava revizije u iznosu od 312,50 kn (sukladno Tbr. 10/6 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika), što uz uvećanje za PDV na odvjetničku uslugu od 78,13 kn ukupno iznosi 390,63 kn. Uz navedeni trošak zastupanja, priznat je tužitelju i trošak sudske pristojbe na reviziju u iznosu od 200,00 kn, pa ukupni priznati troškovi revizije iznose 590,63 kn, slijedom čega je odlučeno kao pod stavkom I. i II. izreke ove presude.

Zagreb, 9. ožujka 2022.

Predsjednik vijeća:

Željko Šarić, v. r.