REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 3467/2019-4

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Đura Sesse predsjednika vijeća, Mirjane Magud članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Ljiljane Hrastinski Jurčec članice vijeća, dr. sc. Jadranka Juga člana vijeća i Marine Paulić članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice Z. C. iz Z., OIB: ... (kao pravne slijednice iza pok. D. C., OIB: ...), protiv 1. tuženika G. d.o.o., P., OIB: ..., kojeg zastupa punomoćnica S. P. M., odvjetnica u Odvjetničkom društvu B. & P. u Z., 2. tuženika H. P. p. d.o.o., Z., OIB: ..., kojeg zastupa punomoćnik Ž. S., odvjetnik u Odvjetničkom društvu S. & P. d.o.o. u Z., 3. tuženika H. I. d.o.o., Z., OIB: ... i 4. tuženika H. C. d.o.o., Z., OIB: ..., kojeg zastupa punomoćnik Ž. S., odvjetnik u Odvjetničkom društvu S. & P. d.o.o. u Z., radi naknade štete, odlučujući o revizijama 1., 2. i 4. tuženika protiv presude Županijskog suda u Zagrebu broj Gžn-1604/14-2 od 13. siječnja 2015., kojom je djelomično potvrđena, a djelomično ukinuta presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj Pn-1826/13-198 od 14. ožujka 2014., u sjednici održanoj 9. ožujka 2022.,

p r e s u d i o  j e :

I. Prihvaća se revizija 1. tuženika te se preinačuju presuda Županijskog suda u Zagrebu broj Gžn-1604/14-2 od 13. siječnja 2015. pod točkom I. izreke u odnosu na 1. tuženika i presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj Pn- 1826/13-198 od 14. ožujka 2014. pod točkom I. izreke u odnosu na 1. tuženika, te se u tom dijelu sudi:

Odbija se tužbeni zahtjev tužiteljice Z. C., pravne slijednice iza pok. D. C. u odnosu na 1. tuženika, kao neosnovan.

II. Nalaže se tužiteljici naknaditi 1. tuženiku troškove revizije u iznosu od 9.375,00 kuna, u roku od 15 dana.

III. Odbija se zahtjev tužiteljice za naknadu troškova odgovora na reviziju.

r i j e š i o  j e :

I. Ukida se presuda Županijskog suda u Zagrebu broj Gžn-1604/14-2 od 13. siječnja 2015. u dijelu u kojem je potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj Pn-1826/13-198 od 14. ožujka 2014. pod točkom I. izreke u odnosu na 2. i 4. tuženika, te presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj Pn-1826/13- 198 od 14. ožujka 2014. pod točkom I. izreke u odnosu na 2. i 4. tuženika i predmet se u tom dijelu vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

II. O troškovima postupka u povodu revizije 2. i 4. tuženika odlučit će se u konačnoj odluci.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom je suđeno:

„I/ Nalaže se I do IV tuženiku solidarno da isplate tužitelju s naslova mjesečne rente počev od 01.01.1987.g. do 30.9.2011.g. zaostale iznose od 243.779,25 kn, u roku od 15 dana.

II/ Nalaže se I do IV tuženiku solidarno da isplate tužitelju s naslova zateznih kamata na zakašnjele mjesečne iznose rente iznos od 751.234,54 kn, zajedno zateznom kamatom tekućom od 16.01.2014. godine do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, sve u roku od 15 dana.

III/ Nalaže se I do IV tuženiku solidarno da naknade tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 62.307,50 kn, zajedno zateznom kamatom tekućom od 14.03.2014. godine do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, sve u roku od 15 dana.

IV/ Odbija se kao neosnovan zahtjev I do IV tuženika za naknadu troška parničnog postupka.“

2. Drugostupanjskom presudom odbijene su kao neosnovane žalbe tuženika i potvrđena je prvostupanjska presuda pod točkom I. izreke.

2.1. Drugostupanjskim rješenjem ukinuta je prvostupanjska presuda pod točkom II.,

III. i IV. izreke i predmet je vraćen u tom dijelu prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje (točka I. izreke), te je odlučeno da će se o troškovima žalbenog postupka odlučiti konačnom odlukom (točka II. izreke).

3. Protiv drugostupanjske presude reviziju iz odredbe članka 382. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14 - dalje: ZPP) je podnio 1. tuženik zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Predložio je da revizijski sud prihvati reviziju, preinači pobijanu presudu odnosno prihvati reviziju kao osnovanu i ukine u cijelosti presude suda nižeg stupnja i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Potražuje troškove revizije.

3.1. Protiv drugostupanjske presude reviziju iz odredbe članka 382. stavak 1. ZPP su podnijeli i 2. i 4. tuženik, zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Predložili su da revizijski sud ukine u cijelosti pobijanu presudu, podredno preinači u smislu revizijskih navoda na način da odbije tužbeni zahtjev tužitelja i obveže tužitelja da naknadi 2. i 4. tuženiku troškove parničnog i revizijskog postupka.

4. U odgovoru na reviziju tužiteljica kao pravna slijednica iza pok. D. C. osporava revizijske navode tuženika i predlaže revizije odbiti, uz naknadu troškova odgovora na revizije.

5. Revizije 1., 2. i 4. tuženika su osnovane.

6. Prema odredbi članka 392.a stavak 1. ZPP u povodu revizije iz članka 382. stavak 1. ZPP, revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

7. Predmet spora je zahtjev tužiteljice kao pravne slijednice iza pok. D. C. za isplatu rente s naslova izgubljene zarade za razdoblje od 1. siječnja 1987. do 30. rujna 2011.

8. U postupku koji je prethodio reviziji je utvrđeno:

- da je se D. C. ozlijedio na radu 26. veljače 1973. kada je kao zaposlenik H. radio u krugu poduzeća RO m. i. G. P., kada je na njega naletjela manevarska lokomotiva Željezničko transportnog poduzeća Z., što je za posljedicu imalo ozljeđivanje D. C. (gubitak obiju nogu u visini sredine bedara), i odlazak u invalidsku mirovinu zbog nastupa trajnog invaliditeta u opsegu od 90%,

- da je presudom Vrhovnog suda Hrvatske u Zagrebu broj Gž-1733/1979-2 od 21. prosinca 1979., naloženo tuženicima - G. H. Z., m. i. G. P. i Ž. Z., da D. C. isplate naknadu štete, i to za pretrpljene fizičke bolove, za pojačane napore, za nagrđenje, za pretrpljeni strah, za uništeno odijelo, za tuđu pomoć, za izgubljenu zaradu kroz razdoblje od 1. ožujka 1973. do 31. listopada 1978., u sveukupnom iznosu od 516.086 dinara s zateznim kamatama, te da su tuženici obvezni plaćati D. C. rentu od 1. studenoga 1987. pa nadalje,

- da je D. C. podnio tužbu u ovom predmetu protiv RO m. i. G., P. i Željezničko transportnog poduzeća Z., na ime povećanja dosuđenog iznosa rente iz presude Vrhovnog suda Hrvatske u Zagrebu broj Gž-1733/1979-2 od 21. prosinca 1979.,

- da je temeljem Potvrde iz sudskog registra Trgovačkog suda u Sisku broj R3-888/06 od 10. travnja 2006. utvrđen pravni slijed iza RO m. i. G. P.,

- da je iz Potvrde sudskog registra Trgovačkog suda u Zagrebu broj R3- 10967/07 od 10. svibnja 2007. utvrđen pravni slijed i statusne promjene Željezničko transportnog poduzeća Z.,

- da iz ugovora o kupnji od 11. studenoga 1991. proizlazi da je G. (Đ.) G. kao kupac u stečajnom postupku kupio kao pravne osobe poduzeća - G. m. i. d.o.o., G. p. p. d.o.o., G. t. d.o.o., G. v. t. d.o.o. i G. t. d.o.o., koja poduzeća su bila zastupana po stečajnom upravitelju S. B.

9. S obzirom da su tuženici tijekom postupka osporavali svoju pasivnu legitimaciju, sudovi nižeg stupnja su utvrdili da je prigovor tuženika o promašenoj pasivnoj legitimaciji neosnovan.

9.1. Naime, sudovi nižeg stupnja su utvrdili da je 1. tuženik pravni slijednik RO m. i. G. P., a što proizlazi iz podataka navedenih u potvrdi Trgovačkog suda u Sisku. Pri tome, su zaključili, da ugovor o kupnji od 11. studenoga 1991. koji je sklopio G. (Đ.) G. nije odlučan za ishod ovoga postupka, jer se ugovorom o kupnji poduzeća nije mijenjao pravni slijed od RO m. i. G. P. do 1. tuženika. U odnosu na prigovor promašene pasivne legitimacije 2. i 4. tuženika, sudovi nižeg stupnja su zaključili, da su isti pravni slijednici Željezničko transportnog poduzeća Z., a što proizlazi iz podataka navedenih u potvrdi Trgovačkog suda u Zagrebu. Nadalje, zaključuju sudovi nižeg stupnja, kada dolazi do podjele razdvajanjem i dolazi do prestanka društva koje se dijeli u smislu odredbe članka 550.n stavak 1. točka 2. Zakona o trgovačkim društvima, nova društva – 2. i 4. tuženik, su sveopći pravni slijednici društva koje se dijeli i za obveze društva odgovaraju suglasno (članak 550.a stavak 6. Zakona o trgovačkim društvima).

9.2. Odlučujući o tužbenom zahtjevu sada tužiteljice za isplatu rente na ime izgubljene zarade, sudovi nižeg stupnja su prihvatili zahtjev tužiteljice i naložili tuženicima solidarno isplatiti iznos od 243.779,25 kuna, za razdoblje od 1. siječnja 1987. do 30. rujna 2011.

9.3. Pri tome, za razliku od prvostupanjskog suda koji je zaključio da je presudom Vrhovnog suda Hrvatske u Zagrebu broj Gž-1733/1979-2 od 21. prosinca 1979. sada pok. D. C. između ostaloga priznato i pravo na rentu na ime izgubljene zarade od 1. studenoga 1987. pa nadalje, te se i pozvao na navedenu presudu, navodeći da je odgovornost tuženika za predmetni štetni događaj utvrđena tom presudom, drugostupanjski sud je zaključio da je sada pok. D. C. presudom Vrhovnog suda Hrvatske u Zagrebu broj Gž-1733/1979-2 od 21. prosinca 1979. dosuđena naknada štete, ali ne i po osnovi rente na ime izgubljene zarade. Međutim, neovisno o tome, drugostupanjski sud zaključuje, da je zahtjev sada tužiteljice osnovan jer odgovornost tuženika proizlazi iz činjenica koje su navedene u presudi Vrhovnog suda Hrvatske u Zagrebu broj Gž-1733/1979-2 od 21. prosinca 1979., a to je da je odgovornost tuženika solidarna i objektivna, jer se manevarska lokomotiva u pokretu željezničkom prugom smatra opasnom stvari, pa je za predmetnu štetu odgovoran pravni slijednik RO m. i. G. kao vlasnik manevarske lokomotive, a pravni slijednik Željezničko transportnog poduzeća Z. je odgovoran jer je upravljao željezničkom prugom.

10. U reviziji 1. tuženik i nadalje ističe prigovor promašene pasivne legitimacije, obzirom da 1. tuženik smatra da je bilo kakva njegova obveza prema tužiteljici isključena temeljem Zakona o prisilnoj nagodbi, stečaju i likvidaciji („Narodne novine“ broj 53/91 – dalje: Zakon o prisilnoj nagodbi, stečaju i likvidaciji).

11. Odlučujući o revizijskom razlogu pogrešne primjene materijalnog prava kojeg je 1. tuženik iznio u reviziji, ovaj sud je ocijenio da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo kada je prihvaćen zahtjev tužiteljice u odnosu na 1. tuženika u ovom postupku.

12. Najprije valja reći da je u Potvrdi sudskog registra Trgovačkog suda u Sisku broj R3-888/06 od 10. travnja 2006. naveden pravni slijed iza RO m. i. G., P.

13. Tijekom postupka je dostavljen i ugovor o kupnji od 11. studenoga 1991. kojim je G. (Đ.) G. kao kupac u stečajnom postupku kupio kao pravne osobe poduzeća - G. m. i. d.o.o., G. p. p. d.o.o., G. t. d.o.o., G. v. t. d.o.o. i G. t. d.o.o., koja poduzeća su bila zastupana po stečajnom upravitelju S. B.

14. Prema odredbi članka 129. Zakona o prisilnoj nagodbi, stečaju i likvidaciji, ranije važećega, a koji se primjenjuje u konkretnom slučaju, stečajno vijeće može, nakon što pribavi mišljenje vjerovnika i stečajnog upravitelja na osnovi procjene odnosno provedenog vještačenja, odlučiti da se dužnik kao pravna osoba izloži prodaji (stavak 1.). Prodaja dužnika kao pravne osobe obavlja se javnim nadmetanjem ili neposrednom pogodbom (stavak 2.). Prodaja dužnika kao pravne osobe može se odrediti samo uz uvjet da se na taj način postignu povoljniji uvjeti za namirenje vjerovnika (stavak 3.).

15. Prema odredbi članka 130. Zakona o prisilnoj nagodbi, stečaju i likvidaciji, nakon prodaje dužnika kao pravne osobe, u smislu članka 129. ovog zakona, stečajni se postupak u odnosu na dužnika obustavlja, ali se postupak nastavlja protiv stečajne mase, koju zastupa stečajni upravitelj, radi namirenja vjerovnika (stavak 1.). Sredstva dobivena prodajom dužnika ulaze u stečajnu masu (stavak 2.). Za potraživanja prema dužniku koja su nastala do obustave stečajnog postupka ni dužnik ni njegov kupac ne odgovaraju vjerovnicima (stavak 3.). Prodaja dužnika kao pravne osobe ne utječe na izlučna prava (stavak 4.). Razlučna prava ostaju na snazi nakon prodaje dužnika kao pravne osobe. Ta će prava prestati u onoj mjeri u kojoj će biti ostvarena u nastavljenome stečajnom postupku u smislu stavka 1. ovog članka (stavak 5.).

16. Dakle, iz navedene odredbe Zakona o prisilnoj nagodbi, stečaju i likvidaciji proizlazi da kupac ne odgovara vjerovnicima za potraživanja prema dužniku (članak 130. stavak 3.).

17. To međutim ne znači da se vjerovnici, pa tako i D. C., nisu mogli namiriti, jer sredstva dobivena prodajom ulaze u stečajnu masu i postupak se nastavlja protiv stečajne mase, radi namirenja vjerovnika. Uvjet za namirenje je, da je stečajnom sudu prijavljeno potraživanje (članak 121. Zakona o prisilnoj nagodbi, stečaju i likvidaciji), dok je odredbom članka 127. propisano pokretanje postupka tijekom stečajnog postupka u vezi utvrđivanja potraživanja koje je osporeno. Potraživanje D. C. moglo se, dakle, ostvariti samo u stečajnom postupku, na način predviđen Zakonom o prisilnoj nagodbi, stečaju i likvidaciji.

18. Nakon što je obustavljen stečajni postupak, parnični postupak se trebao nastaviti prema stečajnoj masi stečajnog dužnika koju je zastupao stečajni upravitelj, a ovaj je trebao za osiguranje isplate osporenog potraživanja izdvojiti iz diobne mase razmjerni dio sredstava za vjerovnike koji su pravovremeno pokrenuli posebni postupak.

19. Dakle, po shvaćanju ovoga suda, 1. tuženik u ovom postupku, koji je kupio poduzeća u stečaju, u smislu odredbe članka 130. Zakona o prisilnoj nagodbi, stečaju i likvidaciji ne odgovara za obveze poduzeća u stečaju. Pri tome je ovaj sud imao u vidu i odredbu članka 3. ugovora o kupnji od 11. studenoga 1991. kojom je ugovoreno da kupac kupuje u cjelini kao pravne osobe poduzeća u stečaju navedena u članku 2. ugovora s cjelokupnom imovinom koja pripada tim poduzećima kao pravnim osobama. Međutim, navedenom odredbom nije ugovoreno da kupac poduzeća u stečaju preuzima u cjelini i prava i obveze tih poduzeća.

20. Naime, u skladu s općim načelom imovinskog prava o autonomiji volja, stranke mogu svoje odnose urediti drugačije nego što je to zakonom određeno (npr. kupac može kupiti pravnu osobu u stečaju sa svom pokretnom i nepokretnom imovinom, svim pravima i obvezama). No međutim, u konkretnom slučaju iz sklopljenog ugovora o kupnji od 11. studenoga 1991. to ne proizlazi (članak 3. ugovora).

21. S obzirom na navedeno, zbog pogrešne primjene materijalnog prava u odnosu na 1. tuženika, valjalo je na temelju odredbe članka 395. stavak 1. ZPP preinačiti presude suda nižeg stupnja i odbiti zahtjev tužiteljice u odnosu na 1. tuženika (točka I. izreke presude).

22. Nadalje, u reviziji 2. i 4. tuženik osporavaju svoju pasivnu legitimaciju uz obrazloženje da nisu pravni slijednici za eventualno potraživanje tužiteljice, a to stoga što tuženici nisu preuzeli obvezu na temelju članka 7. stavak 2. Zakona o podjeli trgovačkog društva H. - H. ž. d.o.o., te da 2. i 4. tuženik ne odgovaraju solidarno sukladno odredbama Zakona o trgovačkim društvima već samo za preuzete obveze, pa da je odgovornost singularna. Također navode da se štetni događaj dogodio 1973. godine pa da niti H. - H. ž. d.o.o. nisu pasivno legitimirane jer su osnovane sukladno Zakonu o hrvatskim željeznicama („Narodne novine“ broj 42/90). Smatraju da je pasivno legitimirano Ž. t. p. Z. koje je nastavilo poslovati paralelno s H. - H. ž. d.o.o. na temelju odredbe članka 32. Zakona o hrvatskim željeznicama.

23. U odnosu na prigovor promašene pasivne legitimacije 2. i 4. tuženika valja reći slijedeće.

24. Zakonom o hrvatskim željeznicama od 5. listopada 1990. („Narodne novine“ broj 42/90 – dalje: ZHŽ) ukinuta je Samoupravna interesna zajednica željezničkog prometa u Republici Hrvatskoj, pa je prestala s radom 31. prosinca 1990. Umjesto iste navedenim zakonom osnovano je javno poduzeće HŽP - Hrvatsko željezničko poduzeće u Z.

25. HŽP - Hrvatsko željezničko poduzeće je i pravni slijednik javnog poduzeća Ž. t. p., što je vidljivo iz članka 5. Zakona o preuzimanju saveznih zakona iz područja prometa i veza, koji se u Republici Hrvatskoj primjenjuju kao republički zakoni od 28. lipnja 1991. („Narodne novine“ broj 53/91) prema kojem ovlaštenja i poslovi željezničkih transportnih poduzeća postaju ovlaštenja i poslovi HŽP - Hrvatskog željezničkog poduzeća.

26. Navedeno sljedništvo i statusne promjene argumentirane su potvrdom iz sudskog registra Trgovačkog suda u Zagrebu na reg. ul. 1-3047.

27. Nakon toga, Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o hrvatskim željeznicama od 31. ožujka 1992. („Narodne novine“ broj 19/92) HŽP - Hrvatsko željezničko poduzeće mijenja naziv u Javno poduzeće HŽ – Hrvatske željeznice, te se Zakonom o hrvatskim željeznicama od 1. srpnja 1994. („Narodne novine“ broj 53/94) Javno poduzeće HŽ Hrvatske željeznice preoblikuje u društvo s vlastitom pravnom osobnošću, a na društvo su se primjenjivali propisi koji su vrijedili za društva s ograničenom odgovornošću (d.o.o.).

28. H. – H. ž. d.o.o. Z. je prestao postojati 29. prosinca 2006., te je izbrisan iz Registra Trgovačkog suda u Zagrebu.

29. Odredbom članka 7. stavak 2. Zakona o podjeli trgovačkog društva HŽ - Hrvatske željeznice d.o.o. („Narodne novine“ broj 153/05 – dalje: Zakon o podjeli) izričito je navedeno da su trgovačka društva iz članka 1. tog Zakona (upravljanje, održavanje i izgradnja željezničke infrastrukture; prijevoz putnika; prijevoz tereta; vuča vlakova) pravni slijednici trgovačkog društva H. - H. ž. d.o.o. u odnosu na preuzetu imovinu, prava i obveze (osim obveze iz članka 42. stavak 3. Zakona o željeznici - obveze po kreditima koje preuzima Republika Hrvatska). Da su novoosnovana trgovačka društva sveopći pravni slijednici trgovačkog društva HŽ - Hrvatske željeznice te da za obveze odgovaraju sukladno članku 7. stavak 2. Zakona o podjeli trgovačkog društva H. - H. ž. d.o.o., navedeno je i u točki 2.2. Plana podjela trgovačkog društva H. - H. ž. d.o.o. te je i u sudskom registru za trgovačko društvo HŽ - Hrvatske željeznice upisano, da su nova društva pravni slijednici društva H. - H. ž. d.o.o. 30. Osim toga, člankom 550.n stavak 4. Zakona o trgovačkim društvima („Narodne novine“ broj 111/93, 34/99, 121/99, 52/00, 118/03, 107/07, 146/08, 137/09, 125/11, 152/11, 111/12, 68/13, 110/15 – dalje: ZTD) određeno je da vjerovnik društva koje se dijeli, sve dok nije obaviješten o tome na koje od novih društava je prešla njegova tražbina, može zahtijevati njeno podmirenje od bilo kojeg od njih.

31. Dakle, neutemeljeno 2. i 4. tuženik u reviziji otklanjaju svoju pasivnu legitimaciju. Naime, 2. i 4. tuženik su jedni od pravnih slijednika trgovačkog društva H. - H. ž. d.o.o. u odnosu na preuzetu imovinu, prava i obveze (članak 7. stavak 2. Zakona o podjeli), te odgovaraju za obveze tog društva prema trećim osobama neovisno o tome koju je imovinu stekao podjelom imovine istog društva između pravnih slijednika tog društva. Utoliko je neutemeljen revizijski prigovor da je radi utvrđivanja pravnog sljedništva u smislu članka 550. ZTD, a kojim je za obveze društva koje se dijeli ustanovljena solidarna odgovornost njegovih pravnih slijednika, trebalo utvrditi tko je preuzeo obvezu Planom podjele.

32. Pogrešno 2. i 4. tuženik smatraju da je Odlukom Vlade Republike Hrvatske Željezničko transportno poduzeće Zagreb prestalo postojati. Naime, Odlukom Vlade Republike Hrvatske o prestanku primjene odredaba stavka 1. članka 32. Zakona o hrvatskim željeznicama od 18. prosinca 1997. („Narodne novine“ broj 162/98) utvrđeno je da su stečeni uvjeti za prestanak primjene odredaba stavka 1. članka 32. Zakona o Hrvatskim željeznicama („Narodne novine“ broj 53/94), slijedom čega će se s danom 31. prosinca 1998. godine, prestati postupati prema propisima stavka 1. članka 32. Zakona o Hrvatskim željeznicama.

33. Nadalje, 2. i 4. tuženik u reviziji ističu i revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP, iz razloga što se po tvrdnjama 2. i 4. tuženika presude suda nižeg stupnja ne mogu ispitati jer nedostaju odlučne činjenice o odgovornosti tuženika za predmetni štetni događaj, s obzirom da svojstvo pravomoćnosti može steći samo izreka presude, dok navodi suda koji su sadržani u obrazloženju mogu služiti samo identifikaciji pravnog odnosa o kojem je odlučeno u izreci.

34. Osnovano 2. i 4. tuženik navode da je počinjena bitna povreda iz odredbe članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP jer u presudama suda nižeg stupnja nedostaju jasni razlozi o svim odlučnim činjenicama, o kojima ovisi (ne)osnovanost zahtjeva, zbog čega se njihova pravilnost ne može ispitati (pitanje odgovornosti tuženika).

35. Naime, utvrđivanje odgovornosti kao osnove za dosuđivanje naknade štete je prethodno pitanje i pravomoćnost odluke ne odnosi se na osnovu odgovornosti, pa je stoga u svakom drugom postupku radi naknade štete, pa makar i iz istog štetnog događaja, potrebno ponovno raspraviti i navesti razloge o odlučnim činjenicama u svezi odgovornosti za nastanak štetnog događaja ili u svezi podijeljene odgovornosti, a što je u ovom konkretnom slučaju izostalo.

36. Isto tako, sada pok. D. C. je u konkretnom slučaju podnio tužbu radi povećanja iznosa (dosuđeno u dinarima) dosuđene rente iz presude Vrhovnog suda Hrvatske u Zagrebu broj Gž-1733/1979-2 od 21. prosinca 1979.

37. Prema odredbi članka 196. Zakona o obveznim odnosima („Službeni list“ SFRJ broj 29/78, 39/85, 46/85, 57/89, „Narodne novine“ broj 53/91, 73/91, 3/94, 111/93, 107/95, 7/96, 91/96, 112/99, 88/01 – dalje: ZOO) sud može na zahtjev oštećenika za ubuduće povećati rentu, a može je na zahtjev štetnika smanjiti ili ukinuti ako se znatnije promijene okolnosti koje je sud imao na umu pri donošenju prijašnje odluke.

38. Dakle, u postupku pokrenutom zbog izmjene dosuđene rente, sud cijeni okolnosti na kojima je temeljena prijašnja presuda u odluci o dosudi rente te utvrđuje jesu li se i u čemu te ranije okolnosti koje je sud imao u vidu pri donošenju odluke o renti, znatnije promijenile. Na temelju toga donosi odluku ima li uvjeta za izmjenu ranije odluke o visini dosuđene rente.

39. S obzirom da u presudama nižeg stupnja nedostaju jasni razlozi o tim odlučnim činjenicama, valjalo je na temelju odredbe članka 394. stavak 1. ZPP odlučiti kao pod točkom I. izreke ovog rješenja.

40. Kako je 1. tuženik uspio sa revizijom, ovaj sud je 1. tuženiku sukladno odredbi članka 154. stavak 1. ZPP dosudio trošak revizije - zastupanje po punomoćniku odvjetniku sukladno odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 142/12, 103/14, 118/14 i 107/15 - dalje: Tarifa) u iznosu od 9.375,00 kuna (Tbr. 10. t. 6. i Tbr. 42. Tarife). Nije mu dosuđen trošak sudske pristojbe budući da spisu ne prileži dokaz da je sudska pristojba plaćena (točka II. izreke presude).

41. Tužiteljici nisu dosuđeni troškovi odgovora na reviziju budući da je ocijenjeno da ta radnja nije bila potrebna u revizijskoj fazi postupka (članak 166. stavak 1. i članak 155. stavak 1. ZPP, točka III. izreke presude).

42. Odluka o troškovima revizije u odnosu na 2. i 4. tuženika temelji se na odredbi članka 166. stavak 3. ZPP (točka II. izreke rješenja).

Zagreb, 9. ožujka 2022.

Predsjednik vijeća:

Đuro Sessa, v.r.