Republika Hrvatska

Poslovni broj Gž R-1710/2021-3

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca Ivanke Maričić Orešković predsjednice vijeća, Branke Ježek Mjedenjak članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice te Lidije Oštarić Pogarčić, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Z.M. iz Z., OIB: ...., zastupanog po punomoćnicima odvjetnicima iz OD S.i P. d.o.o. iz Z., protiv tuženika R. g., A. R., ugositeljstvo t. p. u stečaju, Z., OIB: ...., zastupan po stečajnom upravitelju E. M. iz Z., a ovaj po punomoćniku D. M., odvjetniku iz Z., uz sudjelovanje umješača na strani tuženika A. R. iz Z., OIB: ....., zastupana po punomoćnicima odvjetnicima iz OD A.i P. d.o.o. iz Z., radi utvrđenja nezakonitosti otkaza, sudskog raskida ugovora o radu, naknade štete i isplate, rješavajući žalbu tužitelja, izjavljenu protiv presude Općinskog radnog suda u Zagrebu, poslovni broj Pr-1324/2017 od 23. rujna 2021., u sjednici vijeća održanoj 9. ožujka 2022.

p r e s u d i o  j e

Odbija se kao neosnovana žalba tužitelja te se potvrđuje presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu, poslovni Pr-1324/2017 od 23. rujna 2021.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev kojim je traženo utvrđenje da su odluke tuženika i to Odluka o izvanrednom otkazu ugovora o radu od 26. ožujka 2014. i Odluka kojom se odbija zahtjev za zaštitu prava tužitelja od 14. travnja 2014., nezakonite i nedopuštene (točka I), zatim da se raskine Ugovor o radu sklopljen između tužitelja i tuženika na neodređeno vrijeme od 1. siječnja 2003. i aneks Ugovora o radu na neodređeno vrijeme od 30. lipnja 2010. te da se utvrdi da radni odnos nije prestao sa danom 28. ožujka 2014. već da se kao datum prestanka radnog odnosa utvrdi dan 15. lipnja 2014. (točka II), zatim da se naloži tuženiku da tužitelju kao vjerovniku stečajne mase s naslova naknade štete zbog sudskog raskida ugovora o radu isplati iznos od 148.740,66 kn zajedno sa zateznim kamatama koje teku od dana podnošenja tužbe 6. svibnja 2014. do isplate po preciziranoj stopi, u roku osam dana (točka III), da se utvrdi da postoji tražbina tužitelja kao stečajnog vjerovnika prema tuženiku kao stečajnom dužniku u iznosu od 131.749,42 kao tražbina prvog višeg isplatnog reda (točka IV) te da se naloži tuženiku da tužitelju, kao vjerovniku stečajne mase, naknadi trošak parničnog postupka sa pripadajućim zateznim kamatama sve u roku osam dana (točka V).

2. Istom presudom odbijen je i eventualno kumulirani tužbeni zahtjev kojim je traženo da se utvrdi da postoji tražbina tužitelja kao stečajnog vjerovnika prema tuženiku kao stečajnom dužniku u iznosu od 148.740,66 kn s osnove naknade štete zbog sudskog raskida ugovora o radu, kao tražbina prvog višeg isplatnog reda te je naloženo tužitelju naknaditi tuženiku i umješaču na strani tuženika trošak parničnog postupka u iznosu od 2.500,00 kn.

3. Protiv presude žalbu podnosi tužitelj pozivajući se na sve žalbene razloge iz članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine“ broj: 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 28/13., 89/14. i 70/19. - dalje ZPP) s prijedlogom da se pobijana presuda preinači i prihvati tužbeni zahtjev podredno da se ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje te potražuje troškove sastava žalbe.

4. Na žalbu nije odgovoreno.

5. Žalba tužitelja nije osnovana.

6. Predmet spora je zahtjev za utvrđenje nedopuštenim izvanrednog otkaza ugovora o radu kojeg je tuženik dao tužitelju zbog osobito teške povrede obveza iz radnog odnosa, sukladno članku 108. stavak 1. Zakona o radu („Narodne novine“ broj: 149/09., 61/11., 82/12. i 73/13. - dalje ZR), koji je bio na snazi u vrijeme donošenja osporavane odluke o otkazu i koji propis valja primijeniti u ovom slučaju. Predmet spora je i zahtjev tužitelja za sudski raskid ugovora o radu te isplata novčanih iznosa odnosno utvrđenje postojanja novčanih tražbina tužitelja s osnova naknade plaće, otpremnine i naknade štete zbog sudskog raskida ugovora o radu.

7. U provedenom postupku utvrđeno je:

- tužitelj je bio zaposlen kod tuženika na neodređeno vrijeme od 1993. godine, time da je temeljem Ugovora o radu od 1. siječnja 2003. i Aneksa I Ugovora o radu od 30. lipnja 2010. radio na radnom mjestu voditelja poslovanja (dalje Ugovor o radu);

- Odlukom o izvanrednom otkazu govora o radu od 27. ožujka 2014., tuženik je tužitelju otkazao Ugovor o radu (dalje Odluka o otkazu), zbog osobito teške povrede obveze iz radnog odnosa bez prava na ugovoreni otkazni rok, uz obvezu tužitelja kao radnika da vrati poslodavcu određene stvari (vozilo, kartice, ključeve..), s obrazloženjem u kojem se opisuje događaj od 20. ožujka 2014. koji je doveo do Odluke o otkazu, o kojem događaju je tuženik izviješten od strane tri djelatnice te koji ukazuje „na nasilničko ponašanje tužitelja“, „vrijeđanje i nasrtanje na poslodavčevu osobnosti i članova njegove uže obitelji“, „nedolično ponašanje prema poslodavcu koje se ogleda u vrijeđanju, najavljivanju radnji usmjerenih protiv poslodavca i njegove uže obitelji, koje se odnose na njihovu osobnu i poslovnu egzistenciju“, „vrijeđanje i verbalno nasrtanje i prijetnje poslodavcu“, a što da se događalo i ranije tijekom radnog odnosa te da je na takvo ponašanje poslodavac višekratno upozoravao radnika;

- tužitelj je povodom Odluke o otkazu podnio Zahtjev za zaštitu prava od 7. travnja 2014., kojeg je tuženik odbio Odlukom od 24. travnja 2014. (dalje Odluka o zahtjevu za zaštitu prava), nakon čega je tužitelj ustao predmetnom tužbom;

- nakon podnošenja tužbe, nad tuženikom koji ima status trgovca pojedinca, otvoren je stečajni postupak 5. lipnja 2014., te je nakon prekida i nastavka ovog parničnog postupka vezano za činjenicu nastupanja posljedica stečaja, tužitelj uskladio svoj tužbeni zahtjev sukladno činjenici da su mu novčane tražbine koje postavlja prema tuženiku kao poslodavcu, osporene u okviru stečajnog postupka.

8. Tijekom postupka nije bilo sporno da je izvanredni otkaz dan unutar prekluzivnog roka od 15 dana od dana saznanja za činjenicu na kojoj se otkaz temelji, propisan člankom 108. stavak 2. ZR-a te nije bilo sporno da su ispunjene sve pretpostavke i da su ispoštovani rokovi iz članka 129. ZR-a za traženje prethodne zaštite povrijeđenog prava iz radnog odnosa kod poslodavca Zahtjevom za zaštitu prava te potom sudske zaštite podnošenjem predmetne tužbe.

9. U odnosu na zakonom predviđenu proceduru prije otkazivanja, nije bilo sporno da tuženik kao trgovac pojedinac nema oformljeno radničko vijeće radi čega je izostalo savjetovanje predviđeno člankom 118. i člankom 149. ZR-a. Nesporno je utvrđeno da tuženik nije omogućio tužitelju iznošenje obrane prema članku 111. stavak 2. ZR-a, obrazlažući to navodima u Odluci o otkazu da su postojale okolnosti zbog kojih nije bilo opravdano očekivati od poslodavca da to učini, koje opravdanje sud prvog stupnja prihvaća kao valjano.

10. Sporno je bilo pitanje opravdanosti razloga za izvanredni otkaz Ugovora o radu, u odnosu na koju okolnost sud prvog stupnja cijeni sadržaj odredbe članka 108. stavak 1. ZR-a, koja propisuje da poslodavac i radnik imaju opravdani razlog za otkaz ugovora o radu sklopljenog na neodređeno i određeno vrijeme bez obveze poštivanja propisanog ili ugovorenog otkaznog roka (izvanredni otkaz), ako zbog osobito teške povrede iz radnog odnosa ili neke druge osobito važne činjenice uz uvažavanje svih okolnosti i interesa obiju ugovornih stranaka, nastavak radnog odnosa nije moguć, te odredbu članka 131. stavak 3. ZR-a prema kojoj u slučaju spora zbog otkaza ugovora o radu, teret dokazivanja postojanja opravdanog razloga za otkaz ugovora o radu, leži na poslodavcu.

11. Odlučujući o spornom pitanju je li tužitelj počinio povrede koje mu se stavljaju na teret u Odluci o otkazu, kao i predstavljaju li te povrede opravdan razlog za izvanredni otkaz, sud prvog stupnja uvažava da se u obrazloženju Odluke o otkazu navodi da je dana 20. ožujka 2014. tužitelj u sjedištu društva tuženika nasilnički se ponašao prijeteći kako će on preuzeti poslovanje jer je poslodavka glupača glupa, kao i članovi njezine obitelji, da je nesposobna i da je on gazda, ali da za ništa neće odgovarati te da se takvo ponašanje radnika koji vrijeđa i nasrće na poslodavčevu osobnost i članove njezine uže obitelji događalo i ranije tijekom radnog odnosa.

12. Iskaze svjedoka M. I., Z. D., D. A., J. H., T. Z. i N. R.j, sud prvog stupnja prihvaća kao uvjerljive uz zaključak da su iskazi svih svjedoka u bitnome istovjetni, da svi oni potvrđuju da se tužitelj u više navrata neprimjerno ponašao prema zaposlenicima tuženika, a većina svjedoka da potvrđuje kako je u travnju 2014. tužitelj vrijeđao A. R.i njezine kćeri. Nakon analize i ocjene provedenih dokaza, prvenstveno iskaza imenovanih svjedoka, prvostupanjski sud utvrđuje da je tužitelj počinio osobito tešku povredu iz radnog odnosa koja sama za sebe predstavlja opravdan razlog za otkaz ugovora o radu uz obrazloženje da je opće životno poznato da nasilničko ponašanje, ne samo da nije prihvatljivo, već je i kažnjivo, pa je životno da bilo koji oblik nasilja prema poslodavcu predstavlja tešku povredu prava iz radnog odnosa.

13. Radi navedenog prvostupanjski sud zaključuje da pobijana Odluka o otkazu i Odluka o zahtjevu za zaštitu prava nisu nezakonite ni nedopuštene kako se to tvrdilo podnesenom tužbom, pa odbija kao neosnovan i glavni i eventualno kumulirani tužbeni zahtjev a odluku o troškovima postupka donosi pozivom na odredbu članka 154. stavak 1. ZPP-a u vezi članka 155. ZPP-a.

14. U donošenju pobijane presude nije počinjena niti jedna od bitnih procesnih povreda iz odredbe članka 354. stavak 2. ZPP-a, na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti u smislu odredbe članka 365. stavak 2. ZPP-a pa tako niti apsolutno bitna povreda postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a, na koju se neosnovano upire u žalbi tužitelja, s obzirom da pobijana presuda ne sadrži nedostatke zbog kojih presudu ne bi bilo moguće ispitati.

15. Suprotno žalbenim navodima tužitelja, činjenično stanje pravilno je i potpuno utvrđeno te je materijalno pravo pravilno primijenjeno.

16. U ovoj fazi žalbenog postupka nije sporna ispunjenost formalnih zakonskih pretpostavki iz članka 108. stavak 2. ZR-a za davanje izvanrednog otkaza ugovora o radu kao ni pretpostavke iz članka 129. ZR-a za traženje prethodne zaštite prava iz radnog odnosa kod poslodavca a potom sudske zaštite, dok vezano za proceduru koja je prethodila otkazivanju Ugovora o radu, u žalbi se više ne dovodi u pitanje potreba savjetovanja sa radničkim vijećem prema članku 118. ZR-a i članku 149. ZR- a, pored nespornog utvrđenja da radničko vijeće kod tuženika ne postoji.

17. U odnosu na druge formalnopravne propuste u postupku koji je prethodio otkazivanju, tužitelj u žalbi tvrdi da je u konkretnom slučaju u smislu odredbe članka 111. stavak 2. ZR-a i članka 36. Pravilnika o radu tuženika, poslodavac morao dati radniku mogućnost da iznese svoju obranu budući da je Odluka o otkazu donesena samo na osnovu iskaza jedne osobe/svjedoka M. I. sa kojom je tužitelj došao u obostrani verbalni sukob. U žalbi se naglašava činjenica da se radi o svjedokinji koja je u srodstvu sa tuženikom (nećakinja vlasnice A. R.).

18. Nadalje u žalbenom stadiju postupka i dalje je sporna pravilna primjena odredbi ZR-a u odnosu na postojanje opravdanog razloga kao materijalno pravne pretpostavke za izvanredni otkaz ugovara o radu zbog osobito teške povrede obveze iz radnog odnosa iz članka 108. stavak 1. ZR-a. Naime, tužitelj u žalbi dovodi u pitanje pravilnost zaključka prvostupanjskog suda vezano za utvrđenje postojanja osobito teške povrede iz radnog odnosa kao razloga za davanje izvanrednog otkaza Ugovora o radu. Tvrdi da je tuženik lažirao podatke iz Odluke o otkazu jer su podaci u suprotnosti s iskazima svjedoka, pri čemu tužitelj citira i analizira iskaze pojedinih svjedoka dovodeći u pitanje istinitost navoda iz Odluke o otkazu vezanih za postupanje koje se stavlja na teret tužitelju kritične zgode 20. ožujka 2014. Posebno tužitelj u žalbi naglašava kako je Ugovor o radu otkazan radi navodnog nasilničkog ponašanja, na koje da ne upućuje niti jedan provedeni dokaz osim pristranog iskaza srodne svjedokinje M. I.. Ukazuje kako tijekom postupka nije utvrđeno da bi poslodavac ranije protiv tužitelja vodio neke postupke, niti da bi tužitelj dobivao opomene vezano za svoje ponašanje.

19. Izneseni žalbeni navodi nisu osnovani budući da je prvostupanjski sud analizirajući provedene dokaze, pravilno primijenio članak 8. ZPP-a, dovodeći u vezu iskaze saslušanih svjedoka te sadržaj obrazloženja osporavane Odluke o otkazu, zbog čega tužitelj bez uporišta svojom subjektivnom prosudbom iznosi svoje zaključke o navodnoj pristranosti svjedoka.

20. U odnosu na postupanje tuženika kao poslodavca koji prilikom izvanrednog otkazivanja Ugovora o radu, sukladno članku 111. stavak 2. ZR-a nije omogućio tužitelju da iznese svoju obranu, ovome sudu prihvatljivo je stajalište prvostupanjskog suda o postojanju razloga koji u konkretnom slučaju opravdavaju iznimku za takvo postupanje jer su postojale okolnosti zbog kojih nije bilo opravdano očekivati od poslodavca da to učini. Naime, uvažavajući rukovodeći položaj tužitelja kod poslodavca kao voditelja poslovanja te opisana postupanja tužitelja kritične zgode koja su narušila odnos povjerenja između poslodavca i radnika, nije bilo opravdano očekivati da tuženik omogući tužitelju iznošenje obrane. Uskrata mogućnosti iznošenja obrane relevantna je samo u slučaju ako bi radnikova obrana, da je iznesena, odvratila poslodavca od donošenja odluke o otkazu, zbog toga jer bi radnik da mu je ta mogućnost pružena, svoje ponašanje opravdao a što tužitelj u konkretnom slučaju nije uspio opravdati. Osim toga, pravo tužitelja na obranu nije povrijeđeno već i činjenicom što je tužitelj svoju obranu iznio nakon primitka Odluke o otkazu u Zahtjevu za zaštitu prava a takvu je mogućnost imao i tijekom parničnog postupka, ali se nije odazvao provođenju dokaza saslušanjem stranaka, s time da je takva obrana iznesena kroz činjenične navode tužitelja tijekom postupka ocijenjena neosnovanom.

21. Kako je riječ o otkazu zbog osobito teške povrede obveze iz radnog odnosa, postojanje takve povrede poslodavac mora nedvojbeno dokazati. Ocjena o tome ima li postupanje radnika značenje osobito teške povrede obveze zbog koje nastavak radnog odnosa nije moguć ovisi o okolnostima svakog konkretnog slučaja i ne može se uopćiti. Pritom postojanje opravdanog razloga za izvanredni otkaz mora biti takvo da se od poslodavca ne može zahtijevati da nastavi radni odnos s radnikom ako ta činjenica narušava taj radni odnos.

22. Tužitelj u žalbi tvrdi da je tužitelju Ugovor o radu izvanredno otkazan radi navodnog „nasilničkog ponašanja“ prema zaposlenicima, koji se termin doista navodi u obrazloženju Odluke o otkazu i koje predstavlja zasebno kazneno djelo sa svojim zakonskim obilježjima za koja tužitelj tvrdi da nisu ostvarena.

23. Za prosudbu dopuštenosti i zakonitosti Odluke o otkazu relevantne su činjenice koje su postojale u vrijeme donošenja te odluke, time da povrede iz radnog odnosa na kojima temelji svoju odluku o otkazu, poslodavac ima pravo konkretizirati i osnovano pozivati na ono što ne sadrži dodatno dokazivati u parnici te se ne može

obrazloženje Odluke o otkazu.

24. Međutim, u situaciji kada poslodavac tereti radnika za više povreda tada je za postojanje opravdanog razloga za izvanredni otkaz ugovora o radu dovoljno da poslodavac dokaže postojanje jedne od više povreda za koje tereti radnika.

25. Tužitelj gubi iz vida da se u obrazloženju pobijane Odluke o otkazu kao teške povrede obveza iz radnog odnosa navode i druga postupanja tužitelja koja su tijekom postupka provedenim dokazima objektivno utvrđena: nedolično ponašanje prema poslodavcu koje se ogleda u vrijeđanju, najavljivanju radnji usmjerenih protiv poslodavca i njegove uže obitelji (rječima glupa glupača i nesposobna, nazivanje sebe gazdom, prijetnje preuzimanjem poslovanja…). Stoga su neosnovani žalbeni navodi tužitelja koji u žalbi inzistira sam o navodnom „nasilničkom ponašanju“ kao povredi za koju se tužitelj tereti, s obzirom da u konkretnom slučaju preostali postupci i verbalni izrazi tužitelja predstavljaju osobito tešku povredu obveze iz radnog odnosa jer su narušili međusobno povjerenje zbog čega nastavak radnog odnosa između poslodavca i radnika nije moguć.

26. Radi navedenog, pravilno je odlučeno kada je utvrđeno da Odluka o otkazu i Odluka o zahtjevu za zaštitu prava nisu nezakonite ni nedopuštene. Posljedično tome osnovano nije udovoljeno ni tužbenom zahtjevu za sudski raskid Ugovora o radu a s tim u svezi niti zahtjevu za naknadu štete (iz glavnog i eventualno kumuliranog tužbenog zahtjeva) budući da je pretpostavka za dopuštenost takvih zahtjeva prema članku 117. stavak 1. i 3. ZR-a utvrđenje suda da otkaz poslodavca nije dopušten. Jednako tako, pravilno nije udovoljeno niti zahtjevima vezanim za isplatu odnosno utvrđenje postojanja tražbina s osnova naknade plaće iz članka 87. stavak 3. ZR-a (jer do prekida rada nije došlo krivnjom poslodavca) niti otpremnine iz članka 119. ZR-a (jer je otkazivanje uslijedilo iz razloga uvjetovanih ponašanjem radnika).

27. Odluka suda prvog stupnja o troškovima postupka temelji se na pravilnoj primjeni odredbe članka 154. stavak 1. ZPP-a i članka 155. ZPP-a te relevantnih odredbi Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj: 142/12., 103/14., 118/14. i 107/15.).

28. Slijedom svega obrazloženog, odlučeno je kao u izreci ove presude pozivom na članak 368. stavak 1. ZPP-a.

U Rijeci 9. ožujka 2022.

Predsjednica vijeća

Ivanka Maričić Orešković