Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Poslovni broj Gž-1319/2019-3

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E N J E

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sutkinja Helene Vlahov Kozomara, predsjednice vijeća, Milene Vukelić-Margan, sutkinje izvjestiteljice i Ingrid Bučković, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja R. B. iz Z., OIB: ... , zastupanog po punomoćnici R. H., odvjetnici u N., protiv tuženika C. I. R., iz S., OIB: ..., zastupanog po punomoćniku M. K., odvjetniku u Z., radi izdavanja brisovnog očitovanja i utvrđenja ništetnosti ugovora, odlučujući o žalbi tužitelja podnesenoj protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-2410/2016-38 od 27. ožujka 2019., u sjednici vijeća održanoj 9. ožujka 2022.,

r i j e š i o  j e

I Ukida se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P- 2410/2016-38 od 27. ožujka 2019. i predmet vraća istom sudu na ponovno suđenje.

II O troškovima žalbenog postupka odlučit će sud prvog stupnja u konačnoj odluci.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja u točki I izreke je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja kojim je tražio da se tuženiku naloži izdati brisovno očitovanje za zalog Z- 2033/09 upisan temeljem ugovora o zajmu u iznosu od 17.652,78 EUR-a na nekretnini u vlasništvu tužitelja upisanoj u zk.ul. ..., k.o. ..., kč.br. ..., u naravi kuća, dvor i oranica, površine 687 m2, koju ispravu će zamijeniti presuda te radi utvrđenja ništetnim ugovora o zajmu ... sklopljenog 7. srpnja 2009. između tužitelja kao zajmoprimatelja i tuženika kao zajmodavatelja. Također je odbijen zahtjev za nadoknadu parničnog troška. U točki II izreke je naloženo tužitelju nadoknaditi tuženiku parnični trošak u iznosu od 19.437,50 kn, u roku od 15 dana.

2. Protiv presude je žalbu podnio tužitelj pozivajući se na sve žalbene razloge propisane odredbom čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14 i 70/19 - dalje ZPP).

3. Osporava ocjenu iskaza žalitelja i njegove supruge A. L. te navodi da je sud prvog stupnja propustio cijeniti okolnost da su njihovi iskazi podudarni s iskazom svjedokinje L. K. te iskazima 660 oštećenika u kaznenom postupku u kojemu je presudom Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Kov-Us-38/14 od 29. travnja 2014. potvrđeno da su službenici različitih kreditnih ureda koristili trgovačka društva za počinjenja kaznenih djela protiv javnog reda, zločinačkim udruživanjem i protiv imovine, lihvarskim ugovorom. Sud prvog stupnja da ne prihvaća njihove iskaze ni u dijelu kada tvrde da ugovori nisu pročitani ni u kreditnom uredu, niti kod javnog bilježnika te da nisu znali za iznos glavnice koji je naveden u tim ispravama, već poklanja vjeru iskazu javnog bilježnika. Navodi da je neuvjerljivo da ne bi reagirao niti postavljao pitanja o iznosu glavnice koji je skoro trostruko veći od dogovorenog iznosa. Naglašava da je suspektnost kreditnog ureda i zajmodavca bila otklonjena sudjelovanjem javnog bilježnika kao osobe javnog povjerenja pa da sud njegov iskaz olako i neutemeljeno prihvaća te posljedično tome ugovor o zajmu smatra vjerodostojnom ispravom o pravnom poslu. Navodi da osporava predmetni ugovor zato što nije sastavljen po prisilnim propisima o sadržaju javnobilježničkog akta, budući da je zbog ugovornih odredbi, načina i okolnostima sklapanja ugovora, došlo do oštećenja žalitelja te prijevarnog i nemoralnog postupanja zajmodavca i službenika kreditnog ureda koji je sastavljao ugovor. Smatra da ga je javni bilježnik bio dužan upozoriti na osobu zajmodavca, budući da se radilo o stranom državljaninu, koji ne govori hrvatski jezik, koji obrtimice pozajmljuje novac uz suradnju zaposlenika kreditnog ureda te se na ugovor potpisuje drugačije od potpisa na putovnici. Smatra da je javni bilježnik bio dužan postupiti u skladu s odredbom čl. 34. st. 3. Zakona o javnom bilježništvu ("Narodne novine" broj 78/93, 29/94, 16/07, 75/09, 120/16 – dalje ZJB), da je pored toga bio dužan u skladu s odredbom čl. 57. ZJB-a pročitati i objasniti strankama smisao i posljedice tog pravnog posla i provjeriti volju stranaka pa tako i glede odredbi čl. 11. i 12. ugovora o zajmu. Iz iskaza javnog bilježnika da proizlazi da nije neposrednim pitanjima provjerio volju stranaka. Tvrdi da bi svakako reagirao u slučaju da je javni bilježnik pročitao i objašnjavao odredbe ugovora, s obzirom na činjenicu da u ugovoru stoji da su primili 90.000,00 kn, iako je dogovoren zajam iznosa od 30.000,00 kn. Osporava i stajalište suda da je javni bilježnik ispitao tu privatnu ispravu prema odredbi čl. 58. ZJB-a te osporava stajalište da je ugovor sastavljen u skladu s odredbama čl. 34., 57., 58. i 59. ZJB-a.

4. Nadalje ističe da je posvjedočenje na privatnoj ispravi stavljeno suprotno odredbi čl. 59. st. 2. i 3. ZJB-a, budući da javni bilježnik nije provjerio jesu li privatnu ispravu potpisali sudionici tog pravnog posla pa tako i zajmodavatelj, budući da je osoba koja se u uredu predstavljala imenom tuženika isprave potpisivala drugačije, u odnosu na potpis na putovnici. Ističe da su i žalitelj i svjedokinja A. L. opisali osobu koja je bila prisutna prilikom solemnizacije kod javnog bilježnika, ali nisu bili prisutni u uredu nakon što su oni ugovor potpisali. Naglašava da je zahtijevao pribavljanje isprava od P.u. i FINA-e kako bi se provjerio identitet tuženika kao zajmodavca te je predloženo i grafološko vještačenje potpisa tuženika, budući da te isprave nije mogao pribaviti izvan sudskog postupka, ali da je sud prvog stupnja takav dokazni prijedlog bez osnove odbio. I glede potpisa zajmodavca da sud prvog stupnja olako poklanja vjeru javnom bilježniku, iako je u iskazu potvrdio da je istovremeno ovjerio potpis zajmodavca prema putovnici na kojoj je drugačiji potpis nego što je na predmetnom ugovoru. Tvrdi da se ne radi o skraćenom potpisu na ostalim ispravama, već o potpuno drugačijem potpisu, ispisu imena i prezimena. Uskraćivanjem provođenja dokaza prema dokaznim prijedlozima žalitelja, da je sud propustio ocijeniti pravu prirodu i svrhu predmetnog ugovora prema kojemu su se rate kredita trebale plaćati na tekući račun zajmodavca ili na žiro račun trgovačkog društva, a niti jedna uplata tužitelja, kao i svjedokinje L. K. nije bila izvršena na ugovoreni način, već su uplate vršene isključivo u gotovini na račune trgovačkih društava koja su se postepeno brisala iz sudskog registra.

5. Na kraju navodi da je nejasno te nije obrazloženo na koji način je upisano založno pravo u predmetu Općinskog suda u Našicama pod brojem Z-2033/09, ako je upisano na temelju predmetnog ugovora, budući da se u prijedlogu i zemljišnoj knjizi navode drugi podaci o svim bitnim elementima ugovorne obveze tužitelja kao založnog dužnika.

6. Predlaže pobijanu presudu ukinuti i predmet vratiti istom sudu na ponovno suđenje, podredno presudu preinačiti u skladu sa žalbenim navodima, sve uz nadoknadu troškova žalbenog postupka.

7. Žalba tužitelja je osnovana.

8. S osnovom tužitelj u žalbi ukazuje na postojanje bitne postupovne povrede iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a jer su razlozi presude dijelom proturječni, a dijelom nedostatni, tako da presudu nije moguće ispitati.

9. Na temelju provedenih dokaza sud prvog stupnja je utvrdio slijedeće činjenice:

-da je između tužitelja kao zajmoprimca i založnog dužnika te A. L. kao sudužnika s jedne strane i tuženika kao zajmodavca s druge strane, sklopljen ugovor o zajmu broj ... dana 7. srpnja 2009., predmetom kojeg je bio zajam u iznosu od 12.315,89 EUR-a s rokom vraćanja od 58 mjeseci, odnosno do 7. svibnja 2014. te je utvrđena protuvrijednost tog iznosa na dan zaključenja ugovora od 90.000,00 kn,

-da je za osiguranje vraćanja zajma tužitelj kao založni dužnik pristao da se upiše zalog na nekretnini u njegovom vlasništvu, kč.br. ..., upisanoj u zk. ul. ..., k.o. Đ.,

-da je ugovoreno plaćanje kamate od 6,67% godišnje, te primjena valutne klauzule,

-da je javni bilježnik I. M. iz Z. potvrdio tu privatnu ispravu 7. srpnja 2009. pod brojem OV-1230/09,

-da je tužitelj potpisao isplatnicu broj ... od 7. srpnja 2009. o isplati iznosa od 90.000,00 kn, prema ugovoru iste oznake,

-da iz priloženih uplatnica proizlazi da je tužitelj uplaćivao obroke zajma u različitim iznosima u korist više trgovačkih društava, kao što su C. s. d.o.o., A. d.o.o., T. n. d.o.o. i O. A. d.o.o.,

-da je tužitelj 7. srpnja 2009. kao korisnik zajma dao izjavu o tome da nije u nuždi, da nije u teškoj financijskoj situaciji, teškim imovinskim prilikama, da nema smanjenu sposobnost rasuđivanja te da prihvaća sve uvjete iz ugovora, kao i da je sposoban podmirivati rate ugovora, te se odrekao prava na poništenje ugovora,

-da je 20. kolovoza 2010. sklopljena izvansudska nagodba između tužitelja i tuženika te sudužnika A. L., prema kojoj nagodbi su stranke potvrdile da je tužitelj 7. srpnja 2009. primio ugovoreni iznos zajma te da je do dana sklapanja nagodbe isplatio iznos od 23.660,23 kn,

-da se nagodbom tužitelj obvezao preostali dug od 66.339,77 kn platiti u 47 mjesečnih rata u iznosima od po 1.820,00 kn, a zajmodavac se obvezao povući zadužnicu na teret računa tužitelja i sudužnika,

-da je presudom Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Kov-Us-38/14 od 29. travnja 2014. četvero okrivljenika oglašeno krivim da su u razdoblju od početka 2007. do 17. svibnja 2012. na području RH organizirali ili vodili zločinačko udruženje te iskorištavajući nuždu druge osobe primili od nje ili s njom ugovorili za sebe i drugoga imovinsku korist u očitom nesrazmjeru s onim što su dali te se bavili opisanom djelatnošću, u koju svrhu su radi prikrivanja stvarne naravi pravnog posla koristili osnovana trgovačka društva A. d.o.o., C. s. d.o.o., O. A. d.o.o., T. n. d.o.o. i druge, pa da su počinili kaznena djela iz čl. 328. st. 1. Kaznenog zakona/2011 te kazneno djelo protiv imovine, lihvarskim ugovorom opisano u čl. 242. st. 1. i 2. KZ,

-da je Općinski sud u Našicama 13. srpnja 2009. pod brojem Z-2033/09 donio rješenje kojim je dopustio uknjižbu prava zaloga u korist tuženika, na nekretninama u vlasništvu tužitelja, da je rješenje doneseno na temelju prijedloga tuženika i prijepornog ugovora o zajmu, s tim što je založno pravo upisano za iznos od 17.652,78 EUR-a s godišnjom kamatom od 6,36%,

-da je tuženik kod istog suda pokrenuo parnični postupak koji se vodi pod brojem P-2397/2016 protiv ovdje tužitelja R. B., radi namirenja na njegovoj nekretnini te je rješenjem od 30. prosinca 2016. određen prekid tog postupka do pravomoćnog okončanja ovog postupka.

10. S obzirom na istaknute tvrdnje tužitelja u tužbi i tijekom postupka, prema stajalištu suda prvog stupnja, u postupku je bilo potrebno utvrditi je li ugovor o zajmu ništetan te je li postojao nesporazum između stranaka prilikom zaključenja prijepornog ugovora. Ocjenom iskaza tužitelja i svjedokinje A. L., a glede tvrdnje da je u ugovoru o zajmu naveden znatno veći iznos od stvarno ugovorenog, sud prvog stupnja ocjenjuje nelogičnim i neuvjerljivim da bi tužitelj i njegova supruga potpisali i pristali na solemnizaciju ugovora u kojemu je naznačen značajno veći iznos od dogovorenog, tim više što se i na isplatnici sačinjenoj istog dana navodi iznos koji je naznačen i u ugovoru o zajmu. Na isti način ocjenjuje narečene iskaze i u dijelu u kojem tvrde da javni bilježnik nije pročitao ugovor prilikom potvrđivanja, uz dodatno obrazloženje da je iskaz tužitelja i svjedokinje u tom dijelu suprotan potvrdi javnog bilježnika.

11. Glede primjene mjerodavnog materijalnog prava, sud prvog stupnja ocjenjuje da je prijeporni ugovor o zajmu sastavljen u skladu s odredbama čl. 34., 57., 58. i 59. ZJB-a, pri čemu je neodlučno što je ugovor potvrđen samo u odnosu na tužitelja i sudužnika, budući da to ne utječe na valjanost same isprave kao javnobilježničke isprave. Pritom ukazuje na odredbu čl. 59. st. 1. ZJB-a kojom je propisano da je za zasnivanje osiguranja tražbine dovoljno da privatnu ispravu potvrdi obveznik.

12. Glede tvrdnje tužitelja da je ugovor o zajmu protivan moralu, pa time i ništetan, ocjenjuje da se radi o ugovoru kojim je zajmodavac dao određenu ugovorenu novčanu svotu tužitelju kao zajmoprimcu na raspolaganje pod određenim pretpostavkama s kojima se zajmoprimac suglasio. Pritom da je točno da postoje osobe koje se obrtimice bave pozajmljivanjem novca kako bi sebi priskrbili određenu novčanu korist, međutim, da to ne znači da su svi ugovori sklopljeni pod istim uvjetima, istog sadržaja i da su svi protivni moralu.

13. U odnosu na prigovor da je ugovor ništetan zato što tužitelju nije isplaćen cjelokupan iznos naveden u ugovoru, sud prvog stupnja ocjenjuje da činjenica neispunjenja ugovorne obveze jedne ugovorne strane, nema za posljedicu ništetnost ugovora, već druga ugovorna strana ima pravo zahtijevati ispunjenje ugovora ili njegov raskid, sukladno odredbi čl. 360. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 - dalje ZOO).

14. Glede tvrdnje da je ugovor ništetan zbog nesporazuma oko iznosa pozajmljenog novca, sud prvog stupnja ocjenjuje da se u smislu odredbe čl. 282. ZOO-a takav prigovor ne može štititi tužbom radi utvrđenja ništetnosti ugovora, već zahtjevom za utvrđenje da ugovor nije ni nastao. Stoga odbija tužbeni zahtjev te nalaže tužitelju nadoknaditi tuženiku parnični trošak, primjenom odredbe čl. 154. st. 1. ZPP-a te odgovarajućih odredbi Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 142/12, 103/14, 118/14, 107/15 - dalje Tarifa), u ukupnom iznosu od 19.437,50 kn.

15. Pravilno je stajalište suda prvog stupnja da postojanje eventualnog nesporazuma između stranaka prilikom sklapanja prijepornog ugovora o zajmu nije razlog ništetnosti ugovora, budući da prema odredbi čl. 282. ZOO-a kad strane vjeruju da su suglasne, a u stvari među njima postoji nesporazum o pravnoj naravi ugovora ili o kojem bitnom sastojku ugovora, ugovor ne nastaje. Kako takav tužbeni zahtjev nije postavljen, sud prvog stupnja osnovano nije utvrđivao činjenice o postojanju eventualnog nesporazuma između stranaka.

16. Međutim, izostalo je cjelovito obrazloženje o stajalištu suda prvog stupnja da prijeporni ugovor o zajmu nije ništetan, kao i razlozi glede neosnovanosti zahtjeva za izdavanje brisovnog očitovanja za zalog upisan na nekretnini u vlasništvu tužitelja na temelju istog pravnog posla.

17. Naime, odlučujući o zahtjevu tužitelja za utvrđenje ništetnosti ugovora o zajmu primjenom odredbe čl. 322. ZOO-a, sud prvog stupnja propušta cijeniti tvrdnje tužitelja te svjedokinje A. L. u kontekstu svih provedenih dokaza, posebice sadržaja pravomoćne presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Kov-Us-38/14 od 29. travnja 2014. Sud prvog stupnja istaknute razloge ništetnosti ocjenjuje općenito, iznoseći mišljenje da postoje osobe koje se obrtimice bave pozajmljivanjem novca, što da ne znači da su svi ugovori sklopljeni pod istim uvjetima protivni moralu. Međutim, tužitelj uporno tvrdi da predmetom ugovora o zajmu nije bio zajam iznosa od 90.000,00 kn, već 30.000,00 kn, da nije primio iznos od 90.000,00 kn, da javni bilježnik ugovor o zajmu nije pročitao niti mu je ukazao na pojedine odredbe ugovora koje su za njega nepovoljne, da je obroke zajma plaćao različitim trgovačkim društvima, s tim što je novac uplaćivao u gotovini te primao priznanice o uplati te da nikad nije uplatio ratu zajma na račun, kako je to ugovoreno. Sukladno iskazu tužitelja, iskazivala je njegova supruga A. L., te svjedokinja L. K. koja je i sama sklopila ugovor o zajmu s tuženikom te je bila jedna od oštećenica u kaznenom postupku vođenom pred Županijskim sudom u Zagrebu. Kada se iskazi tužitelja, narečenih svjedokinja te dokazi o uplatama stave u kontekst sadržaja narečene presude kaznenog suda, slučaj tužitelja više nije hipotetski slučaj, kako se to u pobijanoj presudi obrazlaže. Sud prvog stupnja, iako je spomenuo da je izvršio uvid u narečenu presudu Županijskog suda u Zagrebu, ovu ispravu nije cijenio kao dokaz u kontekstu ostalih dokaza, iako je presudom četvero okrivljenika oglašeno krivim "što su u razdoblju od 2007. do 2012. na području RH, u cilju sklapanja što većeg broja ugovora pod lihvarskim uvjetima i tako pribavljanja protupravne imovinske koristi na štetu većeg broja građana RH, povezali se u zajedničko djelovanje s podijeljenim ulogama prilikom davanja zajmova zainteresiranim osobama uz ugovaranje nerazmjerne koristi iskorištavanjem njihovih teških životnih i materijalnih prilika, pri čemu je ugovaran povrat zajma na način da su u pisanim ugovorima navedeni iznosi zajma koji su bili znatno veći od iznosa stvarno danog zajma, te su ugovorene i obračunate kamate na iznos ugovorenih, a ne stvarno isplaćenih iznosa te su ugovarane novčane kazne za odstupanja od dogovorene dinamike povrata zajma, uz osiguranje povrata zajma polaganjem bianco zadužnica, čekova, prijenosom vlasništva nekretnina ili vozila veće vrijednosti od stvarno danih zajmova, u koju svrhu su radi prikrivanja stvarne naravi pravnog posla koristili osnovana trgovačka društva", između ostalog i društva kojima su obroke prijepornog zajma uplaćivali tužitelj i svjedokinja A. L., a radi se o društvima O. a. d.o.o., C. s. d.o.o., A. d.o.o. i T. n. d.o.o. U konačnici su optuženici osuđeni da su na opisani način pozajmili novac od najmanje 660 zajmoprimaca, od kojih su na ime povrata zajmova danih pod lihvarskim uvjetima pribavili korist od najmanje 91.350.523,48 kn, s tim što se u izreci točno navode osobe zajmoprimaca, stvarni iznosi zajma za svaku od navedenih osoba te imovinsku korist koja je pribavljena od svakog od oštećenika. Iako tužitelj nije obuhvaćen kao oštećenik u narečenoj kaznenoj presudi (što u konačnici nije odlučno), nameće se zaključak da je prilikom sklapanja prijepornog ugovora o zajmu primijenjen isti modus operandi pa je upitna pravilnost stajališta suda prvog stupnja da prijeporni ugovor o zajmu ne bi bio sklopljen pod istim uvjetima pa da posljedično tome ne bi bio ništetan.

18. Još treba istaći da je sud prvog stupnja ocijenio nelogičnim i neuvjerljivim da bi tužitelj i njegova supruga potpisali i pristali na solemnizaciju ugovora o zajmu u kojem je naznačen značajno veći iznos zajma od navodno dogovorenog. Međutim, takvo postupanje tužitelja nije ocijenjeno u kontekstu postupanja velikog broja zajmoprimaca (njih preko 600), koji su također sklapali ugovore sličnog sadržaja, a što bi već samo po sebi upućivalo na drugačiji zaključak od onoga koji je iznesen. 19. Glede solemnizacije ugovora o zajmu, treba ukazati da je odredbom čl. 57. ZJB-a propisano da pri sastavljanju javnobilježničkog akta javni bilježnik mora ako je to moguće ispitati da li su stranke sposobne i ovlaštene za poduzimanje i sklapanje posla, objasniti strankama smisao i posljedice posla i uvjeriti se o njihovoj pravoj i ozbiljnoj volji. Javni bilježnik je dužan pročitati strankama i neposrednim pitanjima uvjeriti se da li sadržaj javnobilježničkog akta odgovara volji stranaka. Prema odredbi čl. 58. ZJB-a ako stranke hoće da se u javnobilježnički akt unesu nejasne, nerazgovjetne ili dvosmislene izjave koje bi mogle dati povoda sporovima, ili koje ne bi bile pravno valjane ili bi se mogle pobijati, ili bi se opravdano moglo smatrati da im je svrha da se koja od stranaka ošteti, javni će bilježnik upozoriti na to sudionike i dati im odgovarajuće pouke. U nazočnom slučaju ugovor o zajmu kao privatnu ispravu je javni bilježnik potvrdio (solemnizirao) pa je u smislu odredbe čl. 59. st. 2. ZJB-a bio dužan privatnu ispravu ispitati u skladu s odredbama čl. 34., 57. i 58. istog Zakona.

20. Iako je u ovom postupku proveden dokaz saslušanjem javnog bilježnika I. M., koji je potvrdio privatnu ispravu, prijeporni ugovor o zajmu, njegov iskaz je potpuno općenit, budući da je izjavio da se ne sjeća ni osobe zajmodavca ni zajmoprimca te je načelno opisao postupak solemnizacije i naveo da se svaki ugovor prije solemnizacije čita strankama i objašnjavaju posljedice sklapanja takvog ugovora. Svjedoku nisu postavljena pitanja vezana za konkretan ugovor o zajmu, dakle, je li pročitao tužitelju o kojem iznosu zajma se radi, je li protumačio odredbe o zateznoj kamati, o dospijeću plaćanja te sve odredbe koje se tiču obveza zajmoprimca. U svakom slučaju, iskaz tog svjedoka je potrebno cijeniti u kontekstu svih drugih provedenih dokaza, u skladu s odredbom čl. 8. ZPP-a, što je također izostalo.

21. Još treba dodati da tužitelj u ovom postupku ne tvrdi da mu nije isplaćen iznos zajma u cijelosti, a da bi se u tom slučaju primjenjivala odredba čl. 360. ZOO-a, već tvrdi da nikada nije primio iznos naveden u ugovoru o zajmu, niti je taj iznos ugovoren između stranaka, pa je utoliko bez osnove pozivanje na primjenu tog propisa.

22. Kako su razlozi pobijane presude djelom proturječni, a djelom nedostatni, presudu nije moguće ispitati pa će stoga sud prvog stupnja otkloniti narečenu povredu postupka te će u skladu s uputama iz ovog rješenja ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze u njihovoj ukupnosti i obrazložiti zašto je pojedini dokaz ocijenio na način kako je to učinio te s tim u svezi koje je odredbe materijalnog prava primijenio odlučujući o tužbenom zahtjevu tužitelja, s tim što će ponovno odlučiti i o troškovima cijelog postupka, uključujući i troškove žalbenog postupka.

23. Zbog izloženog je valjalo žalbu tužitelja uvažiti i presudu suda prvog stupnja ukinuti primjenom odredbe čl. 369. st. 1. ZPP-a.

24. Odluka o troškovima žalbenog posutpka je donesena primjenom odredbe čl. 166. st. 3. ZPP-a.

U Rijeci 9. ožujka 2022.

Predsjednica vijeća

Helena Vlahov Kozomara