Poslovni broj: Usž-856/22-2

REPUBLIKA HRVATSKA

VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Frankopanska 16

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda, mr. sc. Mirjane Juričić, predsjednice vijeća, Borisa Markovića i Blanše Turić, članova vijeća te više sudske savjetnice – specijalistice Biserke Špoljar, zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja N. p. d.o.o. iz Z., kojeg zastupa opunomoćenik M. S., odvjetnik iz Odvjetničkog ureda M. S. & I. H. S. iz Z., protiv tuženika Državnog inspektorata Republike Hrvatske, Z., radi privremene zabrane obavljanja djelatnosti, odlučujući o žalbi tužitelja izjavljenoj protiv presude Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: UsI-3473/20-6 od 14. prosinca 2021., na sjednici vijeća održanoj 9. ožujka 2022.

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tužitelja N. p. d.o.o. iz Z. i potvrđuje se presuda Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: UsI-3473/20-6 od 14. prosinca 2021.

Obrazloženje

1. Presudom Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: UsI-3473/20-6 od 14. prosinca 2021. odbijen je tužbeni zahtjev za poništenje rješenja tuženika Državnog inspektorata Republike Hrvatske, Sektora za drugostupanjski upravni postupak, klasa: UP/II-116-02/20-01/11, urbroj: 443-01-23-02/4-20-2 od 17. studenog 2020. te zahtjev za povrat iznosa od 120.000,00 kn.

2. Protiv navedene presude tužitelj je izjavio žalbu zbog bitne povrede pravila sudskog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja u sporu te pogrešne primjene materijalnog prava. U žalbi u bitnom navodi da prvostupanjski sud u postupku nije proveo niti jedan dokaz koji je predložio u tužbi i tijekom postupka, te je bez održavanja ročišta, bez omogućavanja tužitelju iznošenja navoda, te bez raspravljanja ili stvarne volje da se razmotre dokazni prijedlozi ili predmet tužbe, donio pobijanu presudu, praktički isključivo na temelju jednostranih navoda tuženika. Smisao i provođenje rasprave u upravnom postupku nije puko ispunjavanje forme sazivanja ročišta i sastavljanja zapisnika o prisutnim osobama, već je smisao da se stvarno omogući strankama u postupku da, sukladno članku 34. Zakona o upravnim sporovima, iznesu sve činjenice na kojima temelje svoje zahtjeve, predlože dokaze na kojima temelje te činjenice, te da sud i stranke stvarno sagledaju i prodiskutiraju te činjenice i dokaze s ciljem da se otklone sve nejasnoće i donosu relevantne i valjane odluke o njima, te da se ti dokazi, odnosno oni dokazi na kojim se nakon rasprave između suda i stranaka pokaže potreba, izvedu radi potvrđivanja činjenica na koje ukazuju. Smatra da mu je u potpunosti uskraćena sudska zaštita protiv pobijanog akta tuženika jer, iako je formalno želio ostvariti dojam da to čini, prvostupanjski sud nije pokazao ni najmanju želju proučiti navode tužbe ili omogućiti mu dokazivanje svojih navoda u postupku. Lakonski i bez obrazloženja navodeći kako se dokazi neće izvoditi sud je ostavio dojam pristranosti i arbitrarnosti, a pobijana presuda ne zadovoljava kriterije dostatnosti i ozbiljnosti obrazloženja. Nadalje, smatra da je prvostupanjski sud pogrešno i nepotpuno utvrdio činjenično stanje u sporu, jer je pogrešno utvrdio odlučne činjenice za donošenje zakonite odluke, odnosno iste nije utvrdio, te je o činjeničnom stanju izveo pogrešan zaključak. Naime, prvostupanjski sud je odbio provesti dokazne prijedloge saslušanjem svjedoka koje je predložio još u tužbi, a koji su predloženi upravo radi utvrđivanja stvarnog činjeničnog stanja koje je u suprotnosti s onim koje navodi tuženik u pobijanom pojedinačnom aktu. Ispravno i potpuno utvrđenje činjeničnog stanja je bitno upravo kako bi se utvrdilo jesu li predmetni poslovi stvarno poslovi koji imaju sva bitna obilježja radnog odnosa i za koje se sklapa ugovor o radu kako to smatra prvostupanjski sud, a koju formulaciju u stvarnosti samo prepisuje iz obrazloženja pobijanog akta tuženika. U konačnici, prvostupanjski sud niti ne pomišlja iskoristiti mogućnosti iz članka 33. stavka 2. Zakona o upravnim sporovima da i sam utvrdi činjenice i sasluša i inspektoricu koja je provela nadzor u prostorijama tužitelja, te utvrdi što su to točno zatečene osobe tamo radile. Ističe da kontinuirano, tijekom inspekcijskog nadzora, u žalbi u upravnom postupku i u tužbi u upravnom sporu, ukazuje kako je tijekom inspekcijskog nadzora pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje što je rezultiralo nezakonitim pobijanim pojedinačnim upravnim aktom, te konstanto nudi tuženiku u upravnom postupku i sudu u upravnom sporu dokaze kako bi se upravo to otklonilo i razjasnilo, ali tuženik i prvostupanjski sud ga permanentno i uporno ignoriraju i za to ne nude nikakva objašnjenja. Smatra da je pogrešno primijenjeno i materijalno pravo što u žalbi obrazlaže i upućuje na odredbe Zakona o radu, Zakona o mirovinskom osiguranju, Zakona o općem upravnom postupku i Zakona o Državnom inspektoratu. Tužitelj predlaže da ovaj Sud otkloni nedostatke koje je istakao u žalbi i presudom riješi predmetnu stvar na način da usvoji tužbeni zahtjev te mu dosudi troškove postupka.

3. Tuženik u odgovoru na tužbu u bitnom navodi da je prvostupanjski sud ispravno zaključio da je tuženik u predmetu zabrane obavljanja djelatnosti kod tužitelja pravilno utvrdio činjenično stanje i pravilno primijenio Zakon o mirovinskom osiguranju kao materijalni propis, da nije povrijeđen zakon na štetu tužitelja, navodeći u obrazloženju pobijane presude da O. s. d.o.o. nije predstavljala A. z. p. z. sukladno članku 44. stavku 3. Zakona o radu, a niti je bio poslodavac sukladno članku 10. stavak 3. Zakona o radu jer se ne radi o povezanim društvima prema odredbama Zakona o trgovačkim društvima. Ističe da je takvo pravno shvaćanje zauzeo i prvostupanjski sud u presudi poslovni broj: UsI-1370/20-8 od 25. ožujka 2021. to jest da O. s. d.o.o. ne može svoje djelatnike ustupati drugom poslodavcu niti tužitelj u tom predmetu D. M. može koristiti radnike tog društva, već sukladno odredbama Zakona o radu jedino može tim radnicima biti poslodavac (isto proizlazi iz presuda Visokog upravnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj: Us-6617/10 od 23. svibnja 2013. i Usž-665/20-2 od 27. veljače 2020.). Tuženik smatra da je prvostupanjski sud nakon provedenog postupka, a na temelju utvrđenog činjeničnog stanja pravilno primijenio propis te donio zakonitu presudu kojom se odbija tužbeni zahtjev tužitelja kojim je isti zatražio poništenje rješenja tuženika od 17. studenog 2020. te zahtjev za povrat iznosa od 120.000,00 kn, a osim navedenog ističe da je u obrazloženju pobijanog rješenja te u odgovoru na tužbu detaljno obrazložio iz kojih razloga je žalba tužitelja odbijena, pa stoga predlaže da ovaj Sud žalbu tužitelja odbije kao neosnovanu.

4. Žalba nije osnovana.

5. Ispitujući presudu prvostupanjskog suda u granicama određenim člankom 73. stavkom 1. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, 20/10., 143/12., 152/14., 94/16., 29/17. i 110/21.), ovaj Sud je utvrdio da ne postoje žalbeni razlozi zbog kojih se prvostupanjska presuda pobija žalbom, a niti razlozi na koje pazi po službenoj dužnosti.

6. Prema podacima u spisu predmeta dostavljenim ovom Sudu uz žalbu proizlazi da je kod tužitelja proveden nadzor od strane inspekcije rada na okolnost zakonitosti zapošljavanja radnika kod tužitelja o čemu je sastavljen zapisnik o obavljenom inspekcijskom nadzoru od 15 studenog 2019. uz nastavak od 26. studenog 2019. i 5. prosinca 2019. te je utvrđeno da su prilikom provedbe inspekcijskog nadzora u restoranu i noćnom klubu "U." na radu zatečeni radnici M. M., M. B., I. Š., S. M., J. Đ., I. M., M. O. i M. G. o čemu u spisu prileže potpisane izjave navedenih radnika. Nadalje, iz podataka u spisu proizlazi da tužitelj ima sklopljen ugovor o poslovnoj suradnji sa društvom O. s. d.o.o., te da su zatečeni radnici osobe u radnom odnosu kod navedenog trgovačkog društva, a ne kod tužitelja, a na temelju sklopljenih ugovora o radu koji su prijavljeni na nadležna tijela osiguranja.

7. Dakle, iz podataka u spisu predmeta, a posebno izjava navedenih radnika, proizlazi da je odnos između tužitelja i navedenih radnika imao sva obilježja radnog odnosa jer su isti poslove obavljali svakodnevno, u točno određeno radno vrijeme, u poslovnom objektu tužitelja, prema nalogu tužitelja, koristili su dnevnu stanku kao i tjedni odmor, pa se radi o radu koji s obzirom na narav i vrstu posla i ovlasti poslodavca ima obilježja posla za koji se zasniva radni odnos i koji se mora prijaviti na obvezno mirovinsko osiguranje. Posljedica sklapanja ugovora o poslovnoj suradnji sa O. s. d.o.o. ne smije biti izigravanje odredbi Zakona o radu („Narodne novine“ 93/14. i 127/17.) na način da radnici rade isključivo za jednog poslodavca, a da su formalno zaposleni kod drugog, što se u konkretnom slučaju dogodilo.

8. Naime, situacije u kojima je moguće da radnici budu zaposleni kod jednog poslodavca, a rade za drugog propisane su Zakonom o radu pa je tako moguće da radnik radi najduže 6 mjeseci neprekidno u povezanom društvu (članak 10. stavak 3. Zakona o radu) ili da radi za agencije za privremeno zapošljavanje (članak 44. Zakona o radu), međutim, konkretan slučaj se ne može podvesti pod navedene iznimke.

9. S tim u vezi, pravilno je prvostupanjski sud zaključio da je jedini zakonit način utvrđivanja odnosa između tužitelja i navedenih radnika bio sklapanje ugovora o radu sukladno odredbama Zakona o radu.

10. Iz navedenog proizlazi da je tužitelj, kao stvarni poslodavac, imao obvezu navedene radnike prije početka rada prijaviti na obvezno mirovinsko osiguranje u smislu odredbe članka 112. stavka 1. točke 2. Zakona o mirovinskom osiguranju („Narodne novine“ 157/13., 151/14., 33/15., 93/15., 120/16., 18/18., 62/18. i 115/18).

11. Člankom 171. stavkom 1. Zakona o mirovinskom osiguranju propisano je da će u provedbi inspekcijskog nadzora, inspektor rada usmenim rješenjem u zapisniku, na određeno vrijeme dok ne otkloni nedostatke u poslovanju, a najkraće u trajanju od 15 dana, ako su nedostatci utvrđeni prvi put, odnosno u trajanju od 30 dana, ako su istovjetni nedostatci utvrđeni drugi i svaki sljedeći put, računajući od dana donošenja prvog usmenog rješenja, zabraniti poslodavcu obavljanje djelatnosti u nadziranom poslovnom objektu, odnosno prostoru, ako utvrdi da je tijekom nadzora za poslodavca radio radnik, na obavljanju posla koji s obzirom na narav i vrstu rada, te ovlasti poslodavca ima obilježje posla za koji se zasniva radni odnos, kojeg poslodavac nije prijavio na obvezno mirovinsko osiguranje prije početka rada ili na odgovarajuće radno vrijeme.

12. Slijedom navedenog, u konkretnom slučaju je na pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenjeno mjerodavno materijalno pravo, a inspektor rada je postupao sukladno kogentnim zakonskim odredbama kada je donosio pobijana rješenja.

13. Slijedom navedenog, pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da pobijanim rješenjem tuženika nije povrijeđen zakon na štetu tužitelja pa je prvostupanjski sud na temelju odredbe članka 57. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima pravilno odbio tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan.

14. Suprotno tvrdnji tužitelja ovaj Sud nalazi da je prvostupanjski sud pravilno postupio kada je pobijanom presudom riješio spor bez rasprave, jer su za to bili ispunjeni uvjeti iz članka 36. točke 4. Zakona o upravnim sporovima, jer su u konkretnom slučaju činjenice nesporne, a stranke nisu izričito zahtijevale održavanje rasprave pa je prvostupanjski sud pravilno ocjenjivao zakonitost primjene materijalnog prava u predmetnom upravnom sporu.

15. Sukladno odredbi članka 33. Zakona o upravnim sporovima, upravni sud je ovlašten odlučiti koje će od predloženih dokaza izvesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica pa iz tužiteljevog prava predlaganja dokaza ne proizlazi obveza suda da predložene dokaze i izvede, ako je odluku mogao donijeti na temelju drugih dokaza izvedenih tijekom postupka te je prvostupanjski sud ovlašten odbiti dokazne prijedloge tužitelja ukoliko i bez izvođenja tih dokaza je činjenično stanje dovoljno i potpuno utvrđeno za donošenje meritorne odluke, a s obzirom na utvrđeno činjenično stanje u provedenom upravnom postupku. Prvostupanjski sud je izvršio uvid u spis kao i u spis tuženika koji sadrži podatke o utvrđenom činjeničnom stanju u upravnom postupku te je na temelju toga donio zakonitu i pravilnu odluku, a prigovori tužitelja izneseni u tom pravcu ne mogu se prihvatiti.

16. Suprotno žalbenim navodima tužitelja, prvostupanjska presuda temelji se na pravilno i potpuno utvrđenom činjeničnom stanju, na koje je pravilno primijenjeno mjerodavno materijalno pravo, a nisu učinjene niti povrede pravila postupka budući da je prvostupanjski sud pravilno primijenio odredbe Zakona o upravnim sporovima i u obrazloženju svoje presude dao jasne i dostatne razloge o odlučnim činjenicama, sukladno odredbi članka 60. stavka 4. Zakona o upravnim sporovima.

17. Kako tužitelj razlozima navedenima u žalbi nije doveo u sumnju zakonitost pobijane presude niti je ovaj Sud utvrdio postojanje razloga na koje pazi po službenoj dužnosti, trebalo je, na temelju odredbe članka 74. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima, žalbu odbiti kao neosnovanu.

U Zagrebu 9. ožujka 2022.

Predsjednica vijeća:

mr. sc. Mirjana Juričić