Republika Hrvatska

Visoki kazneni sud Republike Hrvatske

Zagreb, Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: I Kž-376/2021-7

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki kazneni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Horvatovića, predsjednika vijeća te Marije Balenović i mr.sc. Marijana Bitange, članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Ivane Bilušić, zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženog D. P., zbog kaznenog djela iz članka 227. stavak 4. u vezi stavka 1. Kaznenog zakona ("Narodne novine" broj: 125/11., 144/12., 56/15., 61/15., - dalje u tekstu KZ/11.), odlučujući o žalbama državnog odvjetnika i optuženika podnesenim protiv presude Županijskog suda u Zagrebu, broj 12 K-53/20. od 21. lipnja 2021., u sjednici vijeća održanoj 8. ožujka 2022. u prisutnosti u javnom dijelu sjednice zamjenika braniteljice optuženika, odvjetnika Z. Ž.,

p r e s u d i o  j e

Odbijaju se žalbe državnog odvjetnika i optuženog D. P., kao neosnovane te se potvrđuje prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom Županijski sud u Zagrebu, proglasio je krivim optuženog D. P. da je pod točkom 1. počinio kazneno djelo protiv sigurnosti prometa, izazivanjem prometne nesreće u cestovnom prometu, opisano u članku 227. stavku 1. i 4. KZ/11., a djelom pod točkom 2. da je počinio kazneno djelo protiv pravosuđa, sprečavanjem dokazivanja, opisano i kažnjivo u članku 306. stavku 2. KZ/11., te mu je za kazneno djelo pod točkom 1. na temelju članka 227. stavak 4. KZ/11. utvrđena kazna zatvora u trajanju od 3 (tri) godine, a za kazneno djelo pod točkom 2. na temelju članka 306. stavka 2. KZ/11. utvrđena kazna zatvora u trajanju od 6 (šest) mjeseci, pa je temeljem članka 51. KZ/11. optuženi D. P. za navedena kaznena djela osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 3 (tri) godine i 2 (dva) mjeseca.

1.1. Na temelju članka 54. KZ/11. u kaznu na koju je optuženik osuđen uračunato mu je vrijeme provedeno u istražnom zatvoru od 1. listopada 2015. do 1. lipnja 2016.

1.2. Na temelju članka 148. stavka 1. u vezi s člankom 145. stavkom 2. točkom 1. i 6. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" 152/08., 76/09., 80/11., 121/11., 91/12. – odluka Ustavnog suda, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17. i 126/19. – dalje u tekstu ZKP/08.) optuženom D. P. naloženo je snositi trošak psihijatrijskog vještačenja u sveukupnom iznosu od 5.150,00 kuna, trošak prometno-tehničkog vještačenja u sveukupnom iznosu od 4.222,50 kuna, trošak sudsko-medicinskog vještačenja u sveukupnom iznosu od 2.682,00 kuna, trošak toksikološkog vještačenja u sveukupnom iznosu od 3.120,00 kuna, te paušalni trošak u iznosu od 1.000,00 kuna.

2. Protiv te presude žali se državni odvjetnik zbog odluke o kazni i predlaže da Visoki kazneni sud Republike Hrvatske pobijanu presudu preinači i optuženiku izrekne strože pojedinačne kazne, a potom da ga osudi na strožu jedinstvenu kaznu zatvora.

2.1. Protiv presude žalbu je podnio optuženi D. P. po braniteljici J. S., odvjetnici u Z., zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, s prijedlogom da Visoki kazneni sud Republike Hrvatske ukine pobijanu presudu i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. U žalbi je zatražena obavijest o sjednici drugostupanjskog vijeća.

2.2. Odgovor na žalbu državnog odvjetnika podnio je optuženik s prijedlogom da se odbije žalba državnog odvjetnika kao neosnovana.

3. Sjednica vijeća u javnom dijelu održana je u prisutnosti zamjenika braniteljice optuženika, odvjetnika Z. Ž., a u odnosu na državnog odvjetnika i optuženog D. P., koji su uredno izvješteni, a nisu pristupili, sjednica je na temelju članka 475. stavka 4.

ZKP/08. održana u njihovoj odsutnosti.

4. Spis je, u skladu s odredbom članka 474. stavak 1. ZKP/08., dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

5. Žalbe državnog odvjetnika i optuženika nisu osnovane.

6. Optuženi D. P. podnio je žalbu zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja u odnosu na djela pod točkama I i II izreke pobijane presude.

U odnosu na točku I izreke pobijane presude

6.1. Žalbeni razlozi u odnosu na točku I izreke svode se na osporavanje nalaza i mišljenja vještaka S. H. u dijelu utvrđene brzine kretanja vozila optuženika od 91 km/h, tvrdnjom da je ta odlučna činjenica ostala i pogrešno i nepotpuno utvrđena, te da tako utvrđena brzina kretanja vozila optuženika, osim što je i nadalje sporna, isto tako nije u uzročno posljedičnoj vezi s nastankom prometne nesreće, a niti se vožnja optuženika pod utjecajem alkohola od 0,95 g/kg može smatrati da bi bila u uzročno posljedičnoj vezi, budući da je provedenim kombiniranim prometnim i sudskomedicinskim vještačenjem bilo moguće izračunati samo najmanju naletnu brzinu, od približno 60 km/h, osporavajući pri tom nalaze i mišljenja oba vještaka, koji su, po mišljenju žalitelja, svoje izračune temeljili u većem dijelu na tragu klizanja tijela i zadobivenih ozljeda pokojne oštećene, zanemarujući način kretanja oštećene mlt. L.

V., a s osvrtom na iskaze ispitanih svjedoka. Optuženik smatra da je upravo odbijanjem dokaznog prijedloga provođenja novog prometno-tehničkog vještačenja činjenično stanje ostalo, osim pogrešno i nepotpuno utvrđeno.

7. Međutim, protivno žalbenim navodima optuženika, kombiniranim prometnim i sudskomedicinskim vještačenjem po sudskim vještacima ing. S. H. i prof.dr.sc. V. P., a na temelju rezultata provedenog očevida na mjestu događaja i ostale materijalne dokumentacije koja prileži spisu, utvrđena je brzina kretanja vozila optuženika prije naleta od 91 km/h, a u trenutku naleta na oštećenu mlt. L. V. utvrđeno je da je najmanja naletna brzina od 60 km/h. Stoga je prvostupanjski sud s pravom odbio kao nevažan i odugovlačeći prijedlog obrane da se provede novo prometno vještačenje jer "u nalazu i mišljenju vještaka dipl. ing. prometa S. H. nema nepotpunosti, nejasnoća, niti proturječja, kao niti osnove sumnje u točnost danog mišljenja, a koje bi trebalo otklanjati novim vještačenjem pri čemu je vještak odgovorio i na pitanje koje je obrana navela kao razlog za provođenjem novog vještačenja."

7.1. Naime,u ovom postupku nije bilo sporno da se optuženik, na dijelu B., u Z., gdje je propisana brzina na 60 km/h, kretao svojim vozilom brzinom većom od dopuštene. No, bilo je sporno kojom većom brzinom se kretao i je li takva nepropisna vožnja u direktnoj uzročno posljedičnoj vezi sa nastalom prometnom nesrećom i posljedicom, odnosno s nastupjelom posljedicom, smrću mlt. oštećene na koju je naletio tom nepropisnom brzinom kretanja. Prema rezultatima prometnog vještačenja, vještak je dao tri moguće varijante pri kojima se nalet ne bi dogodio, ovisno o položaju pješakinje neposredno prije naleta tj. u trenutku kada ista stupa na kolnik, pri čemu je svakako uzimao u obzir i iskaze svjedoka te mogućnost da je oštećena zastala na razdjelnoj liniji sjevernog i južnog dijela kolnika.

7.2. S pravom je prvostupanjski sud otklonio prve dvije varijante izbjegavanja naleta na mlt. oštećenu, koje se u biti odnose na neprilagođenu brzinu kretanja optuženika i na to, da li je propustio promptno reagirati na pojavu pješaka na kolniku, budući se optuženiku u ovom kaznenom predmetu niti ne stavlja na teret neprilagođena brzina, već nedopuštena. Tako je prvostupanjski sud jasno i pravilno obrazložio zašto smatra da je vožnja optuženika kritične zgode bila nepropisna (ograničenje je 60 km/h) i da je takva vožnja brzinom većom od dopuštene doista u direktnoj uzročno posljedičnoj vezi sa nastalom prometnom nesrećom i s nastupjelom posljedicom. Naime, iz vještačenja proizlazi, da je brzina kretanja optuženika bila unutar ograničenja prometnim znakom od 60 km/h, oštećena pješakinja bi pretrčala kolnik ispred osobnog vozila i nesreća se ne bi dogodila, bez obzira na način kretanja pješakinje i mogućnost zapažanja njenog kretanja, u noćnim uvjetima vožnje, pod dobrom javnom rasvjetom, jer bi pri takvoj vožnji optuženika, ograničenom brzinom od oko 60 km/h, ona napustila mjesto naleta i prije nailaska optuženika.

7.3. Stoga, doista nije relevantno to što prometni vještak tehničkim putem nije bio u mogućnosti utvrditi točan način kretanja pješakinje i vozila prije samog naleta, odnosno utvrditi eventualne promjene u dinamici kretanja sudionika nesreće, budući da je nepropisna vožnja optuženika, brzinom znatno višom od dopuštene, ona odlučna činjenica o kojoj je ovisilo utvrđenje njegove odgovornosti.

7.4. Uporište za svoja utvrđenja, prvostupanjski sud pravilno je našao u nalazu i mišljenju prometno-tehničkog vještaka, a koje vještačenje je potom doveo i u vezu sa prvim iskazom optuženika u kojem je naveo da se kritične zgode vozio brzinom od oko 80 do 100 km/h, pa se zapravo takva obrana optuženika u cijelosti podudara s nalazom i mišljenjem prometnog vještaka da se optuženik kretao kritične zgode brzinom od 91 km/h. Zatim je vještak, a potom i sud, navedeno doveo i u vezu s iskazom svjedoka A. M. koji je naveo da je vozilo optuženika projurilo velikom brzinom dok se on sam kretao brzinom većom od 70 km/h te sa iskazima svjedokinja T., S. i V., koje su navele da je vozilo dojurilo velikom brzinom. Isto tako, utvrđenje koje je proizašlo iz kombiniranog nalaza i mišljenja prometnog i sudsko-medicinskog vještaka, da ozljede koje je zadobila mlt. oštećena, ne mogu nastati kod brzine manje od 60 km/h, ali mogu nastati kod 60 km/h i većih brzina, ukazuje na pravilan zaključak suda i o najmanje utvrđenoj naletnoj brzini.

7.5. Nadalje, u pogledu vožnje pod utjecajem alkohola pri koncentraciji od 0,95 g/kg drugostupanjski sud u cijelosti prihvaća obrazloženje prvostupanjskog suda navedeno u točkama 26. i 27. pobijane odluke te se na iste, radi izbjegavanja nepotrebnog ponavljanja, upućuje i žalitelj.

8. Dakle, kada se iskazi svjedoka i obrana optuženika povežu s rezultatima provedenog prometnog, toksikološkog i medicinskog vještačenja, sadržajem nalaza obdukcije mrtvog tijela mlt. L. V., te ostalim materijalnim dokazima koji prileže spisu, Visoki kazneni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, stoji na stanovištu da je prvostupanjski sud, nasuprot žalbenim prigovorima, potpuno i točno utvrdio sve odlučne činjenice, valjano ocijenio sve izvedene dokaze i iz njih izveo pravilan zaključak da je optuženik načinom postupanja označenim u točki I izreke presude ostvario sva bitna obilježja kaznenog djela izazivanja prometne nesreće u cestovnom prometu iz članka 227. stavka 4. u vezi stavka 1. KZ/11. na način kako mu je to optužnicom i stavljeno na teret.

U odnosu na točku II izreke pobijane presude

9. Neosnovani su i žalbeni navodi da je činjenično stanje pogrešno i nepotpuno utvrđeno u odnosu na počinjenje kaznenog djela iz točke II izreke, jer je prvostupanjski sud dao prihvatljive razloge o odlučnim činjenicama koje u cijelosti prihvaća i drugostupanjski sud, nalazeći da je činjenično stanje potpuno i pravilno utvrđeno.

9.1. Tako je pravilno prvostupanjski sud utvrdio da je optuženik, nakon počinjene prometne nesreće, sakrivanjem svojeg vozila u pokrajnjoj ulici, zatim izlaskom iz njega licem sakrivenim pod kapuljačom te nastavkom radnji vezanih uz daljnje sakrivanje potencijalnog predmeta dokazivanja i to isprave tj. registarske pločice, dakle dva izvora važnih kako dokazivanje činjenica u sudskom postupku, a tako i za identifikaciju počinitelja, a potom bježanje s registarskom pločicom uz prolazak pokraj mrtvog tijela oštećene i to nakon što je uočen od strane građana, su one radnje i postupci koji se nalaze u sferi izravne namjere na sprječavanje dokazivanja, odnosno onemogućavanje identifikacije vozila i otkrivanje identiteta osobe koja je upravljala vozilom i koja je skrivila nesreću i udaljila se s mjesta događaja.

9.2. Pri tome je sud valjano doveo u međusobnu vezu suglasne iskaze svjedoka A. M., N. F. i V. K. s podacima iz izvješća policije od 30. rujna 2015. o mjestu zaticanja automobila i optuženika, kao i podacima iz zapisnika o očevidu u kojem je konstatirano da je vozilo Peugeot 206 CC registarske oznake …, a kojim je kritične zgode upravljao optuženik, zatečeno dobro sakriveno i udaljeno od samog mjesta prometne nesreće, što je jasno vidljivo i iz fotoelaborata.

9.3. Stoga su pravilno otklonjene teze obrane, te ocijenjene kao promašene, kako optuženik nije bježao s mjesta nesreće, već da je samoinicijativno ušao u policijski automobil, jer su takve teze obrane doista u suprotnosti sa prethodno utvrđenim činjenicama i ukupno provedenim dokazima.

9.4. Jednako tako, u pravu je prvostupanjski sud da je ovo je kazneno djelo dovršeno onog trenutka kada se optuženik nije zaustavio nakon naleta već je nastavio s brzom vožnjom i sakrio auto u pokrajnjoj ulici, dok je u odnosu na ispravu (registarsku pločicu) dovršeno onog trenutka kada je optuženik došao do mjesta gdje je ona ostala na kolniku i uzeo je sa sobom te krenuo bježati, nakon čega biva zaustavljen i to zbog trčanja građana i dolaska policije. Sve te radnje vezano uz kazneno djelo sprječavanja dokazivanja optuženi D. P. je činio upravo računajući da neće biti otkriven, očito vjerujući da će sve stići obaviti prije dolaska policije i ne računajući na to, da je netko u međuvremenu uspio zapisati broj njegove tablice.

10. Dakle, u okviru istaknute žalbene osnove u odnosu na točku II izreke, optuženik u stvari ne iznosi ništa novo što već nije bilo predmetom analize i ocjene prvostupanjskog suda, već samo polemizira s razlozima pobijane presude. Međutim, razmatrajući razloge koje je za utvrđenje odlučnih činjenica dao prvostupanjski sud u odnosu na ovo počinjeno kazneno djelo, drugostupanjski sud nalazi da optuženik navodima svoje žalbe nije niti jednim argumentom ozbiljno doveo u sumnju činjenična utvrđenja prvostupanjskog suda.

U odnosu na odluku o kazni

11. Zbog odluke o kazni žali se državni odvjetnik navodeći da je prvostupanjski sud propustio kao otegotnu okolnost cijeniti činjenicu da se optuženik kritične zgode kretao brzinom od oko 91 km/h koja je bila nedopuštena, s obzirom da je na navedenom dijelu ceste prometnim znakom brzina ograničena na 60 km/h, pa kretanje takvom nedopuštenom brzinom predstavlja značajno odstupanje od ograničenja, te nadalje smatra da su olakotne okolnosti precijenjene, a izrečene kazne za svako djelo preblage, pa je posljedično tome i izrečena jedinstvena kazna zatvora preblaga, zbog čega predlaže strože kažnjavanje.

11.1. Optuženik nije posebno naznačio žalbenu osnovu zbog odluke o kazni, ali žalba zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja u sebi sadrži i žalbu zbog odluke o kazni (članak 478. ZKP/08.). U odgovoru na žalbu državnog odvjetnika, optuženik je predložio odbiti žalbu kao neosnovanu iz razloga što na strani optuženika sud nije našao otegotne okolnosti, dok su olakotne pravilno vrednovane.

12. Ispitujući pobijanu presudu u odluci o kazni, ovaj drugostupanjski sud nalazi da je prvostupanjski sud pravilno utvrdio sve okolnosti koje su u smislu odredbe članka 47. KZ/11. odlučne za odmjeravanje kazne, kao i to da im je dao pravilan značaj.

12.1. Naime, na strani optuženika nema niti jedne otegotne okolnosti, a radi se o mladoj osobi koja je u vrijeme počinjenja kaznenog djela imala 22 godine te nije nikada bila kazneno ili prekršajno kažnjavana. Prvostupanjski je sud dostatno cijenio, iako optuženik nije priznao krivnju, da je unatoč svemu izrazio kajanje i žaljenje zbog počinjenog kaznenog djela, da je tijekom rasprave bio potresen i plakao uvažavajući pritom ličnost počinitelja te težinu povrjeđivanja zaštićenih dobara, stupanj krivnje s kojim je oba djela počinio, kao i to da je kazneno djelo izazivanja prometne nesreće počinjeno na mjestu gdje nema pješačkog prijelaza, a gdje je maloljetna pješakinja pretrčavala jednu od većih zagrebačkih prometnica koja po širini ima na kritičnom mjestu četiri vozne trake (za po dvije u svakom smjeru). Zbog olakotnih okolnosti, a u nedostatku otegotnih optuženiku su pravilno utvrđene pojedinačne kazne, a zatim izrečena jedinstvena kazna zatvora koje prihvaća i ovaj drugostupanjski sud, kao primjerene da se ostvare svi vidovi svrhe kažnjavanja, kako u vidu specijalne, tako i generalne prevencije.

12.2. Stoga, a budući da su otegotne okolnosti koje se ističu u žalbi državnog odvjetnika istovjetne onima koje su sadržane u činjeničnom opisu, zakonskom opisu i pravnoj kvalifikaciji kaznenog djela za koje je osuđen, žalba državnog odvjetnika zbog odluke o kazni nije osnovana, jer su sve okolnosti za izbor kazni, kako pojedinačno, tako i u odnosu na jedinstvenu kaznu, pravilno ocijenjene od strane prvostupanjskog suda.

12.3. Ovako odmjerenom i izrečenom jedinstvenom kaznom zatvora u trajanju od 3 (tri) godine i 2 (dva) mjeseca, po uvjerenju Visokog kaznenog suda Republike Hrvatske u potrebnoj mjeri izrazit će se prijekor društva prema počiniteljima prometnih nesreća, a izdržavanje izrečene kazne dostatno će utjecati na optuženika da shvati krajnju neprihvatljivost vlastitog ponašanja, pa će se ujedno takvom kaznom utjecati na optuženika, a i na sve druge da ne čine kaznena djela, te ojačati svijest građana o pogibeljnosti činjenja kaznenih djela te o pravednosti kažnjavanja njihovih počinitelja, a počinitelju omogućiti ponovno uključivanje u društvo, čime će se u konkretnom slučaju ispuniti zahtjevi specijalne i generalne prevencije, kao i svrha kažnjavanja iz članka 41. KZ/11., pa protivno stavu državnog odvjetnika izrečene pojedinačne i jedinstvena kazna nisu preblage, već su primjerene i strožim od izrečenih, ne bi se ostvarila svrha izricanja kazne, u smislu specijalne i generalne prevencije. Stoga nisu prihvaćene žalbe zbog odluke o kazni.

12.4. Na temelju članka 54. KZ/11 optuženiku je pravilno u kaznu na koju je osuđen uračunato vrijeme provedeno u istražnom zatvoru od 1. listopada 2015. do 1. lipnja 2016.

13. Slijedom iznesenog, a budući da žalbe državnog odvjetnika i optuženika nisu osnovane, niti su ispitivanjem pobijane presude u skladu s člankom 476. stavkom 1. i 2. ZKP/08. utvrđene povrede zakona na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, to je na temelju članka 482. ZKP/08. odlučeno kao u izreci ove presude.

Zagreb, 8. ožujka 2022.

Predsjednik vijeća:

Željko Horvatović, v.r.