REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 2553/2018-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Marine Paulić predsjednice vijeća, Viktorije Lovrić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Dragana Katića člana vijeća, Darka Milkovića člana vijeća i Ljiljane Hrastinski Jurčec članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Đ. K. iz L., OIB …, kojeg zastupa punomoćnik M. S., odvjetnik u R., protiv tuženika O. L., L., OIB …, koju zastupa punomoćnik A. M., odvjetnik u V. L., radi utvrđenja ništetnosti, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Rijeci poslovni broj Gž-1022/2018- 2 od 30. svibnja 2018., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Dubrovniku, Stalne službe u Korčuli, poslovni broj P-951/17 od 14. ožujka 2018., u sjednici održajnoj dana 8. ožujka 2022.

p r e s u d i o j e:

Revizija tužitelja Đ. K. protiv presude Županijskog suda u Rijeci poslovni broj Gž-1022/2018-2 od 30. svibnja 2018. se odbija kao neosnovana.

Obrazloženje

1. Općinski sud u Dubrovniku, Stalna služba u Korčuli presudom poslovni broj P- 951/17 od 14. ožujka 2018. odbio je tužbeni zahtjev koji glasi:

“Utvrđuje se da je ništetan pravni posao nazvan “Izjava” od 21. ožujka 1977. godine sačinjen od strane I. J. i M. J.. (toč. I.I. izreke)

Nalaže se zemljišnoknjižnom odjelu Općinskog suda u Dubrovniku, Stalne službe u Korčuli, Zemljišnoknjižni odjel da izvrši upis brisanja zemljišnoknjižnog stanja izvršenog temeljem rješenja tog suda poslovni broj Z-199/78, u kat. čest. br. 1380/1, z. k. ul. br. 1094, kat. čest. br. 1364/3, z. k. ul. br. 277, kat. čest. br.1432/1, z. k. ul. br. 991, kat. čest. br. 1433/1, z. k. ul. br. 2021, kat. čest. br.1364/4, z. k. ul. br. 277 i kat. čest. br. 56/1, z. k. ul. br. 277, sve k. o. L., radi uknjižbe tuženika temeljem akta nazvanog “Izjava” sačinjenog od strane I. J. i M. J. 21. ožujka 1977. godine, prema kojem zemljišnoknjižnom stanju je tuženik O. L., OIB: …, upisan kao vlasnik nekretnina, uz istovremeni upis prava vlasništva na istim nekretninama u korist I. i M. J..”(toč. I.I. izreke).

1.1.Tužitelju je naloženo naknaditi tuženiku troškove parničnog postupka u iznosu od 5.000,00 kuna (toč. II. izreke).

2. Županijski sud u Rijeci presudom poslovni broj Gž-1022/2018-2 od 30. svibnja 2018. odbio je žalbu tužitelja i potvrdio prvostupanjsku presudu.

3. Protiv drugostupanjske presude tužitelj je podnio reviziju pozivom na odredbu čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 – Odluka USRH i 84/08, 123/08, 57/1, 148/11, 25/13 i 89/14 - dalje ZPP), koji se u ovom slučaju primjenjuje na temelju odredbe čl. 117. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP ("Narodne novine", broj 70/19). Revizija je podnesena zbog revizijskih razloga bitnih povreda odredaba parničnog postupka učinjenih pred drugostupanjskim sudom i zbog pogrešne primjene odredaba materijalnog prava, s prijedlogom da Vrhovni sud RH prihvati reviziju te ukine nižestupanjske presude i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

4. Tuženik nije odgovorio na reviziju.

5. Revizija je neosnovana.

6. Presuda je ispitana po čl. 392.a st. 2. ZPP u povodu revizije iz čl. 382. st. 1. ZPP, samo u onom dijelu u kojem se ona pobija dopuštenom revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

7. Sporno je i u revizijskom stupnju postupka ima li tužitelj aktivnu materijalnopravnu legitimaciju tražiti utvrđenje ništavom “Izjava” od 21. ožujka 1977. godine sačinjenu od strane I. J. i M. J., jesu li tužbom na strani tuženika trebali biti obuhvaćeni I. J. i M. J., te je li „Izjava“ promatrana kao ugovor o darovanju ništava zbog nedostatka propisane forme.

8. U postupku pred nižestupanjskim sudovima je utvrđeno:

- da su nekretnine kat. čest. br. 1380/1, z. k. ul. br. 1094, kat. čest. br. 1364/3, z. k. ul. br. 277, kat. čest. br. 1432/1, z. k. ul. br. 991, kat. čest. br. 1433/1, z. k. ul. br. 2021, kat. čest. br. 1364/4, z. k. ul. br. 277 i kat. čest. br. 56/1, z. k. ul. br. 277, sve k. o. L., bile u vlasništvu tužiteljevih srodnika J. I. i J. M.,

- da je zajednički predak tužitelja te I. J. i M. J. bila pok. M. J.,

- rješenjem o nasljeđivanju Općinskog suda u Korčuli poslovni broj O-171/65 od 3. studenoga 1965., koje je doneseno u ostavinskom postupku iza ostaviteljice M. J., utvrđena je njezina ostavinska imovina, te su njezinim nasljednicima na temelju zakona proglašeni sinovi I. i M. J., te unuk I. K., svaki u 1/3 dijela,

- diobenim ugovorom od 15. svibnja 1972., zaključenim između I. i M. J., te K. B. F., pokojnog I., uz sudjelovanje K. M. F.,, razvrgnuto je suvlasništvo tako što su braći I. J. i M. J. pripale na ravne dijelove i nekretnine označene kao kat. čest. br. 1380/1, 1364/6, 1432/1, 1433/1, 1364/4 i 56/1, sve k. o. L., a da su u tom diobenom ugovoru I. i M. J. ovlastili K. B. F. da nekretnine koje su im pripale u diobi posjeduje i koristi do kraja mjeseca listopada 1975. godine,

- tužitelj je sin M. K., a ovaj je sin F. K., koji je pak sin I. K.,

- braća I. i M. J. su „Izjavom“ od 21. ožujka 1977. sav svoj nepokretni imetak ustupili u vlasništvo Mjesnoj zajednici sela L. (predniku tuženika), pri čemu su njihovi potpisi na toj Izjavi ovjereni u veleposlanstvu u Wellingtonu dana 27. travnja 1977., i to u prisutnosti dva svjedoka koji su i potpisali Izjavu, a koja je u zemljišnim knjigama provedena pod poslovnim brojem Z-199/78,

- da je M. K. B. nastavio koristiti nekretnine i nakon listopada 1975. godine pa su O. K. i Mjesna zajednica L. podnijeli tužbu u predmetu Općinskog suda u Korčuli broj P- 361/81, protiv tuženika M. K. B. pok. F., a presudom donesenom dana 21. listopada 1981. naloženo je tom tuženiku da tužitelju Mjesnoj zajednici L. preda u posjed upravo one nekretnine koje su prethodno braća I. i M. J. ustupili toj mjesnoj zajednici, pri čemu je utvrđeno da je kao vlasnik predmetnih nekretnina uknjižen tuženik O. L..

8.1. Imajući na umu navedena utvrđenja tužbeni zahtjev je odbijen zbog više razloga. U obrazloženju je navedeno da tužitelj nije aktivno legitimiran tražiti utvrđenje ništentnosti „Izjave“ zato što nema pravni interes tražiti utvrđenje ništentosti. Sud se pozvao na odredbu čl. 327. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 41/08, 125/11, 28/18, dalje ZOO) kojom je propisano da na ništetnost sud pazi po službenoj dužnosti, te da se na nju može pozivati svaka zainteresirana osoba, ali da ZOO ne daje definiciju zainteresirane osobe. pa da se postavlja pitanje koji je krug osoba koje se mogu pozivati na ništetnost. Prema ocjeni nižestupanjskih sudova tužitelj nema legitimni pravni interes tražiti utvrđenje ništentosti ugovora jer nije jedna od stranaka koje su sklopile konkretni ugovor i na koje se odnose njegove pravne posljedice, niti njihov univerzalni slijednik, nije vjerovnik ugovornih strana koji prema njima ima potraživanje, kao ni založni dužnik ili dužnik drugog sredstva osiguranja tražbine iz ugovora, a nije ni zainteresirano državno tijelo, ovlašteno štititi javni interes. Za tužitelja je ocijenjeno da ne spada niti u krug trećih osoba koje imaju određeni pravni interes da se određeni ugovor proglasi ništetnim niti interes da se uklone posljedice takvog ugovora.

8.2. Nadalje, tužitelj nije u tužbi naveo po kojoj je osnovi postao nasljednikom iza pok, F. K. niti je u tom smislu predložio dokaze. F. K. je tužiteljev djed po ocu koji je nadživio svojeg sina, a tužiteljevog strica I. K., a tužitelj nije naveo kakvu bi građanskopravnu korist njemu trebala donijeti zatražena deklaracija ništetnosti, odnosno što takva tužba pozitivno donosi u zoni njegovih prava. Stoga je utvrđeno da tužitelj predmetnom tužbom ne može ostvariti nikakvu građanskopravnu korist, jer navedenom Izjavom od 21. ožujka 1977. niti on niti njegov predak F. K. nisu raspolagali svojim pravom, niti su sa braćom J. kao davateljima te Izjave sklopili bili kakav drugi pravni posao u svrhu stjecanja nekog prava.

9. Osim toga, prema shvaćanju nižestupanjskih sudova predmetnom tužbom su kao tuženici trebali osim O. L. biti obuhvaćeni i braća I. J. i M. J., ujedno nužni i jedinstveni suparničari, kao osobe koje su potpisale potonju Izjavu, jer da se zbog prirode spornog odnosa ova parnica može riješiti samo na jednaki način prema tuženiku i istima, a s obzirom da ništetnost djeluje prema svima.

10. Ocijenjena je i neosnovanom i bez utjecaja na ishod spora tvrdnja tužitelja da je nevaljana (ništetna) Izjava od 21. ožujka 1977. po pravilima Općeg građanskog zakonika (koji se primjenjuje kao pravno pravilo i to na temelju odredbe čl. 1. Zakona o načinu primjene pravnih propisa donesenih prije 6. travnja 1941. – "Narodne novine", broj 73/91, dalje: OGZ), odredaba Zakona o prometu zemljišta i zgrada (Sl. list, FNRJ 26/54, dalje: ZPZZ) i odredaba ZOO.

11. Tužitelj je u reviziji naveo više bitnih povreda odredaba parničnog postupka.

12. Nije ostvaren revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi s čl. 40. ZPP, počinjene pred prvostupanjskim sudom time što je prvostupanjski sud propustio naknadno odrediti vrijednost predmeta spora koju je tužitelj naznačio u tužbi u iznosu od 201.000,00 a naknadno zatražio da sud odredi VPS u iznosu od 11.000,00 kuna, što po žalbi nije sankcionirao drugostupanjski sud. Bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP postoji ako sud u tijeku postupka nije primijenio ili je nepravilno primijenio koju odredbu ZPP, a to je bilo ili je moglo biti od utjecaja na donošenje zakonite i pravilne presude. U ovom slučaju navodna pogrešna primjena odredbe čl. 40. ZOO kod određivanja vrijednosti predmeta spor niti je bila, niti je mogla biti od utjecaja na donošenje zakonite i pravilne presude. Stoga i okolnost što drugostupanjski sud nije posebno odgovorio na tvrdnje u žalbi o pogrešno utvrđenoj vrijednosti predmeta spora nemaju utjecaja na zakonitost pobijane drugostupanjske presude.

13. Nije ostvaren revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi s čl. 292. st. 8. i čl. 264. ZPP, za koju tužitelj tvrdi da je počinjena time što je prvostupanjski sud zaključio pripremno ročište te odmah potom proveo ročište za glavnu raspravu na kojoj je nezakonito odbio prijedlog tužitelja za njegovo saslušanje, što drugostupanjski sud nije sankcionirao. Suprotno tvrdnji tužitelja time što je na ročištu 20. veljače 2018. prvostupanjski sud rješenjem zaključio prethodni postupak, te je održao glavnu raspravu a da nije postupio po odredbi čl. 292. ZPP, sud nije počinio bitnu povredu iz čl. 354. st. 1. ZPP, jer ta okolnost nije utjecala na zakonitost pobijane presude.

13.1. S tim u vezi, okolnost što je na glavnoj raspravi odbijen prijedlog tužitelja da ga sud sasluša kao stranku, nije počinjena povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 264. u vezi s čl. 8. ZPP. Sporne činjenice važne za odluku sud može (dakle ne mora) utvrđivati i saslušavanjem stranaka. Sud može odlučiti da se izvede dokaz saslušanjem stranaka kad nema drugih dokaza ili kad unatoč izvedenim drugim dokazima ustanovi da je to potrebno za utvrđivanje važnih činjenica. Pri tome sud odlučuje koje će činjenice uzeti kao dokazane prema svom uvjerenju na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka (čl. 8. ZPP). Odbijanjem prijedloga za saslušanje tužitelja prvostupanjski sud nije postupio protivno navedenim odredbama čl. 264. u vezi s čl. 8. ZPP, a drugostupanjski sud se očitovao na žalbeni navod o tim navodnim povredama u skladu s odredbom čl. 375. ZPP.

14. Nije ostvaren ni revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP pred prvostupanjskim i drugostupanjskim sudom, jer su nižestupanjski sudovi dali sveobuhvatne i neproturječne navode o odlučnim činjenicama. Ne stoje navodi tužitelja da sudovi nisu obrazložili zbog čega tužitelj nema legitimni interes na podnošenje tužbe na utvrđenje ništavim predmetnog ugovora. Revizija se sadržajno svodi na tvrdnje o pogrešnom pravnom pristupu u rješenju spora, što samo po sebi, kada i postoji, ne znači postojanje navedene bitne povrede odredaba parničnog postupka. Tužitelj nije tužbu temeljio na tvrdnji da postoji njegov pravni interes zahtijevati utvrđenje ništetnom predmetne „Izjave“ zato što bi on bio univerzalni pravni slijednik I. J. i M. J.. On je dapače tvrdio da je nasljednik F. K. koji je diobom stekao druge nekretnine, a ne one na koje se odnosi „Izjava“ kojom su I. i M. J. raspolagali nekretninama u svojem vlasništvu. Štoviše, čak i u reviziji je naveo da nema rješenje o nasljeđivanju iza pok. I. i M. J., dakle ne zna tko ih je i po kojoj osnovi naslijedio.

15. Osnovano je tužitelj u reviziji naveo da su u obrazloženju drugostupanjske presude izneseni navodi o nedopuštenosti tužbe zbog toga što u tužbi na strani tuženika nisu navedeni I. J. i M. J., koji bi po shvaćanju drugostupanjskog suda bili nužni jedinstveni suparničari. Međutim, to nije utjecalo na postupovnopravnu poziciju tužitelja niti na ishod ove parnice, jer tužba nije odbačena nego je nakon provedenog postupka po tužbi donesena meritorna odluka o tužbenom zahtjevu. Stoga tužitelju nije zbog bitne povrede odredaba ZPP onemogućen pristup sudu i ostvarenje prava na sudsku zaštitu.

16. Neosnovano tužitelj ukazuje i na pogrešnu primjenu odredaba materijalnog prava, koja prema odredbi čl. 365. ZPP postoji kad sud nije primijenio odredbu materijalnog prava koju je trebao primijeniti ili kad takvu odredbu nije pravilno primijenio.

17. Nisu osnovane revizijske tvrdnje tužitelja da je u donošenju presude pogrešno primijenjeno materijalno pravo i to odredbe Općeg građanskog zakonika, Zakona o prometu zemljišta i zgrada, te odredbe ZOO kod ocjene da tužitelj nema materijalnopravnu legitimaciju tražiti utvrđenje ništetnom predmetne „Izjave“.

18. Pravnu valjanost sporne izjave o odricanju od prava vlasništva valja ocijeniti primjenom odredbe iz čl. 61. st. 1. ZPZZ u smislu koje je ova izjava i dana i supsidijarnom primjenom pravnih pravila bivšeg OGZ-a.

18.1. Prema odredbi iz čl. 61. st. 1. ZPZZ građani se mogu jednostranom izjavom odreći prava vlasništva na svom poljoprivrednom zemljištu u korist društvene zajednice ako na tom zemljištu nema tereta ili ako na njemu postoje samo stvarne služnosti. Ovom odredbom predviđeno je izričito da predmet odricanja od prava vlasništva može biti samo pravo vlasništva na poljoprivrednom zemljištu. Navedena odredba o predmetu obveze ovog jednostrano obveznog pravnog posla prisilni je propis, što znači da je ništava izjava o odricanju od prava vlasništva nekretnina koje ne predstavljaju poljoprivredno zemljište.

18.2. Nižestupanjski sudovi su ocijenili da je riječ o izjavi kojom su I. i M. J. raspolagali nekretninama u svojem vlasništvu koje pretežito nisu poljoprivredno zemljište (kuće, dvorišta, vrtovi i vinogradi), što da je suprotno odredbi čl. 61. st. 1. ZPZZ. Stoga su pravilno valjanost pravnog posla cijenili prema odredbama čl. 938. i dalje OGZ koje uređuju ugovor o darovanju, te pravilno ocijenili da tužitelj nije aktivno legitimiran tražiti utvrđenje ništetnosti ugovora, kao i da ugovor nije ništav prema odredbama čl. 938. i dalje OGZ (koji se primjenjuje jer je ugovor sklopljen prihvatom izjave od 21. ožujka 1977.), niti prema odredbi čl. 290. st. 1. u vezi s čl. 322. st. 1. i čl. 327. ZOO.

19. Prema paragrafu 943. OGZ iz darovne pogodbe, koja je učinjena samo usmeno bez prave predaje darovane stvari, daroprimac ne zadobiva nikakva tužbenog prava. Ovo pravo treba da je na pismenoj ispravi osnovano. Darodavci su pisanom izjavom u valjanoj formi ponudili predniku tuženika sklapanje ugovora, kojom sav svoj nepokretni imetak ustupaju u vlasništvo Mjesnoj zajednici sela L., pri čemu su njihovi potpisi na toj Izjavi ovjereni u veleposlanstvu u Wellingtonu (Novi Zeland) dana 27. travnja 1977., u prisutnosti dva svjedoka koji su i potpisali Izjavu. Tuženici su prihvatili ponudu i u pisanom obliku predali zahtjev za uknjižbu prava vlasništva koji je u zemljišnim knjigama proveden pod poslovnim brojem Z-199/78. Osim toga ugovor je od strane darovatelja izvršen. Okolnost što je treća osoba, tužiteljev prednik, bez valjane pravne osnove držala u posjedu predmetne nekretnine ne čini ugovor o darovanju ništetnim.

20. Drugostupanjski sud je pravilno ocijenio i da tužitelju nema aktivnu materijalnopravnu legitimaciju tražiti utvrđenje ništetnim „Izjave“ odnosno ugovora o darovanju.

20.1. Prema odredbama OGZ-a, i njihovim tumačenjem od strane sudova, sijedi da na ništetnost sud pazi po službenoj dužnosti i na nju se može pozivati svaka zainteresirana osoba (tako i u čl. 322. i 327. st. 1. ZOO). Pojam zainteresirane osobe nije unaprijed definiran, ali su zainteresirane osobe svakako ugovorne strane, univerzalni sukcesori ugovaratelja i njihovi vjerovnici, založni dužnik ili dužnik drugog sredstva osiguranja tražbine iz ugovora te zainteresirano državno tijelo, ovlašteno štititi javni interes. U posebnim slučajevima to mogu biti i treće osobe koje su naprijed navedene, ali bi se u odnosu na njih mogli protegnuti učinci ništavog ugovora, pa radi zaštite svojih prava imaju legitimni pravni interes tražiti utvrđenje ništetnim ugovora.

20.2. Tužitelj je u ovom slučaju treća osoba, a u tužbi glede postojanja pravnog interesa nije tvrdio da je on univerzalni slijednik ugovaratelja ili njihov vjerovnik, nego da je on pravni slijednik osobe koja je prema utvrđenju nižestupanjskih sudova nakon 1975. godine protupravno držala u posjedu nekretnine darovane tuženikovom predniku. Iz navedenih utvrđenja ne može se zaključiti da bi tužitelj radi zaštite svojih prava (i kojih) imao interes tražiti utvrđenje ništetnim ugovora. Tek u žalbi je tužitelj ustvrdio da je on univerzalni pravni slijednik darovatelja I. J. i M. J., pa je drugostupanjski sud pravilno ocijenio da te tvrdnje nisu odlučne za rješenje spora.

21. Slijedom izloženog nisu ostvareni revizijski razlozi bitnih povreda odredaba postupka i pogrešne primjene materijalnog prava na koje je tužitelj ukazao u reviziji, valjalo je odbiti reviziju kao neosnovanu po čl. 393. ZPP.

Zagreb, 8. ožujka 2022.

Predsjednica vijeća

Marina Paulić, v.r.