Poslovni broj: 2 Us I-1522/2021-6

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Osijeku, po sucu Berislavu Babiću, uz sudjelovanje zapisničarke Adele Franc u upravnom sporu tužitelja J. C. iz L., protiv tuženika Republike Hrvatske, Ministarstva obrane, Z., Glavno tajništvo, Služba za drugostupanjski upravni postupak i upravne sporove, radi utvrđivanja statusa hrvatskog branitelja iz Domovinskog rata, 8. ožujka 2022.

p r e s u d i o  j e

Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja kojim traži poništavanje rješenja tuženika, Klasa: UP/II 561-01/21-01/379, Urbroj: 512-2501-21-2 od 17. studenog 2021.

Obrazloženje

Tuženik je rješenjem, Klasa: UP/II 561-01/21-01/379, Urbroj: 512-2501-21-2 od 17. studenog 2021. odbio žalbu tužitelja izjavljenu protiv rješenja Republike Hrvatske, Ministarstva obrane, Uprave za ljudske resurse, Sektora za razvoj i upravljanje ljudskim potencijalima, Službe za poslove obrane, Područnog odjela za poslove obrane O., Klasa: UP/I-561-01/21-01/383, Urbroj: 512M2-76-21-4 od 26. listopada 2021.

Navedenim prvostupanjskim rješenjem odbijen je zahtjev tužitelja za utvrđivanjem statusa hrvatskog branitelja iz Domovinskog rata temeljem pripadnosti naoružanim odredima Narodne zaštite MZ B., za razdoblje od 30. srpnja 1991. do 16. veljače 1992.

Tužitelj u tužbi navodi kako je osporavana odluka donijeta na temelju pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i nesagledavanja dokaza u spisu, uz brojne povrede procesnih pravila na štetu tužitelja. Navodi kako je kao referent za otkup stoke radio u K. L. te da se kretao na području L. i P., sa zadaćom kontrole broja i stanja stoke na tom području. Tom prigodom vršio je kontrole prema zapovjedi S. Š. koji je bio zapovjednik Narodne zaštite na tom području. Obzirom da je kontrole vršio i danju i noću njegov posao je bio od izuzetne važnosti za Narodnu zaštitu, kako bi isti dobili informacije o stanju na terenu. Više puta je bio ispitivan od strane tadašnje milicije, jer je postojala sumnja da prikuplja informacije za Narodnu zaštitu, da bi u kolovozu 1991. bio uhićen od strane paravojnih formacija, u svom osobnom vozilu, nakon čega je mučen te odveden u zatvor. Stoga je mišljenja da se radi o aktivnostima u svezi pružanja aktivnog otpora agresoru te da se zbog toga trebao nalaziti na popisu pripadnika Narodne zaštite. Smatra da je službena evidencija nekompletna i da ista nije vjerodostojna jer ne sadržava podatke o stvarnom stanju na terenu. Stoga predlaže poništavanje osporavane odluke tuženika.

Tuženik u odgovoru na tužbu u cijelosti ponavlja navode iz osporavane odluke, a koji se odnose na to da tužitelj nije sudjelovao u aktivnom otporu agresoru za sporno razdoblje i da činjenično stanje po toj osnovi nisu doveli u dvojbu niti svjedoci, već da su isti potvrdili takvo stanje stvari. Ističe da tužitelj nije bio pripadnik Narodne zaštite te da se ne nalazi na popisu pripadnika Kriznog štaba B., a da je aktivnosti koje navodi u tužbi obavljao u okviru svog redovnog posla i temeljem činjenice da je imao slobodu kretanja po cijelom području. Navodi i kako je tužitelj zarobljen kao civil te je u tom statusu odveden u logor. Stoga predlaže sudu odbijanje tužbenog zahtjeva kao neosnovanog.

Dana 1. ožujka 2022. kod ovoga suda održana je rasprava u ovom upravnom sporu, kako bi se strankama dala mogućnost izjasniti se o zahtjevima i navodima drugih stranaka te o svim činjenicama i pravnim pitanjima koja su predmet upravnog spora.

Na navedenu raspravu nije pristupio uredno pozvani tuženik pa je ista održana u njegovoj odsutnosti sukladno odredbi članka 39. stavka 2. Zakona o upravnim sporovima (Narodne novine, broj: 20/10., 143/12., 152/14., 94/16., 29/17. i 110/21., nastavno: ZUS).

Tijekom rasprave tužitelj je izjavio da ostaje kod tužbe i svih navoda iz iste. Prvenstveno pojašnjava kako je bio zaposlenik K. L. te da je u istoj bio jedan od rijetkih Hrvata zbog čega je dugi niz godina trpio posljedice, disciplinske postupke i privođenje od policije. U okviru svoga posla obilazio je kooperante koji su držali stoku po okolnim selima te je kao takav bio zanimljiv zapovjedništvu hrvatske vojske, ali i agresoru. Obzirom da su pritisci postali sve veći kontaktirao je zapovjednika Narodne zaštite S. Š., a sve kako bi napustio navedeno radno mjesto te mu je isti rekao da ne napušta radno mjesto budući su potrebne informacije o stanju u firmi i stanju sa stokom, jer se radi o ratnom stanju i sve to je potrebno. Sa S. Š. kao zapovjednikom bio je u stalnom kontaktu kako o pogledu razmjenjivanja informacija, tako i u pogledu dobivanja zapovjedi i uputa što provjeravati. Dana 28. kolovoza 1991. dobio je poziv da pogleda i pregleda stoku je li bolesna te je po dolasku shvatio da se radi o klopki, budući je zarobljen od strane naoružanih srba. Pojašnjava kako je u ophodnju išao svojim osobnim automobilom te su ga u automobilu zarobili i odveli prvenstveno u D., a nakon toga u B., gdje su ga tukli i mučili. Prilikom ispitivanja nije odao nikakve podatke o svojim nalogodavcima te je kasnije prepraćen i u zatvor S. G., a da bi poslije toga bio razmijenjen. Stoga mu je nejasno zbog čega mu se ne priznaje pravo kada je vidljivo da je sudjelovao u obrani Republike Hrvatske i to na području P. i L., a što je nesporno bila prva crta obrane pa su prema tome i sve njegove zadaće bili u okviru aktivnog pružanja otpora agresoru. Na kraju navodi kako je nakon torture koju je preživio u zatvoru imao samo 57 kg te je postao nesposoban za bilo kakav posao, a danas se uzdržava od invalidnine i mirovine.

U upravnom sporu sud je izvršio uvid u predmetni spis, spis tuženika i sve isprave koje prileže u istome.

Na temelju razmatranja svih činjeničnih i pravnih pitanja, a sukladno odredbi članka 55. stavak 3. ZUS sud je utvrdio da tužbeni zahtjev nije osnovan. Iz stanja spisa tuženika vidljivo je kako je predmetni upravni postupak pokrenut povodom zahtjeva tužitelja za utvrđivanjem predmetnog statusa, a u kojem zahtjevu tužitelj tvrdi kako je sudjelovao u obrani suvereniteta Republike Hrvatske i to kao pripadnik postojbi Narodne zaštite MZ B. i to u razdoblju 30. srpnja 1991. do 16. veljače 1992. U zahtjevu tužitelj navodi kako je izvršavao zapovijedi i zadatke kao referent za stoku pri Kooperaciji Lipik te je u okviru svoga posla vršio promatranja kretanja lokalnih srba, o čemu je podatke dojaljivao zapovjedniku Narodne zaštite S. Š.. Zbog tih zadaća je dana 28. kolovoza 1991. i zarobljen od strane pobunjenih srba te je odveden u zatvor B., gdje je ispitivan i mučen, ali nikome nije odao podatke u svezi svojih aktivnosti. Kao svjedoke koji mogu potvrditi njegove navode, isti je naveo A. L. i B. L. te priložio njihove izjave na te okolnosti.

Člankom 3. stavkom 1. Zakona o pravima hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata i članovima njihovih obitelji (Narodne novine, broj: 121/17., nastavno: ZOPHBDR) propisano je da je Hrvatski branitelj iz Domovinskog rata osoba koja je organizirano sudjelovala u obrani neovisnosti, teritorijalne cjelovitosti odnosno suvereniteta Republike Hrvatske kao: a) pripadnik Oružanih snaga Republike Hrvatske (Zbora narodne garde, Hrvatske vojske, ministarstva nadležnog za obranu, Policije, ministarstva nadležnog za unutarnje poslove i Hrvatskih obrambenih snaga), b) pripadnik naoružanih odreda Narodne zaštite koji je bio izravno angažiran kao pripadnik borbenog sektora najmanje 100 dana u razdoblju od 30. srpnja 1991. do 31. prosinca 1991., c) pripadnik naoružanih odreda Narodne zaštite koji nije imao obvezu sudjelovanja u pričuvnom sastavu ili nije regulirao obvezu služenja vojnog roka ako je bio izravno angažiran kao pripadnik borbenog sektora najmanje 30 dana u razdoblju od 30. srpnja 1991. do 31. prosinca 1991., d) pripadnik naoružanih odreda Narodne zaštite koji je bio izravno angažiran kao pripadnik borbenog sektora, a koji je pritom umro u razdoblju od 30. srpnja 1991. do 31. prosinca 1991., e) pripadnik naoružanih odreda Narodne zaštite koji je bio izravno angažiran kao pripadnik borbenog sektora, a koji je pritom nestao u razdoblju od 30. srpnja 1991. do 31. prosinca 1991. i f) pripadnik naoružanih odreda Narodne zaštite koji je bio izravno angažiran kao pripadnik borbenog sektora, a koji je pritom zatočen u neprijateljskom logoru, zatvoru ili drugom neprijateljskom objektu u razdoblju od 30. srpnja 1991. do 31. prosinca 1991.

Stavkom 2. istoga članka određeno je da se pod sudjelovanjem u obrani neovisnosti, teritorijalne cjelovitosti, suvereniteta Republike Hrvatske, odnosno vrijeme neposredne ugroženosti suvereniteta Republike Hrvatske, u smislu stavka 1. ovoga članka, podrazumijeva oružani otpor agresoru i djelovanje u izravnoj svezi s tim otporom (odlazak u postrojbu, na borbeni položaj i povratak te obuka i priprema za odlazak na bojište) u vremenu od 5. kolovoza 1990. do 30. lipnja 1996. Člankom 179. točkom a. ZOHBDR propisano je da se statusi odnosno prava iz ovoga Zakona ostvaruju na način da status hrvatskog branitelja iz Domovinskog rata utvrđuje ministarstvo nadležno za obranu odnosno ministarstvo nadležno za unutarnje poslove po zahtjevu stranke nakon provedenoga upravnog postupka ili po službenoj dužnosti na temelju činjenica o kojima vodi službenu evidenciju. Postupajući po zahtjevu tužitelja, prvostupanjsko tijelo je izvršilo uvid u službenu evidenciju te je utvrdilo da tužitelj nema status hrvatskog branitelja iz Domovinskog rata s bilo koje zakonske osnove niti za jedno razdoblje Domovinskog rata. Ujedno je utvrđeno i da tužitelj nije evidentiran kao pripadnik odreda Narodne zaštite, jer to ne proizlazi iz službene evidencije niti je isti na popisima tih odreda. Nadalje, povodom navedenog zahtjeva proveden je daljnji upravni postupak te je tužitelj saslušan na predmetne okolnosti, a što je vidljivo iz zapisnika KLASA: 561- 01/20-01/141, URBROJ: 512M2-79-21-8 od 22. veljače 2021.

U svom iskazu tužitelj je naglasio kako je u okviru svog stalnog zaposlenja pri K. L. obnašao izviđačko – obavještajne zadaće na širem području P. i L., a na koje područje pripadnici hrvatskog naroda nisu mogli ulaziti te da je o svemu tome izvještavao zapovjednika Narodne zaštite S. Š. iz P.. Navodi i kako mu je te aktivnosti bilo sve teže izvršavati obzirom da je u svojoj firmi godinama bio nepoželjan te da je zatražio od zapovjednika da ga oslobodi tih zadaća, ali mu je rečeno da mora izdržati, budući su njegove informacije važne za stvaranje hrvatske države. Prilikom jednog odlaska na teren dana 28. kolovoza 1991. zarobljen je od strane pobunjenih srba te je odveden u zatvor na B. Tamo je mučen i ispitivan te je od njega traženo da dostavi informacije o kretanjima pripadnika Narodne zaštite i da pokuša pozvati zapovjednika kako bi ga zarobili. Kao svjedoke tih događaja i svog statusa naveo je B. i Antuna L..

Iz iskaza svjedoka Antuna L. proizlazi da je isti sudjelovao u organiziranju, ustroju i naoružavanju Narodne zaštite MZ B., a u okviru kojih je kao stražar vršio ophodnje. Navodi i kako je zapovjednik S. Š. stvorio grupu povjerljivih ljudi za organiziranje obrane, a jedan od njih bio je i tužitelj, koji se zbog svog posla kretao nesmetano terenom pa je dojavljivao kakvo je stanje u okupiranim mjestima. Pojašnjava kako je isti u okviru svoga posla prikupljao i dostavljao informacije i podatke zapovjedništvu Narodne zaštite te da isti nije bio naoružan, budući bi ga to kompromitiralo. On je bio na direktnoj liniji sa zapovjednikom S. Š., a samo njegovo uhićenje potvrđuje da je otkriven pa je i zarobljen te odveden u logor B. U svezi navedenih činjenica svjedok ne raspolaže s bilo kakvim materijalnim dokazima. Svjedok B. L.navodi kako je bio zapovjednik satnije Narodne zaštite MZ B., a u okviru zadaća je kao stražar vršio ophodnje. Navodi i kako je zapovjednik bio S. Š., a koji mu je rekao kako ima raspoređene ljude po terenu, koji mu dojavljuju informacije o aktivnostima pobunjenih srba. Pojašnjava kako je isti u okviru svoga posla prikupljao i dostavljao informacije i podatke zapovjedništvu Narodne zaštite te mu nije poznato koju konkretno dužnost je imao, odnosno da li je bio naoružan. Samo njegovo uhićenje potvrđuje da je otkriven pa je i zarobljen te odveden u logor B. U svezi navedenih činjenica svjedok ne raspolaže s bilo kakvim materijalnim dokazima.

Dakle, navedeni svjedoci u svojim izjavama, potvrđuju navode tužitelja kako je isti u okviru svog redovnog posla referenta stoke prikupljao informacije u svezi stanja na terenu na području L. i P. tijekom oružane agresije na Republiku Hrvatsku i da je te informacije dojavljivao zapovjedniku naoružanih odreda Narodne zaštite. Isto tako, u provedenom postupku je nesporno utvrđeno, izvršenim uvidom u očitovanje Područnog odsjeka za poslove obrane P., Klasa: 561-01/20-01/141, Urbroj: 512M2-79-21-13 od 11. ožujka 2021., kako se tužitelj u službenim evidencijama ne vodi kao pripadnik Narodne zaštite niti se nalazi na objedinjenom popisu pripadnika Narodne zaštite, kao i da isti nema status hrvatskog branitelja s bilo koje osnove niti za jedno razdoblje Domovinskog rata.

Iz očitovanja Ministarstva hrvatskih branitelja Republike Hrvataske Klasa: 022- 03/21-02/128, Urbroj: 522-5/1-2-21-2 od 24. lipnja 2021. proizlazi kako se tužitelj nalazio u neprijateljskom zatočeništvu u logoru B. u razdoblju do 28. kolovoza 1991. do 16. siječnja 1992. Isto tako u dopisu se utvrđuje kako se u evidenciji Ministarstva hrvatskih branitelja vode sve osobe koje su bile u neprijateljskom zatočeništvu tijekom Domovinskog rata, neovisno o njihovom statusu.

Tužitelj osobno, kao i navedeni svjedoci, nemaju saznanja o tome zašto se tužitelj ne vodi u službenim evidencijama, a tužitelj je mišljenja kako je navedena dokumentacija manjkava.

Uzimajući u obzir prethodno opisano činjenično stanje, a posebno izjave tužitelja i navedenih svjedoka to i ovaj sud prihvaća zaključak da tužitelj ne ispunjava pretpostavke za utvrđivanje statusa hrvatskog branitelja iz Domovinskog rata temeljem pripadnosti naoružanim odredima Narodne zaštite MZ B., budući da se prvenstveno dužnosti koje je obnašao (a koje su utvrđene, između ostalog i na temelju njegove vlastite izjave i iskaza u kojima je detaljno opisao svoje zadaće) ne mogu podvesti pod oružani otpor agresoru, odnosno djelovanje u izravnoj vezi s tim otporom u smislu članka 3. stavka 2. ZOHBDR. Naime, činjenica da je isti u okviru svog redovnog posla dostavljao informacije zapovjedniku Narodne zaštite na području P., ne može se tumačiti kao izvršavanje zadaće u okviru aktivnog pružanja otpora agresoru i djelovanja u izravnoj svezi s tim otporom.

Nadalje, tuženik je pravilno utvrdio i činjenično stanje u vezi činjenice da se tužitelj ne vodi u službenim evidencijama kao pripadnik naoružanih odreda Narodne zaštite MZ B. te tužitelj tijekom trajanja upravnog postupka, kao i tijekom upravnog spora navedeno ničim nije doveo u dvojbu. Naime, tužitelj ne posjeduje iskaznicu pripadnika Narodne zaštite ili druge materijalne dokaze u svezi pripadnosti tim odredima. Isto tako, iz stanja spisa i iskaza samog tužitelja, jasno proizlazi da je isti zarobljen kao civil te u tom statusu odveden u zarobljeništvo.

Imajući na umu vrste zadaća koje je u spornom razdoblju obavljao tužitelj, iste se, prema ocjeni ovoga suda, ne mogu podvesti pod oružani otpor agresoru i djelovanje u izravnoj svezi s tim otporom u smislu članka 3. stavka 2. ZOHBDR, dok se prema podacima službene evidencije tužitelj niti ne vodi kao pripadnik naoružanih odreda Narodne zaštite MZ B. pa je prema tome tuženik pravilno utvrdio činjenično stanje u vezi zadaća koje je tužitelj obavljao, tako i u vezi činjenice da se isti ne vodi u službenim evidencijama te je tuženik na konkretni slučaj primijenio mjerodavne, gore navedene odredbe ZOHBDR, odbivši zahtjev tužitelja.

Na kraju je potrebno naglasiti kako nije sporan doprinos tužitelja u okolnostima stvaranja hrvatske države, tijekom navedenog razdoblja, u svezi izvršavanja prethodno opisanih zadaća, ali iste se nesporno ne mogu podvesti pod odredbe članka 3. stavak 2. ZOHBDR, a kako bi tužitelj ostvario traženi status.

Imajući u vidu navedeno, osporavana odluka tuženika se ocjenjuje zakonitom, a donošenjem osporavane odluke nije došlo do povrede prava, obveza ili pravnog interesa tužitelja.

Stoga je temeljem odredbe članka 57. stavak 1. ZUS tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan i donijeta je odluka kao u izreci presude.

Sud u smislu odredbe članka 79. ZUS nije donosio odluku o troškovima upravnog spora, budući stranke nisu postavile zahtjev za dosudu troškova.

U Osijeku 8. ožujka 2022.

Sudac

Berislav Babić v.r.

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog suda, u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave presude. Žalba odgađa izvršenje pobijane presude (članak 66. stavak 5. ZUS).