REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Rev 3114/2018-6
R E P U B L I K A H R V A T S K A
R J E Š E N J E
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Jadranka Juga predsjednika vijeća, Katarine Buljan članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Slavka Pavkovića člana vijeća, Damira Kontreca člana vijeća i Gordane Jalšovečki članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja J. B., OIB: ..., iz U., L., zastupanog po punomoćniku J. B., odvjetniku iz Zajedničkog odvjetničkog ureda J. B. i D. J., N. G., tužene Republike Hrvatske, Ministarstvo unutarnjih poslova, zastupane po Općinskom državno odvjetništvu u S., Građansko-upravni odjel, radi isplate, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gž R-553/2018-2 od 8. kolovoza 2018., kojom je preinačena presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj Pr-981/16 od 4. svibnja 2018., u sjednici održanoj 8. ožujka 2022.,
r i j e š i o j e :
I. Prihvaća se revizija tužitelja i ukida se presuda Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gž R-553/2018-2 od 8. kolovoza 2018. te se predmet vraća drugostupanjskom sudu na ponovno suđenje.
II. O troškovima revizije odlučit će se u konačnoj odluci.
Obrazloženje
1. Prvostupanjskom presudom tuženici je naloženo isplatiti tužitelju uvećani dio plaće u ukupnom bruto iznosu 93.033,37 kn sa zateznom kamatom tekućom na pojedine iznose kako je pobliže određeno u izreci presude, kao i naknaditi mu troškove parničnog postupka u iznosu 20.187,50 kn s pripadajućom zateznom kamatom.
2. Drugostupanjskom presudom je prvostupanjska presuda preinačena na način da je tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan.
3. Protiv drugostupanjske presude tužitelj je podnio reviziju pozivajući se na razloge iz odredbe čl. 382. st. 2. toč. 2. Zakona o parničnom postupku, navodeći da odluka u predmetnom sporu ovisi o rješavanju pravnih pitanja važnih za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih. Predlaže da ovaj sud ukine pobijanu presudu i predmet vrati drugostupanjskom sudu na ponovno suđenje, pred drugim sucem.
4. U odgovoru na reviziju tuženica predlaže reviziju odbaciti kao nedopuštenu, podredno je odbiti kao neosnovanu.
5. Revizija je dopuštena i osnovana.
6. Prema odredbi čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14 – dalje: ZPP), u slučajevima u kojima reviziju ne mogu podnijeti prema odredbi st. 1. toga članka, stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekog materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.
Prema odredbi st. 3. toga članka u reviziji iz čl. 382. st. 2. ZPP-a stranka treba određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg ju je podnijela te izložiti razloge zbog kojih smatra da je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.
6.1. Sukladno odredbi čl. 392.a ZPP-a revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo zbog pitanja koje je važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni zbog kojeg je podnesena i koje je u njoj određeno naznačeno kao takvo uz pozivanje na propise i druge izvore prava koji se na to pitanje odnose.
7. Predmet spora je zahtjev tužitelja – policijskog službenika Policijske pomorske policije S. za isplatu dodatka na plaću za prekovremeni rad, za rad noću, subotom i nedjeljom i blagdanima u razdoblju od 1. travnja 2011. do 31. prosinca 2013.
8. Prvostupanjski sud je ocijenio da se ukupno vrijeme provedeno u višednevnoj službi na brodu koje je dulje od 40 sati tjedno smatra prekovremenim radom u smislu odredbe čl. 44. Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike („Narodne novine“ broj 93/08, 23/09, 39/09, 90/10 -u daljnjem tekstu: KU), jer da je tužitelj bio dužan obavljati sve naložene mu poslove tijekom cjelokupnog boravka na brodu te nije bio slobodan napustiti radno mjesto. Stoga da se sve vrijeme provedeno na brodu smatra aktivnim dežurstvom na radnom mjestu pa da tužitelj ima pravo kako na osnovnu plaću, tako i pravo na uvećanje plaće.
9. Drugostupanjski sud je prihvatio žalbu tuženice i odbio tužbeni zahtjev kao neosnovan, s obrazloženjem da nije životno ni logično da se tužitelju sve vrijeme izvan redovnih 40 sati radi tjedno provedenih na brodu vrednuje kao prekovremeni rad, već da je riječ o pasivnom dežurstvu odnosno pripravnosti za rad, a tijekom koje se je tužitelj odmarao – pa stoga isto nema narav redovnog radnog vremena, kao niti rada dužeg od redovnog radnog vremena.
10. Prvo pitanje postavljeno u reviziji tužitelja je materijalnopravne naravi, te se svodi na to ima li tužitelj kao policijski službenik, za vrijeme koje izvan redovnog radnog vremena provede dežurajući na brodu tijekom višednevnog boravka na istom, pravo na naknadu za prekovremeni rad.
10.1. Drugo i treće pitanje postavljeno u reviziji su procesnopravne naravi:
„može li i smije li drugostupanjski sud preinačiti prvostupanjsku odluku i u cijelosti odbiti tužbeni zahtjev ako je u tom istom postupku isti taj sud, na temelju istih činjenica najprije donio odluku kojom se potvrđuje u cijelosti prvostupanjska odluka, a zatim u ponovljenom postupku donosi potpuno suprotnu odluku i u cijelosti odbija tužbeni zahtjev“
„je li dopušteno drugostupanjskom žalbenom sudu u cijelosti odbiti tužbeni zahtjev za isplatom razlike naknade plaće, ako je provedenim vještačenjem utvrđeno da tužitelju ista nije u cijelosti isplaćena“.
11. Tužitelj argumentira važnost postavljenih pitanja za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni pozivajući se na odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovnih brojeva Revr-1332/16 od 26. listopada 2016., Revr-18/15 od 8. veljače 2017. te Revr-17/15 od 1. veljače 2017. kao i odluku Europskog suda za ljudska prava u predmetu Solomun protiv Hrvatske, za koje smatra da se mogu uspoređivati s predmetnom pobijanom odlukom, ali i da su utemeljene na shvaćanju koje nije u suglasnosti sa shvaćanjem na kojem se temelji pobijana odluka.
12. U odnosu na prvo pitanje valja reći da je o tom pitanju revizijski sud već zauzeo pravno shvaćanje u više svojih odluka, pa tako primjerice i u odlukama Revr-17/15 od 1. veljače 2017., Revr-18/15 od 8. veljače 2017. te Rev 1229/2019 od 5. svibnja 2021.
12.1.Prema shvaćanju revizijskog suda, tužitelju (u navedenim odlukama pripadniku MORH-a), s obzirom na specifičnost službe te nemogućnost napuštanja radnog mjesta tijekom višednevnog boravka na terenu pripada za vrijeme dežurstva i straže pravo na naknadu za prekovremeni rad umanjen za 8 sati dnevnog odmora.
12.2. U konkretnom slučaju, životno je i logično da policijski službenik koji zbog naravi posla ne smije ili ne može napustiti brod tijekom višednevnih službi na moru ima slobodno vrijeme u kojem se, iako doduše ne u svom domu, odmara po osam sati dnevno. Tako provedeno vrijeme izvan stvarno odrađenih sati rada ne može se smatrati prekovremenim radom. Stoga, prema pravnom shvaćanju ovog suda, tužitelj može ostvarivati pravo na uvećanje plaće za prekovremeni rad iz KU ali samo za stvarno odrađene sate duže od punog radnog vremena (ne i za sate kada nije stvarno izvršavao radne zadatke).
13. Drugostupanjska presuda utemeljena je na shvaćanju da tužitelju, koji nekoliko dana za redom provodi u službi na brodu po 24 sata, pripada samo plaća za redovni rad, a preostalih 16 sati dnevno da predstavlja pasivno dežurstvo odnosno pripravnost tijekom koje tužitelj ne radi već ima slobodno vrijeme, te da se isto ne može pri isplati plaće vrednovati kao prekovremeni rad.
14. Takav zaključak drugostupanjskog suda je protivan prethodno izraženom shvaćanju revizijskog suda. Zbog pogrešnog pravnog pristupa u rješavanju spora činjenično stanje, vezano za vrijeme za koje tužitelju pripada pravo na isplatu odrađenih prekovremenih sati, ostalo je za sada nepotpuno utvrđeno. Stoga je u odnosu na prvo postavljeno pravno pitanje valjalo na temelju odredbe čl. 395. st. 2. ZPP-a prihvatiti reviziju tužitelja, ukinuti drugostupanjsku presudu i predmet vratiti sudu drugog stupnja na ponovno suđenje.
15. Budući da je iz gore navedenih razloga prvo pitanje prihvaćeno kao važno pitanje u smislu čl. 382. st. 2. ZPP-a te je rješavanjem tog pitanja odlučeno o osnovanosti revizije, to o rješavanju druga dva postavljena pitanja ne ovisi odluka u ovom postupku.
16. Odluku o trošku revizije temelji se na odredbi čl. 166. st. 3. ZPP-a (točka II. izreke).
Zagreb, 8. ožujka 2022.
Predsjednik vijeća:
dr. sc. Jadranko Jug, v.r.
