Republika Hrvatska

Visoki kazneni sud Republike Hrvatske

Zagreb, Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: I Kž-375/2021-4

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki kazneni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Horvatovića predsjednika vijeća, te Sanje Katušić-Jergović i Marije Balenović članica vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Ivane Bilušić zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženog I. S. zbog kaznenog djela iz članka 154. stavak 2. u vezi s člankom 154. stavak 1. točka 1. i članka 153. stavak 1. i članka 152. stavak 1. i članka 34. Kaznenog zakona ("Narodne novine" broj 125/11. i 144/12., dalje: KZ/11.), odlučujući o žalbi optuženog I. S. podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Varaždinu od 18. lipnja 2021. broj K-13/2020., u sjednici održanoj 8. ožujka 2022.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba optuženog I. S. kao neosnovana te se potvrđuje prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom optuženi I. S. proglašen je krivim zbog kaznenog djela protiv spolne slobode, teškog kaznenog djela protiv spolne slobode u pokušaju iz članka 154. stavak 2. u vezi sa stavkom 1. točkom 1. i člankom 153. stavak 1. i člankom 152. stavak 1. i člankom 34. KZ/11., činjenično i pravno opisanog u izreci, te je na temelju članka 154. stavak 2. u vezi s člankom 34. stavak 2. i uz primjenu članka 48. stavak 1. i članka 49. stavak 1. točke 3. KZ/11. osuđen na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine.

1.1. Na temelju članka 54. KZ/11. u izrečenu kaznu zatvora uračunato je vrijeme uhićenja i to od 9. lipnja 2015. do 10. lipnja 2015.

1.2. Na temelju članka 148. stavak 1. u vezi s člankom 145. stavak 2. točke 1. i 2. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11., 91/12. – odluka Ustavnog suda 143/12., 56/13., 145/13.; 152/14., 70/17. i 126/19., dalje: ZKP/08.) optuženi I. S. je obvezan podmiriti troškove kaznenog postupka, i to psihijatrijskog vještačenja od 4.768,00 kn, informatičkog vještačenja od 358,40 kn, te trošak svjedoka u iznosu od 38,00 kn, kao i paušalni iznos od 1.000,00 kn i nužne izdatke branitelja koji je postavljen optuženiku po službenoj dužnosti i nagradu i nužne izdatke punomoćnika oštećenice pri čemu će se o tome donijeti posebno rješenje na temelju odredbe članka 148. stavak 4. ZKP/08.

2. Protiv te presude podnio je žalbu optuženi I. S. po braniteljici B. P. V., odvjetnici u V.. Žali se iz svih žalbenih osnova, a predlaže da se pobijana presuda preinači i optuženika oslobodi kaznene odgovornosti.

3. Odgovor na žalbu podnijelo je Županijsko državno odvjetništvo u Varaždinu s prijedlogom da se žalba optuženika odbije kao neosnovana.

4. Spis je, u skladu s odredbom članka 474. stavak 1. ZKP/08., dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske na razgledanje.

5. Žalba nije osnovana.

6. Iako optuženik uvodno u žalbi ističe da se žali zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka i povrede kaznenog zakona, te žalbene osnove ne obrazlaže, već opširno u žalbi elaborira zbog čega nalazi da je pogrešan zaključak prvostupanjskog suda o tome da je on počinio terećeno kazneno djelo, čime argumentira žalbenu osnovu pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja. Međutim, povodom te žalbe ovaj drugostupanjski sud je u skladu s obvezom iz članka 476. stavak 1. ZKP/08. ispitao pobijanu presudu i utvrdio je da nije počinjena niti jedna od bitnih povreda odredaba kaznenog postupka na koju pazi po službenoj dužnosti i da na štetu optuženika nije povrijeđen kazneni zakon.

7. Obrazlažući zbog čega nalazi da je činjenično stanje pogrešno utvrđeno optuženik detaljno analizira i ocjenjuje svaki izvedeni dokaz, kao i vlastitu obranu, istodobno kritizirajući analizu i ocjenu tih dokaza iznesene u prvostupanjskoj presudi, te sugerira da je trebalo donijeti zaključke suprotne onima koje je donio prvostupanjski sud, odnosno smatra da nema dovoljno dokaza da je optuženik počinio inkriminiramo kazneno djelo.

7.1. Međutim, ovaj drugostupanjski sud nalazi da je sud prvog stupnja proveo sve raspoložive dokaze, koje je potom vrlo savjesno analizirao i kritički ocijenio i to, kako pojedinačno, tako i u međusobnoj povezanosti, pa se zaključcima do kojih je na takav, logički neupitan način došao nema što prigovoriti.

7.2. Prije svega, nakon ukidne odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 8. svibnja 2020. broj I Kž-168/2017., prvostupanjski sud je u ponovljenom postupku postupio u skladu s uputom iz tog rješenja te je, nakon što su žrtva B. S. i njezin suprug Z. S. prihvatili zakonsku blagodat i odučili ne svjedočiti, zapisnike o ranijim iskazima tih svjedoka izdvojio iz spisa kao nezakonite dokaze. U takvoj je situaciji, kao što to ispravno konstatira prvostupanjski sud, relevantne činjenice taj sud morao utvrđivati posredno, odnosno iz iskaza drugih svjedoka i drugih dokaza, što podrazumijeva suđenje na temelju zatvorenog kruga indicija. U tom kontekstu prvostupanjski je sud ispitao niz svjedoka koji su govorili o onom što im je poznato po čuvenju, pri čemu je nekim svjedocima izvor saznanja žrtva, nekima žrtva i njezin suprug, a nekima optuženik, dok neki tvrde da su o događaju doznali od svo troje. Osim tih personalnih dokaza, prvostupanjski je sud izvršio uvid u medicinsku dokumentaciju za žrtvu, i to podatke o stacionarnom psihičkom liječenju žrtve nakon događaja, te je ispitana vještakinja dr. B. L., koja je iznijela nalaz i mišljenje o žrtvi.

7.3. Prvostupanjski je sud iskaze svjedoka vrlo minuciozno analizirao i kritički ocijenio, imajući na umu stupanj srodstva svjedoka s akterima događaja, kao i njihovu zainteresiranost za ishod postupka, opravdano uočavajući da na tu zainteresiranost utječe ne samo srodstvo s optuženikom i žrtvom, nego i patrijarhalnost sredine koja percipira sudski epilog takvog značaja i karakteristike tog događaja. Neki su svjedoci događaj i modificirali, istodobno nastojeći sebe prikazati u boljem svjetlu. Da je nesumnjivo riječ o iznimno patrijarhalnoj i konzervativnoj sredini koja nameće pravila da se takvi događaji skrivaju i ne iznose u javnost slijedi i iz naknadne odluke žrtve i njezinog supruga da prihvate blagodat i ne svjedoče. Imajući na umu sve ove okolnosti, ali i sadržajnu dosljednost i životnu uvjerljivost pojedinog iskaza i obrane, prvostupanjski sud je ocijenio svaki od tih iskaza i obranu, te nakon toga izveo prihvatljive i ispravne zaključke o bitnim činjenicama. Pritom je te dokaze uspoređivao i međusobno, kao i s nalazom i mišljenjem vještaka psihijatra. Ovdje treba napomenuti da je na takav način i potpuno utvrdio sve relevantne činjenice, te je opravdano odbio dokazni prijedlog obrane za novo psihijatrijsko vještačenje. Naime, psihijatrijska vještakinja dala je vrlo detaljno, stručno i obrazloženo mišljenje, odgovarala je na pitanja, objasnila sve eventualne nedoumice, a ti su odgovori vještakinje i dodatna objašnjenja potpuno u skladu s ranije iznesenim nalazom i mišljenjem, pa se naknadni prigovori obrane doista ukazuju neutemeljenima, zbog čega je ispravno taj dokazni prijedlog sud prvog stupnja odbio kao odugovlačeći.

7.4. Optuženik u žalbi najprije pokušava diskreditirati uvjerljivost iskaza svjedokinje M. S., kćeri žrtve, navodeći da ona nije bila prisutna samom događaju. Taj podatak, međutim, sud prvog stupnja imao je na umu i naglasio da je o događaju kao neposredni akter govorio isključivo optuženik, a da ostali svjedoci o tome znaju po čuvenju. Nadalje, optuženik ne prihvaća navod svjedokinje M. S. o tome da joj se majka prije predmetnog događaja žalila na uznemirujuće poruke koje joj šalje optuženik, ističući da je sama žrtva navodno izbrisala te poruke, pa ih svjedokinja M. S. sama nije vidjela. Optuženik nalazi da je žrtva itekako imala motiv da o tome ne govori istinu M. S., nudeći objašnjenje da je to radila jer je trebala opravdanje za dugotrajnu vezu koju je održavala s optuženikom, odnosno da opravda česte dolaske optuženika, što su i drugi zapazili. Međutim, takvo tumačenje potpuno je neprihvatljivo i nelogično, jer je na taj način žrtva mogla i ranije isprovocirati sukob između svog supruga i optuženika, a što je u protivnosti s po optuženiku sugeriranom tvrdnjom o njihovoj dugotrajnoj konsenzualnoj intimnoj vezi. Naime, takvim nepotkrijepljenim i lažnim terećenjem optuženika za slanje poruka, žrtva bi nesumnjivo isprovocirala i kraj te navodne veze, pa i sukob unutar čitave obitelji, što je potpuno neživotno i nerazumno. To što je žrtva brisala takve poruke, pak, nije ni čudno ni neobično, već predstavlja čestu reakciju osoba u takvim situacijama, kada žrtve žele izbjeći podsjećanje na neugodne situacije, posebice ako ne razmišljaju unaprijed, odnosno na način da "fiksiraju i osiguraju" dokaze protiv onog tko im takve poruke šalje.

7.5. Optuženik također nalazi da je pogrešna analiza i ocjena iskaza svjedokinje J. S. (optuženikove supruge). Međutim, sud prvog stupnja vjerno je reproducirao ono što je svjedokinja izjavila ispitana pred sudom, pa nema mjesta tvrdnji o pogrešnoj analizi i ocjeni tog iskaza. Naime, i ovaj drugostupanjski sud nalazi indikativnim da je ta svjedokinja, koja je već imala iskustvo s ranijom nevjerom svog supruga optuženika, otišavši nakon predmetnog događaja u kuću žrtve i njezinog supruga (svjedokinjinog šogora) od njih doznala da je optuženik napao žrtvu u želji za spolnim odnosom, dodajući da je kasnije sa suprugom (optuženikom) o tome pokušala razgovarati, ali je on izbjegavao razgovor o tome, pa tako od njega ništa nije saznala. Osim toga svjedokinja je iskazala da je od M. S. doznala da se njezina majka (žrtva) potužila kako joj je optuženik slao uznemirujuće poruke sa seksualnim konotacijama, pri čemu je M. bila ljuta što otac nije ništa poduzeo u odnosu na ponašanje optuženika. Ista svjedokinja također je potvrdila da joj je bilo sumnjivo, s obzirom na raniju suprugovu nevjeru, što on često odlazi u kuću žrtve, pa se ne može reći da se radi o pristranoj svjedokinji. Indikativno je, nadalje, što je J. S. izjavila da je na kraju razgovora sa žrtvom i šogorom žrtva rekla da neće prijavljivati taj događaj, da će to ostati u obitelji, a svemu je nazočila i svekrva svjedokinje i žrtve i majka optuženika T. S. koja je sa svoje strane svjedokinju nagovarala da razmisli i suprugu sve oprosti. Prezentirani iskaz nesumnjivo potvrđuje kako ono što je u iskazu navela svjedokinja M. S., tako i atmosferu patrijarhalne i konzervativne obitelji koja čak i takve događaje kakav je predmetni nastoji ostaviti "u kući", bez obzira na njihovu ozbiljnost i teške posljedice koje ženski dio obitelji snosi (prvenstveno jasno žrtva, ali i supruga optuženika od koje se očekuje da sve oprosti i nastavi život s optuženikom). Na drugom ispitivanju ova svjedokinja je modificirala neke navode, i to upravo one koji na bilo koji način terete optuženika, sada tvrdeći da je u razgovoru sa žrtvom i šogorom stekla dojam da se radilo o preljubu, iako je i tada izjavila da je šogor naveo kako je optuženik jednom rukom držao ruke žrtve iznad glave, a drugom rukom joj pokušao skinuti hlače, dok je žrtva govorila da je pusti i prijetila da će zvati policiju. Indikativno je da je i tom prilikom svjedokinja potvrdila kako joj je žrtva pokazala modrice na nadlaktici koje ona nije primijetila, a vidjela je da žrtva na desnom koljenu ima tamnu mrlju promjera kovanice. Stoga se ne mogu prihvatiti prigovori optuženika o pogrešnoj interpretaciji iskaza svjedokinje J. S., niti postoje ikakve nejasnoće u njezinom iskazu a koje bi otvarale mogućnosti drugačijeg tumačenja njezinih izjava. Opravdano je stoga prvostupanjski sud povezao taj iskaz s onim što je navela svjedokinja M. S. u pogledu ranijih uznemirujućih poruka koje je optuženik slao žrtvi, u pogledu sadržaja razgovora koji je svjedokinja nakon događaja vodila sa žrtvom i šogorom, a sve u prisutnosti i uz sudjelovanje svekrve T. S.

7.6. Žalitelj također nastoji osporiti tvrdnju o ranijem slanju uznemirujućih poruka pozivanjem na to da je sam tražio pribavljanje poruka od teleoperatera, a to, kako ističe, ne bi činio da su takve poruke postojale. Istodobno imputira žrtvi da je ona, znajući kako se ti podaci kod teleoperatera čuvaju samo ograničeno vrijeme, čekala s podnošenjem kaznene prijave, i znajući da se zbog toga do tih podataka neće moći doći. No, takvo je tumačenje potpuno neprihvatljivo i suprotno sadržaju spisa. Prije svega razvidno je da nije žrtva ta koja je svojevoljno podnijela kaznenu prijavu, nego je do saznanja o tom kaznenom djelu došlo prilikom žrtvinog zaprimanja u Opću bolnicu Varaždin, kamo je dopremljena kolima hitne medicinske pomoći. Tada je žrtva navela da ima suicidalne misli i da se htjela utopiti, a da takve misli ima 8 mjeseci, od kada je doživjela pokušaj silovanja od strane brata svog supruga. Ovakav slijed događaja potpuno kompromitira tezu o namjernom kasnijem prijavljivanju događaja koju sugerira optuženik, pri čemu treba napomenuti da je čak i tada još uvijek postojala mogućnost da se od teleoperatera pribave podaci o kontaktiranju porukama između optuženika i žrtve, no to optuženik nije tražio. Usto, način i okolnosti pod kojima je došlo do saznanja o ovom kaznenom djelu snažno podupiru zaključak prvostupanjskog suda o tome kako su žrtva i njezin suprug u skladu s konzervativnim i patrijarhalnim shvaćanjima o sramoti u obitelji i na traženje svjedokinje T. S. odlučili događaj ne prijavljivati i o tome šutjeti, iako je evidentno da je događaj imao traumatične posljedice za žrtvu, koja je zbog toga i bila više puta medicinski tretirana, a da se u ranijim navratima nije znao uzrok njezinih tegoba.

7.7. Optuženik također pobija prihvatljivost vještačkog nalaza i mišljenja psihijatrijskog vještaka B. L. koja je prikazala ličnost i stanje žrtve te se očitovala o prirodi njezinih tegoba. Optuženik nastoji prikazati da je žrtva i prije kritičnog događaja konzumirala alkohol, no tu tvrdnju ništa ne potkrjepljuje. Nastojanje optuženika da žrtvu prikaže vještom manipulatoricom koja je uspjela i vještaka prevariti i navesti da dade nalaz i mišljenje koji ne odgovara stvarnom tijeku događaja potpuno je nerealno i neprihvatljivo. Naime, da bi to uspjela, žrtva bi morala biti prilično obrazovana, educirana i iznimno inteligentna, dok se prema nalazu i mišljenju radi o jednostavnije strukturiranoj osobi čiji intelektualni status odgovara nižem obrazovanju, mišljenje joj je dominantno na konkretnom nivou sa skromnim kapacitetom za intrapsihotičnu elaboraciju doživljenih sadržaja. Te karakteristike u potpunosti isključuju mogućnost da je žrtva na bilo kakav način bila u stanju glumiti, planirati zavjeru kakvu sugerira optuženik pa tako ni manipulirati vještakinjom. Dapače, način proživljavanja traume kako ga vještakinja opisuje bazirajući ga na podacima o liječenju žrtve karakterističan je za osobe intelektualnog statusa i kapaciteta kakav je žrtvin. Nadalje, vještakinja se očitovala i na upit o tome je li moguće da je žrtva teretila optuženika samo da ne bi narušila brak priznanjem da se radilo o dobrovoljnoj nevjeri, te je navela da nije uočila motivacijske faktore žrtve da lažno tereti optuženika, u odnosu na kojeg je potpuno distancirana, nezainteresirana i primarno orijentirana na svoje psihičke smetnje. Uostalom, to doista odgovara i načinu i okolnostima pod kojima je došlo do saznanja o kaznenom djelu. Konačno, ima li se na umu da je vještakinja zaključila da žrtva ni na koji način ne bi mogla razviti kliničku sliku koja je dijagnosticirana samo zbog stresa od otkrića preljuba, onda je teza koju optuženik uporno nastoji plasirati kroz cijeli postupak, pa tako i u žalbi, isključena. Prezentirani vještački nalaz i mišljenje prvostupanjski sud je opravdano prihvatio, ocjenjujući ga stručnim i argumentiranim, a takvu ocjenu u cijelosti prihvaća i ovaj sud drugog stupnja, pri čemu treba naglasiti da je vještakinja odgovarala i na postavljena pitanja te su njezini odgovori bili dosljedni, razložni i shvatljivi, pa se prigovori optuženika ukazuju neosnovanima.

7.8. Optuženik također smatra da je sud prvog stupnja iskaze saslušanih svjedoka razmatrao "necjelovito, uzimajući iz njih samo pojedine navode, izvađene iz konteksta". Međutim, takvo se rezoniranje ne može prihvatiti, budući da je sud prvog stupnja korektno i točno reproducirao sve što su svjedoci naveli, a potom je iste detaljno analizirao i kritički ocijenio. No, nasuprot takvoj argumentiranoj i dosljednoj analizi i ocjeni, upravo optuženik iz iskaza svjedoka citira pojedine navode vadeći ih iz konteksta i nastoji ih uklopiti u ono što sugerira obranom, tj. da se radilo o dobrovoljnoj dugogodišnjoj intimnoj vezi između njega i žrtve. Tako postupa i s iskazom svjedoka T. M., žrtvine sestre, i iskazom svjedoka R. Š., propuštajući pojedine navode svjedokinja staviti u kontekst odnosno razmotriti ih u povezanosti sa svim što su te svjedokinje navele. Prvostupanjski sud je ispravno analizirao i ocijenio i iskaze tih svjedokinja, pri čemu je naglasio da je svjedokinja A. M. izjavila kako je žrtvi, koja joj je ispričala o događaju, odmah savjetovala da događaj prijavi, na što je žrtva odgovorila kako njezin muž i svekrva nisu skloni tome, čime se potvrđuje zaključak suda o razlozima zbog kojih događaj nije odmah prijavljen. Činjenica što su stavovi žrtve i njezine sestre o tome oprečni ni na koji način ne dovodi u sumnju iznesene zaključke suda prvog stupnja.

7.9. Nadalje, prvostupanjski sud utvrdio je, nakon detaljnog ispitivanja svjedoka po čuvenju i to M. S. i R. Š., da je žrtva očito i prije inkriminiranog događaja imala nekonsenzualni intimni kontakt s optuženikom, kao i da je bila meta optuženikovog seksualnog uznemiravanja i dulje vrijeme prije. Zaključak koji je u tom smislu iznio u odlomku 15.2. obrazloženja pobijane presude u cijelosti prihvaća i ovaj drugostupanjski sud, budući da takvom rezoniranju ne nalazi primjedbe. Optuženikovo nastojanje da koristi podatak o tom ranijem intimnom kontaktu koji je bio desetak godina prije ovog događaja kako bi time potkrijepio tezu o njihovoj dugotrajnoj vezi nije prihvatljivo, a izvjesno je da je upravo to optuženika ohrabrilo da nastavi pokušavati ostvariti seksualni odnos sa žrtvom, a o čemu je u svjedočkom iskazu govorila M. S. kojoj se žrtva na to potužila. Sud prvog stupnja razmotrio je pažljivo sve te navode svjedoka M. S. i R. Š., stavio ih u kontekst optuženikove obrane i u odlomku 15.3. dao razumne i prihvatljive razloge zbog kojih je optuženikovu obranu u tom dijelu odbacio kao neuvjerljivu, a tim razlozima ovaj drugostupanjski sud nema što dodati.

7.10. Optuženikovo nastojanje da relativizira zaključak prvostupanjskog suda o postojanju obiteljskog pakta o tome da se događaj ne prijavljuje insinuiranjem da su susjedi, kao što je svjedokinja R. Š., ionako to mogli prenositi i ogovarati ne dovodi u sumnju ispravnost zaključaka o tome što se kritične zgode dogodilo. Isto tako je irelevantno što "niti jedan od svjedoka nije precizno opisao eventualne modrice odnosno tjelesne ozljede koje je prilikom inkriminiranog događaja zadobila oštećenica". Naime, ne samo što su svjedoci medicinski neuki i što ne zapažaju jednako dobro, jer je perceptivna moć individualna, nego se i izgled modrica i ozljeda mijenja ovisno o vremenu između ozljeđivanja i opažanja, što je notorno.

7.11. Najzad, neprihvatljivo je, kraj svega izloženog, optuženikovo insinuiranje da su prihvaćanjem blagodati žrtva i njezin suprug u suštini priznali da je riječ o dobrovoljnom odnosu između optuženika i žrtve. Optuženik pritom svjesno zanemaruje i ignorira po prvostupanjskom sudu naglašenu obiteljsku situaciju, činjenicu da su žrtva i on tazbinski povezani, te da žive u sredini koja sudski epilog takvih događaja ne gleda s odobravanjem, a o čemu je bilo govora i u ovoj drugostupanjskoj odluci i što je sud prvog stupnja ispravno uočio i konstatirao, te sagledavao sve detalje kako kaznenog djela tako i zbivanja koja su uslijedila nakon toga iz tog rakursa.

7.12. Iz iznesenih razloga nije osnovana žalba optuženika zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

8. Žaleći se zbog odluke o kazni optuženik navodi kako je ona prestrogo odmjerena, jer da on ranije nije osuđivan, pri čemu ističe da će zbog toga izgubiti posao i dovesti u pitanje svoju materijalnu egzistenciju. No, ovaj drugostupanjski sud nalazi da je izrečena kazna zatvora u trajanju od jedne godine, koju je prvostupanjski sud izrekao primjenjujući odredbe o zakonskom ublažavanju kazne, adekvatna svim ispravno utvrđenim okolnostima. U toj kazni u dovoljnoj mjeri dolaze do izražaja optuženikova ranija neosuđivanost i protek vremena od počinjenja djela, pa i nezainteresiranost žrtve i njezinog supruga za kazneni progon optuženika, iako je ona nesumnjivo rezultat patrijarhalnog i konzervativnog pogleda na takvu vrstu kaznenih djela. Pritom treba naglasiti da je to ujedno i najniža kazna zatvora koja se primjenom odredaba o ublažavanju kazne za to kazneno djelo može izreći. Sugestija optuženika o nekoj drugoj vrsti kazne nije prihvatljiva, posebice ima li se na umu da je djelo počinjeno na štetu osobe koja je s njim u tazbinskom srodstvu, nesumnjivo zbog toga računajući na žrtvinu šutnju. Ovaj drugostupanjski sud smatra da će se upravo takvom kaznom postići svrha kažnjavanja iz članka 41. KZ/11.

9. Optuženik se žali i zbog odluke o troškovima navodeći da u slučaju da bude pravomoćno osuđen neće imati materijalnih sredstava. Međutim, svaka kazna zatvora implicira i smanjene prihode, a odluka o dužnosti snošenja troškova postupka temelji se na materijalnoj situaciji optuženika u vrijeme donošenja odluke. Tako je postupio i prvostupanjski sud koji je utvrdio da optuženik prima mjesečnu plaću u visini od oko 5.000,00 kn i da ima punoljetnu djecu koju nije više dužan uzdržavati, da je vlasnik vozila, obiteljske kuće i garaže, te suvlasnik obiteljske kuće i zemljišta, što znači da je njegovo imovno stanje znatno iznad prosjeka, pa ga je opravdano na temelju članka 148. stavka 1. ZKP/08. obvezao da snosi troškove postupka.

10. Slijedom iznesenog, trebalo je na temelju članka 482. ZKP/08. presuditi kao u izreci.

U Zagrebu, 8. ožujka 2022.

Predsjednik vijeća:

Željko Horvatović, v.r.