Republika Hrvatska
Visoki kazneni sud Republike Hrvatske
Zagreb, Trg Nikole Šubića Zrinskog 5
Poslovni broj: I Kž-400/2021-9
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Visoki kazneni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Horvatovića, predsjednika vijeća, te Marije Balenović i mr.sc. Marijana Bitange, članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Ivane Bilušić, zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženog Z. B., zbog kaznenih djela iz članka 154. stavak 2. u vezi sa stavkom 1. te u vezi članka 153. stavka 2. i drugih Kaznenog zakona ("Narodne novine" broj 125/11., 144/12., 56/15., 61/15., 118/18. i 126/19., dalje: KZ/11.), odlučujući o žalbi optuženika podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Zagrebu, broj 3 K-19/2021. od 22. rujna 2021. u sjednici vijeća održanoj 8. ožujka 2022., u prisutnosti u javnom dijelu sjednice braniteljice optuženika, odvjetnice R. P. Š.,
p r e s u d i o j e
I Djelomično se prihvaća žalba optuženog Z. B., preinačuje se pobijana presuda u odluci o kazni te se optuženom Z. B. na temelju članka 154. stavak 2. KZ/11. utvrđuje kazna zatvora u trajanju od 5 (pet) godina i 6 (šest) mjeseci za kazneno djelo iz točke 1., te se na temelju članka 243. stavak 3. KZ/11. utvrđuje kazna zatvora u trajanju od 1 (jedne) godine i 6 (šest) mjeseci za kazneno djelo iz točke 2., a prihvaća se kao utvrđena kazna zatvora u trajanju od 8 (osam) mjeseci za kazneno djelo iz članka 236. stavak 1. KZ/11. iz opozvane uvjetne osude izrečene pravomoćnom presudom Općinskog suda u Bjelovaru pod brojem K-268/2018-3 od 12. rujna 2018. a pravomoćna 29. rujna 2018., pa se optuženi Z. B., uz primjenu članka 51. stavka 1. i 2. KZ/11., osuđuje na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju 7 (sedam) godina, u koju mu se na temelju članka 54. KZ/11. uračunava vrijeme uhićenja i vrijeme provedeno u istražnom zatvoru od 4. rujna 2020. pa nadalje.
II Odbija se žalba optuženog Z. B. u ostalom dijelu kao neosnovana, te se u pobijanom, a nepreinačenom dijelu, potvrđuje presuda suda prvog stupnja.
Obrazloženje
1. Pobijanom presudom proglašen je krivim optuženi Z. B. da je počinio dva kaznena djela u stjecaju činjenično i pravno opisanim u izreci presude, i to pod točkom 1. izreke, kazneno djelo protiv spolne slobode, teško kazneno djelo protiv spolne slobode, opisano u članku 154. stavak 2. u vezi stavka 1. točka 1. u vezi članka 153. stavak 2. KZ/11., a kažnjivo po članku 154. stavak 2. KZ/11., pa mu je temeljem istog propisa utvrđena kazna zatvora u trajanju od 7 (sedam) godina, a pod točkom 2. izreke, kazneno djelo protiv imovine, iznudom, opisano po članku 243. stavak 1. i 3. KZ/11., pa mu je temeljem članka 243. stavak 1. KZ/11. utvrđena kazna zatvora u trajanju od 2 (dvije) godine, te mu je temeljem članka 58. stavak 1. KZ/11. opozvana uvjetna osuda izrečena presudom Općinskog suda u Bjelovaru pod brojem K- 268/2018-3 od 12. rujna 2018. a pravomoćna 29. rujna 2018. i određeno izvršenje kazne zatvora u trajanju od 8 (osam) mjeseci izrečene tom presudom, koja je potom uzeta kao utvrđena, pa je optuženi Z. B., uz primjenu članka 51. KZ/11., osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju 8 (osam) godina i 6 (šest) mjeseci, u koju mu je na temelju članka 54. KZ/11. uračunato vrijeme lišenja slobode, te vrijeme provedeno u istražnom zatvoru od 4. rujna 2020. pa nadalje.
1.1. Na temelju članka 148. stavak 6. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" 152/08., 76/09., 80/11., 121/11., 91/12. – odluka Ustavnog suda, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17. i 126/19. – dalje u tekstu ZKP/08.) optuženi Z. B. oslobođen je dužnosti snošenja troškova kaznenog postupka u cijelosti.
2. Protiv te presude žali se optuženik po braniteljima R. P. Š., odvjetnici u B. i E. D., odvjetniku u K., zbog bitne povrede odredaba kaznenog zakona, povrede kaznenog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, zbog odluke o "kaznenoj sankciji" i odluke o troškovima kaznenog postupka, s prijedlogom da se pobijana presuda ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje, odnosno preinači i optuženika oslobodi od optužbe. U obje žalbe zatraženo je da se optuženika i branitelje izvijesti i pozove na sjednicu drugostupanjskog vijeća. Budući se žalbe branitelja međusobno preklapaju i dopunjuju, razmatrat će se kao jedna žalba.
2.1. Odgovor na žalbu nije podnesen.
3. Spis je, u skladu s odredbom članka 474. stavak 1. ZKP/08. prije dostave sucu izvjestitelju bio dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.
4. Sjednica vijeća u javnom dijelu održana je u prisutnosti braniteljice optuženika, odvjetnice R. P. Š. i optuženog Z. B., putem video linka, a u odnosu na državnog odvjetnika, koji je uredno izvješten, a nije pristupio, sjednica je na temelju članka 475. stavka 4. ZKP/08. održana u njegovoj odsutnosti.
5. Žalba optuženika je djelomično osnovana.
U odnosu na žalbu optuženika zbog bitnih povreda
6. Optuženi Z. B. u žalbi tvrdi da je pobijanom presudom počinjena "bitna povreda odredaba kaznenog postupka jer je izreka pobijane presude proturječna razlozima presude te u pobijanoj presudi nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama", čime ukazuje na bitnu postupovnu povredu iz članka 468. stavak 1. točka 11. ZKP/08.
7. Međutim, osim teksta kojim se parafrazira zakonska definicija ostvarenja te bitne postupovne povrede, za takve žalbene tvrdnje nije dano obrazloženje u čemu se ta povreda ogleda. Naime, optuženik u dijelu žalbe kojim obrazlaže tu žalbenu osnovu daje svoju ocjenu vjerodostojnosti iskaza oštećene, ustrajući na tvrdnji iz obrane da ni u jednom trenutku nije bilo prisile ili bilo kakve sile u odnosu na oštećenu te da je njezino inzistiranje na postojanju prisile vezano uz svijest oštećene da je lažno prijavila optuženika za nepostojeće silovanje i iznudu, jer "oštećena nije žrtva kaznenih djela, već je bila ljuta na optuženika što ne želi s njom zasnovati emotivnu vezu", čime u biti pobija pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja, o čemu će biti riječi u okviru te žalbene osnove.
8. Žalitelj dalje navodi "da je prije svega došlo do povrede prava obrane, jer su u postupku povrijeđena temeljna prava okrivljenika zajamčena Konvencijom o temeljnim ljudskim pravima i slobodama, Ustavom, ali i samim Zakonom o kaznenom postupku", a uporište za to nalazi u tome što je sud "odbio provesti gotovo sve dokazne prijedloge obrane, pa je takvim postupanjem povrijeđeno pravo okrivljeniku na pošteno suđenje". Vezano uz ove zamjerke, u žalbi se iznose argumenti o osnovanosti predloženih, a odbijenih dokaza obrane, u funkciji provjere vjerodostojnosti iskaza oštećene (telekomunikacijsko vještačenje po Centru, pribavu podataka o komunikaciji i sadržaju komunikacije optuženika i oštećene preko Facebook-a, dopunu vještačenja provedenog po vještaku prof.dr.sc. M. B.), ističući pri tome kako "odbijanje dokaznih prijedloga da se ide za odugovlačenjem postupka" ne može i ne smije biti razlog za takvu odluku suda, pogotovo što takav motiv optuženik nije imao, budući se cijelo vrijeme nalazio u istražnom zatvoru.
8.1. Ovakvim žalbenim tvrdnjama, optuženik očito smatra, iako to izrijekom ne navodi, da je ostvarena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 3. ZKP/08., povredom prava obrane zbog neopravdanog odbijanja dokaznih prijedloga, a ujedno i povredom prava na procesnu ravnopravnost zajamčenu u članku 29. Ustava Republike Hrvatske ("Narodne novine" broj 56/90., 135/97., 08/98.-pročišćeni tekst, 113/00., 124/00.-pročišćeni tekst, 28/01., 41/01.-pročišćeni tekst, 55/01.-ispravak, 76/10., 85/10.-pročišćeni tekst i 5/14. - dalje: Ustav) i članku 6. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Narodne novine - Međunarodni ugovori" broj 18/97., 6/99. – pročišćeni tekst, 8/99. – Ispravak, 14/02., 1/06., 2/10. i 13/17. – dalje u tekstu: Konvencija), jer je povrijeđeno pravo optuženika na pošteno suđenje, a što bi se odnosilo na bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavak 2. ZKP/08.
8.2. Međutim, iz stanja spisa razvidno je da je prvostupanjski sud proveo dio dokaza obrane (provedeno psihijatrijsko – psihologijsko vještačenje oštećene M. B. (sada D.) po stalnom sudskom vještaku za psihologiju dr.sc. J. Z. te stalnom sudskom vještaku za psihijatriju prim.dr.sc. Ž. M. (strana 295-316, 339-340, 371-372) kao i vještačenje i dopuna vještačenja mobilnog telefona optuženog Z. B. po stalnom sudskom vještaku za biometriju, informatiku i telekomunikacije prof.dr.sc. M. B. (strana 272-276, 289- 292, 346) te su pribavljeni podaci od B. i izvješće kartice prometa po partiji 3236598549 na ime M. D. (284-285), dok je ostale, gore spomenute i navedene dokazne prijedloge obrane prvostupanjski sud odbio, a za što je dao podrobno i razumno obrazloženje (točke 4. - 4.2. presude), sve sukladno ovlasti iz članka 421. stavka 1. ZKP/08. Nadalje, kada se ima na umu način na koji je proveden prvostupanjski postupak (mogućnost optuženika da aktivno sudjeluje i koristi sva zakonom predviđena procesna sredstva na raspravi) te osobito ocjena dokaznog materijala u pobijanoj presudi (o čemu će opširnije biti riječi u okviru žalbene osnove zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja) onda nema mjesta sumnji da bi provođenjem predloženih, a odbijenih dokaza, pozicija obrane bila ojačana u mjeri koja čini upitnom opstojnost osuđujuće presude.
8.3. Idući vid naznačene povrede prava obrane i uz to povezane "apsolutno bitne povrede", optuženi vidi u tome što je "nalaz i mišljenje vještaka J. Z. i Ž. M., dokaz na kojem sud nije imao osnovu utemeljiti presudu". Razloge za takav stav nalazi u tome što su vještaci "prekoračili ovlasti koje imaju" i u "potpunosti preuzeli ulogu suda", jer da na to upućuje rečenica na 21. stranici osnovnog nalaza i mišljenja, gdje vještaci navode: "Kazneno djelo u kojem je ona oštećenica bilo je 31. kolovoza 2020. između 14:00 i 17:00 sati!", što je po mišljenju žalitelja nedopustivo, jer "zadaća vještaka nije i ne može biti odgovoriti na pitanje da li se kazneno djelo dogodilo", već na to pitanje može odgovoriti jedino sud.
8.4. Iako žalitelj niti u ovim žalbenim razlozima izrijekom ne navodi koja bi to bila povreda prava obrane i "apsolutno bitna povreda...", iz sadržaja jasno proizlazi kako optuženik očito smatra da je presuda utemeljena na nezakonitom dokazu i to psihijatrijsko – psihologijskom vještačenju oštećene M. B. (sada D.) po stalnom sudskom vještaku za psihologiju dr.sc. J. Z. te stalnom sudskom vještaku za psihijatriju prim.dr.sc. Ž. M.
8.5. No, suprotno ovakvom stavu optuženika, ovdje valja istaći, da je optuženik u tijeku kaznenog postupka zatražio izdvajanje ovog vještačenja, kao nezakonitog dokaza, koji prijedlog je prvostupanjski sud odbio kao neosnovan, posebnim rješenjem 3 K-19/2021. od 16. srpnja 2021., a protiv kojeg je optuženik podnio žalbu, a o istoj je odlučio Visoki kazneni sud Republike Hrvatske rješenjem I Kž-228/2021-4 od 17. kolovoza 2021. i kojim je odbijena žalba optuženika kao neosnovana i potvrđeno prvostupanjsko rješenje. Uzgred rečeno, žalitelju se posebno skreće pozornost da je u točki 6. drugostupanjskog rješenja navedeno: "Obrana optuženog u žalbi dovodi u pitanje vjerodostojnost provedenog vještačenja, o čemu će se odlučivati nakon provedenog raspravnog tijeka postupka, što ne dovodi u pitanje zakonitost … vještačenja." Dakle, svi navodi optuženika u odnosu vještačenje odnose se u biti na pobijanje pravilnosti utvrđenog činjeničnog stanja i ocjene vjerodostojnosti tog dokaza, o čemu će, također, biti riječi u okviru te žalbene osnove.
9. Stoga, nije u pravu žalitelj da je zbog odbijanja dokaznih prijedloga uskraćen u pravu na učinkovito osporavanje optužbe te da postupak nije zadovoljio zahtjeve pravičnosti zajamčene Konvencijom i Ustavom, odnosno da je odbijanjem dokaznih prijedloga i prihvaćenjem vještačenja kao zakonitog dokaza povrijeđeno pravo na obranu na raspravi što je utjecalo na presudu (povrede iz članka 468. stavka 2. i 3. ZKP/08.).
9.1. Iz prethodno navedenih razloga nije osnovana optuženikova žalba zbog bitnih povreda odredaba kaznenog postupka, a ispitujući pobijanu presudu u smislu odredbe članka 476. stavka 1. točke 1. ZKP/08., Visoki kazneni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, u tom pravcu, nije utvrdio da bi prvostupanjski sud počinio bilo koju drugu bitnu povredu odredaba kaznenog postupka na čije postojanje pazi po službenoj dužnosti.
O žalbi optuženika zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja
10. Osporavajući pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja u žalbi se kritizira vrednovanje dokaza, osobito iskaza oštećene u odnosu na iskaze svjedoka i u odnosu na obranu optuženika, sa tvrdnjom da je njen iskaz trebalo provjeriti dokazima koje je obrana predložila, a prvostupanjski sud neutemeljeno odbio, uz (ponovljene) zamjerke na to i na provedeno psihijatrijsko-psihologijsko vještačenje oštećene.
10.1. Nasuprot žalbenim prigovorima, ovaj drugostupanjski sud nalazi da su na raspravi izvedeni svi potrebni dokazi koji su sveobuhvatno i temeljito ocijenjeni, uz pravilan zaključak da je optuženik počinio predmetna kaznena djela. S obzirom da su razlozi o ocjeni dokaznog materijala i odluci o odbijanju dokaznih prijedloga obrane razumni, logični i uvjerljivi, to žalbenim navodima optuženika nisu dovedena u pitanje činjenična utvrđenja i izvedeni zaključci prvostupanjskog suda.
10.2. Opravdano je sud prvog stupnja iskaz oštećene M. B. (sada D.) ocijenio vjerodostojnim, jer ga podupiru i personalni (iskazi svjedoka) i materijalni dokazi, poglavito pretraga i vještačenje optuženikova mobitela te telekomunikacijsko vještačenje kao i podaci iz banke u vezi prometa na tekućem računu za oštećene, te kombinirano psihijatrijsko-psihologijsko vještačenje oštećene.
10.3. Naime, optuženik negira bilo kakav oblik prisilnog spolnog odnosa sa oštećenom, s tvrdnjom da se radilo o dobrovoljnom spolnom odnosu i o dobrovoljnoj pozajmici novca i to na inicijativu i želju oštećene, pri čemu nastoji prikazati oštećenu kao psihički nestabilnu osobu koja mu se u komunikaciji putem mobitela (društvenih mreža) nametala i samoinicijativno slala fotografije, pa i one na kojima je bila gola, te ne može dokučiti zašto ga oštećena tereti, osim iz razloga što je odbio imati s njom daljnju emotivnu vezu, pa mu se na ovaj način osvećuje.
10.4. Nasuprot tome oštećena je u iscrpnom i detaljnom iskazu podrobno i otvoreno opisala sve okolnosti koje se tiču predmetnih kaznenih djela, kako u odnosu na silovanje, tako i u odnosu na iznudu, pri čemu je svakako od značaja i okolnost kada i kako je došlo do otkrivanja i prijave kaznenih djela.
10.5. Upravo o tome svjedoči N. Č., psihologinja u C. "….", gdje je bila smještena oštećena, iskazujući kako je od kolegica na poslu saznala da se, M. povjerila pripravnici A. V. da je silovana od strane Z. B. starijeg, kao i da je morala dati novac, a A. V. je potom to prenijela voditeljici M. K., zbog čega je ova svjedokinja osobno otišla s M. u policijsku postaju radi podnošenja prijave, te kako je, ustvari, tek u policijskoj postaji čula detalje događaja, da je silovana, a pri tom joj je M. rekla i da nije pala, što joj je prethodno navela kao razlog kašnjenja na dan 31. kolovoza 2020., nego da ju je K. S. gurnula. Također je opisala kako je M., dok je govorila o samom događaju silovanja, gledala u pod, a na mahove i plakala, a pri čemu je istakla da je M. inače osoba koja ima anksiozno držanje, trese se prilikom govora te otežano govori, u prepričavanju ima poteškoća jer se ne snalazi u vremenu, trajanje nekog događaja joj ništa ne znači te ne zna reći što je bilo prije, a što poslije i da ju je stoga teško razumjeti.
10.6. Nadalje, prema provedenom psihijatrijsko-psihologijskom vještačenju oštećene, primjenom svih raspoloživih znanstvenih metoda i tehnika, kako su to podrobno argumentirali vještaci i na raspravi, odgovorivši na sva postavljena pitanja, kod oštećene nije nađeno patološke motivacije za neistinito iskazivanje odnosno terećenje optuženika.
10.7. No, optuženi Z. B. i nadalje u žalbi, a nastojeći dovesti u sumnju istinitost iskaza oštećene, ističe da iz rezultata provedenog vještačenja i psihijatrijskog pregleda nakon 20-tak dana od spornog događaja, proizlazi da u odgovorima i ponašanju oštećene nije bilo niti uznemirenosti, niti žaljenja, kakvo bi trebalo postojati da je osoba bila podvrgnuta nekom nasilnom činu, odnosno da se nije ponašala i iskazivala kao potencijalna žrtva seksualnog nasilnog čina, a što bi, prema mišljenju žalitelja, bilo za očekivati, da se stvarno radilo o kažnjivom ponašanju optuženika.
10.8. Međutim, takva fragmentarna analiza provedenog psihologijsko-psihijatrijskog vještačenja nema značaj kakav mu žalitelj pridaje i ne dovodi u pitanje pravilnost ocjene vjerodostojnosti iskaza oštećene.
10.9. Naime, iz nalaza i mišljenja kao i iskaza vještaka psihijatra i vještaka psihologa proizlazi da je oštećena M. B., osoba na razini niske lake mentalne retardacije, pri čemu je kod nje utvrđeno je kako je ista upadljivijeg vanjskog izgleda (niska rastom, aspekt mentalno retardirane osobe, postura tijela, komunikacija), te se kontakt s njom relativno lako uspostavlja, a ista djeluje jednostavnije, skromnijeg je inventara znanja i poučenosti. Što se tiče sposobnosti oštećene da iskazuje u svrhe sudskog postupka utvrđeno je da ista raspolaže skromnim kognitivnim kapacitetima koji joj omogućuju razumijevanje, pohranu i mogućnost dosjećanja i verbalizacije malog broja informacija, no pritom, nije nađeno da bi bila sklona izmišljanju ili konfabuliranju informacija koje joj nedostaju. U mogućnosti je pojedine događaje smjestiti prostorno, no vremenski manjkavo, osim u grubim određenjima povezanim sa socijalnim kontekstima u kojima se nalazila. Nije utvrđeno da bi oštećena bila sklona iznositi lažne informacije, ili da bi zbog eventualnih psihotičnih odmaka imala pogrešnu percepciju o zbivanjima u realitetu. Iz navedenog je zaključeno da se od oštećene M. B. može očekivati o detaljima skroman iskaz i manjkav, vezano uz vremensko određenje kao i u odnosu na razumijevanje šireg konteksta i odnosa, no istovremeno netendenciozan i rezultiran njenim osobnim iskustvom.
11. Stoga, kada se obrana optuženika konfrontira sa iskazom svjedokinje Č. o načinu i vremenu prijavljivanja djela te u odnosu na provedeno psihijatrijsko-psihologijsko vještačenje, onda po mišljenju ovog drugostupanjskog suda, nema riječi o tome da bi se radilo o lažnom prijavljivanju. Istovremeno, ovo potonje, neprijeporno pobija tezu obrane da se radilo o lažnom prijavljivanju. Osim toga, iskaz svjedokinje N. Č. u tom dijelu dopunjuje sa vještačenjem, kada svjedokinja iskazuje da je "…M. osoba koja ima anksiozno držanje, trese se prilikom govora te otežano govori, u prepričavanju ima poteškoća jer se ne snalazi u vremenu, trajanje nekog događaja joj ništa ne znači te ne zna reći što je bilo prije a što poslije i da ju je stoga teško razumjeti…", a vještaci suglasno zaključuju "…kako je na snimci ispitivanja vidljivo da oštećena M. B. (sada D.) iskazuje na način da su istoj postavljanja pitanja, jedno za drugim, jer ona nije, u skladu sa svojim kognitivnim potencijalom, u mogućnosti sama voditi misao zamisli, već ju je bilo potrebno potpitanjima voditi u iznošenju, s forenzičnog stajališta, bitnih informacija o predmetnim događajima…". Pri tome svakako ne treba zanemariti dio iskaza oštećene u kojem ona bez ikakve zadrške i uljepšavanja o svom ponašanju, potvrđuje da je bila u komunikaciji sa optuženim, da mu je slala poruke i fotografiju u "kratkoj haljinici" i da joj je u biti imponirala zainteresiranost optuženika za nju, ali to ne znači da je u susretu sa optuženikom i pristala na spolni odnos.
11.1. Isto tako, a u pogledu neuobičajenog ponašanja oštećene M. B., koja prema stavu obrane nije pokazala nikakve simptome traume, kada je dana 23.9.2020. bila na pregledu kod psihijatra u Općoj bolnici u S. B., jer se nije požalila istom, niti govorila o smetnjama koje bi bile vezane uz traumatski događaj koji je navodno proživjela samo 20-tak dana ranije, valja istaći da je i taj dio navoda obrane, kojim se nastoji diskreditirati istinitost iskaza oštećene, pravilno otklonjen dopunskim vještačenjem iz kojeg proizlazi da takvo ponašanje doista nije uobičajeno, ali da se izostanak iskazivanja o ranijim traumatskim događajima može sagledati kroz strukturu ličnosti oštećene i u tom kontekstu povezati sa činjenicom da je u listopadu 2020. sklopila brak sa svojim dugogodišnjim partnerom, a što znači da je svakako bila pozitivno orijentirana prema budućnosti te da joj je to poboljšalo raspoloženje i usmjerilo fokus na buduća zbivanja koja su uslijedila.
11.2. Nadalje, prvostupanjski sud je temeljito i s potrebnom kritičnošću ocjenjivao iskaz oštećene i u odnosu na iskaze svjedoka K. S. i Z. B. mlađeg, sina optuženika, pri čemu ih je dovoljno analizirao kako same za sebe tako i u međusobnom odnosu te pravilno ocijenio istinitim dio iskaza oštećene u kojem je ona ustrajna u tvrdnji da ju je optuženik ugurao u svoj kombi, započeo ju ljubiti po vratu i dirati ju u predjelu međunožja, za koje vrijeme se ona opirala i govorila da ju pusti i pri tome plakala, ali je optuženi unatoč tome uporabom tjelesne snage i sile skinuo s nje odjeću te potom svojim spolovilom penetrirao u njezinu vaginu, držao ju tijekom spolnog odnosa, prijetio njoj te njenoj obitelji i djetetu, da bi potom ejakulirao van nje, a o čemu prije spomenuti svjedoci nisu imali saznanja, jer su samo svjedočili o onome što su zatekli i vidjeli nakon tog čina.
11.3. Naime, oštećena je posve jasno rekla da spolni odnos nije htjela te vjerno opisala da optuženog Z. B. nije mogla odgurati od sebe "jer je krupan", pa kako se nije uspjela obraniti, da ga je uspjela samo ugristi za ruku, a potom opisujući položaj u kojem se nalazila za vrijeme opisanog spolnog odnosa navela kako je bila na boku, a optuženi je također u početku bio na boku, pa ju je "uhvatio za guzicu" i "počeo svoj spolni organ gurati" u nju, a potom je ona bila na leđima, na podu kombija, kada se optuženi Z. B. našao na njoj i svoj spolni organ nasilno ugurao do kraja, a kada je završilo, da je optuženi Z. B. "svršio dole na kombi".
11.4. Dakle, oštećena je posve dosljedno opisala postupanje optuženika vezano uz primjenu sile i postupanje bez njezinog pristanka u pogledu ostvarenog spolnog odnosa, pri čemu je prvostupanjski sud, opravdano taj dio iskaza oštećene prihvatio kao vjerodostojan, unatoč osporavanju od strane obrane, kako se spolni odnos u opisanom položaju "da su oštećena i optuženi oboje bili na boku okrenuti jedno prema drugome nije mogao ostvariti, a kamoli prisilno". Naime, optuženi pri tom u potpunosti zanemaruje da je oštećena M. B., posve suvislo iskazala da ju je u opisanom položaju na boku, optuženi "uhvatio za guzicu" i "počeo svoj spolni organ gurati" u nju, a potom opisuje nastavak te radnje, opisujući da je ona potom bila na leđima, a optuženi Z. B. se našao na njoj i svoj spolni organ nasilno ugurao do kraja, a kada je završio, da je "svršio dole na kombi". Uz navedeno, svakako treba imati u vidu da je oštećena u potpunosti bila svjesna svog iskaza i znala objasniti zašto smatra da se njoj dogodilo silovanje, u skladu sa svojim kognitivnim potencijalom, iskazavši: "To je za mene fuj! Silovanje je nešto neopisivo, nešto ružno što ne bih nikome preporučila, niti jednoj djevojci niti ženi… zatvorim se u jednu sobu i samo na to mislim", a potom ponovno upitana što za nju znači silovanje, oštećena M. B. (sada D.) navela: "Pa da vas netko prisiljava na seks, da vas prisiljava a to ne želiš."
11.5. Stoga, istaknutim žalbenim tvrdnjama optuženik u suštini ne iznosi ništa novo što već nije naveo u obrani tijekom postupka i što nije bilo predmetom raspravljanja i ocjene od strane prvostupanjskog suda, pa takvim žalbenim navodima nisu dovedena u sumnju činjenična utvrđenja i izvedeni zaključci prvostupanjskog suda u odnosu na počinjeno kazneno djelo silovanja M. B. (sada D.), koja je blago duševno zaostala osoba, sa vidljivim psihičkim i tjelesnim manjkavostima, svjestan i njene bolesti i duševnog stanja, uslijed kojeg ona nije sposobna pružiti adekvatan otpor, što je čini posebno ranjivom, iskoristio upravo takvo njeno stanje, na način da joj je govorio da je dobra, da nitko neće znati, a sve kako bi ostvario svoj naum, čime je, kako je to pravilno i utvrdio prvostupanjski sud, ostvario i subjektivna i objektivna obilježja terećenog kaznenog djela silovanja, pa je stoga za isto proglašen krivim.
12. U odnosu na kazneno djelo iznude, a prema tvrdnji optuženika "…rezultati provedenog dokaznog postupka ne upućuju na to…" da bi optuženik počinio isto, jer da u iskazu oštećene M. B. postoji proturječnost, budući je najprije tvrdila da je novac dala optuženiku, a potom da je dala njegovom sinu I. B., a ovaj optuženiku, te da oštećena niti ne zna o kojem se novčanom iznosu radilo, dok obranu optuženika potvrđuje iskaz svjedokinje K. S. Nadalje, optuženik smatra da je odbijanjem dokaznog prijedloga za saslušanjem svjedoka I. B. (sina optuženika) i R. B. (supruge optuženika), činjenično stanje ostalo nepotpuno utvrđeno, a posljedično tome i pogrešno.
12.1. No, suprotno žalbenim tvrdnjama, niti u odnosu na kazneno djelo iznude, žalbenim navodima nisu dovedena u sumnju činjenična utvrđenja i izvedeni zaključci prvostupanjskog suda. Tako je prvostupanjski sud s pravom otklonio tezu optuženika da se podizanje novca dogodilo nekoliko dana nakon 31. kolovoza 2020., jer da je u par navrata poslije tog datuma, došao sa suprugom R. B. i sinom I. B. u posjetu K. S., a u jednom od tih posjeta da je dogovoreno sa M. B., da će ona sinu I. pozajmiti novac, te da je sama predložila i tražila da idu do banke, budući su takvi navodi obrane optuženog, kao i svjedoka Z. B., u suprotnosti sa izvješćem banke o prometu sa kartice oštećene, a iz kojeg proizlazi da je novac s tekućeg računa oštećene podignut na dan 31. kolovoza 2020. godine. Stoga je odbijanje dokaznih prijedloga obrane za ispitivanjem ovih svjedoka s pravom odbijeno, a sud je za isto dao valjano obrazloženje.
12.2. Isto tako, Visoki kazneni sud Republike Hrvatske, u cijelosti prihvaća analizu provedenih dokaza prvostupanjskog suda i ocjenu vjerodostojnosti iskaza oštećene M. B. i u odnosu na počinjeno kazneno djelo iznude, a naročito u dijelu da je neživotno, s obzirom na intelektualne sposobnosti same oštećene, da bi ona tražila da ide u banku kao i da bi potom samoinicijativno podizala novac i pozajmljivala ga, budući iz njenog iskaza proizlazi da ista nije sposobna odrediti niti vrijednost novca koji je dala, niti od kuda joj novac, a što se vidi iz njenih odgovora "..da je novac iz pošte u Z.…", a na daljnje pitanje tko joj je novac dao, odgovora: "Pa nije nitko mi dao, dala mi je ova koja radi u pošti u Z.", pri čemu je upitana i zna li razliku između banke i pošte, a ona navodi: "Pa znam, pošta je velika, a banka je mala...", a takvi odgovori oštećene u skladu su s nalazom i mišljenjem vještaka psihologa i psihijatra, koji suglasno navode, kako je oštećena M. B. (sada D.) osoba koja ima bazičnih intelektualnih poteškoća, čije intelektualno funkcioniranje se aproksimativno može odrediti na razini osmogodišnjeg djeteta. Nadalje, ocjena prvostupanjskog suda o vjerodostojnosti iskaza oštećene u dijelu kada opisuje strah zbog kojeg je išla podići novac, također je pravilno prihvaćen, budući je oštećena M. B. (sada D.) u skladu sa svojim kognitivnim sposobnostima vjerno opisala da je novac sa svog tekućeg računa podigla s osobnom iskaznicom, da ne zna koliko je točno novaca imala, no zna da nije imala puno, te da je to učinila jer su joj prijetili K. S. i optuženi Z. B., koji joj je rekao da ne smije o tome ništa reći "tetama iz Doma", jer će nešto učiniti njoj, njenom djetetu i njenoj obitelji.
12.3. Stoga, utvrđenje prvostupanjskog suda da je prijetnja optuženog Z. B., da će ubiti nju, članove njene obitelji i da će nauditi njenom djetetu, doista, objektivno bila podobna da kod osobe kojoj je izgovorena, izazove opravdan strah, uslijed kojeg je oštećena M. B. (sada D.) podigla novac sa svog računa u iznosu od 620,00 kuna, a pri čemu je optuženik bio svjestan bolesti i duševnog stanja oštećene i na opisani način ostvario objektivna i subjektivna obilježja kaznenog djela iznude iz članka 243. stavka 1. i 3. KZ/11.
13. Dakle, iz svih navedenih razloga, osnovan je zaključak prvostupanjskog suda da je optuženik ostvario sva bitna obilježja kaznenih djela, kako silovanja, tako i iznude, pa se zbog toga nisu stekli uvjeti za primjenu pravnog pravila in dubio pro reo, što se predlaže u žalbi optuženika.
U odnosu na žalbu optuženika zbog povrede kaznenog zakona, zbog odluke o kazni i zbog odluke o troškovima postupka
14. Iako optuženi Z. B. u uvodu žalbe kao žalbene osnove ističe i povredu kaznenog zakona i zbog odluke o kazni, u sadržaju žalbe u tom pravcu ne iznosi nikakve razloge, već se isti ponovno preklapaju sa žalbenom osnovom zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Stoga je pobijana presuda u dijelu zbog povrede kaznenog zakona ispitana po službenoj dužnosti u skladu s odredbom članka 476. stavka 1. točkom 2. ZKP/08., a zbog odluke o kazni u skladu s člankom 478. ZKP/08., jer žalba zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja u sebi sadrži i žalbu zbog odluke o kazni.
14.1. Ispitivanjem pobijane presude, u skladu s odredbom članka 476. stavkom 1. točkom 2. ZKP/08. Visoki kazneni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, nije utvrdio da bi na štetu optuženika bio povrijeđen kazneni zakon, pa niti u dijelu opoziva uvjetne osude optuženiku, budući da prvostupanjski sud nije prekoračio ovlast koju ima po zakonu u smislu članka 469. točka 5. ZKP/08., jer se radi o obligatornom opozivu uvjetne osude iz članka 58. stavak 1. KZ/11.
14.2. No, ipak, potrebno je skrenuti pozornost prvostupanjskom sudu da je nepravilno da se uvjetne osude opozivaju samo na temelju izvoda iz kaznene evidencije, bez da se pribave spisi u kojima su te uvjetne osude primijenjene, odnosno barem da se iz e spisa pribavi pravomoćna presuda i na temelju utvrđenih činjenica iz iste odluči da li su ispunjeni uvjeti za opoziv. Stoga je to učinio ovaj drugostupanjski sud sukladno članku 474. stavka 2. ZKP/08., te je utvrđeno da su bili ispunjeni uvjeti iz članka 58. stavak 1. koji propisuje da će sud opozvati uvjetnu osudu optuženiku koji počini jedno ili više kaznenih djela za vrijeme provjeravanja i izrekne mu kaznu zatvora u trajanju duljem od jedne godine, a što je ovdje slučaj.
15. Razmotrivši žalbene navode optuženika, djelomično je prihvaćena žalba optuženika zbog odluke o kazni, jer po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, okolnosti o kojima ovisi vrsta i mjera kazne nisu primjereno vrednovane. Unatoč tome što je sud prvog stupnja osnovano cijenio otegotnim da je optuženik već osuđivan i da je kaznena djela za koja je proglašen krivim pobijanom presudom počinio u vremenu provjeravanja iz prethodno opozvane pravomoćne presude, ovaj drugostupanjski sud nalazi, da u odnosu na samo tu otegotnu okolnost, nisu u dovoljnoj mjeri vrednovane olakotne okolnosti, da se radi o ocu šestoro djece čija egzistencija ovisi o njegovom radu, uvažavajući osobne i imovne prilike optuženika, te imajući pri tome u vidu i to da je oštećena, ubrzo nakon traumatskog događaja, u listopadu 2020. sklopila brak sa svojim dugogodišnjim partnerom, što znači, a kako to proizlazi iz vještačenja, da je svakako bila pozitivno orijentirana prema budućnosti, to joj je poboljšalo raspoloženje i usmjerilo fokus na buduća zbivanja koja su uslijedila, zbog čega je kazna izrečena prvostupanjskom presudom naglašenog retributivnog karaktera, pa je optuženiku valjalo utvrditi blaže pojedinačne kazne i jedinstvenu kaznu zatvora, imajući na umu sve okolnosti iz članka 47. KZ/11.
15.1. Tako je optuženiku za kazneno djelo pod točkom 1. iz članka 154. stavka 2. u vezi stavka 1. točka 1. u vezi članka 153. stavka 2. KZ/11., utvrđena kazna zatvora u trajanju od 5 (pet) godina i 6 (šest) mjeseci, a za kazneno djelo pod točkom 2. iz članka 243. stavak 1. i 3. KZ/11. utvrđena kazna zatvora u trajanju od 1 (jedne) godine i 6 (šest) mjeseci, dok je prihvaćena po sudu prvog stupnja,kao utvrđena kazna zatvora u trajanju od 8 (osam) mjeseci za kazneno djelo iz članka 236. stavak 1. KZ/11. izrečene pravomoćnom presudom Općinskog suda u Bjelovaru pod brojem K-268/2018-3 od 12. rujna 2018. a pravomoćna 29. rujna 2018., pa je optuženi Z. B., uz primjenu članka 51. stavka 1. i 2. KZ/11., osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju 7 (sedam) godina, u koju mu se na temelju članka 54. KZ/11. uračunava vrijeme lišenja slobode, te vrijeme provedeno u istražnom zatvoru od 4. rujna 2020. pa nadalje.
15.2. Po ocjeni Visokog kaznenog suda Republike Hrvatske jedinstvena kazna zatvora u trajanju 7 (sedam) godina primjerena je težini i pogibeljnosti kaznenih djela i osobnosti optuženika te podobna da se njome ostvari zakonom propisana svrha kažnjavanja. Istom će se u potrebnoj mjeri izraziti prijekor društva prema počiniteljima ovakvih i sličnih kaznenih djela, a izdržavanje izrečene kazne dostatno će utjecati na optuženika da shvati krajnju neprihvatljivost vlastitog ponašanja, pa će se ujedno takvom kaznom utjecati na optuženika, a i na sve druge da ne čine kaznena djela, te ojačati svijest građana o pogibeljnosti činjenja kaznenih djela te o pravednosti kažnjavanja njihovih počinitelja, a počinitelju omogućiti ponovno uključivanje u društvo, čime će se u konkretnom slučaju ispuniti zahtjevi specijalne i generalne prevencije, kao i svrha kažnjavanja iz članka 41. KZ/11.
16. Optuženi Z. B. u uvodu žalbe navodi da se žali i na odluku o troškovima postupka, ali osim što ne navodi nikakve razloge za to, takvi žalbeni navodi očito su i promašeni, budući je optuženik temeljem članka 148. stavak 6. ZKP/08. oslobođen dužnosti snošenja troškova kaznenog postupka u cijelosti.
17. Kako su navodi žalbe optuženika djelomično osnovani, a ispitivanjem pobijane presude nisu nađene povrede na koje ovaj žalbeni sud, sukladno članku 476. stavak 1. i 2. ZKP/08., pazi po službenoj dužnosti, to je, temeljem članka 482. i članka 486. stavak 1. ZKP/08., odlučeno kao u izreci.
Zagreb, 8. ožujka 2022.
Predsjednik vijeća:
Željko Horvatović, v.r.
