Republika Hrvatska

Visoki kazneni sud Republike Hrvatske

Zagreb, Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: I Kž-392/2021-7

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki kazneni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Horvatovića, predsjednika vijeća, te mr.sc. Marijana Bitange i Marije Balenović, članova vijeća uz sudjelovanje više sudske savjetnice Ivane Bilušić, zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženog S. P. S. zbog kaznenog djela iz članka 230. stavak 1. i 2. Kaznenog zakona ("Narodne novine" broj 125/11., 144/12., 56/15., 61/15. – ispravak, 101/17., 118/18. i 126/19., dalje: KZ/11), odlučujući o žalbama državnog odvjetnika i optuženika podnesenim protiv presude Županijskog suda u Zagrebu broj K-30/2021-49 od 27. kolovoza 2021., u sjednici vijeća održanoj 8. ožujka 2022., u nazočnosti u javnom dijelu sjednice branitelja optuženika,odvjetnika Nenada Škare

p r e s u d i o  j e

Odbijaju se žalbe državnog odvjetnika i optuženog S. P. S. kao neosnovane te se potvrđuje prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom broj K-30/2021-49 od 27. kolovoza 2021., Županijski sud u Zagrebu proglasio je krivim optuženog S. P. S. zbog kaznenog djela protiv imovine – razbojništvom iz članka 230. stavak 1. i 2. KZ/11., činjenično i pravno opisanog u izreci te presude te ga je, na temelju članka 230. stavak 2. KZ/11. uz primjenu članka 48. stavak 2. i članka 49. stavak 1. točka 3. KZ/11., osudio na kaznu zatvora u trajanju od 1 (jedne) godine. Na temelju članka 54. KZ/11. optuženom S. P. S. u izrečenu kaznu zatvora uračunato je vrijeme lišenja slobode od 25. siječnja 2021. do 14. travnja 2021.

1.1. Na temelju članka 158. stavak 2. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. – odluka Ustavnog suda, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17. i 126/19., dalje: ZKP/08.) oštećenom D. Č. dosuđen je imovinskopravni zahtjev u iznosu 16.210,00 (šestaesttisućadvjestodeset) kuna, te je optuženom S. P. S. naloženo da u roku od 15 (petnaest) dana od dana pravomoćnosti presude plati oštećeniku navedeni iznos.

1.2. Po osnovi članka 77. stavak 1. KZ/11. u vezi s člankom 560. stavak 2. ZKP/08. utvrđeno je da iznos od 100,00 (sto) kuna predstavlja imovinsku korist koju je optuženi S. P. S. ostvario kaznenim djelom iz članka 230. stavak 1. i 2. KZ/11. pa je naloženo optuženiku da navedeni iznos uplati u korist državnom proračuna Republike Hrvatske u roku od 15 (petnaest) dana od dana pravomoćnosti presude.

1.3. Na temelju članka 145. stavak 2. točka 1. i 6. ZKP/08. optuženi S. P. S. dužan je naknaditi trošak kaznenog postupka u iznosu 28.344,38 kuna (dvadesetosamtisućatristočetrdesetčetiri kune i tridesetosam lipa).

2. Protiv te presude žalbe su podnijeli državni odvjetnik i optuženi S. P. S. po branitelju N. Š., odvjetniku u Z..

2.1. Državni odvjetnik se žali zbog odluke o kazni (članak 467. stavak 4. u vezi članka 471. stavak 1. ZKP/08.), s prijedlogom da se pobijana presuda preinači u dijelu odluke o kazni, te da se optuženiku izrekne bezuvjetna kazna zatvora u duljem, adekvatnom trajanju.

2.2. Optuženi S. P. S. se žali zbog bitnih povreda odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona i pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te predlaže da se pobijana presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje, odnosno da se pobijana presuda preinači na način da se optuženika oslobodi od krivnje. Ujedno, branitelj optuženika je tražio poziv na sjednicu vijeća.

3. Odgovori na žalbe nisu podneseni.

4. Na temelju članka 474. stavak 1. ZKP/08. spis je prije dostave sucu izvjestitelju, bio dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

5. Sjednica vijeća održana je u nazočnosti branitelja optuženika, u skladu s odredbom članka 475. stavak 4. ZKP/08., a u odsutnosti uredno izviještenih državnog odvjetnika i optuženika.

6. Žalbe državnog odvjetnika i optuženog S. P. S. nisu osnovane.

7. Neutemeljena je tvrdnja optuženog S. da bi prvostupanjska presuda bila donijeta uz bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavak 1. točka 11. ZKP/08. „…jer u presudi nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama, navedeni razlozi su proturječni, te postoji znatna proturječnost između onog što se navodi u razlozima presude i iskaza danih tijekom postupka, te proturječnost između samih iskaza oštećenika danih tijekom istražnog postupka i na glavnoj raspravi“. Naime, konkretizirajući taj žalbeni navod optuženi S. ukazuje na sadržaj točke 9. pobijane odluke u kojoj je prvostupanjski sud iskaze ispitanih svjedoka D. Č., I. Č. i E. Š. ocijenio istinitim, jer su bili „jasni, određeni i međusobno suglasni, pri čemu su jednako iskazivali kako u istrazi tako i na raspravi“, što je po optuženom S. netočno i ne proizlazi iz zapisnika sa rasprave od 1. lipnja 2021. i zapisnika o ispitivanju svjedoka , oštećenika Č. od 24. veljače 2021. koji iskaz je dao pred redarstvenim vlastima. Međutim, po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, navedena proturječnost ne postoji, jer je svjedok, oštećenik iako je dvokratno detaljno ispitivan, iskazivao dijelom različito i to samo u modalitetu prijetnje i uporabe čekića, no, pritom nije bio proturječan. Takvo njegovo svjedočenje po ocjeni prvostupanjskog suda predstavlja „jasni i određeni“ prikaz inkriminiranog događaja, sa kojom ocjenom se slaže i ovaj žalbeni sud, nalazeći kako je sasvim okolnosno i životno da svjedok u ponovljenom iskazivanju protekom vremena neće potpuno istovjetno iskazivati u odnosu na sve okolnosti događaja u kojem je bio žrtva i koji je po svojoj pojavnosti kompleksan, trajao je izvjesno vrijeme (oko pola sata po prihvaćenom iskazu svjedoka oštećenika Č.) i uključivao mnoštvo detalja u tom vremenu. Štoviše, kada se analizira navodna proturječnost na koju ukazuje žalba, valja utvrditi kako ista ne postoji jer je oštećenik pred policijom svjedočio da ga je optuženi S. čekićem „okrznuo po lijevoj strani glave“ (list spisa 85), dočim je na raspravi iskazao da ga je istim „lagano udario po čelu“ (list spisa 147),no, u obje varijante svoga svjedočenja je naglasio kako nije bio u pitanju udarac kojim ga je optuženik htio ozlijediti, već prijetnja koja ga je trebala prisiliti da mu kaže lozinku prijenosnog računala. Zaključno, valja imati na umu i činjenicu da je taj dio izvorne inkriminacije državni odvjetnik ispustio iz činjeničnog opisa inkriminiranog kaznenog djela (list spisa 200), pa se zbog toga ovaj žalbeni navod analizira kroz pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja i ocjenu vjerodostojnosti iskaza svjedoka, s tim u svezi, jer kao takav nije podoban predstavljati bitnu povredu odredaba kaznenog postupka.

7.1. U kontekstu optuženikovih žalbenih navoda koji se tiču svjedočkih iskaza I. Č., oštećenikove majke i E. Š., podstanara u obiteljskoj kući Č., valja navesti da je u pitanju analiza istih koja je relevantna sa aspekta utvrđivanja činjeničnog stanja kritičnog događaja, o čemu će biti riječi u daljnjem tekstu ove odluke, dočim su ta svjedočenja lišena navodne „proturječnosti njihovog sadržaja i onog što je navedeno u razlozima presude“. Stoga je i u ovom kao po žalbi problematiziranom aspektu prvostupanjske presude izostala bitna povreda iz članka 468. stavak 1. točka 11. ZKP/08.

8. U odnosu na činjenično stanje žalba optuženika neosnovano tvrdi da bi pobijana presuda svojim obrazloženjem glede uloge treće, nepoznate osobe u inkriminiranom događaju, bila nerazumljiva (točka 10.2. obrazloženja pobijane odluke),čime se upire da bi jednovremeno bila počinjena i bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavak 1. točka 11. ZKP/08. Po ocjeni ovog žalbenog suda ne samo da je obrazloženje prvostupanjskog suda u tom dijelu razumljivo, već je uloga treće osobe sa činjeničnog motrišta potpuno razjašnjena. Naime, iako optuženik tvrdi da je u kritičnom vremenu došao i boravio sam u oštećenikovoj kući, u tome ga demantira ne samo iskaz oštećenika i njegove majke, kao svjedokinje po čuvenju, nego i provedeno vještačenje bioloških tragova koje je potvrdilo boravak treće, nepoznate muške osobe na kritičnom mjestu (tragovi nepoznate muške osobe na opušku cigarete – list spisa 120). Utoliko je pravilno postupio prvostupanjski sud kada je dokazivanje u ovom dijelu, i u uvjetima izostanka optužbe za treću osobu, ograničio na utvrđenje prisutnosti treće osobe, svrhu iste nazočnosti (pojačanje zastrašivanja) i pojedine aktivnosti koje je ta nepoznata treća osoba poduzimala u kritičnom vremenu.

8.1. U odnosu na daljnja činjenična utvrđenja koja žalba smatra pogrešnim odnosno nepotpunim, prvostupanjski sud je dao jasne i određene razloge, pa ih kao takve prihvaća i ovaj žalbeni sud i na iste upućuje žalitelja.

8.2. Ovo se odnosi na već spomenutu činjenicu po optuženiku uporabljenog čekića, kako je ista ocjenjena u kontekstu bitne povrede odredaba kaznenog postupka (točka 7. ove odluke), tako i na činjenicu da od optuženika nisu oduzeti kaznenim djelom pribavljeni i pri počinjenju djela uporabljeni predmeti. Naime, činjenica (ne)pronalaženja otuđenih premeta može biti relevantna u kontekstu jačanja argumenata optužbe ili obrane, međutim, nije u pitanju izolirano utvrđenje, nego činjenica koju treba cijeniti u relaciji sa svim drugim na raspravi utvrđenim odlučnim činjenicama, kako je to i učinio prvostupanjski sud. Što se tiče uporabe čekića po optuženiku kritične prigode, a koju uporabu obrana poriče uz argumentaciju nepostojanja ozljeda na tijelu oštećenika i izostankom liječničke dokumentacije, za ukazati je na izvedeni dokaz čitanjem zapisnika o očevidu, gdje je zabilježena oštećenikova tjelesna ozljeda „…na glavi sa lijeve bočne strane između čela i vlasišta kose…u vidu površinske ogrebotine kože dužine 3 cm…isti je odbio liječničku pomoć (fotografirano)“ – list spisa 17 i 18. Dakle, bez obzira što je ova okolnost ispuštena iz činjeničnog opisa kaznenog djela po državnom odvjetniku, ispravno ju je prvostupanjski sud akceptirao kao parametar svoje ocjene vjerodostojnosti svjedočkog iskaza oštećenika D. Č..

8.3. Isto tako, optuženik u navodima žalbe daje izmijenjeni smisao iskazu oštećenika o okolnostima optuženikovog napuštanja kuće sa nepoznatom osobom. tvrdeći da je oštećenik navedene osobe „ispratio do vrata te (dvorišne) ograde“, jer je oštećenik iskazivao da se kretao u sredini, između optuženika i nepoznate osobe, upravo na njihov zahtjev, traženje, sve u uvjetima tenzija u prethodnom vremenu o kojima je svjedočio oštećenik, pri čemu se sa njima kretao do izlaznih vrata kuće, ne dvorišnih vrata, kako sugeriraju navodi žalbe optuženika. Dakle, nije bila u pitanju kulturna gesta ispraćanja gostiju, kako sugerira žalba optuženika, nego prisilom iznuđena aktivnost oštećenika.

8.4. Svjedok Š. je iskazivao o jednoj odlučnoj činjenici – da je kritične prigode u njegovu podstanarsku sobu u prizemlju obiteljske kuće Č. greškom ušla njemu nepoznata mlađa muška osoba, te, vidjevši da je pogriješila, rekla „pardon“ i izišla. Štoviše, svjedok procjenjuje kako je njihov vizualni kontakt trajao tako kratko (možda tri sekunde), da tu osobu ne bi mogao niti prepoznati (list spisa 170). Položaj vrata sobe je pod takvim kutom u odnosu na stepenište da eventualne treće osobe sa položaja na kojem se nalazio ne može vidjeti. I sam optuženik potvrđuje činjenicu ulaska u svjedokovu sobu (list spisa 199) i zatvaranja vrata iste nakon isprike svjedoku Š.. Stoga se u navedenom i iscrpljuje relevantnost iskaza ovog svjedoka i bespredmetna je daljnja žalbena argumentacija o tome što je ovaj svjedok mogao vidjeti u spomenutom kratkom vremenskom intervalu, osim okolnosti o kojima je već izlagao u svom iskazu. Najmanje je, protivno žalbenim navodima optuženika, u pitanju dokaz na kojem bi se bazirala predmetna osuđujuća presuda.

8.5. Presuda se također ne temelji niti na iskazu svjedokinje I. Č., koja je u jednom dijelu svjedokinja po čuvenju u odnosu na ono što joj je kazao oštećenik, njezin sin D. Č., a u preostalom dijelu svjedok očevidac glede stanja prostorije u kojoj su optuženik, oštećenik i treća nepoznata osoba boravili u kritično vrijeme, te u odnosu na stripove, odnosno, knjige koje je nesporno optuženik povjerio na čuvanje oštećeniku. Naime, riječ je o svjedokinji koja kao takva potvrđuje navode iskaza oštećenika i koja je iskazivala o njegovom psihofizičkom stanju neposredno nakon događaja.

9. Nije u pravu žalitelj tvrdnjom kako je prvostupanjski sud „pogrešno primijenio materijalno pravo“, jer u konkretnom slučaju „nije utvrđeno da bi bilo upotrijebljeno kakvo oružje ili opasno oružje, odnosno, u konkretnom slučaju nije utvrđeno da bi bila pribavljena znatna imovinska korist“. Međutim, protivno ovakvim žalbenim navodima optuženika jasno je prvostupanjski sud u izreci pobijane presude naveo tzv. kvalifikatorne okolnosti kaznenog djela teškog razbojništva iz članka 230. stavak 2. KZ/11. Naime, u činjeničnom opisu djela opisano je kako je optuženik oštećeniku „pod vrat stavio nož, zatražio da im otključa kuću, da ih odvede do svoje sobe u potkrovlje, što je ovaj u strahu i učinio“. Štoviše, kvalifikatorna okolnost navedena je i u zakonskom opisu kaznenog djela gdje su opisani elementi uporabe sile, prijetnje i opasnog oruđa, pa utoliko nema govora o povredi kaznenog zakona na štetu optuženika , kako to tvrdi žalba istog.

10. Odluku o kazni u pobijanoj presudi ovaj drugostupanjski sud je ispitivao povodom žalbe državnog odvjetnika koji ističe upravo tu žalbenu osnovu (članak 471. stavak 1. ZKP/08), ali i povodom žalbe optuženika koji tu žalbenu osnovu nije naveo, sve u smislu odredbe članka 478. ZKP/08. Naime, optuženikova žalba koja je podnijeta po drugim žalbenim osnovama sadrži u sebi (između ostalog) i žalbu zbog odluke o kazni i oduzimanju imovinske koristi.

10.1. Državni odvjetnik žalbom dovodi u pitanje ocjenu prvostupanjskog suda da u konkretnom slučaju postoje naročito olakotne okolnosti iz članka 48. stavak 2. KZ/11. temeljem kojih je prvostupanjski sud optuženiku izrekao ublaženu zatvorsku kaznu. Kao argumente svoje tvrdnje isti u bitnome navodi kako se optuženik nije pomirio sa žrtvom, nije žrtvi naknadio štetu prouzročenu kaznenim djelom, pokazao je naročitu „upornost, nasilnost i bezobzirnost“ pri počinjenju istog, te odnos kojeg je optuženik navodno manifestirao prema svjedokinji I. Č.. U tom kontekstu, državni odvjetnik smatra kako prvostupanjski sud nije imao uporišta za pribavljanje izvješća Centra za socijalnu skrb o osobnim i obiteljskim prilikama optuženika, jer je isti isključen od primjene Zakona o sudovima za mladež ("Narodne novine" broj 84/11., 143/12., 138/13., 56/15. i 126/19. – dalje: ZSM). Radi svega navedenog državni odvjetnik smatra kako je pogrešan zaključak kako bi kritični događaj bio eksces u redovnom ponašanju optuženika.

10.2. Međutim, protivno izloženim tezama državnog odvjetnika ovaj žalbeni sud nalazi kako je prvostupanjski sud u svojoj presudi potpuno i točno utvrdio sve okolnosti relevantne za odmjeravanje kazne i na tako utvrđenom činjeničnom stanju donio svoju odluku o kazni, uključujući i njezino ublažavanje. Naime, činjenica je kako je okrivljenik u vremenu počinjenja kaznenog djela imao dvadeset i jednu godinu devet mjeseci i sedam dana, pa, iako nije bio mlađi punoljetnik u smislu odredbe članka 2. ZSM-a, sud je ispravno valorizirao olakotnom okolnošću tu njegovu životnu dob koju je stavio u kontekst njegove neosuđivanosti i težine počinjenog kaznenog djela, našavši kako ukupnost tako utvrđenih okolnosti ima značaj naročitosti, koja omogućava tzv. sudsko ublažavanje propisane kazne, sve u uvjetima izostanka otegotnih okolnosti.

10.3. S potonjim u svezi pogrešno je shvaćanje žalitelja kako nije bilo mjesta pribavljanju izvješća nadležnog Centra socijalne skrbi glede utvrđenja osobnih i obiteljskih prilika optuženika. Naime, iako je to izvješće obligatorno kod donošenja odluke o primjeni općeg ili maloljetničkog prava na počinitelja kaznenog djela koji je mlađi punoljetnik (članak 105. stavak 1. ZSM-a), sud nije ograničen na pribavljanje tog izvješća u svrhu dokazivanja okolnosti relevantnih kod odmjeravanja kazne i počinitelju koji je izvan dosega odredbi ZSM-a. Upravo sadržaj tog izvješća, kroz prikaz osobnih i obiteljskih prilika optuženika, podupire zaključak prvostupanjskog suda o primjeni odredbi o ublažavanju kazne. Isto tako nije u pravu državni odvjetnik kada tvrdi da je optuženik pri počinjenju terećenog kaznenog djela manifestirao „upornost, nasilnost i bezobzirnost“ budući modalitet djela koje je u pitanju ničim ne odudara od uobičajene fenomenologije razbojništava u suvremenim uvjetima. Kad se razmatra odnos optuženika prema naknadi štete prouzročenom kaznenim djelom, treba imati u vidu da je tu okolnost zakonodavac u odredbi članka 48. stavak 2. KZ/11. naveo kao primjeričnu okolnost koja može biti osnova za ublažavanje kazne, a ne kao zakonski preduvjet iste. Zaključno, navodna reakcija optuženika prema svjedokinji I. Č. u sudskom hodniku prethodno raspravi mogla bi eventualno biti relevantna pod uvjetom dokazanosti spomenute reakcije. Kako je u ovom trenutku u pitanju tek izjava svjedokinje i okolnost koju, kao pravno relevantnu, tek treba dokazati, ta reakcija još uvijek nema vrijednosni sadržaj.

11. Neosnovano žalitelj napada odluku prvostupanjskog suda o usvajanju imovinskopravnog zahtjeva oštećenika. Naime, oštećenik je na raspravi dana 1. lipnja 2021. (list spisa 167) stavio imovinskopravni zahtjev glede plaćanja točno određene novčane protuvrijednosti razbojništvom oduzetih predmeta, kojem zahtjevu se optuženik usprotivio, poričući pritom i počinjenje terećenog kaznenog djela, kao takvog. Kako je sud u dokaznom postupku izveo dokaze glede vrste, količine i vrijednosti otuđenih predmeta, utemeljena je i odluka istog u odnosu na stavljeni imovinskopravni zahtjev oštećenika i nije bilo mjesta, protivno navodima žalbe optuženika, oštećenikovom upućivanju u parnicu u odnosu na spomenuti imovinskopravni zahtjev.

12. Odluka prvostupanjskog suda o oduzimanju imovinske koristi utemeljena je na odredbi članka 77. stavak 1. KZ/11. i odredbi članka 560. stavak 1. i 2. ZKP/08.

13. Slijedom izloženog, te ne nalazeći postojanje povreda odredaba kaznenog postupka ili povredu zakona na štetu optuženika na koje povrede ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti (članak 476. ZKP/08.), trebalo je na temelju članka 482. ZKP/08. odlučiti kao u izreci ove drugostupanjske presude.

U Zagrebu 8. ožujka 2022.

Predsjednik vijeća:

Željko Horvatović,v.r.