REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-x 756/2016-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Viktorije Lovrić predsjednice vijeća, Darka Milkovića člana vijeća i suca izvjestitelja, Marine Paulić članice vijeća, Dragana Katića člana vijeća i Ljiljane Hrastinski Jurčec članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja B. B. iz Z., kojeg zastupaju punomoćnici, odvjetnici iz Odvjetničkog društva B. i p. u Z., protiv tuženika Hrvatskog ureda za osiguranje, Z., kojeg zastupaju punomoćnici, odvjetnici iz Odvjetničkog ureda M. & L. u Z., radi naknade štete, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Sisku, poslovni broj Gž-434/2016-3 od 28. travnja 2016. kojom je potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj Pn-925/15-71 od 24. veljače 2016., u sjednici održanoj 8. ožujka 2022.,

p r e s u d i o  j e :

I Revizija tužitelja odbija se kao neosnovana.

II Odbija se zahtjev tuženika za nadoknadu troškova odgovora na reviziju.

Obrazloženje

1. Presudom suda drugog stupnja odbijena je žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđena je prvostupanjska presuda, kojom je odbijen zahtjev tužitelja za isplatu naknade štete od 880.271,24 kn s osnova izgubljene zarade od 1. rujna 1998. do 31. listopada 1999. u mjesečnom iznosu od 15.338,78 kn, a od 1. studenoga 1999. do 14. veljače 2004. u mjesečnom iznosu od 12.922,88 kn.

2. Protiv drugostupanjske presude tužitelj je izjavio reviziju iz čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14 – Odluka USRH - u daljnjem tekstu: ZPP) zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže da se preinače nižestupanjske odluke i da se prihvati tužbeni zahtjev.

3. U odgovoru na reviziju tuženik je osporio revizijske razloge te je predložio da se revizija odbije kao neosnovana. Potražuje trošak sastava odgovora na reviziju.

4. Revizija je neosnovana.

5. Na temelju odredbe čl. 392. a. st. 1. ZPP, u povodu revizije iz čl. 382. st. 1. ZPP, revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

6. U reviziji stranka treba određeno navesti i obrazložiti razloge zbog kojih je podnosi. Razlozi koji nisu tako obrazloženi neće se uzeti u obzir (čl. 386. ZPP).

7. Predmet spora je zahtjev tužitelja radi naknade materijalne štete zbog izgubljene zarade koja predstavlja razliku u tužiteljevim primanjima usporedbom plaće koju je ostvarivao u trenutku štetnog događaja za razdoblje od 1. rujna 1998. do 31. listopada 1999., za koje potražuje puni iznos plaće, jer je tužitelj tada bio nezaposlen, dok za razdoblje od 1. studenoga 1999. do 14. veljače 2004. potražuje razliku plaće koju je ostvario kao konobar i plaće koju bi ostvarivao u tvrtki u kojoj je radio do prometne nezgode, da nije dobio otkaz 31. kolovoza 1998.

8. U revizijskoj fazi postupka i dalje je sporno je li u ovom slučaju nastupila zastara zahtijeva za naknadu štete.

9. Nije ostvarena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, na koju tužitelj ukazuje revizijom, jer se pobijana presuda može ispitati. Obrazloženje presude sadrži razloge o činjenicama odlučnim za donošenje odluke u odnosu na početak tijeka zastarnog roka.

9.1. Naime, u odnosu na tvrdnju tužitelja da nije jasno od kojeg datuma drugostupanjski sud uzima početak tijeka zastarnog roka (od pravomoćnosti kaznene presude ili od stabilizacije zdravstvenog stanja tužitelja), ističe se da je iz obrazloženja drugostupanjske odluke jasno vidljivo da drugostupanjski sud računa zastarni rok od pravomoćnosti osuđujuće kaznene presude, dakle od 19. kolovoza 1998.

9.2. Time što je drugostupanjski sud zaključio da je tužitelj za štetu i za štetnika saznao pravomoćnošću osuđujuće kaznene presude protiv štetnika, a svakako kada se tužiteljevo zdravstveno stanje šest mjeseci nakon štetnog događaja stabiliziralo, dakle početkom veljače 1999., ne čini bitnu povredu na koju ukazuje tužitelj. 10. Također, nije ostvaren niti revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

11. U postupku koji je prethodio reviziji utvrđeno je

- da je tužitelj doživio prometnu nezgodu 2. kolovoza 1998.,

- da je protiv štetnika vođen kazneni postupak pred Općinskim sudom u Zadru poslovni broj K-621/98 zbog kaznenog djela iz čl. 272. st. 2. Kaznenog zakona („Narodne novine“ 110/97, dalje: KZRH) – izazivanje prometne nesreće, za koje je zapriječena novčana kazna ili kazna zatvora do tri godine,

- da zastara kaznenog progona nastupa sukladno čl. 19. st. 1. KZRH protekom roka od tri godine,

- da je presuda u tom kaznenom predmetu postala pravomoćna 19. kolovoza 1998.,

- da iz nalaza i mišljenja sudskog vještaka proizlazi da se tužiteljevo stanje stabiliziralo šest mjeseci nakon prometne nezgode odnosno 2. veljače 1999.,

- da je u mirnom postupku nagodbom od 21. svibnja 2001. tuženik naknadio tužitelju nematerijalnu štetu,

- da je u rujnu 1998. tužitelj za materijalnu štetu izgubljene zarade saznao činjenicom prestanka ugovora u firmi Fame corp ltd.,

- da je 27. studenoga 2002. tužitelj podnio tužbu.

11.1. Slijedom navedenoga, zaključujući da je tužitelj za štetu i štetnika saznao pravomoćnošću osuđujuće kaznene presude protiv štetnika, a svakako kada se tužiteljevo zdravstveno stanje stabiliziralo, pa ako ne prije (pravomoćnošću kaznene presude) da je tužitelj tada saznao za štetu, nižestupanjski sudovi ocijenili su neosnovanim tužbeni zahtjev tužitelja prihvaćajući prigovor zastare tuženika pozivom na odredbu čl. 377. st. 1. („Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96, 112/99 – u daljnjem tekstu: ZOO/91) koji se primjenjuje u ovom predmetu na temelju odredbe čl. 1163. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05) te shodno tome zaključili da se u konkretnom slučaju primjenjuje relativni rok zastare kaznenog gonjenja koji počinje teći od pravomoćnosti osuđujuće presude u kaznenom postupku, jer je kazneni postupak završen unutar propisanog roka zastare kaznenog progona, dok bi se apsolutni, šestogodišnji zastarni rok primijenio samo u situaciji kada ne bi bilo poduzeto kazneno gonjenje.

11.2. Kako je osuđujuća kaznena presuda u kaznenom postupku postala pravomoćna 19. kolovoza 1998., sudovi utvrđuju da je relativni zastarni rok za kazneni progon od tri godine istekao 19. kolovoza 2001., dok je tužba u ovom predmetu radi naknade štete po osnovi izgubljene zarade podnesena 27. studenoga 2002., dakle izvan zastarnog roka.

12. Odredbom čl. 377. st. 1. ZOO određeno je da kad je šteta uzrokovana kaznenim djelom, a za kazneno gonjenje je predviđen dulji rok zastare zahtjev za naknadu štete prema odgovornoj osobi zastarijeva kad istekne vrijeme određeno za zastaru kaznenog gonjenja, a prema odredbi čl. 377. st. 2. ZOO prekid zastarijevanja kaznenog gonjenja povlači za sobom i prekid zastarijevanja zahtjeva za naknadu štete.

12.1. Prema tome, zastarni rok iz čl. 377. ZOO primjenjuje se samo onda ako je pravomoćnom osuđujućom presudom kaznenog suda utvrđeno postojanje kaznenog djela i odgovornosti počinitelja, tj. štetnika (tako i u odluci ovoga suda poslovni broj Rev-1182/2004-2 od 20. travnja 2005.).

12.2. Stoga u konkretnom slučaju dolazi do primjene ovog zastarnog roka, jer su u postupku dokazane okolnosti da je protiv štetnika kazneni postupak dovršen pravomoćnom osuđujućom presudom kaznenog suda.

12.3. Stoga je pravilna ocjena nižestupanjskih sudova da je u konkretnom slučaju nastupila zastara, kao i shvaćanje da u situaciji kada je kazneni postupak pravomoćno dovršen osuđujućom presudom ne dolazi do primjene apsolutnog zastarnog roka, već se u konkretnom slučaju primjenjuje rok iz čl. 19. st. 1. KZRH gdje je za kazneno gonjenje predviđen rok zastare kad protekne tri godine od izvršenja kaznenog djela za koje je zapriječena novčana kazna ili kazna zatvora do tri godine.

12.4. Prema ocjeni ovoga suda kada je kazneni progon poduzet i završen unutar roka zastare kaznenog progona donošenjem pravomoćne osuđujuće presude, to nema mjesta primjeni roka određenog za apsolutnu zastaru kaznenog progona, jer ono dolazi u obzir samo ako kazneno gonjenje nije poduzeto odnosno završeno unutar roka zastare kaznenog gonjenja (tako i ovaj sud u Rev-2139/11-2 od 22. travnja 2015., Rev-1933/10-2 od 3. listopada 2012. i, Rev-x-524/2011-2 od 18. travnja 2012. Rev-1472/2014-3 od 29. rujna 2020.).

12.5. Počinitelj kaznenog djela u konkretnom predmetu je osuđen presudom kaznenog suda koja je postala pravomoćna 19. kolovoza 1998., dakle kazneni postupak je dovršen unutar roka zastare kaznenog gonjenja.

12.6. S obzirom da je od pravomoćnosti kaznene presude (19. kolovoza 1998.) do podnošenja tužbe tužitelja (27. studenoga 2002.) proteklo više od tri godine u smislu odredbe čl. 377. ZOO nastupila je zastara zahtijevati naknadu štete iz predmetnog štetnog događaja na ime izgubljene zarade.

13. Revident ističe da ukoliko se prihvati stav o primjeni trogodišnjeg zastarnog roka da bi se eventualno moglo raditi samo o djelomičnoj zastari potraživanja i to za potraživanje izgubljene zarade nastale do 27. studenoga 1999., jer je tužba podnesena 27. studenoga 2002., smatrajući da potraživanje od 28. studenoga 1999. do 14. veljače 2004. za iznos od 665.579,32 kn nije zastarjelo.

13.1. Naime, revident smatra da je pogrešan zaključak sudova da je tužitelj s danom pravomoćnosti kaznene presude odnosno danom stabilizacije njegovog zdravstvenog stanja saznao i za štetu, jer je predmetna šteta zbog izgubljene zarade vrsta štete koja sukcesivno nastaje u budućnosti, a za koju tužitelj saznaje tek po proteku mjeseca u kojem je tužitelju ta šteta stvarno nastala, te da su sudovi trogodišnji zastarni rok trebali računati od prvog slijedećeg dana po proteku mjeseca u kojem je tužitelju zaista i nastala šteta odnosno po proteku mjeseca u kojem je ostvario manja primanja.

14. Nižestupanjski sudovi zaključuju da je tužbeni zahtjev valjalo odbiti kao neosnovan i pozivom na čl. 376. st. 1. ZOO/91 protekom subjektivnog roka od tri godine do podnošenja tužbe, jer je tužiteljevo potraživanje u zastari. Trenutkom saznanja o zdravstvenom stanju tužitelja nakon što se isto stabiliziralo, sudovi zaključuju da je bilo izvjesno hoće li tužitelj moći obavljati poslove koje je obavljao prije štetnog događaja, pa da je stoga postalo izvjesno i nastupanje štete zbog izgubljene zarade kako nastale štete tako i buduće štete.

15. Revizijski navodi tužitelja da je naknada štete na ime izgubljene zarade povremena tražbina koja nastaju sukcesivno nisu osnovani, jer naknada štete na ime izgubljene zarade nije povremena tražbina, a o čemu su zauzeta pravna shvaćanja pretočena u sudsku praksu u više odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske (Rev- 1292/2010, Rev-x-445/2011, Rev-662/2007, Rev-x-558/2015, Rev- x-501/2013, Rev- 696/2011, Rev-x-514/2013, Rev-2124/2012 i u mnogim drugima) u kojima je zauzeto stajalište da pitanje zastare naknade štete s osnova izgubljene zarade koja nastaje sukcesivno se prosuđuje prema odredbi članka 376. ZOO/91, jer rentni odštetni zahtjevi nisu povremena potraživanja u smislu odredbe članka 372 ZOO/91.

Zastara zahtjeva za naknadu štete cijeni se prema propisu iz čl. 376. i čl. 377. ZOO/91, u tumačenju kojih je ovaj sud zauzeo slijedeća pravna shvaćanja koja su pretočena i u sudsku praksu, a koja glase:

„Zastara zahtjeva za naknadu štete cijeni se prema propisu čl. 376. i 377. ZOO-a bez obzira na to da li se naknada zahtjeva za već nastalu štetu ili za štetu koju je po redovnom tijeku stvari izvjesno da će sukcesivno nastajati u budućnosti, kao i bez obzira na to da li se naknada buduće štete zahtijeva u obliku novčane rente ili u jednokratnom iznosu.

Naknadu štete koja će sukcesivno nastajati u budućnosti (izgubljeno uzdržavanje, izgubljena zarada, za pomoći i njegu i u drugim slučajevima kada se po zakonu može tražiti naknada buduće materijalne štete) oštećenik može ostvarivati sukcesivnim utuživanjem naknade za proteklo razdoblje, a ne samo u vidu rente. No u tom slučaju rokovi zastare za prvo utuženo potraživanje računaju se po odredbama čl. 376. odnosno 377. ZOO-a, a za svako slijedeće utuženo potraživanje kreće novi rok zastare od dana kada je prethodni postupak pravomoćno okončan (čl. 392. st. 3. ZOO-a).

Prednji stav primjenjuje se i na odnose nastale u vrijeme važenja Zakona o zastari potraživanja (čl. 19. i 20.) - pregled sudske prakse broj 33/49."

16. Slijedom navedenog pravilno su nižestupanjski sudovi primijenili odredbu čl. 376. ZOO/91 koja u st. 1. propisuje da potraživanje naknade uzrokovane štete zastarijeva za tri godine od kad je oštećenik doznao za štetu i osobu koja je štetu učinila.

16.1. Pravilno nižestupanjski sudovi zaključuju da je nastupila zastara potraživanja naknade štete na ime izgubljene zarade, jer u činjeničnoj situaciji kada se tužitelju stabiliziralo zdravstveno stanje (2. veljače 1999.) tada je saznao za svu štetu i saznao za opseg štete kao i štetu koja će nastati u budućnosti, jer je tužitelj tada znao da će ta šteta trajati i u budućnosti u vidu izgubljene zarade, a što proizlazi i iz odštetnog zahtjeva tužitelja, podnesenog po prvi put 18. travnja 2000., da ima saznanja o visini svojih primanja, a imajući u vidu i nespornu činjenicu da je tužitelju otkazan ugovor o radu 31. kolovoza 1998.

17. Prema ocjeni ovoga suda ako ne od trenutka otkaza ugovora o radu onda svakako od trenutka stabilizacije zdravstvenog stanja tužitelja u konkretnoj situaciji počeo je teći subjektivni rok zastare od tri godine iz čl. 376. st. 1. ZOO/91, a koji rok je protekao 2. veljače 2002. prije postavljanja zahtjeva za naknadu štete s osnova izgubljene zarade podnošenjem tužbe 27. studenoga 2002.

17.1. Stoga su nižestupanjski sudovi pravilno primijenili materijalno pravo kad su odbili tužbeni zahtjev tužitelja.

18. Kako nisu ostvareni revizijski razlozi pogrešne primjene materijalnog prava, radi kojih je revizija izjavljena, valjalo je odbiti reviziju tužitelja kao neosnovanu temeljem odredbe čl. 393. ZPP.

19. Tuženiku nije dosuđen trošak odgovora na reviziju, jer ta postupovna radnja nije bila potrebna za vođenje parnice (čl. 166. st. 1. u vezi s čl. 155. st. 1. ZPP-a).

Zagreb, 8. ožujka 2022.

Predsjednica vijeća:

Viktorija Lovrić, v.r.