Republika Hrvatska
Županijski sud u Zagrebu
Trg Nikole Šubića Zrinskog 5
Poslovni broj: 22 Gž-931/2021-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, po sucu toga suda Dariji Horvat, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja S. K. (OIB…) iz Z., zastupan po punomoćniku N. S., odvjetniku u Z., protiv tuženika J. P. (OIB…) iz S., zastupan po punomoćniku V. V., odvjetniku iz Z., radi naknade štete, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog suda u Novom Zagrebu poslovni broj Pn-17/2019-37 od 24. prosinca 2020. , dana 8. ožujka 2022.,
p r e s u d i o j e
I. Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Novom Zagrebu, poslovni broj Pn-17/2019-37 od 24. prosinca 2020. u točki I i II izreke.
II. Odbija tužitelj sa zahtjevom za naknadu troška žalbe, kao neosnovanim.
Obrazloženje
1. Presudom suda prvog stupnja odbijen je u cijelosti tužbeni zahtjev tužitelja kojim je tražio da se naloži tuženiku isplatiti tužitelju s osnove povrede prava osobnosti iznos od 27.500,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom od podnošenja tužbe pa do isplate, kao i da mu naknadi trošak parničnog postupka (toč. I), naloženo je tužitelju naknaditi tuženiku trošak parničnog postupka u iznosu od 10.625,00 kn (toč. II), dok je odbijen preostali dio zahtjeva tuženika za naknadom troška parničnog postupka u iznosu od 1.875,00 kn (toč. III).
2. Protiv navedene presude u toč. I i II izreke žalbu je podnio tužitelj zbog svih zakonom predviđenih žalbenih razloga iz čl. 353 st.1 toč. 1 - 3 Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19 - dalje: ZPP) s prijedlogom da ovaj sud pobijani dio presude preinači, uz naknadu parničnog troška i troška žalbe, ili isti ukine.
3. Žalba tužitelja je neosnovana.
Ispitujući pobijanu dopunjenu presudu i postupak koji joj je prethodio, ovaj sud je ustanovio da sud prvog stupnja nije počinio niti jednu bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354 st. 2 ZPP, na koju pazi po službenoj dužnosti, temeljem odredbe čl. 365 st. 2 ZPP-a.
4. Nije počinjena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354 st. 2 toč. 11 ZPP-a, na koju sadržajem žalbe ukazuje žalitelj, jer pobijana dopunjena presuda sadrži jasne i određene razloge o odlučnim činjenicama, nije proturječna i ista se može ispitati.
5. Tijekom postupka sud prvog stupnja ispitao je sve okolnosti koje su važne za zakonito presuđenje ovog spora i na temelju postignutih rezultata valjano utvrdio potrebno činjenično stanje, izloživši ga u obrazloženju pobijane presude. Zbog navedenog ovaj viši sud prihvaća u cijelosti tako utvrđeno činjenično stanje, pa prema tome nije osnovan žalbeni razlog žalitelja pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.
6. Predmet spora u ovoj parnici je odštetni zahtjev tužitelja protiv tuženika, kao novinara, kojim tužitelj zahtijeva plaćanje pravične novčane naknade za neimovinsku štetu zbog povrede prava osobnosti, odnosno ugleda časti i dostojanstva, nanesenu mu objavom kolumne, u kojoj se spominje ime tužitelja, koje je autor tuženik, u pisanom izdanju dnevnih novina J. l. 22. rujna 2018. u tjednom prilogu M., u rubrici V. iz L., te istog dana na portalu www.j.... pod naslovom „T. ć. d. š. p. M.”.
7. Tužitelj u tužbi i tijekom postupka navodi da je u razdoblju od 04. ožujka 2016. do 30. rujna 2016. obavljao funkciju vršitelja dužnosti Glavnog ravnatelja H. r. (nadalje: HRT) da se u sadržaju članka spominje ime tužitelja uz koje se iznose neistiniti i netočni navodi pa da mu je povrijeđeno pravo osobnosti i to pravo na dostojanstvo, ugled i čast. Tako navodi da se u predmetnom članku neistinito i netočno ističe da su dokumentarne serije autorice I. Š. K. naslova "Je li … ?" i autora M. M. "R. p. r." naručene i ugovorene direktnom pogodbom bez natječaja i bez povjerenstva u vrijeme kada je tužitelj obnašao dužnost vršitelja dužnosti Glavnog ravnatelja HRT-a, pri čemu je navodi da je u članku također istaknuto da je dokumentarna serija "R. p. r." odobrena na njegov posljednji dan u uredu, čime da ga je tuženik tim člankom pokušao difamirati, pa kako smatra da mu je povrijedio njegovo dostojanstvo, čast i ugled, smatra da mu je tuženik dužan naknaditi štetu zbog te povrede prava osobnosti, pa tužbenim zahtjevom zahtijeva isplatu iznosa od 27.500,00 kn.
8. U žalbenom stadiju postupka i dalje je sporno, je li tužitelj objavljivanjem navedenog teksta pretrpio povredu prava osobnosti koja bi opravdavala dosuđivanje pravične novčane naknade, te odluka o parničnom trošku.
9. Sud prvog stupnja je utvrdio sa kojim utvrđenjima je suglasan i ovaj sud, da tužitelj može sukladno općim pravilima odgovornosti za naknadu štete izraženih u odredbi članka 1045. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine RH br. 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15; dalje ZOO) prema pravilima tog Zakona tražiti naknadu štete i izravno od novinara; da se sukladno odredbi članka 33. Zakona o Hrvatskoj radioteleviziji (Narodne novine RH br. 137/10, 76/12, 78/16, 46/17, 73/17 i 94/18 - nadalje: Zakon o HRT-u), djelatnost HRT-a financira javnim i komercijalnim prihodima time da se u većoj mjeri HRT-e financira mjesečnim pristojbama te prema odredbi članka 34. stavak 1. tog Zakona gotovo svaki građanin Republike Hrvatske je obveznik plaćanja pristojbe, te slijedom navedenog, u bitnome se djelatnost HRT-a financira novcem građana Republike Hrvatske, te je način na koji se troše sredstva od posebnog interesa javnosti; u tom kontekstu, novinari imaju pravo konstantno propitkivati način trošenja tog novca, istraživati i kritizirati isto, koje pravo novinara ne treba shvaćati apsolutno pa da bi pri tome isti mogli vrijeđati prava drugih u vidu iznošenja lažnih i netočnih informacija koje mogu nanijeti štetu osobama spomenutima u tom kontekstu; da je kolumna forma u kojoj kolumnist iznosi svoja mišljenja i stavove o trenutnim događajima a da ne iznosi činjenice koje služe informiranju javnosti, u ovom slučaju sporni dio teksta predstavlja upravo iznošenje činjenica, te razmatrajući predmetnu kolumnu tuženika, zaključak je tog suda da je predmet kolumne bio kritički osvrt na sadržaj dokumentarne serije "R. p. r." autora M. M. i dokumentarne serije "Je li …?" autorice I. Š. K., te predmet članka nije kritički osvrt na rad tužitelja, a isto je razvidno i iz opreme teksta (naslov i podnaslov) budući da se i naslov i podnaslov referiraju na spomenutu temu kolumne, pri čemu je svakako za ukazati da oprema i tekst ionako nisu u domeni autora nego glavnog urednika.
10. Sud prvog stupnja zaključuje da je tužitelj spomenut samo u jednoj rečenici, time da se na njega osim te jedne rečenice odnosi i druga rečenica pa je tako naznačeno slijedeće: "Obje serije naručene su u razdoblju bivše uprave S. K. (M.. je odobrena njegov posljednji danu uredu). Obje su ugovorene direktnom pogodbom bez natječaja i povjerenstva.". Kako se radi o kolumni koja ima pet kartica teksta odnosno 13 odlomaka, spominjanje tužitelja kako je to citirano, prema mišljenju tog suda svakako ne može predstavljati pokušaj da ga se difamira, pa u tom smislu sud prihvaća navode tuženika da bi u slučaju da ga je htio difamirati upravo rad tužitelja odnosno kritički osvrt na isti bio tema kolumne. Stoga sud prihvaća iskaz tuženika u tom dijelu kao vjerodostojan, a budući da je logično da bi doista glavna tema bio tužitelj i kritički osvrt na njegov rad a da je tuženik imao cilj difamirati ga. Upravo zbog toga, a kako je, dakle, tužitelj u predmetnoj kolumni spomenut usput, sporedno, te kako ni na koji način taj dio kolumne nije naglašen niti je u tom smislu težište kolumne upravo na toj informaciji, mišljenje je tog suda da nije životno i logično da bi takva informacija tako objavljena mogla tužitelju povrijediti pravo osobnosti u smislu odredbe članka 1100. ZOO-a, a u vezi s odredbom članka 19. istog zakona u onoj mjeri koja bi opravdavala dosuđivanje pravične novčane naknade.
To tim više jer je objavljen ispravak informacije povodom spornog dijela kolumne a na temelju zahtjeva tužitelja, i to kako u tiskanom izdanju J. l., tako i na portalu www…., što između stranaka i nije sporno, pa kako je i objava ispravka jedan od načina popravljanja štete u smislu Zakona o medijima, uzimajući u obzir sve naprijed navedeno, mišljenje je tog suda da je tom objavom ispravka u cijelosti popravljena šteta tužitelju ukoliko je eventualno i nastala. Stoga, u tom dijelu sud niti ne prihvaća iskaz tužitelja kao vjerodostojan jer je nelogično i neživotno da bi zbog navedene dvije rečenice u kolumni čija tema nije tužitelj niti nabavka predmetnih serija, isti trpio povredu prava osobnosti onog intenziteta kakvim ga prikazuje tužitelj u svom iskazu. Kako je tužbeni zahtjev neosnovan već zbog navedenog, dakle, već zbog toga što za ovaj sud nije razvidno da je kod tužitelja zbog predmetne dvije rečenice došlo do povrede prava osobnosti onog intenziteta koje opravdava dosuđivanje pravične novčane naknade, njegov tužbeni zahtjev je odbijen.
11. Po mišljenju ovoga suda, prvostupanjski je sud na potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje, pravilno primijenio materijalno pravo, kada je tužbeni zahtjev odbio. Točno je da normativno uređenje (Zakonom o medijima) nakladnikove odgovornosti za štetu učinjenu objavom informacije u medijima, samo po sebi ne znači isključenje odštetne odgovornosti autora informacije (novinara) prema općim pravilima (Zakon o obveznim odnosima) jer se popravljanje štete može zahtijevati i neposredno od zaposlenika koji je štetu prouzročio (čl. 1061 st. 2 ZOO), osim ako se ne radi o radnom odnosu kada o tužbenom zahtjevu treba odlučiti primjenom ostalih odredbi o izvan ugovornoj odgovornosti za štetu (što ovdje nije slučaj).
12. Pravilan je zaključak suda prvog stupnja da se u konkretnom slučaju nisu ispunile zakonske pretpostavke iz članka 1100. ZOO-a, a u vezi s odredbom članka 19. istog zakona u onoj mjeri koja bi opravdavala dosuđivanje pravične novčane naknade, jer se samo usput spominjanjem tužitelja u kolumni kako je naprijed navedeno ne radi o tako snažnoj i intenzivnoj povrijedi dostojanstva, ugleda i časti, kako je to ustvrdio tužitelj, pa da bi tužitelju trebalo pružiti zaštitu u odnosu na tuženika kao novinara i autora odnosno kreatora informacije.
13. Naime, kada je riječ o popravljanju neimovinske štete pravičnom novčanom naknadom, važno je naglasiti da ona nije predviđena u svakom slučaju, već samo u onim slučajevima u kojima je, u skladu s odredbom članka 1100. stavka 2. ZOO, kad sud utvrdi, vodeći računa o težini povrede prava osobnosti i svim ostalim okolnostima slučaja, da je taj oblik popravljanja štete opravdan (članak 1100. stavak 1. ZOO).
14. U konkretnom slučaju navedeni oblik popravljanja štete iz naprijed navedenih razloga, a protivno žalbenim navodima, nije opravdan, a vodeći računa o težini povrede prava osobnosti i svim ostalim naprijed navedenim okolnostima slučaja. Predmetni članak uopće se ne bavi radom tužitelja već sadržajem navedenih dokumentarnih serija te je tužitelj u tom smislu u predmetnoj kolumni spomenut samo u jednoj rečenici pa mu stoga nije niti mogla nastati štete. Kako je naprijed navedeno predmet kolumne je bio kritički osvrt na sadržaj dokumentarnih serija te predmet članka nije kritički osvrt na rad tužitelja niti je tuženik spominjanjem tužitelja samo usput, kako je naprijed navedeno, imao cilj difamirati ga.
15. Objavljen je i ispravak informacije povodom spornog dijela kolumne a na temelju zahtjeva tužitelja, i to kako u tiskanom izdanju Jutarnjeg lista, tako i na portalu www…, što između stranaka i nije sporno, pa kako je i objava ispravka jedan od načina popravljanja štete u smislu Zakona o medijima, uzimajući u obzir sve naprijed navedeno, pravilan je zaključak suda prvog stupnja da je u konkretnom slučaju objavom ispravka u cijelosti popravljena šteta tužitelju (mada je, naravno, moguće tražiti uz ispravak i naknadu neimovinske štete) ukoliko je eventualno i nastala.
16. Već je iz navedenih razloga tužbeni zahtjev pravilno odbijen.
17. No, za dodati je i to, a kako je navedeno i u obrazloženju pobijane odluke, sve u kontekstu tužiteljeva rada za vrijeme dok je bio vršitelj dužnosti Ravnatelja HRT-a, da je iz izvješća Nadzornog odbora HRT-a za 2016. god., utvrđeno da je na zadnji dan mandata tužitelja (29. rujna 2016. god.) za seriju "R. p. r." sklopljen ugovor broj UP- 604/16 radi razvoja projekta u okviru kojeg je proizvođač, između ostalog, obvezan snimiti 25% sugovornika. Vezano za to, iz izvješća je razvidan kritički osvrt Nadzornog odbora i to tako što isti smatra da je time zapravo ugovoreno ulaganje u razvoj projekta što nije predviđeno važećim Općim uvjetima poslovanja HRT-a, te se tako radi samo o tome da je razvoj scenarija dio tog ugovora, a da predmetni ugovor podrazumijeva i snimanje što predstavlja produkciju a ne samo razvoj scenarija. Osim konkretnog slučaja vezanog za sklapanje ugovora u pogledu serije "R. p. r.", iz izvješća Nadzornog odbora razvidno je također da je to tijelo smatralo upravo sustav nabave serijala netransparentnim, nelogičnim i bez primjene propisanih kriterija i to i za razdoblje kada je tužitelj bio vršitelj dužnosti Ravnatelja HRT-a. Navedene činjenice utvrđene su i iz iskaza svjedoka M. G., A. Š. D. i K. B., a koji su svi bili članovi Nadzornog odbora
18. Uzimajući u obzir sve navedeno, kao i nespornu činjenicu da je za sklopljeni ugovor vezano za seriju "R. p. r.", HRT isplatio drugoj ugovornoj strani 400.000,00 kn, a da je HRT kao što je već istaknuto financiran javnim novcem, ukoliko bi se i uzele u obzir samo dvije sporne rečenice iz cijele kolumne, naglasak za čitatelja i nije stavljen na to radi li se o ugovoru o razvoju scenarija, ugovoru o razvoju audiovizualnog djela, ugovoru o produkciji ili sl., već je naglasak stavljen na kritički osvrt da se netransparentno troši taj javni novac.
19. Pravilan je zaključak suda prvog stupnja da nije odlučno u konkretnom slučaju o kakvoj vrsti ugovora se radi, već je odlučno da je tužitelj kao tadašnji vršitelj dužnosti Ravnatelja HRT-a odlučio sklopiti određeni ugovor (a unatoč eventualnim prijedlozima to je mogao i odbiti, te je na njemu odluka) kojim se HRT obvezuje isplatiti pozamašan iznos novca drugoj ugovornoj strani, a posebno u kontekstu činjenice da je ugovor sklopljen zadnji dan njegova mandata. Tako sklopljeni ugovor ne obvezuje HRT da sklopi konačan ugovor o produkciji serije ali je isto tako točno da Općim uvjetima poslovanja HRT-a i uvjetima nabave programa od neovisnih proizvođača audiovizualnih djela nije predviđena mogućnost povrata novca u slučaju da HRT odluči da neće sklopiti ugovor s autorom odnosno produkcijskom kućom nakon "razvoja scenarija", što je također svakako valjano uzeto u obzir prilikom donošenja ove odluke.
20. Stoga ovaj sud prihvaća zaključak suda prvog stupnja da su predmetne dvije rečenice napisane od strane tuženika opravdane i u interesu javnosti, iako nisu tema kolumne, a za ukazati je i da se tuženik u svojoj kolumni, koristio i blažim formulacijama od onih kojima se koristio tadašnji Nadzorni odbor HRT-a dostavljajući svu predmetnu dokumentaciju Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske zbog sumnji u moguće koruptivne radnje.
21. Pri tome sud prvog stupnja ukazuje i da nije odlučno je li na koncu Hrvatski sabor prihvatio predmetno izvješće Nadzornog odbora HRT-a i kakvo je mišljenje Vlade Republike Hrvatske o izvješću Nadzornog odbora HRT-a, već je iz perspektive novinara koji obrađuje tematiku od posebnog interesa javnosti kakva je ova, odlučno to što je legalno izabrani Nadzorni odbor HRT a s punim legitimitetom koji proizlazi i iz odredbe članka 23. Zakona o HRT-u naznačio u bitnome i teže kvalifikacije rada tužitelja nego sam novinar u svom članku. Također, nije odlučno u kontekstu navedene dvije rečenice, a gledajući iz perspektive čitatelja, je li napisano točno samo u odnosu na seriju "R. p. r." ili i u odnosu na seriju "Je li …?" (objavljenu informaciju tuženik tvrdi da je napisao nakon potvrde od strane njegovog novinarskog izvora koji je zaposlenik HRT-a), a budući da je životno i logično da je učinak napisanog u odnosu na stav čitatelja u bitnome jednak jer je poanta napisanog kritika na netransparentno raspolaganje javnog novca, bilo da se radi u odnosu na jednu ili dvije serije.
22. Slijedom navedenog, pravilna je ocjena suda prvog stupnja da nema krivnje u postupanju na strani novinara, ovdje tuženika, pa je i zbog toga valjano u cijelosti odbijen tužbeni zahtjev tužitelja, te je odlučeno kao u izreci pod točkom I.
23. U žalbenom stadiju postupka tužitelj osporava pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja u bitnome ponavljajući sve navode i prigovore koje je istaknuo i tijekom postupka (da postoji odgovornost za štetu autora informacije, te da je tužitelju nastala šteta zbog netočnih informacija, kao i da ima pravo na naknadu štete zbog povrede prava osobnosti), a koje je sud u pobijanoj odluci otklonio jasnim i valjano obrazloženim razlozima, koje prihvaća i ovaj sud, jer su u skladu s utvrđenim činjenicama, koje nisu u suprotnosti s provedenim dokazima.
24. Radi svega naprijed navedenog trebalo je temeljem odredbe čl. 368 st.1 ZPP odlučiti kao u izreci.
25. Odluka o parničnom trošku se temelji na odredbama čl. 154 st. 1 i čl. 155 st. 1 ZPP-a, time da istoj žalitelj određeno niti ne prigovora
26. Odbijen je tužitelj sa zahtjevom za naknadu troška žalbe, jer sa istom nije uspio (čl. 154 st.1 ZPP).
U Zagrebu, 8. ožujka 2022.
Sudac:
Darija Horvat, v.r.
