Poslovni broj: Usž-3292/21-3

REPUBLIKA HRVATSKA

VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Frankopanska 16

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Mire Kovačić predsjednice vijeća, Biserke Kalauz i Lidije Vukičević, članica vijeća, te više sudske savjetnice-specijaliste Blaženke Drdić, zapisničarke, u upravnom sporu tužiteljice O. H., državljanka Ukrajine, koju zastupa opunomoćenica S. V., odvjetnica u Z., protiv tuženika Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Uprave za imigraciju, državljanstvo i upravne poslove, Z., radi međunarodne zaštite, odlučujući o žalbi tužiteljice protiv presude Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: UsI-1094/21-9 od 26. svibnja 2021., na sjednici vijeća održanoj 8. ožujka 2022.

p r e s u d i o  j e

I. Poništava se točka I. izreke presude Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: UsI-1094/21-9 od 26. svibnja 2021.

II. Usvaja se tužbeni zahtjev.

III. Poništava se rješenje tuženika Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Uprave za imigraciju, državljanstvo i upravne poslove, klasa: UP/I-217-03/20-06/934, urbroj: 511-01-212-21-6 od 18. ožujka 2021.

IV. Predmet se vraća tuženiku na ponovni postupak.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom odbijen je tužbeni zahtjev tužiteljice za poništenje rješenja tuženika klasa: UP/I-217-03/20-06/934, urbroj: 511-01-212-21-6 od 18. ožujka 2021. (točka I. izreke). Tužiteljici je odobrena besplatna pravna pomoć u upravnom sporu i naloženo je tuženiku da pružateljici pravne pomoći, odvjetnici S.

V., isplati iznos od 2.500,00 u roku od 15 dana od dana dostave računa za pruženu pravnu pomoć (točka II. i točka III. izreke). Točkom IV. izreke odbija se zahtjev tužiteljice za naknadu troška besplatne pravne pomoći u preostalom iznosu od 2.500,00 kn.

2. Osporenim rješenjem tuženika od 18. ožujka 2021. odbijen je zahtjev tužiteljice rođ. ..., u mjestu D. oblast, Ukrajina, državljanke Ukrajine (točka I. izreke). Točkom II. izreke određeno je da je tužiteljica dužna napustiti Europski gospodarski prostor (EGP) u roku od 30 dana od dana izvršnosti tog rješenja, jer će u protivnom biti prisilno udaljena s područja EGP-a.

3. Tužiteljica podnosi žalbu protiv točke I. izreke prvostupanjske presude zbog svih žalbenih razloga, a naročito što u provedenom upravnosudskom postupku nije potpuno i točno utvrđeno činjenično stanje. Navodi da iako nije pravovremeno navela sve stvarne razloge svog dolaska u Republiku Hrvatsku, da je pogrešan zaključak u svezi njenog iskaza koji je ocijenjen kao nevjerodostojan. Ne spori činjenicu da ne raspolaže materijalnim dokazima, da je žrtva obiteljskog nasilja (od strane supruga s kojim je u postupku razvoda braka), međutim sustav odnosno institucije u državi ne funkcioniraju, te ona ne može doći do osnovnih dokumenata koji su prilikom okupacije grada K. zapaljeni još 2014. godine. Nadalje, smatra da je pogrešno cijenjen njezin iskaz glede napuštanje zemlje uslijed ekonomskih razloga, jer je ona navodila da je radila honorarno kao dizajnerica interijera i da na napuštanje zemlje nije bila potaknuta ekonomskim razlozima, već iznimno mučnom i tegobnom stanju, kako osobnom tako i zbog sveukupne političke situacije u zemlji. Dalje, navodi da iako je u zahtjevu rekla da do sada nije imala problema u Ukrajini, to ne znači da povratkom ne bi bila suočena s ozbiljnom prijetnjom životu i fizičkom integritetu. Smatra da tuženik u procjenjivanju političke situacije jednako kao i sud nisu pravilno zaključili da "s obzirom na informacije u zemlji podrijetla" neće biti suočena s ozbiljnom individualnom prijetnjom životu i fizičkom integritetu zbog proizvoljno općeg nasilja u situacijama međunarodnog ili unutrašnjeg sukoba. Pritom nisu navedene koje su to točno informacije, jer informacije kojima ona raspolaže i na koje se pozivala u tužbi, a koje su dostupne i svekolikoj javnosti, nisu ni najmanje optimistične. U tom smjeru navodi da je do sada u sukobu poginuo veliki broj ljudi, a primirje sklopljeno u srpnju 2020. prekršeno je 26. ožujka 2021., te se ionako loša politička situacija u zemlji iz dana u dan pogoršava prema izvješćima medija. Ističe dalje da se od travnja 2021., pojačavaju borbe koje potkopavaju ionako krhki prekid vatre, te rastu napetosti od kada je Rusija povećala broj svojih trupa na granici s Ukrajinom. U tom pravcu navodi da je ukrajinska obavještajna služba 1. travnja 2021., izvijestila da Rusija priprema provokacije velikih razmjera da bi mogla uvesti militantne grupe duboko u Ukrajinu, a što onda znači predstojeću ozbiljnu opasnost i za sve građane Ukrajine, a ne samo za one koji žive u graničnom području. Navodi dalje i procjenu Ureda UN-a za koordinaciju humanitarnih poslova (studeni 2019.), o velikom broju civilnih žrtava ozlijeđenih i interno raseljenih u šest godina rata u D. Sve navedeno ukazuje da bi povratkom u zemlju podrijetla bila izložena zlostavljanju od strane bivšeg supruga, dok joj institucije u državi zbog nefunkcioniranja uslijed ratnih zbivanja ne bi mogle osigurati zaštitu, a k tome postoji realna opasnost od stradanja u ratu koji je svakog dana sve bliže. Sukladno navedenom predlaže da Sud provede postupak i donese presudu kojom će usvojiti žalbu tužiteljice, poništiti presudu Upravnog suda u Zagrebu u točci I. izreke i odobriti joj međunarodnu zaštitu u Republici Hrvatskoj.

4. Tuženik u odgovoru na žalbu ostaje u cijelosti kod razloga iznesenih u obrazloženju osporenog rješenja kao i navoda odgovora na tužbu. Predlaže žalbu odbiti.

5. Žalba je osnovana.

6. Predmetni upravni postupak vođen je po zahtjevu tužiteljice od 16. studenoga 2020., za međunarodnu zaštitu u Republici Hrvatskoj. U upravnom postupku koji je prethodio ovom upravnom sporu utvrđeno je da je tužiteljica rođ. ... u D. oblasti u Ukrajini, da je zadnje prebivalište bio grad K., B. stan 76, da je sa suprugom do razvoda živjela na adresi u K., na koju adresu je suprug nije nikada prijavio radi nižih režija. Dalje, je utvrđeno da je tužiteljičino državljanstvo ukrajinsko, materinji jezik ruski, ali govori i ukrajinski, a po religijskoj pripadnosti je pravoslavka. Kao glavni razlog napuštanja Ukrajine tužiteljica je navela da se htjela vidjeti sa hrvatskim državljaninom, M., i upoznati ga, a da nije imala nikakvih problema u Ukrajini. U vezi sa zahtjevom tužiteljice, saslušana je 15. prosinca 2020. te je utvrđeno da je tužiteljica u Republiku Hrvatsku ušla 27. kolovoza 2020., a zahtjev za međunarodnu zaštitu podnijela je 16. studenog 2020., te na upit zašto je tako dugo čekala izjavila je da kada je došla u Republiku Hrvatsku, situacija se u obitelji od M. zakomplicirala vezano uz zdravstveno stanje člana obitelji, pa je radi toga odgodila odlazak na policiju radi prijave i traženja međunarodne zaštite. Kao razloge traženja međunarodne zaštite i napuštanja zemlje podrijetla navela je da je zemlju napustila, jer je stanje u njenom gradu nestabilno i još traje rat, a upoznala je i hrvatskog državljanina M. Nadalje, je navela da zbog nestabilne situacije u gradu nema ni posla, a osim toga da je situacija u Ukrajini ozbiljna te da se boji za svoj život ako bi se vratila, jer ne zna kada će ponovno doći do vojnih akcija. Kao ključni trenutak napuštanja Ukrajine navela je poziv M. u Hrvatsku, te je navela da osobno nije imala problema na nacionalnoj osnovi, jer savršeno govori ruski, međutim da su ljudi koji su slabo govorili ruski bili maltretirani, a vezano uz zemlju podrijetla navela je da se boji vratiti natrag zbog problema s bivšim mužem.

7. Tuženik je na temelju vjerodostojnosti materijalnih činjenica i valjanosti dokaza vezano uz tužiteljičin identitet i državljanstvo, ocijenio da materijalne činjenice nisu dovoljne za zaključak da za tužiteljicu, obzirom na dostupna izvješća o situaciji u zemlji podrijetla postoji rizik da će biti podvrgnuta postupcima koji mogu predstavljati proganjanje ili ozbiljnu nepravdu. Polazeći od činjenice da je u srpnju 2020., postignuto primirje, da je situacija u zemlji uglavnom sigurna, iako postoje određeni dijelovi Ukrajine u kojima postoje određene nestabilnosti, područje iz kojeg dolazi tužiteljica je mirno i da povratkom u zemlju podrijetla neće biti suočena s ozbiljnom i individualnom prijetnjom životu i fizičkom integritetu zbog proizvoljnog općeg nasilja u situacijama međunarodnog ili unutarnjeg oružanog sukoba. Stoga je tuženik zaključio da u konkretnom slučaju nisu ispunjeni uvjeti za odobravanje međunarodne zaštite navedeni u članku 20., a niti uvjeti za priznavanje supsidijarne zaštite iz članka 21.

Zakona o međunarodnoj i privremenoj zaštiti.

8. U prvostupanjskom upravnom sporu tužiteljica je pored okolnosti koje je isticala kao razloge napuštanja zemlje podrijetla navela da je zemlju napustila i zbog rata koji je počeo još 2014. godine i da iako nije proživjela neku traumu da je s psihološke strane osjećala strah u očekivanju ratnih aktivnosti tim više što se njezina kuća nalazila u blizini aerodroma iz kojeg su u sumrak gotovo uvijek letjele granate i razne druge borbene naprave uslijed čega je osjećala strah.

9. U obrazloženju presude sud je između ostalog naveo kao pravilnu ocjenu tuženika da u konkretnom slučaju nema ključnih elemenata u smislu djela proganjanja, progonitelja i razloga proganjanja koji bi ukazivali na postojanje osnovanog straha od proganjanja zbog rase, vjere, nacionalnosti, pripadnosti određenoj društvenoj skupini ili zbog političkog mišljenja zbog kojeg se ne može ili ne želi staviti pod zaštitu svoje zemlje. Zaključno sud se suglasio i sa ocjenom tuženika da tužiteljica nije uložila istinski napor da uvjerljivo objasni svoju situaciju i probleme te dokazima potkrijepi svoj zahtjev za eventualnu primjenu blagodati sumnje iz članka 29. Zakona o međunarodnoj i privremenoj zaštiti ("Narodne novine", 70/15. i 127/17. – dalje: Zakon). Na temelju razmatranja činjeničnog stanja u upravnom postupku i prvostupanjskom sporu, prvostupanjski sud je zaključio da tužiteljica nije dokazala da je u zemlji podrijetla (Ukrajina) bila prije i da bi bila u slučaju da se vrati progonjena zbog rase, vjere, nacionalnosti, pripadnosti određenoj društvenoj skupini ili političkog mišljenja. Stoga nije bilo osnove za odobravanje međunarodne zaštite jer tužiteljica nije uvjerljivo iskazivala da postoje djela proganjanja i progonitelji pa tužiteljica ne ispunjava uvjete za odobrenje međunarodne zaštite u skladu s člankom 20. Zakona.

10. Ocjenjujući osnovanost žalbe ovaj Sud polazi od sljedećeg:

Odredbom članka 21. Zakona, uređena je supsidijarna zaštita te je u stavku 1. toga članka propisano da će se supsidijarna zaštita priznati tražitelju koji ne ispunjava uvjete za priznavanje azila iz članka 20. toga Zakona ako postoje opravdani razlozi koji ukazuju da će se povratkom u zemlju podrijetla suočiti sa stvarnim rizikom trpljenja ozbiljne nepravde i koji nije u mogućnosti ili zbog takvog rizika ne želi prihvatiti zaštitu te zemlje. Stavkom 2. toga članka ozbiljna nepravda podrazumijeva prijetnju smrtnom kaznom ili smaknućem, mučenje, nečovječno ili ponižavajuće postupanje ili kažnjavanje te ozbiljnu i individualnu prijetnju životu civilnog stanovništva zbog proizvoljnog općeg nasilja u situacijama međunarodnog ili unutarnjeg oružanog sukoba.

11. Člankom 25. Zakona, između ostalog, je propisano da ozbiljnu nepravdu iz članka 21. toga Zakona mogu provoditi državna tijela, stranke ili organizacije koje kontroliraju državu ili značajan dio državnog područja, nedržavni subjekti ako se dokaže da državna tijela ili stranke odnosno organizacije koje kontroliraju značajan dio državnog područja, uključujući i međunarodne organizacije, nisu u mogućnosti ili ne žele pružiti zaštitu od proganjanja ili trpljenja ozbiljne nepravde.

12. Prvostupanjski sud je prihvatio zaključak tuženika o procjeni rizika povratka utvrđenog u upravnom postupku, na temelju kojeg je utvrđeno da tužiteljica kao civil ne bi bila suočena s ozbiljnim rizikom životne ugroze u kontekstu visoke razine proizvoljnog nasilja. Zaključno povratkom u zemlju podrijetla tužiteljica neće biti suočena s ozbiljnom i individualnom prijetnjom životu i fizičkom integritetu zbog proizvoljnog općeg nasilja u situacijama međunarodnog ili unutarnjeg oružanog sukoba. Stoga je ocijenio da kod tužiteljice ne postoje niti razlozi za objektivni strah od ozbiljne nepravde koja bi joj prijetila povratkom u zemlju podrijetla pa ne ispunjava uvjete za odobravanje međunarodne zaštite, a niti supsidijarne zaštite.

13. Cijeneći sve podatke spisa, ovaj Sud smatra da u konkretnom slučaju nije potpuno utvrđeno činjenično stanje koje se odnosi na pretpostavke za priznavanje supsidijarne zaštite tužiteljici kao ni činjenično stanje glede općeg sigurnosnog stanja u Ukrajini (koje se postupno pogoršavalo i tijekom upravno sudskog postupka), u koju bi se tužiteljica u slučaju negativnog rješenja u ovoj upravnoj stvari, trebala vratiti.

14. Sud ne prihvaća zaključak prvostupanjskog suda utemeljen na tvrdnji tuženika da kod tužiteljice ne postoje razlozi za objektivni strah od ozbiljne nepravde koja bi joj eventualno prijetila povratkom u zemlju podrijetla.

15. Ozbiljna nepravda u smislu članka 21. stavak 2. Zakona, između ostalog, podrazumijeva ozbiljnu i individualnu prijetnju životu civilnog stanovništva zbog proizvoljnog općeg nasilja u situacijama međunarodnog ili unutarnjeg oružanog sukoba. Direktivom 2011/95/EU Europskog parlamenta i vijeća o standardima za kvalifikaciju državljana trećih zemalja ili osoba bez državljanstva za ostvarivanje međunarodne zaštite za jedinstveni status izbjeglica ili osoba koje ispunjavaju uvjete za supsidijarnu zaštitu te sadržaj odobrene zaštite (preinačena) od 13. prosinca 2011. (u daljnjem tekstu: Direktiva o kvalifikaciji) odnosno Zakonom o međunarodnoj i privremenoj zaštiti između ostalog predviđene su pretpostavke za davanje supsidijarne zaštite kod procjene zahtjeva. U konkretnom slučaju sama okolnost da je tužiteljica u zemlji podrijetla već bila izložena ozbiljnoj nepravdi (rat 2014.) predstavlja ozbiljnu naznaku za njezin osnovani strah te ima osobitu težinu promatrajući njezinu situaciju u svjetlu članka 4. stavka 4. Direktive o kvalifikaciji, odnosno članka 28. stavka 3. Zakona, koji propisuju da činjenica da je podnositelj zahtjeva već bio izložen ozbiljnoj nepravdi ili izravnim prijetnjama takvom nepravdom predstavlja ozbiljnu naznaku za njezin osnovani strah od trpljenja ozbiljne nepravde.

16. Iz navedenog slijedi zaključak a polazeći od stajališta da tužiteljica nije dokazala da je u zemlji podrijetla (Ukrajini) bila ili da u slučaju da se vrati da bi bila progonjena zbog rase, vjere, nacionalnosti, pripadnosti određenoj skupini ili političkog mišljenja te stoga joj se ne može pružiti međunarodna zaštita prvostupanjski sud propustio je utvrditi sve činjenice o kojima ovisi jesu li u konkretnom slučaju ispunjene pretpostavke za priznavanje supsidijarne zaštite. U obrazloženju pobijane presude nije naveden niti jedan razlog za takvu ocjenu suda, osim što se sud poziva na utvrđenje tuženika iz upravnog postupka. Točno je da je tužiteljica u zahtjevu za međunarodnu zaštitu uglavnom navodila svoje osobne prilike, zbog kojih je tražila azil, a samo je uzgredno navela i situaciju u zemlji za koju je međutim već u tužbenom zahtjevu kao i na saslušanju na raspravi kod suda tvrdila da se sve više i više pogoršava i da je rat već sasvim izvjestan. Obzirom na takve tvrdnje i sumnje tužiteljice vezano uz opće stanje u njezinoj zemlji (u dijelu koji se odnosi na pružanje supsidijarne zaštite) izostalo je nužno utvrđenje može li tužiteljica realno očekivati da povratkom u zemlju podrijetla neće biti izložena ozbiljnoj nepravdi odnosno ozbiljnoj i individualnoj prijetnji života zbog općeg nasilja u situaciji rata zbog čega je tužiteljica iskazivala opravdani strah to tim više jer imajući na umu jednu od pretpostavki za supsidijarnu zaštitu prema Direktivi, a jednako tako i odredbi članka 26. Zakona, da državna tijela ili stranke odnosno organizacije koje kontroliraju značajan dio državnog područja uključujući i međunarodne organizacije jesu u mogućnosti i žele pružiti zaštitu od trpljenja ozbiljne nepravde. S obzirom na trenutnu ratnu situaciju u Ukrajini, zemlji podrijetla tužiteljice, jasno je da tužiteljici ne može biti pružena zaštita radi otklanjanja razloga na kojima temelji svoj strah od trpljenja ozbiljne nepravde.

17. Stoga je u postupku koji će uslijediti nakon ove presude potrebno utvrditi tu činjenicu i potom odlučiti o tome jesu li ispunjene pretpostavke za pružanje supsidijarne zaštite tužiteljici. Pritom će tuženik voditi računa i o načelu "sur place" koje između ostalog propisuje da se stvarni rizik od trpljenja ozbiljne nepravde može dogoditi i nakon što je tražitelj napustio zemlju podrijetla.

18. Slijedom iznesenog na temelju članka 74. stavka 2. ZUS-a valjalo je odlučiti kao u izreci ove presude.

U Zagrebu 8. ožujka 2022.

Predsjednica vijeća:

Mira Kovačić