REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž 213/2020-6

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Damira Kosa kao predsjednika vijeća te Perice Rosandića i dr. sc. Marina Mrčele, izv. prof. kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice - specijalistice Martine Setnik kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženika Ž. M. zbog kaznenog djela iz članka 110. u vezi s člankom 34. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 125/11., 144/12., 56/15. i 61/15. – ispravak; dalje: KZ/11.), odlučujući o žalbama državnog odvjetnika i optuženika podnesenima protiv presude Županijskog suda u Karlovcu od 2. prosinca 2019. broj K-4/2018-51, u sjednici vijeća održanoj 8. ožujka 2022., u nazočnosti u javnom dijelu sjednice optuženika i njegovog branitelja V. D., odvjetnika u R.,

r i j e š i o  j e:

I. U povodu žalbi državnog odvjetnika i optuženika Ž. M., a po službenoj dužnosti, ukida se pobijana presuda i predmet upućuje prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku.

II. Uslijed odluke pod I., žalbe državnog odvjetnika i optuženika Ž. M. su bespredmetne.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom Županijskog suda u Karlovcu, optuženik Ž. M. je proglašen krivim zbog počinjenja kaznenog djela protiv života i tijela, tjelesne ozljede iz članka 117. stavka 2. u vezi sa stavkom 1. KZ/11. te je osuđen na kaznu zatvora od četiri mjeseca, u koju mu je kaznu na temelju članka 54. KZ/11. uračunato vrijeme provedeno u istražnom zatvoru od 22. lipnja 2017. do 10. listopada 2017.

2. Na temelju članka 158. stavaka 1. i 2. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11. - pročišćeni tekst, 91/12. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14. i 70/17.; dalje: ZKP/08-17), žrtva N. M. je s imovinskopravnim zahtjevom upućena na parnicu.

I Kž 213/2020-6

3. Na temelju članka 148. stavka 1. u vezi s člankom 145. stavcima 1. i 2. točkama 1. d 6. ZKP/08-17, odlučeno je da je optuženik Ž. M. dužan podmiriti paušalne troškove suda od 2.000,00 kuna, troškove medicinskog vještačenja od 4.776,75 kuna, troškove psihijatrijskog vještačenja od 3.498,48 kuna, psihologijskog vještačenja od 1.410,20 kuna, kao i troškove pristupa svjedoka od 144,00 kuna.

4. Protiv te presude žalbu je podnio državni odvjetnik zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja (članak 470. stavak 2. ZKP/08-17) i zbog odluke o kazni (članak 471. stavak 1. ZKP/08-17). Žalbom je predloženo „da drugostupanjski sud prihvati ovu žalbu, te prvostupanjsku presudu ukine i vrati prvostupanjskom sudu na ponovno raspravljanje i odluku, a podredno da istu preinači u odluci o kazni i okrivljenika osudi na kaznu zatvora u duljem vremenskom trajanju“.

5. Žalbu protiv presude podnio je i optuženik Ž. M. po branitelju V. D., odvjetniku u R., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08-17, pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, povrede kaznenog zakona (članak 470. stavci 1. i 2. ZKP/08-17) te odluke o kazni i troškovima postupka (članak 471. ZKP/08-17), a u žalbi predlaže „da Vrhovni sud Republike Hrvatske žalbu uvaži, pobijanu presudu ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje“. Ujedno je u žalbi zatraženo da se optuženika i njegovog branitelja izvijesti o sjednici na kojoj će se odlučivati o podnesenoj žalbi, čemu je udovoljeno.

6. Odgovori na žalbe nisu podneseni.

7. Sukladno članku 474. stavku 1. ZKP/08-17, spis je prije dostave sucu izvjestitelju bio dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

8. Sjednica vijeća je održana u prisutnosti optuženika Ž. M. i njegovog branitelja V. D., odvjetnika iz R., dok na sjednicu nije pristupio uredno izvješteni zamjenik Glavne državne odvjetnice pa je sjednica, sukladno članku 475. stavku 4. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11. - pročišćeni tekst, 91/12. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17. i 126/19.; dalje: ZKP/08-19), održana u njegovoj odsutnosti.

9. Žalbe državnog odvjetnika i optuženika Ž. M. su bespredmetne jer je Vrhovni sud Republike Hrvatske, ispitujući u povodu tih žalbi pobijanu presudu po službenoj dužnosti, sukladno članku 476. stavku 1. ZKP/08-19, utvrdio da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08-17, jer se pobijana presuda ne može ispitati s obzirom na to da su razlozi o odlučnim činjenicama navedeni u obrazloženju te presude u znatnoj mjeri proturječni.

10. Naime, obrazlažući zbog čega smatra da optuženik nije počinio kazneno djelo pokušaja ubojstva iz članka 110. u vezi s člankom 34. KZ/11., već da je počinio kazneno djelo tjelesne ozljede iz članka 117. stavka 2. u vezi sa stavkom 1. KZ/11., prvostupanjski sud navodi da postoji proturječje između činjenica koje upućuju na zaključak da je optuženik oštećenicu htio ubiti i činjenica da ju je htio samo tjelesno

I Kž 213/2020-6

ozlijediti, zbog čega je u odnosu na optuženikovu namjeru primijenio pravilo in dubio pro reo jer da „kako stisak ruke u području vrata oštećene i njihov međusobni položaj u tom trenutku upućuju na namjeru optuženika da oštećenu liši života tako u jednakoj mjeri i sve ostale okolnosti koje se odnose na intenzitet i vremensko trajanje stiska i davljenja koje medicinski vještak opisuje kao držanje za vrat i stiskanje blažeg karaktera, te samoinicijativni prestanak napada od strane optuženog isključuju postojanje navedene namjere od strane optuženika. Posljedično tome, vijeće je zaključilo da se takva namjera od strane optuženog ne može sa sigurnošću utvrditi, ali niti sa sigurnošću zaključiti pa je stoga postojanje te namjere tumačeno na način koji je najpovoljniji za optuženika, a to je da namjera na usmrćenje, uslijed u činjeničnom opisu opisanog stezanja za vrat i davljenja, oštećene nije postojala“.

10.1. Već iz navedenog je vidljivo znatno proturječje u odnosu na utvrđivanje optuženikove namjere jer prvostupanjski sud prvo navodi da određene okolnosti isključuju optuženikovu namjeru na oštećenicu ubije, da bi potom utvrdio da se takva namjera ne može sa sigurnošću utvrditi, zbog čega je postojanje te namjere tumačeno u korist optuženika. Prvenstveno, u odnosu na utvrđivanje optuženikove namjere nije moguće primijeniti pravilo in dubio pro reo, nego je namjeru nužno sa sigurnošću utvrditi, što prvostupanjski sud u konačnici i utvrđuje navodeći da „jedino što se sa sigurnošću moglo utvrditi jest da je optuženi postupao u namjeri da oštećenu tjelesno ozlijedi pri čemu je djelo počinjeno prema bliskoj osobi“. Ovaj navod je također proturječan s ranijim navodima u odnosu na optuženikovu namjeru i isključuje primjenu ionako pogrešno primijenjenog pravila in dubio pro reo. Naime, prvostupanjski sud u konačnici je, i prema ocjeni ovog suda, za sada, pravilno utvrdio da je optuženikova namjera bila oštećenicu samo tjelesno ozlijediti, slijedom čega je posve nerazumljivo zbog čega je uopće i razmatrao primjenu pravila in dubio pro reo u odnosu na optuženikovu namjeru.

10.2. Daljnje proturječje u obrazloženju prvostupanjske presude vidljivo je i kod obrazlaganja neprimjene instituta dobrovoljnog odustanka iz članka 35. KZ/11. Naime, u prvom odlomku na 9. stanici pobijane presude, prvostupanjski sud utvrđuje da se ne može zaključiti da je optuženik dobrovoljno odustao od počinjenja kaznenog djela ubojstva iz članka 110. KZ/11., a pritom je na prethodnoj stranici, prilikom obrazlaganja optuženikove namjere, prvostupanjski sud naveo da je optuženik „odustao svojevoljno“ (treći odlomak odozdo na 8. stranici pobijane presude) od daljnjeg stiskanja oštećeničinog vrata, ističući u korist utvrđenja da je optuženikova namjera da oštećenicu samo tjelesno ozlijedi upravo „samoinicijativni prestanak daljnjeg napada od strane optuženog“ (predzadnji odlomak na 8. stranici pobijane presude). Ovi navodi su međusobno proturječni, pri čemu svakako treba napomenuti da je, u situaciji kada je prvostupanjski sud sa sigurnošću utvrdio da je optuženik počinio kazneno djelo tjelesne ozljede iz članka 117. stavka 2. u vezi sa stavkom 1. KZ/11., a ne kazneno djelo pokušaja ubojstva iz članka 110. u vezi s člankom 34. KZ/11., razmatranje primjene instituta dobrovoljnog odustanka od počinjenja kaznenog djela ubojstva bilo posve suvišno i promašeno.

11. Stoga je, na temelju članka 483. stavka 1. ZKP/08-19, trebalo po službenoj dužnosti, a u povodu žalbi državnog odvjetnika i optuženika Ž. M., ukinuti prvostupanjsku presudu te predmet uputiti prvostupanjskom sudu na ponovno

I Kž 213/2020-6

suđenje i odluku, kako je i odlučeno u izreci ovog rješenja. Uslijed takve odluke, žalbe državnog odvjetnika i optuženika Ž. M. postale su bespredmetne.

12. U ponovljenom postupku prvostupanjski sud će otkloniti nedostatke na koje je upozoren ovim rješenjem te će, nakon što izvede sve raspoložive dokaze, utvrditi odlučno činjenično stanje na kojem će zasnovati svoju novu presudu. Pritom će, prilikom ponovnog izvođenja dokaza ispitivanjem svjedoka, obratiti pozornost na tzv. privilegirane svjedoke, vodeći računa da blagodat nesvjedočenja, sukladno članku 285. stavku 1. točki 2. ZKP/08-19, imaju između ostalih, srodnici optuženika u pobočnoj liniji do trećeg stupnja zaključno, a da su bratići (optuženik i svjedok M. M.) srodnici četvrtog stupnja u pobočnoj liniji. Na temelju tako utvrđenog pravno odlučnog činjeničnog stanja, prvostupanjski sud će donijeti novu, zakonitu i pravilnu presudu koju će, sukladno odredbama članka 459. ZKP/08-19, i valjano obrazložiti. Pritom će naročito voditi računa o tome da obrazloženje presude mora biti jasno, razumljivo i bez proturječja, kako u postojanju objektivnih elemenata djela, tako i u postojanju subjektivnih elemenata djela za koje je optuženik proglašen krivim te će izbjegavati korištenje termina koji mogu upućivati na zaključak da se ovdje nije radilo o počinjenju kaznenog djela, nego o slučajnom ozljeđivanju (npr. nastanak ozljeda u fizičkom naguravanju o čemu prvostupanjski sud govori kada obrazlaže odluku o kazni proglašavajući optuženika krivim za namjerno nanošenje tjelesne ozljede).

Zagreb, 8. ožujka 2022.

Predsjednik vijeća

Damir Kos, v. r.