Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: 23 Gž R-1283/2020-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, po sucu toga suda Tihani Mariji Miladin kao sucu pojedincu, u pravnoj tužiteljice R. P. iz R., …, OIB: …, zastupane po punomoćnici V. M., odvjetnici iz R., protiv tuženika P. d.d. iz R., …, OIB: …, zastupan po punomoćnici N. V. G. iz R., radi isplate, odlučujući o žalbi tužiteljice protiv presude Općinskog suda u Rijeci poslovni broj Pr-473/2019-5 od 16. travnja 2020. godine, dana 8. ožujka 2022. godine

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovana žalba tužiteljice i potvrđuje presuda Općinskog suda u Rijeci poslovni broj Pr-473/2019-5 od 16. travnja 2020. godine.

II. Odbija se zahtjev tužiteljice za naknadom troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom (točka I. izreke) odbijen je tužbeni zahtjev koji glasi:

„1. Nalaže se tuženiku P. d.d. R. da tužiteljici R. P. isplati iznos od 1.813,76 kn na ime naknade za neiskorišteni godišnji odmor, zajedno sa pripadajućom zateznom kamatom po stopi propisanoj sukladno čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena od 09. travnja 2012.g. do isplate.

2. Nalaže se tuženiku P. d.d. R. da tužiteljici R. P. isplati iznos od 101,00 kn na ime manje isplaćene naknade za prijevoz za mjesec lipanj 2011.g., zajedno sa pripadajućom zateznom kamatom po stopi propisanoj sukladno čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena od 30. svibnja 2011.g. do isplate.

3. Nalaže se tuženiku P. d.d. R. da tužiteljici R. P. isplati iznos od 19.803,90 kuna na ime naknade za 821 prekovremeni rad i 35 slobodnih dana sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom po stopi sukladno čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima uvećanje eskontne stope H. koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, počevši od 09. travnja 2012.g. pa do isplate, sve u roku od 8 dana pod prijetnjom ovrhe.

4. Nalaže se tuženiku P. d.d. R. da tužiteljici R. P. naknadi prouzročeni parnični trošak, sve u roku od 8 dana.“

2. Naloženo je tužiteljici naknaditi tuženiku parnični trošak u iznosu od 10.987,50 kn (točka II izreke).

3. Protiv presude tužiteljica je podnijela žalbu zbog svih žalbenih razloga iz članka 353. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", br. 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14 i 70/19 - dalje: ZPP), s prijedlogom da se presuda preinači i usvoji tužbeni zahtjev, uz naknadu troška žalbenog postupka tužiteljici.

4. Žalba tužiteljice nije osnovana.

5. Suprotno žalbenim navodima, u prvostupanjskom postupku nije počinjena povreda iz čl. 354. st. 2. točka 11. ZPP, budući se presuda suda prvog stupnja može ispitati, izreka presude je razumljiva, ne proturječi sama sebi niti razlozima presude, razlozi o svim odlučnim činjenicama važnim za presuđenje u ovom predmetu jasni su i neproturječni, te ne postoji proturječnost između onoga što se o razlozima presude navodi o sadržaju isprava i samih tih isprava.

6. Ispitujući pobijanu presudu, kao i postupak koji joj je prethodio, ovaj sud nije utvrdio da bi bile počinjene niti ostale bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP, a na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe čl. 365. st. 2. ZPP.

7. U provedenom postupku, sud je utvrdio sve činjenice odlučne za zakonito presuđenje ovog spora i na temelju rezultata cjelokupnog postupka valjano utvrdio potrebno činjenično stanje izloživši ga u obrazloženju pobijane presude, pa nije ostvaren žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja iz čl. 355. ZPP.

8. Predmet ovog postupka jest zahtjev tužiteljice za isplatom iznosa od 1.813,76 kn na ime naknade za neiskorišteni godišnji odmor, iznosa od 101,00 kn na ime manje isplaćene naknade za prijevoz za mjesec lipanj 2011., te iznosa od 19.803,90 kn na ime naknade za prekovremeni rad i slobodne dane, odnosno ukupnog iznosa od 21.718,66 kn.

9. Među strankama nije sporno da je tužiteljica bila zaposlena kod tuženika na radnom mjestu prodavač 2 od 9. studenog 2009. do 9. travnja 2012. Nije sporno da je radni odnos kod tuženika tužiteljici prestao temeljem Sporazuma koji su stranke sklopile 2. travnja 2012. godine.

10. U žalbenoj fazi postupka sporno je ima li tužiteljica upravo na isplatu naknade za prekovremeni rad, slobodne dane, neiskorišteni dio godišnjeg odmora i razliku prijevoza.

11. U prvostupanjskom postupku je utvrđeno:

- da su stranke 2. travnja 2012. sklopile Sporazum o prestanku ugovora o radu kojim je sporazumno utvrđeno da s danom 9. travnja 2012. godine prestaje važiti ugovor o radu sklopljen između stranaka, te se radni odnos tužiteljice kod tuženika raskida (članak 2. Sporazuma). Člankom 3. Sporazuma je utvrđeno da osim redovite plaće, odnosno naknade plaće radniku, stranke nemaju međusobnih potraživanja koja bi proizlazila iz radnog odnosa zasnovanog ugovorom o radu,

- da je tužiteljica u trenutku potpisivanja Sporazuma znala da postoje njezina potraživanja prema tuženiku s osnova neplaćenih prekovremenih sati, slobodnih dana i neiskorištenog godišnjeg odmora, kao i razlike u prijevozu,

- da tužiteljica nije tražila poništenje Sporazuma od 2. travnja 2012.,

- da tužiteljica nije dokazala da je radila prekovremeno jer iz njezina iskaza proizlazi da je ostajala duže raditi zbog količine i opsega posla te je o tome sama vodila evidenciju dok nije imala zahtjev, naputak nadređenog ili pisani nalog poslodavca za prekovremenim radom,

- da je tužiteljica prikiom sklapanja Sporazuma znala koliko ima slobodnih dana te je svojevoljno prije odjave odlučila iskoristiti samo 9 slobodnih dana i sama je odredila datum odjave kod tuženika, s obzirom je trebala početi raditi na novom radnom mjestu kod drugog poslodavca,

- da je tuženik 13. lipnja 2012. tužiteljici isplatio naknadu za neiskorišteni godišnji odmor i to za 14 dana neiskorištenog godišnjeg odmora iz 2011. i 6 dana neiskorištenog godišnjeg odmora iz 2012. u iznosu od 2.302,55 kn.

12. Činjenično stanje na kojem je temeljena prvostupanjska presuda u cijelosti prihvaća pravilnim i ovaj sud, jer je ono temeljeno na valjanoj, iscrpnoj i pravilnoj ocjeni izvedenih dokaza, kao i rezultata cjelokupnog dokaznog postupka, pa navedena činjenična utvrđenja prvostupanjskog suda, kao i njegovo stajalište o neosnovanosti zahtjeva tužiteljice nisu dovedeni u sumnju žalbenim navodima.

13. Kako tužiteljica u žalbi samo preocjenjuje izvedene dokaze, te ocjeni prvostupanjskog suda suprotstavlja samo vlastitu ocjenu, a koja je bez realne podloge u rezultatima postupka, ne mogu se prihvatiti žalbeni prigovori nepotpuno i pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja.

14. Na tako potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje prvostupanjski je sud pravilno primijenio materijalno pravo kada je tužbeni zahtjev odbio, utvrđujući da tužiteljica nema pravo na isplatu naknade za neiskorišteni godišnji odmor, prekovremene sate, slobodne dane i trošak prijevoza, uzimajući u obzir da je tužiteljica u trenutku potpisivanja Sporazuma znala za postojanje dospjelih potraživanja koja su predmet ovog postupka, s pozivom na odredbu članka 104. Zakona o radu („Narodne novine“ broj: 149/09, 61/11 i 73/13, dalje: ZR).

15. U odnosu na žalbene navode kojima tužiteljica tvrdi da je radila prekovremeno valja navesti da je, u smislu odredbe članka 45. st. 1. ZR prekovremeni rad samo onaj kod kojeg u slučaju više sile, izvanrednog povećanja opsega poslova i u drugim sličnim slučajevima prijeke potrebe, radnik na zahtjev poslodavca mora raditi duže od punog ili nepunog radnog vremena (dakle: ne i svaki rad duži od ugovorenog radnog vremena). Budući da je prvostupanjski sud utvrdio da u utuženom razdoblju nije postojao nalog ovlaštene osobe poslodavca, odnosno zahtjev za prekovremeni rad, iz tako utvrđenog činjeničnog stanja ne proizlazi da sati rada za koje tužiteljica tvrdi da ih je u utuženom razdoblju ostvarila, ne predstavljaju upravo prekovremeni rad, a za koji bi joj pripadalo pravo na povećanu plaću predviđenu odredbom čl. 86. ZR.

16. Neosnovano žaliteljica pobija prvostupanjsku odluku smatrajući da joj pripada pravo na naknadu zbog neiskorištenog godišnjeg odmora. Prvostupanjski sud je utvrdio da je tuženik tužiteljici isplatio naknadu za neiskorišteni godišnji odmor iz 2011. i 2012. godine, dok je i sama tužiteljica, nakon saslušanja svjedokinje M. Č. u podnesku od 15. svibnja 2014. navela da prihvaća iskaz svjedokinje M. Č. u odnosu na naknadu neiskorištenog godišnjeg odmora, navodeći da joj nije isplaćen samo jedna dan godišnjeg odmora.

17. Prvostupanjski sud je pravilno odbio zahtjev tužiteljice za naknadu troška prijevoza jer se tužiteljica potpisom Sporazuma odrekla ovog potraživanja prema tuženiku, s obzirom se na radi o potraživanju plaće niti o naknadni plaće.

18. Pravilno je prvostupanjski sud, sukladno odredbi čl. 154. st. 1. ZPP u odluci o troškovima postupka dosudio tuženiku troškove parničnog postupka, koja odluka je valjano i detaljno obrazložena, a takvo obrazloženje u cijelosti prihvaća i ovaj drugostupanjski sud.

19. Slijedom navedenog, valjalo je odbiti žalbu kao neosnovanu i prvostupanjsku presudu potvrditi primjenom odredbe čl. 368. st. 1 ZPP.

20. Tužiteljici nije dosuđen trošak žalbenog postupka jer nije uspjela sa žalbom (čl. 166. st. 1. ZPP u vezi s čl. 154. st. 1 ZPP).

U Zagrebu, 8. ožujka 2022.

Sudac:

Tihana Marija Miladin