REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI SUD U BJELOVARU
STALNA SLUŽBA U GAREŠNICI
Garešnica, Vladimira Nazora 22
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Bjelovaru, Stalna služba u Garešnici, po sucu toga suda Jarmilki Kučera-Slivar kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice Kristine Jugović iz Garešnice, Graničarska 102, OIB:36078272327, koju zastupa punomoćnik Marina Lacković, odvjetnica iz Daruvara, protiv tuženika Privredne banke Zagreb d.d. Zagreb, Radnička 50, OIB: 02535697732, koju zastupaju punomoćnici odvjetnici iz Odvjetničkog društva Leko & Partneri iz Zagreba, radi isplate, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave dana 20. siječnja 2022. godine, u nazočnosti punomoćnice tužiteljice Marine Lacković, odvjetnice iz Daruvara, zamjenika punomoćnika tuženika Marka Galović, odvjetnika iz Kutine, a sukladno odredbi članka 335 Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu ZPP), dana 07. ožujka 2022. godine,
p r e s u d i o j e
I. Tuženiku PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d. Zagreb , Radnička cesta 50 , Zagreb , OIB: 02535697732, nalaže se da tužitelju KRISTINI JUGOVIĆ , Garešnica, Graničarska 102, OIB: 36078272327, isplati iznos od 43.795,30 kn s pripadajućim zateznim kamatama tekućim od dospijeća svakog pojedinog iznosa, a koje kamate se obračunavaju po stopi koja je do 31. prosinca 2007. propisana čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, te nadalje od 1. siječnja 2008. po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, odnosno koja je do 31. srpnja 2015. određena, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, te nadalje, od 1. kolovoza 2015. do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena i to:
na iznos od 1,85 kn počam od 01. srpnja 2007. godine ,
na iznos od 8,28 kn počam od 01. kolovoza 2007. godine,
na iznos od 107,24 kn počam od 01. rujna 2007. godine,
na iznos od 89,88 kn počam od 01. listopada 2007. godine,
na iznos od 89,17 kn počam od 01. studenog 2007. godine,
na iznos od 96,87 kn počam od 01.prosinca 2007. godine,
na iznos od 87,66 kn počam od 01. siječnja 2008. godine,
na iznos od 111,64 kn počam od 01. veljače 2008. godine,
na iznos od 250,03 kn počam od 01. ožujka 2008. godine,
na iznos od 278,35 kn počam od 01. travnja 2008. godine,
na iznos od 227,06 kn počam od 01. svibnja 2008. godine,
na iznos od 214,38 kn počam od 01. lipnja 2008. godine,
na iznos od 228,81 kn počam od 01.srpnja 2008. godine,
na iznos od 194,91 kn počam od 01.kolovoza 2008. godine ,
na iznos od 194,91 kn počam od 01.rujna 2008. godine ,
na iznos od 212,03 kn počam od 01. listopada 2008.godine,
na iznos od 368,87 kn počam od 01.studenog 2008. godine,
na iznos od 259,94 kn počam od 01.prosinca 2008. godine ,
na iznos od 372,26 kn počam od 01.siječnja 2009. godine,
na iznos od 387,78 kn počam od 01. veljače 2009. godine,
na iznos od 393,53 kn počam od 01. ožujka 2009. godine,
na iznos od 367,48 kn počam od 01. travnja 2009. godine,
na iznos od 367,56 kn počam od 01. svibnja 2009. godine,
na iznos od 335,98 kn počam od 01. lipnja 2009. godine,
na iznos od 307,19 kn počam od 01. srpnja 2009. godine,
na iznos od 311,10 kn počam od 01. kolovoza 2009. godine ,
na iznos od 324,43 kn počam od 01. rujna 2009. godine,
na iznos od 320,63 kn počam od 01. listopada 2009. godine,
na iznos od 303,75 kn počam od 01.studenog 2009. godine,
na iznos od 329,10 kn počam od 01.prosinca 2009. godine,
na iznos od 347,01 kn počam od 01.siječnja 2010. godine,
na iznos od 377,14 kn počam od 01. veljače 2010. godine,
na iznos od 366,51 kn počam od 01. ožujka 2010. godine,
na iznos od 405,96 kn počam od 01. travnja 2010. godine,
na iznos od 394,58 kn počam od 01. svibnja 2010. godine ,
na iznos od 411,04 kn počam od 01. lipnja 2010. godine,
na iznos od 535,20 kn počam od 01. srpnja 2010. godine ,
na iznos od 505,88 kn počam od 01.kolovoza 2010. godine,
na iznos od 576,25 kn počam od 01.rujna 2010. godine ,
na iznos od 550,46 kn počam od 01. listopada 2010. godine,
na iznos od 498,49 kn počam od 01. studenog 2010. godine,
na iznos od 591,90 kn počam od 01. prosinca 2010. godine,
na iznos od 708,72 kn počam od 01. siječnja 2011. godine,
na iznos od 623,97 kn počam od 01. veljače 2011. godine,
na iznos od 651,29 kn počam od 01. ožujka 2011. godine,
na iznos od 608,23 kn počam od 01. travnja 2011. godine,
na iznos od 612,10 kn počam od 01. svibnja 2011. godine,
na iznos od 768,85 kn počam od 01. lipnja 2011. godine,
na iznos od 776,97 kn počam od 01. srpnja 2011. godine,
na iznos od 911,90 kn počam od 01.kolovoza 2011. godine,
na iznos od 842,50 kn počam od 01. rujna 2011.godine,
na iznos od 766,21 kn počam od 01.listopada 2011. godine,
na iznos od 754,34 kn počam od 01. studenog 2011. godine,
na iznos od 745,02 kn počam od 01. prosinca 2011. godine,
na iznos od 774,51 kn počam od 01. siječnja 2012. godine,
na iznos od 805,66 kn počam od 01. veljače 2012. godine,
na iznos od 805,39 kn počam od 01. ožujka 2012. godine,
na iznos od 779,68 kn počam od 01. travnja 2012. godine,
na iznos od 788,09 kn počam od 01. svibnja 2012. godine,
na iznos od 795,77 kn počam od 01. lipnja 2012. godine,
na iznos od 775,86 kn počam od 01. srpnja 2012. godine,
na iznos od 778,58 kn počam od 01. kolovoza 2012. godine,
na iznos od 766,00 kn počam od 01. rujna 2012. godine,
na iznos od 738,69 kn počam od 01. listopada 2012. godine,
na iznos od 761,12 kn počam od 01. studenog 2012. godine,
na iznos od 772,12 kn počam od 01. prosinca 2012. godine,
na iznos od 764,06 kn počam od 01. siječnja 2013. godine,
na iznos od 706,08 kn počam od 01. veljače 2013. godine,
na iznos od 749,49 kn počam od 01. ožujka 2013. godine,
na iznos od 748,51 kn počam od 01. travnja 2013. godine,
na iznos od 725,58 kn počam od 01. svibnja 2013. godine,
na iznos od 670,25 kn počam od 01. lipnja 2013. godine,
na iznos od 665,29 kn počam od 01.srpnja 2013. godine,
na iznos od 674,38 kn počam od 01. kolovoza 2013. godine,
na iznos od 690,86 kn počam od 01. rujna 2013. godine ,
na iznos od 720,62 kn počam od 01. listopada 2013. godine,
na iznos od 699,56 kn počam od 01. studenog 2013. godine,
na iznos od 705,58 kn počam od 01.prosinca 2013. godine,
na iznos od 712,92 kn počam od 01. siječnja 2014. godine,
na iznos od 719,64 kn počam od 01. veljače 2014. godine,
na iznos od 729,64 kn počam od 01. ožujka 2014. godine,
na iznos od 722,17 kn počam od 01. travnja 2014. godine,
na iznos od 701,43 kn počam od 01. svibnja 2014.godine ,
na iznos od 873,95 kn počam od 17.srpnja 2014. godine, pa sve do isplate , u roku od 15 dana.
II Nalaže se tuženiku Privrednoj banci Zagreb d.d. Zagreb, Radnička 50, OIB: 02535697732
, da tužiteljici Kristini Jugović iz Garešnice, Graničarska 102, OIB:36078272327, plati troškove ovog parničnog postupka u iznosu od 17.192,50 kn, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja na taj iznos teče od dana donošenja prvostupanjske presude pa sve do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve to roku od 15 dana.
Obrazloženje
1.Tužiteljica Kristina Jugović po punomoćniku Marini Lacković, odvjetnici iz Daruvara, podnijela je kod ovoga suda tužbu protiv tuženika Privredne banke Zagreb d.d. Zagreb, radi isplate.
2. Tužiteljica u tužbi između ostalog navodi da je s tuženikom dana 24. 05. 2008. godine zaključila Ugovor o kreditu broj 9012531910 i tim ugovorom tuženik je kao kreditor odobrio i stavio na raspolaganje tužitelju kao korisniku kredita, kredit za kupnju vozila, koji kredit je ugovoren u CHF protuvrijednost u kunama, a tužitelj nije sačuvao dokumentaciju kredita, no u trenutku podnošenja tužbe kredit je u cijelosti otplaćen. Tužiteljica navodi da je za trajanja otplate kredita po Ugovoru i početno ugovorena kamatna stopa više puta mijenjana na štetu tužitelja jednostranom odlukom banke, u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora, a koja odredba je presudom opisanom u točci III proglašena nepoštenom i ništetnom. Isto tako tužiteljica navodi da je odredbama ugovora o kreditu ugovorena otplata u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora sa CHF važećem na dan dospijeća, time da su se uplate po kreditu valutirale s datumom odobrenja računa banke, odnosno ugovorena je primjena valutne klauzule, a koja odredba je presudom opisanom o točci III također proglašena nedopuštenom i ništetnom. Tužiteljica ističe da u odnosu na nepoštenu ugovornu odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi redovne kamate i valutne klauzule vođen je sudski postupak zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu koji je 04. srpnja 2013. godine donio presudu broj P-1401/2012. kojom je utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 10. 09. 2003. godine do 31. prosinca 2008. godine povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak te u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. godine povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju, ugovorima o kreditu, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditu promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik, kao trgovac i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorne kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve to na štetu potrošača pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača u razdoblju od 10. 09. 2004. do 06. 08. 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 07. 08. 2007. godine pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Tužiteljica nadalje navodi da je Vrhovni sud Republike Hrvatske 09. travnja 2015. godine donio presudu broj Revt-249/14-2 kojom je odbijena, između ostalog i revizija tuženika protiv presude Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. u dijelu u kojoj je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu u pogledu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu redovnu kamatnu stopu koja je tijekom postojanja obveze po Ugovorima o kreditima promjenjiva. Isto tako tužiteljica u tužbi navodi da je Visoki Trgovački sud Republike Hrvatske 14. lipnja 2018. godine donio presudu broj Pž-6632/17. kojom je odbijena, između ostalog i žalba tuženika protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P- 1401/12. od 04. srpnja 2013. godine u dijelu povreda kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak (valutna klauzula) dakle, da je pravomoćnom presudom u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača odlučeno da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. (u kojem razdoblju je sklopljen i ugovor koji je predmet ove pravne stvari), povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita (uključujući i tužitelja), sklapajući ugovore o kreditima te koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom i drugim internim aktima tuženika, te u razdoblju od 01. studenog 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita (uključujući i tužitelja) sklapajući ugovore o kreditima te koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja ugovora tuženik, kao trgovac i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metode izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa. Tužiteljica navodi da prema odredbi članka 502c. ZPP i članka 118. Zakona o zaštiti potrošača, sudska odluka donesena u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača obvezuje ostale sudove u pojedinačnim postupcima povodom zahtijeva potrošača radi zaštite prava čija je povreda utvrđena u kolektivnom sporu. Tužiteljica ističe da s obzirom da je pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, utvrđena ništetnost ugovorne odredbe o promjenjivosti kamatne stope u skladu s jednostranom odlukom banke, za sve ugovore o potrošačkom kreditu koji su sklapani u razdoblju između 10. rujna 2003. i 31. prosinca 2008. godine kao i ništetnost ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, to je tužitelj sukladno odredbi članka 323. Zakona o obveznim odnosima dužan vratiti sve što je primio na temelju takve odredbe ugovora, sve to u svezi i sa člankom 1111., člankom 1115 te člankom 1046. Zakona o obveznim odnosima, a također članak 502c. Zakona o parničnom postupku propisuje da fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete pozivati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtijevi iz tužbe iz članka 502a. stavak 1. istog Zakona, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi Zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi te će u tom slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozivati, a slično navodi i članak 138a. Zakona o zaštiti potrošača koji određuje da odluka donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača… obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Tužiteljica je u tužbi navela da nije u mogućnosti odrediti tužbeni zahtijev za isplatu u ovome predmetu i to iz razloga što joj tuženik nije na njezin zahtijev od dana 28. 05. 2019. nije uspio dostaviti dokumentaciju radi kratkoće roka, na koji način tužiteljica nije mogla provesti preliminarno knjigovodstveno vještačenje, slijedom čega podnosi takozvanu stupnjevitu tužbu te se obvezuje tužbeni zahtijev odrediti nakon provedenog knjigovodstveno-financijskog vještačenja. Tužiteljica u tužbi predlaže da se naloži tuženiku da joj dostavi sve odluke ili obavijesti o promjeni kamate stope, knjigovodstvenu karticu kredita, pregled uplata po kreditu kao i otplate planove koji su izrađeni kod promjene kamatne stope, a sve vezano za kredit broj 9012531910 od 24. 05. 2008. godine te da se nakon provedenog postupka donese presuda kojom se tuženiku nalaže da tužitelju isplati novčanu tražbinu koju će tijekom postupka precizirati.
3. Tuženik u odgovoru na tužbu navodi da je tužbeni zahtijev u cijelosti nejasan i nedefiniran u dijelu koji se odnosi na isplatu te nije potkrijepljen dokazima te da nije tužitelj dokazao da bi bili ispunjeni uvjeti za podnošenje stupnjevite tužbe to jest da nije dokazao i nije priložio materijalne dokaze o tome koju je točno dokumentaciju zatražio od tuženika kao što nije dokazao niti da se radi o dokumentaciji kojom on sam ne raspolaže. Isto tako tuženi navodi da je konkretan tužbeni zahtijev pogrešno formuliran te da tužitelju nedostaje valjani pravni temeljem za postavljanje kondernatornog zahtijeva za isplatu pa tužbu treba odbaciti. Tuženi ističe da tužitelj postavlja tužbeni zahtijev upravljen na isplatu iznosa tužbenog zahtijeva s pripadajućim zateznim kamatama, a koji bi iznos predstavljao iznos za koji je tužitelj navodno "preplatio rate" kredita temeljem Ugovora o kreditu uslijed promjena kamatnih stopa i tečaja koja su se događala za vrijeme otplate kredita te on svoj zahtijev temelji isključivo na presudi Visokog trgovačkog suda broj Pž-7129/13. te odluci Vrhovnog suda broj Revt-249/14, a tuženik ističe kako je tužitelj cijelu svoju tužbu pogrešno koncepirao na način kao da je predmetni ugovor i dalje na snazi, iako je isti otplaćen. Tuženik ističe da sukladno odredbama Zakona o zaštiti potrošača interes za poduzimanje tužbe iz odredbe članka 131. Zakona o zaštiti potrošača 09 postoji samo ako i dok postoji povreda koju je potrebno otkloniti, odnosno potrebno je utvrditi da u trenutku donošenja odluke suda postoji povreda kolektivnih interesa potrošača koju je potrebno otkloniti, a obzirom da se u konkretnom slučaju radi o Ugovoru o kreditu koji je prestao isplatom, tužitelj više nema nikakav pravni interes u pogledu ugovornog odnosa koji je prestao postojati. Tuženik ističe da postavljeni tužbeni zahtijev glasi na isplatu bez prethodno postavljenog tužbenog zahtijeva, radi utvrđenja ništetnosti, čime je tako postavljeni tužbeni zahtijev neosnovan u cijelosti. Naime, da u historijatu tužbe tužitelj pojašnjava kako smatra nepoštenom odredbu Ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi te se u tom smislu poziva na presudu Visokog Trgovačkog suda međutim u konkretnoj situaciji nije moguće postaviti tužbeni zahtijev za isplatu bez prethodnog deklaratornog zahtijeva za utvrđenje ništetnosti pa iz tog razloga tužbu treba odbaciti. Tuženi navodi da predmet tuženog zahtijeva u konkretnom slučaju nije istovjetan sa sadržajem tužbe i tužbenog zahtijev o kojem se sudilo u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača i budući nema objektivnog identiteta ugovorne odredbe i ugovorne odredbe u ugovoru sklopljenom s individualnim potrošačem pa se individualni potrošač na presudu ne može pozivati niti bi to imalo smisla, slijedom čega je presuda VTSRH irelevantna u ovom sporu, a što više da bi tužitelj polagao pravo na isplatu preplaćenih iznosa ugovorene kamate s pozivom na ništetnost ugovorne odredbe i kolektivnu zaštitu pruženu navedenim sudskim odlukama valjalo bi prethodno sudsku zaštitu zahtijevati podnošenjem tužbe za određivanje ništetnosti. Tuženi ističe da u postupku isplate preplaćenog, Sud nije ovlašten utvrđivati pojedinu odredbu ugovora kao ništetnu kao ni činjenično stanje koje bi eventualno bilo isto ili barem slično onome u prednjim navedenim odlukama viših sudova, a ističe da je tuženik tijekom ugovornog odnosa s tužiteljem ugovornu kamatu mijenjao, ali isključivo zbog promjena tržišnog uvjeta, a tužitelj ni jednom nije prigovorio povećanju stope redovne kamate, a sama promjenjivost kamatne stope zbog promjena tržišnih uvjeta bila je posljedica jednostavne činjenice da u praksi nije postojala jedinstvena referentna stopa koja bi objedinila sve troškovne komponente koja utječu na visinu kamatne stope, a ugovorena kamata koja podliježe promjenama zbog promjene tržišnih uvjeta u stvarnim prilikama Hrvatskog novčarskog tržišta, nije uvjetovana jednostranom odlukom bilo koje banke nego je po srijedi bila nužnost, prilagođavanje poslovanja zakonskim propisima koji uređuju bankarsko poslovanje i specifičnim obvezama koje za banke proizlazi iz tih propisa, a obzirom da je iz tužbe i načina na koji je postavljen tužbeni zahtijev razvidno da se u konkretnom slučaju ne radi o parnici radi naknade štete već o parnici radi utvrđenja i stjecanja bez osnove, pozivanje tužitelja na utvrđenje suda iz presude VTS broj Pž-7129/13 pravno je irelevantno u smislu odredbe članka 138a. i 502c. ZPP. Tuženi ističe kako sukladno odredbama ZZP interes za podizanje tužbe iz članka 31. ZZP postoji samo ako i dok postoji povreda koju je potrebno otkloniti i ističe da ih točke IV navedene presude proizlazi da se nalaže tuženiku prekinuti s korištenjem odredaba kojima je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s njihovim jednostranim odlukama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i kojima im se zabranjuje takovo ili slično postupanje u buduće pa kako povrede u trenutku podizanja tužbe više nema odluka suda ne može biti usmjerena u cilju utvrđivanja i otklanjanja povrede koje nema te se tužba ukazuje promašenom. Tuženik ističe da valutna klauzula osim što je izričito dopuštena i predviđena odredbama Zakona o obveznim odnosima nije nečija špekulacija već se radi o politici monetarne vlasti te uvjetovanosti valutnom strukturom štednih depozita velike većine hrvatskih štediša, a nesporno je da Zakon o obveznim odnosima u člancima 22. i 26. izričito dopušta valutnu klauzulu kao i promjenjivu kamatnu stopu te je ugovor i postupanje tuženika u cijelosti usuglašen sa lex specialis zakonima, a osim toga u ugovoru o kreditu ne navodi se da se kredit otplaćuje u kunama niti je anuitet izražen u kunama već jasno stoji da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju CHF tečajne liste banke važeće na dan plaćanja prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio ugovora. Tuženi ističe da sukladno odredbi članka 22. Zakona o obveznim odnosima svaki poduzetnik, neovisno kojom djelatnošću se bavi može kao vjerovnik ugovarati valutnu klauzulu za svoju novčanu tražbinu i ugovaranjem valutne klauzule ugovorne strane nisu u nejednakom položaju budući da valutna klauzula djeluje isto prema svim sudionicima. Naime smisao zakonske odredbe čl. 22. ZOO-a je da kroz cijelo vrijeme svog postojanja novčana tražbina bude zaštićena valutnom klauzulom koja prestaje djelovati tek kada dužnik ispuni svoju obvezu. Naime, ako je člankom 22. ZOO-a valutna klauzula dopuštena onda je takva zakonska odredba jedini smjer u kojem sud u okviru zakonske uloge, smije tu odredbu primjenjivati. Tuženik ukazuje na odluku Vrhovnog suda VS – Rev-1990/91. i Odluku Ustavnog suda Republike Hrvatske U-I-1746/2006. te ističe da HNB kao relevantno regulatorno tijelo monetarne vlasti nije podržavalo ukidanje valutne klauzule dakle, da je jasno kako za opstojnost i primjenu valutne klauzule postoji zakonska osnova, a tuženi ističe kako je predmetni ugovor solemniziran od strane javnog bilježnika te ima snagu javno bilježničkog akta te je ugovor predstavljao odraz volje tužitelja pa se iz ponašanja tužitelja može zaključiti da su mu bile jasne ugovorne odredbe te prava i obveze iz ugovora i ističe da tuženik ne može preuzeti odgovornost za potrošača već mu jedino može ponuditi uslugu za koju će on sam procjeniti da li odgovara njegovim potrebama i mogućnostima, što je tužitelj nesporno i učinio, a ističe da je iluzorno očekivati da banka pregovara o pojedinačnim odredbama ugovora o kreditu sa svakim potrošačem te da je tužiteljica svojom slobodnom voljom pristupila sklapanju ugovora sa tuženikom. Tuženik ističe kako tužitelj pogrešno tumači citiranu presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, obzirom da isti očito zaključuje da je temeljem te presude ustanovljena fiksna kamatna stopa te ističe da sud nije utvrdio da je nazakonita odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi, nego da je nepoštena odredba o pravu samo jedne ugovorne strane da svojom odlukom mijenja kamatnu stopu te da su u pogledu promjenjive kamatne stope u ugovorima o kreditu i sami sudovi utvrdili da je riječ o Zakonom dopuštenom načinu ugovaranja visine kamate te da kamata koja bi se odnosila na konkretni ugovor o kreditu nikako ne bi mogla biti fiksna iz razloga što je prvenstveno volja strana bila ugovoriti promjenjivu kamatnu stopu, a tuženi do stupanja na snagu izmjena ZPP iz 2013. godine nije imao zakonskih obveza glede izmjene ili usklađivanja odredaba o kamatnoj stopi u postojećim ugovorima o kreditu na način da definira parametre promjenjivosti. Tuženi ističe da ugovorna odredba kojom se banka ovlašćuje da mijenja kamatnu stopu nije sama po sebi nepoštena niti je neodrediva tim više što je kamatna stopa bila određena najvišom visinom stope zakonske zatezne kamate prema prisilnim propisima po najvišoj dopuštenoj ugovornoj kamatnoj stopi, a tužitelj je izričito pristao na klauzulu o promjeni kamatne stope. Tuženi ističe da je po stupanju na snagu ZOKI tuženik sukladno odredbi članka 306. stavak 4. učinio potrošačima dostupnim uvjete o promjenjivosti kamatne stope u formi "informacije o načinu promjene kamatnih stopa po kreditima građana promjenjivi temeljem odluka nadležnih tijela banke", a iako nije bilo propisano tuženik je dostavio potrošačima personalizirane obavijesti o promjeni kamatnih stopa i novoj visini anuiteta pa je tuženik prilikom zaključenja predmetnog ugovora s tužiteljem u potpunosti poštovao važeću zakonsku regulativu, a ugovorna odredba kojom se banka ovlašćuje da mijenja kamatnu stopu nije sama po sebi nepoštena te je ugovaranje promjenjive kamatne stope zapravo samostalno određivanje cijene i takvo sporazumno određivanje cijene ne predstavlja nepoštenu odredbu, a sama kamatna stopa se mijenjala sukladno tržišnim kriterijima i elementima čije su oscilacije izvan nadzora tuženika te su svi elementi koji su utjecali i utječu na cijenu kredita kao i na način promjene kamatne stope javno dostupni i nisu proizvoljni elementi bilo koje banke. Tuženi ističe da na svaku cijenu kredita utječu troškovi izvora sredstava na domaćem i međunarodnom tržištu novca, regulatorni troškovi HNB-a, kreditni rizik zemlje te marža koja uključuje operativne troškove banke i kreditni rizik klijenta, a veliki utjecaj na cijenu financiranja ima regulatorni trošak HNB-a kroz obveznu pričuvu te ističe da HNB nije kod tuženika uočila niti istakla bilo kakve nepravilnosti ili neusklađenosti s pozitivnim propisima. Tuženi navodi budući da je postupanje tuženika u pogledu promjene kamatnih stopa sukladno odgovarajućim regulatornim propisima HNB-a te da je usklađeno i sa svim zahtijevima ZPK, očito je da nema protupravnosti u postupanju tuženika i da promjenama kamatne stope tuženik nije povrijedio kolektivne interese potrošača niti bilo kakav induvidualni interes, odnosno pravo tužitelja. Tuženi navodi da tužitelj svoju tužbu temelji na pogrešnom tumačenju presude VTS Pž-7129/13 te da pravna osnova niti visina zahtijeva ne proizlaze iz tužbe ni iz dokumentacije priložene istoj, a samo potraživanje tužitelja kao da je kamatna stopa trebala ostati fiksna negira i sama presuda na koju se poziva. Tuženi se protivi korištenju dostavljenog izračuna odnosno financijsko-knjigovodstvenog vještačenja te zaključno ističe da je ugovaranje promjenjive kamatne stope dopušteno da su kamatne stope u konkretnom slučaju određene na temelju ugovorne ovlasti čiji je smisao prilagodba kamatne stope uvjetima na tržištu, da ni jedna od primjenjenih kamatnih stopa ne prelazi zakonom najvišu dopuštenu stopu ugovorne kamate, a u konkretnom slučaju ugovorna volja stranaka je ugovaranje upravo promjenjive, a ne fiksne kamatne stope i ugovaranje kredita s valutnom klauzulom koja je dopuštena i ne može biti predmet bilo kakvog preispitivanja te tuženik ističe i prigovor zastare.
4. Tužitelj je podneskom od 25. srpnja 2019. godine, između ostalog naveo da tužbi prileži zahtijev tužitelja za dostavom točno određene i specificirane dokumentacije na koji je zahtijev tužitelja tuženik odgovorio e-mail od 18. lipnja 2019. godine.
5. Tužitelj je podneskom od 17. prosinca 2019. godine postavio tužbeni zahtijev tako da traži da se tuženiku naloži da tužitelju isplati iznos od 43.795,30 kn sa zakonskom zateznom kamatom kako je to navedeno u izreci presude navodeći da se navedeni iznos odnosi na ukupnu pozitivnu razliku uslijed promjene kamatne stope i promjenjive valutne stope tuženika.
6. Po ocjeni ovoga suda, tužitelj je pravilno i sukladno važećim propisima postavio tužbeni zahtijev nakon što je tuženik u spis dostavio traženu dokumentaciju, a koju dokumentaciju je tužitelj zatražio od tuženika prije podnošenja tužbe.
7. Radi razjašnjenja spornih činjenica sud je ispitao tužiteljicu Kristinu Jugović kao stranku, proveo je financijsko vještačenje s financijskim vještakom Josipom Rašić, izvršio je uvid u preslik poslovanja s građanima – informacije o načinu promjene kamatnih stopa po kreditima građana promjenjivih temeljem odluke nadležnih tijela banaka (list br. 25-33), U Opće uvjete poslovanja s građana (list br. 34-41), u preslik Sudske prakse (list br. 42-50, 54-59), u preslik dopisa (list br. 60, 62), u preslik pregleda uplata po kreditu na dan 12. ožujak 2020. PBZ Zagreb (list br. 71-72), u preslik knjigovodstvene kartice tuženika (list br. 73-78), u Plan otplate (list br. 79-80), u preslik Ugovora o kreditu zaključenog između Privredne banke Zagreb d.d. Zagreb i tužiteljice 24. svibnja 2007. godine (list br. 81-88), u preslik otplatne tablice sa prikazom kamatne stope (list br. 85-86), u preslik Sudske prakse (list br. 99-101), te u cjelokupan spis.
8. Izvedene dokaze sud je cijenio u smislu čl. 8. ZPP-a.
9. Predmet spora je isplata preplaćenog iznosa zbog promjenjive kamatne stope u iznosu od 9.277,21 kuna i preplaćenih iznosa temeljem rasta tečaja za valutu CHF-a u odnosu na početni tečaj kakav je važio u trenutku podizanja kredita u iznosu od 34.518,09 kuna ili ukupno 43.795,30 kuna, a prema uređenom tužbenom zahtjevu, zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama na pojedinačne iznose.
10. Sporno je među parničnim strankama da li se na predmetni spor primjenjuju pravna utvrđenja po kolektivnoj tužbi Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača "Potrošač" iz presuda Trgovačkog suda u Zagrebu pod poslovnim brojem P-1401/12, Visokog trgovačkog suda RH Pž-7129/13 od 13.06.2014. godine presuda Vrhovnog suda RH broj Revt-249/14-2 od 09. travnja 2015. godine, i da li su odredbe Ugovora o kreditu čl. 1., a kojim je ugovoreno da se tužiteljici odobrava i stavlja kredit na raspolaganje u iznosu od 25.074,23 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke, dio članka 4. kojim je ugovorena promjenjiva kamatna stopa sukladno odluci banke o kreditiranju građana za kupnju motornih vozila, kao i da li je osnovan prigovor zastare. Sud je kao prethodno pitanje utvrđivao da li su odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli Ugovora o kreditu koji su stranke zaključile dana 24. svibnja 2007. godine ništetne.
11. Među strankama nije sporno, a isto proizlazi iz Ugovora o kreditu, da su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor, dana 24. svibnja 2007. godine sklopili Ugovor o kreditu broj 901253910 kojim je tuženik odobrio tužitelju kredit za kupnju vozila u iznosu od 25.074,23 CHF u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj prema srednjem tečaju za CHF, tečajne liste banke važeće na dan korištenja kredita, rok otplate kredita je bio 84 mjeseca sa kamatom, a koja kamata je promjenjiva sukladno odluci banke o kreditiranju građana za kupnju motornih vozila i koja je na dan sklapanja tog ugovora iznosila 5,10%. Isto tako navedenim ugovorom ugovoreno je da je tužitelj kao korisnik kredita dužan kreditoru ovdje tuženiku kredit otplatiti u anuitetima i to u 84 jednakih mjesečnih anuiteta plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan plaćanja prema otplatnoj tablici time da je tužitelj dužan tuženiku otplatiti kredit od 25.074,23 kn i kamatu koje je ugovorena člankom 4. tog ugovora, a kamatna stopa je promjenjiva sukladno odluci banke o kreditiranju građana za kupnju motornih vozila i koja na dan sklapanja tog ugovora iznosi 5,10% te je ugovoreno da se kamata obračunava u CHF.
12. Iz dostavljene dokumentacije proizlazi da je tužiteljica kao korisnik kredita zaključenog s tuženikom broj ugovora o kreditu 9012531910, a prema otplatnom planu izvršila prvu uplatu dužnog anuiteta 30. 06. 2007. godine u iznosu od 355,58 CHF, odnosno 1.575,08 kn, time da je primjenjena kamatna spota iznosila 5,10%. Isto tako iz dostavljenih podataka i nalaza i mišljenja financijskog vještaka proizlazi da je tužiteljica na ime otplate predmetnog kredita tuženiku izvršila ukupnu uplatu iznosa od 175.913,91 kn, odnosno 31.964,84 CHF, time da je u vrijeme otplate predmetnog kredita primjenjena kamatna stopa u početku iznosila 5,10%, kasnije 6,10%, i 7,45%, a kako sve to nedvojbeno proizlazi iz nalaza i mišljenja financijskog vještaka Josipa Rašić.
13. Iz nalaza i mišljenja financijskog vještaka Josipa Rašić između ostalog proizlazi da je tužiteljica s tuženika 24. 05. 2007. godine sklopila Ugovor o kreditu broj 9012531910 sa bitnim obračunskim elementima: ugovoreni iznos 25.074,23 CHF, ugovorena kamatna stopa 5,10% (godišnje), rok otplate 84 mjeseca, način otplate u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan plaćanja prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio ugovora, tečaj CHF na dan sklapanja Ugovora o kreditu 24. 05. 2007. godine 1 CHF = 4,424404 HRK, da je utvrđenje kreditnog tijeka - tijek obračunatog i plaćenog kredita prikazan u tablici 1 dok je tijek kredita bez primjene ugovornih odredbi promjenjive kamatne stope i valutne klauzule u periodu za vrijeme otplate kredita prikazan u tablici 1. strana 4 – 6. Isto tako iz nalaza i mišljenja financijskog vještaka Josipa Rašić proizlazi da je na temelju prikazane tablice 1 usporednog tijeka kredita izračunao i prikazao razlike između iznosa koji je tužiteljica platila na ime porasta ugovorene kamatne stope u odnosu na kamatnu stopu kakva je bila na dan sklapanja Ugovora o kreditu te je isto prikazano u tablici broj 2 nalaza i mišljenja pa je utvrđeno da je u razdoblju povrata kreditne obveze tužiteljica platila tuženiku 2.096,84 CHF odnosno 9.277,21 kn više kamata na ime porasta ugovorene kamatne stope u odnosu na kamatnu stopu kakva je bila na dan sklapanja ugovora o kreditu. Isto tako iz nalaza i mišljenja financijskog vještaka Josipa Rašić proizlazi da je na temelju podataka iz tablice 1 utvrdio utjecaj promjene tečaja te je isto utvrđeno kao iznalaženje razlike između stvarne uplate kamate i glavnice u valuti po tekućem tečaju i stvarne uplate kamate i glavnice u valuti po početnom tečaju, a što je sve prikazano u tablici broj 3. na listu broj 9 – 11 nalaza i mišljenja te je na taj način utvrđen preplaćen iznos kreditne obveze tužiteljice s temelja tečajnih razlika u razdoblju otplate kredita, a sve u iznosu od 34.518,09 kn iskazano prema mjesecima otplate kredita i preplačeni iznos temeljem tečajnih razlika prikazan je u koloni 9 tablice 3 nalaza i mišljenja. Iz navedenog nalaza i mišljenja financijskog vještaka Josipa Rašić proizlazi da je u razdoblju povrata kreditne obveze tužiteljica platila tuženiku 2.096,84 CHF odnosno 9.277,21 kn više kamata, a na ime porasta ugovorene kamatne stope u odnosu na kamatnu stopu kakva je bila na dan sklapanja ugovora o kreditu te su mjesečni iznosi razlika kamata dani u stupcu 5. tablice 2 nalaza i mišljenja te je tužiteljica u razdoblju povrata kreditne obveze preplatila iznos kreditne obveze s temelja tečajnih razlika u razdoblju otplate kredita u iznosu od 34.518,09 kn iskazano prema mjesecima otplate kredita u stupcu 9 tablice 3 nalaza i mišljenja pa proizlazi da je ukupan iznos pretplačenih kamata i tečajnih razlika u razdoblju od sklapanja ugovora pa do otplate kredita 43.795,30 kn iskazano prema mjesecima otplate kredita u stupcu 4 tablice 4 nalaza i mišljenja sudskog vještaka Josipa Rašić.
14. Iz iskaza tužiteljice Kristine Jugović između ostalog proizlazi da su ona i suprug tijekom 2007. godine bili u poslovnici PBZ Garešnica, vezano za dobivanje kredita za kupnju vozila te im je ponuđeno da podignu kredit u valuti švicarski franak, na što su oni pristali budući im je predočeno da će im biti odobren kredit na sedam godina uz mjesečnu ratu za otplatu istog u iznosu od 1.500,00 kn, no da je navedena rata pred kraj 2007. godine počela rasti i iznosila je 1.700,00 kn mjesečno, a slijedećih godina je rasla do 2.100,00 kn. Isto tako iz iskaza tužiteljice proizlazi da su njima u poslovnice banke kod ugovaranja kredita rekli da navedena mjesečna rata može biti ponekad manja, a ponekad veća, ali uz manja odstupanja no nisu im govorili do kog iznosa ta rata može rasti, a odobren im je kredit za kupnju auta u iznosu od 114.000,00 kn koliko je plaćen osobni automobil koji su kupili, a na kraju su otplatili kredit u ukupnom iznosu od 204.000,00 kn time da je ugovaranje kredita trajalo vrlo kratko i isti dan su sve ishodili te njima u banci nisu dali dokumentaciju vezanu za kredit da ju odnesu kući i pročitaju. Isto tako tužiteljica je izričito navela da su ona i suprug znali da će rata kredita tako varirati i rasti do ovog iznosa oni ga ne bi prihvatili, a ona nije pročitala tekst ugovora o kreditu te da zna šta je valutna klauzula no da se ona kod drugih banaka nije raspitivala u drugim kreditima jer kod PBZ prima plaću i to je njezina banka, a ranije nije imala kredite u kojima bi bila ugovorena promjenjiva kamata.
15. Dakle, tijekom postupka je nedvojbeno utvrđeno da je tužiteljica na ime otplate predmetnog kredita izvršila uplatu prve rate (od 84) kredita u iznosu od 355,58 CHF odnosno 1.575,08 kn, a da su navedene otplatne rate učestalo rasle kako to proizlazi iz tablice 1 nalaza i mišljenja vještaka time da je zadnja otplatna rata uplaćena u iznosu od 382,24 CHF odnosno 2.561,72 kn, a sve to s obzirom da je pri ugovaranju kredita kamatna stopa iznosila 5,10% i tečaj na dan ugovaranja kredita to jest 24. 05. 2007. godine je iznosio 1 CHF = 4,424404 HRK, a pri uplati zadnje rate na ime otplate kredita kamatna stopa je iznosila 7,45%, a tečaj CHF u odnosu na kunu je iznosio 1 CHF = 6,701863 kn kako to sve nedvojbeno proizlazi iz nalaza i mišljenja financijskog vještaka Josipa Rašić u kojem su prikazani točni iznosi uplaćenih rata, primjenjena kamatna stopa i primjenjeni tečaj na dan uplate svake rate na ime otplate kredita (list broj 116-118 spisa) dakle, proizlazi da je tužiteljica tuženiku na ime otplate predmetnog kredita s temelja nastalih tečajnih razlika uslijed primjene ugovorene valutne klauzule u CHF u periodu otplate kredita platila dakle na osnovu tečajnih razlika u razdoblju otplate kredita iznos od 34.518,09 kn, te da je tužiteljica na ime otplate kredita zbog promjenjive kamatne stope koja se u vremenu otplate kredita mijenjala te je od početnih 5,10% tijekom otplate kredita rasla na 6,10%, i 7,45% platila tuženiku veći iznos od 2.096,84 CHF, odnosno iznos od 9.277,21 kn.
16. Nesporno je da je Visoki trgovački sud RH u presudi pod poslovnim brojem Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. godine koja je donesena po žalbi izjavljenoj na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu pod poslovnim brojem P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine u parnici tužitelja Udruge Potrošač protiv banaka, radi zaštite kolektivnih interesa utvrdio u točki 2. da su kamatne stope tuženici mijenjali bez ugovorenih parametara, jednostranom odlukom banke, samim obavještavanjem o promjeni, dakle, o kojoj promjeni se nije pojedinačno pregovaralo, čime je došlo do povrede kolektivnih interesa i prava potrošača, korisnika kredita, što je imalo za posljedicu nepoštenost odnosno ništetnost navedene ugovorne odredbe. Nadalje nesporno je da je Vrhovni sud u svojoj odluci Revt-249/14 od 09. travnja 2015. godine odbio revizije tuženika, a koje su izjavljene protiv presude Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. godine kojom je djelomično potvrđena, djelomično preinačena i djelomično ukinuta presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine. Dakle, u presudama Trgovačkog suda u Zagrebu pod poslovnim brojem P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine, Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske pod poslovnim brojem Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014. godine, i Vrhovnog suda Republike Hrvatske pod poslovnim brojem Revt-249/2014 od 09. travnja 2015. godine, pravomoćno je utvrđeno da je kamatne stope tuženik mijenjao bez ugovorenih parametara jednostranom odlukom banke, samim obavještavanjem o promjeni, dakle o kojoj promjeni nije pojedinačno pregovarano, čime je došlo do povrede kolektivnih interesa i prava potrošača, korisnika kredita, a što je imalo za posljedicu nepoštenost odnosno ništetnost navedene ugovorne odredbe. Ovo je značajno zbog toga što sada potrošači u individualnim restitucijskim parnicama, a takva je i ova parnica, imaju mogućnost potraživati preplaćeno s osnove promjenjive kamatne stope u skladu sa člankom 502.c a u svezi članka 502.a ZPP-a. Promjenom kamatne stope, koja je s vremenom mijenjana na štetu tužitelja, došlo je do povećanja mjesečnih anuiteta koje su potrošači bili dužni plaćati u odnosu na anuitete koji su bili ugovoreni prilikom sklapanja ugovora o kreditu.
Nadalje, presudom i rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev- 2221/2018-11 od 3. rujna 2019. godine, potvrđena je presuda Visokog trgovačkog suda Republike broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. godine u dijelu u kojem je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. godine kojom je potvrđeno da je između ostalih i tužena u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. godine povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem Ugovora o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe tako da je u Ugovorima o potrošačkom kreditiranju – Ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarskih franaka a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih Ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke temeljene na potpunoj obavijesti a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka čime je tuženik postupio suprotno odredbama članka 81., 82. i 90. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača u razdoblju od 6. kolovoza 2007. godine, a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. godine suprotno odredbama članka 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09). Kolektivni interes potrošača (sadašnjih i budućih), prema navedenim presudama, temelji se na tome da određeni trgovci u svojim standardnim ugovorima ne koriste određene odredbe koje su nepoštene po kriterijima iz Zakona o zaštiti potrošača i da njihova poslovna praksa ne bude po kriterijima iz Zakona o zaštiti potrošača nepoštena. Nadalje, navedena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/12 od 4. 7. 2013. odnosno presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske br. Pž- 7129/13 od 13. 6. 2014. i br. Pž-6632/2017-10 od 14. 6. 2018., temeljem odredbe čl.. 502.c ZPP obvezuju ovaj sud, jer se u ovom predmetu radi o individualnom sporu kojeg je pojedinačni potrošač, ovdje tužitelj, pokrenuo protiv ovdje tuženika radi stjecanja bez osnove iznosa kojeg je tuženik na temelju ništetnih odredaba Ugovora o kreditu od 24. svibnja 2007. godine, u dijelu kojem je redovna kamata promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora i u dijelu kojem se anuiteti vežu uz valutu švicarski franak, dakle, upravo radi zaštite svog pojedinačnog interesa povrijeđenog postupanjem tuženika protivno propisima o zaštiti potrošača, na štetu ovdje tužitelja, a u odnosu na koju povredu propisa o zaštiti potrošača je donesena osuđujuća presuda iz postupka zaštite kolektivnih interesa. Utoliko što je navedenim presudama Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/12 od 4. 7. 2013. odnosno Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske br. Pž-7129/13 od 13. 6. 2014. i br. Pž- 6632/2017-10 od 14. 6. 2018. pružena apstraktna pravna zaštita kolektivnih interesa i prava svih potencijalnih potrošača i koja pravna zaštita nema kompenzacijski karakter, a ne i zaštita svakog potencijalnog potrošača, to tužitelj u ovom sporu ima pravo zahtijevati i isplatu iznosa preko ugovorene kamatne stope od 5,10% godišnje te iznosa anuiteta plaćenog preko iznosa po tečaju švicarskog franka na dan isplate kredita.
17. Stoga, u odnosu na odredbu čl. 4. Ugovora o kreditu od 24. 05. 2007. godine, u dijelu u kojem je ugovorena promjenjiva kamatna stopa sukladno Odluci banke o kreditiranju građana za kupnju motornih vozila, za zaključiti je da se radi o neodređenoj ugovornoj odredbi jer je na temelju iste tužitelj jedino znao kolika je visina kamatne stope na dan sklapanja ugovora o kreditu, a kako to nedvojbeno proizlazi i iz iskaza tužiteljice, dok po mišljenju ovog suda, nije mogao ocijeniti zašto, kako i u kojem smjeru će se tijekom budućeg kreditnog razdoblja kamatna stopa kretati, zbog čega je stav ovog suda da buduća kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva nije bila određena, a niti odrediva (čl. 269. st. 2. i čl. 272. Zakona o obveznim odnosima, Narodne novine br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18, dalje: ZOO), a ujedno je po svom sadržaju, prosječnom potrošaču, objektivno takva ugovorna odredba bila nerazumljiva, dok tuženik nije podnio nikakve dokaze u prilog suprotnom zaključku. Tuženik nije podnio nikakve dokaze da je tužitelju kao korisniku kredita na razumljiv način objasnio postupak formiranja kamatne stope odnosno koji sve čimbenici utječu na njezino formiranje tijekom trajanja ugovorenog kreditnog razdoblja, a na temelju čega bi tužitelj kao prosječni potrošač mogao spoznati učinke koji bi za njega u budućnosti proizašli iz takve ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, pa stoga sud zaključuje da tužitelj kao potrošač nije raspolagao osnovnim parametrima o kojima ovisi kretanje kamatne stope u budućem razdoblju. Nadalje, u odnosu na odredbu čl. 1. i 6. Ugovora o kreditu od 24. 05. 2007. godine, u dijelu u kojem je tužiteljici na raspolaganje stavljen kredit u iznosu od 25.074,23 CHF u dijelu u kojem je ugovorena otplata kredita u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti plativo po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan plaćanja prema otplatnoj tablici, a iz koje proizlazi iznos otplatnih rata, sud zaključuje da tuženik nije na transparentan način informirao tužitelja o riziku intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj uz švicarski franak, o činjenici da je takav rizik veći u odnosu na rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za euro, a niti o činjenici povećanog rizika istovremenog ugovaranja i promjenjive kamatne stope i valutne klauzule. Dakle, proizlazi da se o ugovorenoj valutnoj klauzuli kao i o promjenjivoj kamatnoj stopi nije pojedinačno pregovaralo, odnosno, da je navedena odredba ugovora dio unaprijed formuliranog standardnog ugovora tuženika, na koju tužitelj nije imao mogućnost utjecaja, te tuženik koji je bankarska institucija u čije poslovanje ulazi sklapanje ugovora o kreditu i koji raspolaže stručnim znanjem, u odnosu na kojeg je tužitelj u „slabijem“ položaju, nije tužitelja informirao o mogućim posljedicama sklapanja navedenog ugovora o kreditu, a tuženik nije dokazao suprotno.
Pravo je tuženika da s aspekta isplativosti svog poslovanja u ugovorima o kreditu ugovara promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu, međutim tuženik je bio dužan, nudeći svoj proizvod tužitelju, istog informirati o smislu i sadržaju odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli i skrenuti mu pozornosti na parametre o kojima ovisi kamatna stopa i kretanje tečaja švicarskog franka u budućem razdoblju trajanja kredita, a tuženik nije dokazao da je to i učinio. Dakle, temeljem svega navedenog sud zaključuje da su odredbe čl. 1. i 6. te članka 4. Ugovora o kreditu od 24. 05. 2007. godine, u dijelu u kojem je ugovorena kamatna stopa koja je promjenjiva sukladno odluci banke o kreditiranju građana za kupnju motornih vozila i u dijelu kojem se anuiteti vežu uz valutu švicarski franak, bile sastavni dio ugovora unaprijed sastavljenog od strane tuženika, da o tim odredbama između stranaka nije bilo pregovora, niti je tužitelj utjecao na sadržaj istih, čime je tužitelju, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, kao jednom od temeljnih načela obveznog prava, nametnuta obveza koju objektivno nije mogao sagledati kao cjelinu u vrijeme zaključivanja ugovora, te da su takve odredbe nepoštene sukladno odredbama čl. 81. st. 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/03, dalje: ZZP) i čl. 96. st. 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12 i 56/13, dalje: ZZP/07) kojima je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu o pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, te se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac zbog čega potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, te u konačnici ništetne, sukladno odredbama čl. 87. st. 1. ZZP i čl. 102. ZZP/07.
18. U odnosu na isplatu po osnovi promjenjive kamatne stope, a polazeći od navedenih utvrđenja ovaj sud zaključuje da odredba čl. 4. kojom je ugovorena promjenjiva kamatna stopa sukladno odluci banke o kreditiranju građana za kupnju motornih vozila prema kojoj visina kamatne stope ovisi isključivo o odluci tuženika i koja ne sadrži kriterije koje će tuženik pri donošenju takve odluke primijeniti nerazumljiva je i nepoštena i kao takva ništetna sukladno odredbi čl. 87. st. 1. ZZP-a (NN 96/03) čije odredbe su bile na snazi u vrijeme zaključenja Ugovora o kreditu između stranaka. Odredbom čl. 81. st. 2., 3. i 4. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03) bilo je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranka na štetu potrošača, time da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, te ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Odredbom čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03) bilo je propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu i cijeni, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Člankom 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03) bilo propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništava, a st. 2. da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost samog ugovora ako može opstati bez ništave odredbe. Analizom predmetnog ugovora o kreditu ovaj sud zaključuje da je isti unaprijed formuliran od strane tuženika i da tužitelj nije imao utjecaja na njegov sadržaj. Tuženik je više puta mijenjao ugovorenu kamatnu stopu temeljem ovlasti iz čl. 4. predmetnog ugovora, a kreditor tužitelju u obavijesti nije naznačio razloge za donošenje odluke o povišenju kamatne stope. Ovakav način promjene kamatne stope navedenim presudama, a i u ovom postupku je utvrđen kao nepoštena ugovorna odredba zbog čega je taj dio ugovora po navedenim presudama utvrđen ništetnim pravnim poslom sve u skladu sa odredbom čl. 131. Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12, 56/13). Takva presuda prema odredbi čl. 138a. Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12, 56/13) obvezuje sve ostale sudove u postupcima koje potrošač osobno pokrene radi isplate koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Tužitelj je tuženiku u konkretnom slučaju na temelju ništetne ugovorne odredbe o načinu utvrđivanja promjenjive kamatne stope isplatio više nego što je ugovoreno, s obzirom da je ugovorena kamatna stopa od 5,10% a tuženik je svojom jednostranom odlukom o promjenjivim kamatnim stopama mijenjao ugovorenu kamatu na način da je istu povećavao. Naime uvidom u Pregled promjena kamatnih stopa po kreditu broj 9012531910, utvrđuje se da je tuženik mijenjao kamatnu stopu koja je na dan odobrenja kredita 24. 05. 2007. godine bila 5,10%, s tim da je za vrijeme otplate kredita kamatna stopa mijenjana te je iznosila 6,10% i 7,45% i koja stopa je bila do kraja otplate kredita.
19. U odnosu na prigovor tuženika o zastari potraživanja ovaj sud smatra da je prigovor neosnovan jer temeljem odredbe čl. 215. st.1. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05 i dr.) zastara počinje teći prvog dana poslije dana kada je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, a kako je presuda Visokog Trgovačkog suda u Zagrebu Pž-7129/13-4 donijeta 13. lipnja 2014. godine s kojim datumom je postala i pravomoćna i presuda navedenog Trgovačkog suda u Zagrebu, od tog dana je tužitelj stekao pravo potraživati razliku više plaćenih kamata, zbog čega nije istekao rok iz čl. 225. ZOO-a jer je tužba u ovom predmetu podnesena 10. lipnja 2019. godine, s obzirom da se u konkretnom slučaju primjenjuje opći zastarni rok od pet godina s obzirom da je predmet tužbenog zahtjeva neosnovana isplata preplaćenog iznosa zbog promjenjive kamatne stope i valutne klauzule. U odnosu na istaknuti prigovor zastare valja navesti da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO/05, te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, a navedena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/2012 u pogledu promjenjive kamatne stope u odnosu na tuženika postala je pravomoćna donošenjem presude Visokog trgovačkog suda RH Pž-7129/13 13. lipnja 2014. godine. Prema ustaljenoj sudskoj praksi VSRH rok za restituciju kod ništetnog ugovora teče od svake pojedine isplate, a takvo pravno shvaćanje VSRH je izrazio u presudi i rješenju broj Rev-2245/17-2 od 20. ožujka 2018. godine kojom je odbio reviziju Zagrebačke banke d.d. Zagreb koja je izjavljena protiv presude i rješenja Županijskog suda u Osijeku Gž-820/17-3 od 29. lipnja 2017. godine, a predmet koje je bilo utvrđenje ništetnosti i isplate dakle u istovjetnoj pravnoj stvari.
Tuženik je istakao i prigovor zastare, a sud je stajališta kako taj prigovor nije osnovan. Naime, prema shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske, izraženog u odluci Rev-2245/17-2 od 20.03.2018. godine, pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju članka 241. ZOO-a te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, a što je bilo 13. lipnja 2014. godine u odnosu na zahtjev za preplaćene kamate s obzirom da je presuda Trgovačkog suda broj P-1401/12 postala pravomoćna 13. lipnja 2014. godine donošenjem presude Visokog Trgovačkog suda RH Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. godine, a u odnosu na zahtjev na ime valutne klauzule, donošenjem odluke Visokog trgovačkog suda pod poslovnim brojem Pž-6632/17-10 od 14. lipnja 2018. godine, dakle pa se zastarni rok računa od pravomoćnosti navedenih presuda. Tužba u ovom predmetu je podnesena 10. lipnja 2019. godine, to onda svakako nije protekao rok od pet godina koji se računa od 13. lipnja 2014. godine za preplaćene kamate, odnosno od 14. lipnja 2018. godine za valutnu klauzulu.
20. U ovom postupku tužitelj potražuje isplatu preplaćenog iznosa po osnovi promjenjive kamatne stope i po osnovi promjene tečaja valute CHF u odnosu na početni tečaj kako je važio u trenutku podizanja kredita.
21. Budući da je među strankama bila sporna i visina tužbenog zahtjeva, na prijedlog tužitelja sud je odredio knjigovodstveno-financijsko vještačenje po ovlaštenom sudskom vještaku Josipu Rašić koji je sačinio nalaz i mišljenje od 07. 12. 2020. godine (list 113-126) temeljem kojeg je sud utvrdio:
- da postoji pozitivna razlika između više plaćene kamate što iznosi 2.096,84 CHF, odnosno 9.277,21 kn,
- da postoji pozitivna razlika između iznosa koji je tužitelj tuženiku uplatio na ime porasta tečaja CHF u odnosu na HRK tijekom otplate kredita i iznosa koji bi tužitelj platio da je tečaj CHF u odnosu na HRK ostao onakav kakav je bio na dan sklapanja Ugovora o kreditu, a izraženo u kunama i po mjesecima iznosi 34.518,09 kuna. Tužitelj u tužbi navodi da je sa tuženikom dana 24. 05. 2007. godine zaključio ugovor o kreditu broj 9012531910 i da mu je temeljem istog stavljen na raspolaganje kredit za kupnju vozila koji je u cijelosti otplaćen, da je za vrijeme trajanja otplate kredita više puta na štetu tužitelja jednostranom odlukom banke mijenjana kamatna stopa, a da je predmetnim ugovorom ugovorena otplata u jednakim mjesečnim anuitetima po kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF važećim na dan dospijeća time da su uplate po kreditu valutirale s datumom odobrenja računa, odnosno da je ugovorena primjena valutne klauzule pa da su navedene odredbe ugovora nepoštene utvrđene pravomoćnim sudskim odlukama kako je to naprijed obrazloženo odnosno da su navedene odredbe utvrđene kao ništetne i nedopuštene pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. godine. Ista presuda potvrđena je revizijskom odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl.br. Revt-249/14-02 od 09. travnja 2015. godine. Predmetnim ugovorom ugovoreno je da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti CHF obračunatom po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan plaćanja te kako je to naprijed obrazloženo tužiteljica prvu ratu predmetnog kredita uplatila 30. 06. 2007. godine uz primjenu kamatne stope od 5,10% i tečaj CHF u odnosu na kunu 1 CHF = 4,429595 kn, a zadnju ratu kredita uplatila je 16. 07. 2014. godine u iznosu od 382,24 CHF uz primjenu kamatne stope od 7,45% i tečaj CHF u odnosu na kunu 1 CHF = 6,701863 kn. Dakle, prva rata kredita iznosila je 355,58 CHF no ista je mijenjana s obzirom na promjenu kamatne stope i promjenu tečaja CHF u odnosu na kunu na dan plaćanja obroka, a rok otplate kredita je iznosio 84 anuiteta te kao što je naprijed obrazloženo kamatne stope banka je mijenjala i ista je tijekom otplate kredita iznosila 5,10%, 6,10%, i 7,45% pa je tužiteljica otplatu kredita u mjesečnim anuitetima plaćala po promjenjenim kamatnim stopama u anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tečajne liste CHF u odnosu na kunu na dan plaćanja.
22. Sud je nalaz i mišljenje financijsko-knjigovodstvenog vještaka u cijelosti prihvatio kao stručan i objektivan, a koji je u odnosu na istaknute prigovore po tuženiku dopunio svoj nalaz i mišljenje te ju istome u cijelosti odgovorio na prigovre tuženika.
23. Tužitelj je pismenim podneskom od 17. prosinca 2020. godine postavio tužbeni zahtjev na iznos od 43.795,30 kuna, sa zateznom kamatom na pojedinačne iznose, a koji tužbeni zahtijev je u cijelosti postavljen sukladno dostavljenom nalazu i mišljenju financijskog vještaka Josipa Rašić pa je onda sud u cijelosti prihvatio tako postavljeni tužbeni zahtjev jer je postavljen u skladu sa vještačkim nalazom i utvrđenim činjeničnim stanjem a kako je to naprijed obrazloženo. Imajući u vidu navedeno, sud je naložio tuženiku da tužitelju na ime preplaćenih iznosa po osnovi promjenjive kamatne stope i valutne klauzule u utuženom periodu isplati ukupan iznos od 43.795,30 kuna, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom na pojedinačne iznose, od dana uplate pojedinih mjesečnih rata, a što je nedvojbeno utvrđeno provedenim financijskim vještačenjem, te odlučio kao u izreci temeljem odredbe čl. 1111. ZOO-a, a odluka o kamatama temelji se na odredbi čl. 29. st. 2. ZOO-a (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18). Shodno navedenom, a u skladu s odredbom čl. 323. st.1. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18) valjalo je prihvatiti i zahtjev da je tuženik dužan vratiti tužitelju iznos koji je primio po promijenjenim kamatnim stopama kao i temeljem rasta tečaja valute CHF.
24. Sud je poklonio vjeru iskazu tužiteljice Kristine Jugović ispitane kao stranke jer je njezin iskaz logičan i uvjerljiv te je potvrđen ostalim provedenim dokazima.
25. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi čl. 154. st.1. i čl. 164. ZPP-a.
26. O troškovima postupka sud je odlučio temeljem članka 154. st. 1. ZPP-a, s obzirom da je tuženik u cijelosti izgubio u parnici, dužan je tužitelju nadoknaditi troškove postupka u cijelosti, a imajući u vidu odredbe članka 154. st. 2. ZPP-a, s obzirom da se omjer uspjeha u parnici ocjenjuje prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu. Pri odlučivanju koji će se troškovi priznati tužitelju, sud je u smislu članka 155. st. 1. ZPP-a, priznao samo one troškove koji su bili neophodno potrebni za vođenje ovoga postupka, a imajući u vidu vrijednost predmeta spora prilikom poduzete pojedine parnične radnje. Sud je tužitelju priznao troškove koji se odnose na sastav tužbe u iznosu od 1.000,00 kuna, za sastav obrazloženog podneska od 25. srpnja 2019. godine u iznosu od 1.000,00 kuna, za zastupanje na ročištima 04. ožujka 2020., 04. lipnja 2020., 23. studenoga 2020, 31. ožujka 2021. godine i 20. 01. 2022. godine u iznosu od 1.000,00 kuna, za svako ročište, za zastupanje na ročištu održanom dana 06. 10. 2021. godine u iznosu od 500,00 kn budući da se na istom raspravljalo samo o procesnim pitanjima, za sastav podneska od 17. 12. 2020. godine i sastav podneska od 14. travnja 2021. godine u iznosu od 1.000,00 kn za sastav svakog podneska, za sastav podnesaka od 05. lipnja 2020. godine, 22. prosinca 2020. godine i 12. svibnja 2021. godine u iznosu od 250,00 kn za sastav svakog podneska, a koji iznos je određen s obzirom na odredbe Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika budući da se istim podnescima tužitelj očitovao na navode tuženika iznesene u podnescima tuženika te se troškovi tužitelja odnose na troškove poreza na dodanu vrijednost u iznosu od 2.562,50 kn, na trošak sudske pristojbe na tužbu i sudske pristojbe na presudu u ukupnom iznosu od 1.580,00 kn, te na trošak uplaćenog predujma za provedeno vještačenje u iznosu od 2.800,00 kn. Dakle, ukupni troškovi tužitelja iznose 17.192,50 kn te budući su isti bili potrebni i opravdani, sud je naložio tuženiku da ih tužitelju i plati.
27. Sud nije dosudio tužitelju zatraženi trošak naznačen kao trošak sastava podneska od 1. kolovoza 2019. godine te trošak sastava podneska od 17. studenog 2020. godine budući da sastav navedenih podnesaka nije bio potreban u ovome predmetu i trošak sastava istih dužna je snositi sama tužiteljica.
U Garešnici, 07. ožujka 2022. godine
S u t k i n j a
Jarmilka Kučera-Slivar
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove presude dopuštena je žalba, u roku do 15 dana. Žalba se podnosi u tri primjerka putem ovog suda, a o žalbi odlučuje nadležni sud drugog stupnja.
Dostaviti:
1. Punomoćniku tužiteljice s pozivom na platež sudske pristojbe na presudu 2. Punomoćniku tuženika
