REPUBLIKA HRVATSKA
Visoki trgovački sud Republike Hrvatske
Berislavićeva 11, Zagreb
Poslovni broj: 89 Pž-1941/2021-3
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, sudac Josip Turkalj, u pravnoj stvari tužitelja P.-L. d.o.o., OIB …, Z., kojeg zastupa punomoćnik I. R., odvjetnik u O. D. R. i K. j.t.d., Z., protiv tuženika Č. P. d.o.o., OIB …,
Č., radi naknade štete u iznosu od 130.243,56 kn, odlučujući o tužiteljevoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Bjelovaru poslovi broj P-99/2020-9 od 4. ožujka 2021., 7. ožujka 2022.
p r e s u d i o j e
Odbija se žalba tužitelja P.-L. d.o.o., Z. kao neosnovana i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Bjelovaru poslovi broj P-99/2020-9 od 4. ožujka 2021.
Obrazloženje
1. Presudom suda prvog stupnja odbijen je tužbeni zahtjev za isplatu naknade štete u iznosu od 130.243,56 kn s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom (točka 1. izreke), te je odlučeno da svaka stranka snosi svoj parnični trošak (točka 2. izreke).
2. Protiv ove presude žali se tužitelj iz svih žalbenih razloga i to članka 353. stavka 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 i 70/19; dalje: ZPP) te predlaže pobijanu presudu preinačiti, podredno ukinuti. Traži trošak žalbenog postupka u iznosu od 5.558,69 kn.
3. Odgovor na žalbu nije podnesen.
4. Žalba nije osnovana.
5. Predmet spora je naknada štete s osnove izmakle dobiti u iznosu od 130.243,56 kn iz razloga što je tuženik bez dozvole ministarstva obavljao međužupanijski linijski prijevoz putnika autobusom u cestovnom prometu na relaciji Z.-Z. u razdoblju od 30. lipnja 2015. do 9. listopada 2015., a uslijed čega je tužitelj u utuženom iznosu u spornom razdoblju ostvario smanjeni prihod.
6. Suprotno navodima žalbe sud prvog stupnja dao je razloge o svim odlučnim činjenicama koji su jasni i neproturječni, pa je pobijanu presudu moguće ispitati, a zbog čega nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka propisana odredbom članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a.
7. Naime, sud prvog stupnja odbio je tužbeni zahtjev iz razloga što tužitelj nije dokazao postojanje protupravnosti u tuženikovom načinu prijevoza, a što je jedna od kumulativnih pretpostavki za postojanje odgovornosti za štetu. Time se sud prvog stupnja sadržajno pozvao na pravila o teretu dokazivanja (članak 221.a ZPP-a) iako to nije izričito naveo.
8. Sud prvog stupnja utvrdio je da je tuženik imao dozvolu za obavljanje međužupanijskog linijskog prijevoza putnika autobusom u cestovnom prometu na relaciji Z.-D. S.-V. od 1. srpnja 2013. do 30. lipnja 2018. i na relaciji V.-D. S.-Z. također od 1. srpnja 2013. do 30. lipnja 2018. (list 9. do
11. spisa).
9. Iz dopisa Autobusnog kolodvora Z. 17. svibnja 2017. (list 45. spisa) proizlazi da je tuženik prometovao na relaciji Z.-Z. na temelju dviju dozvola i to Z.-V. i vezanu dozvolu V.-Z.
10. Tužitelj u žalbi ističe da zakonom nisu predviđene vezane dozvole, a zbog čega prema mišljenju tužitelja takva organizacija prijevoza nije bila dopuštena.
11. Prvenstveno je potrebno navesti da tužitelj ničim nije dokazao da bi tuženik prometovao direktno iz Z. za Z., jer iz reda vožnje i tuženikovih navoda proizlazi da je tuženik prometovao na relaciji Z.-Z. preko D. S. odnosno V.
12. Pogrešno je tužiteljevo stajalište da tuženik nije mogao povezati dobivene međužupanijske prijevozničke linije na način da putnike iz Zagreba doveze u D. S. ili V., a od tamo u Z., jer takvo postupanje nije bilo zabranjeno, a zbog čega je dopušteno.
13. Naime, uobičajeno je u putničkom autobusnom prijevozu da dolazi do presjedanja putnika, jer nije niti moguće ni sva mjesta u Republici Hrvatskoj povezati jednom autobusnom linijom, a zbog čega je logično da pojedini prijevoznici povezuju svoje autobusne linije za koje imaju dozvole i tako ostvare veći prihod nego da im linije nisu povezane.
14. Osim toga, potrebno je napomenuti da tužitelj uopće nije dokazivao da bi imao dovoljne kapacitete prevesti sve putnike koje je prevezao tuženik na relaciji od Z. do Z.. Tuženik je prevezao 30% tužiteljevoj prometa (tužitelj je prevezao 5.749, a tuženik 1.761 putnika), a zbog čega je upitno koji broj putnika, od broja koji je tuženik prevezao, je tužitelj uopće mogao prevesti, a s obzirom na kapacitete kojima je tužitelj raspolagao.
15. Budući da tužitelj nije dokazao da je tuženikovo postupanje bilo protupravno, pravilno je sud prvog stupnja primijenio pravila o teretu dokazivanja (članak 221.a ZPP-a) kada je tužbeni zahtjev odbio.
16. S obzirom na to da je tužitelj u cijelosti izgubio spor, pravilno sud prvog stupnja tužitelju nije dosudio parnični trošak.
17. Slijedom svega navedenog valjalo je na temelju odredbe članka 368. stavka 1. ZPP-a odlučiti kao u izreci ove drugostupanjske presude.
Zagreb, 7. ožujka 2022.
Sudac
Josip Turkalj
