Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj 77 Gž R-584/2021-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, po sucu toga suda Diani Preglej kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja D. B. iz K., OIB: …, kojeg zastupa punomoćnik K. G., odvjetnik u Z., protiv tuženika E. D. d.o.o. za privremeno zapošljavanje, Z., OIB: …, kojeg zastupa punomoćnica K. C. B., odvjetnica u Z., radi isplate, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-2507/2019-18 od 28. siječnja 2021., dana 7. ožujka 2022.,

p r e s u d i o  j e

I Preinačuje se presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr- 2507/2019-18 od 28. siječnja 2021., i sudi:

1. Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju, na ime naknade za prijevoz, iznos od 15.386,40 kn neto sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dospijeća svakog pojedinačnog iznosa pa do isplate, i to:

- na iznos od 360,00 kn počevši od 16. rujna 2014.,

- na iznos od 1.349,60 kn počevši od 16. rujna 2014.,

- na iznos od 360,00 kn počevši od 16. listopada 2014.,

- na iznos od 1.349,60 kn počevši od 16. listopada 2014.,

- na iznos od 360,00 kn počevši od 16. studenoga 2014.,

- na iznos od 1.349,60 kn počevši od 16. studenoga 2014.,

- na iznos od 360,00 kn počevši od 16. prosinca 2014.,

- na iznos od 1.349,60 kn počevši od 16. prosinca 2014.,

- na iznos od 360,00 kn počevši od 16. siječnja 2015.,

- na iznos od 1.349,60 kn počevši od 16. siječnja 2015.,

- na iznos od 360,00 kn počevši od 16. veljače 2015.,

- na iznos od 1.349,60 kn počevši od 16. veljače 2015.,

- na iznos od 360,00 kn počevši od 16. ožujka 2015.,

- na iznos od 1.349,60 kn počevši od 16. ožujka 2015.,

- na iznos od 360,00 kn počevši od 16. travnja 2015.,

- na iznos od 1.349,60 kn počevši od 16. travnja 2015.,

- na iznos od 360,00 kn počevši od 16. svibnja 2015.,

- na iznos od 1.349,60 kn počevši od 16. svibnja 2015.

pa do 31. srpnja 2015. po stopi od 12% godišnje, a od 1. kolovoza 2015. do isplate po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve u roku 15 dana.

2. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu parničnog troška.

3. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 6.875,00 kn, u roku 15 dana.

II Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju trošak sastava žalbe u iznosu od 1.562,50 kn, u roku 15 dana.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja u točki I. izreke je odbijen zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 15.386,40 kn neto, na ime naknade za prijevoz, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama u visini 12% godišnje, odnosno u slučaju promjene u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, tekućom od dospijeća svakog pojedinačnog mjesečnog iznosa, kao i zahtjev za naknadu parničnih troškova.

Pod točkom II. izreke je naloženo tužitelju naknaditi tuženiku trošak parničnog postupka u iznosu od 6.250,00 kn, u roku 15 dana.

2. Protiv navedene presude u cijelosti žali se tužitelj zbog svih zakonskih razloga iz odredbe čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", br. 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 28/13, 89/14 i 79/19 - dalje: ZPP) te predlaže preinačiti pobijanu presudu i prihvatiti tužbeni zahtjev tužitelja ili istu ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje, uz naknadu troška sastava žalbe.

3. U odgovoru na žalbu tužitelja, tuženik osporava žalbene navode i predlaže žalbu tužitelja odbiti kao neosnovanu.

4. Žalba tužitelja je osnovana.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu naknade troškova prijevoza u razdoblju od 1. rujna 2014. do 31. svibnja 2015. kada je on bio u radnom odnosu kod tuženika (čija je djelatnost ustupanje radnika za obavljanje privremenih poslova) te je bio ustupljen korisniku Z. h. d.o.o., Podružnica Č., radi obavljanja poslova radnog mjesta komunalni radnik.

6. S obzirom da su u pobijanoj presudi navedeni razlozi o odlučnim činjenicama, da su razlozi jasni te da o odlučnim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava, nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a. Također nisu počinjene ni bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a.

7. U tijeku prvostupanjskog postupka je sud prvog stupnja pravilno utvrdio da je tužitelj u utuženom razdoblju bio zaposlenik tuženika, koji ga je ustupio za rad kod korisnika Z. h. d.o.o., Podružnica Č., na radnom mjestu komunalnog radnika te da je tužitelj obavljao sadržajno iste poslove kao i zaposlenici Z. h. d.o.o., Podružnica Č., koji su obavljali poslove komunalnog radnika.

8. Odredbom čl. 46. st. 5. Zakona o radu ("Narodne novine", br. 93/14, 127/17 i 98/19 - dalje: ZR/14) je propisano da ugovorena plaća i drugi uvjeti rada ustupljenog radnika ne smiju biti utvrđeni u iznosu manjem, odnosno nepovoljnijem od plaće, odnosno drugih uvjeta rada radnika zaposlenog kod korisnika na istim poslovima, koje bi ustupljeni radnik ostvario da je sklopio ugovor o radu s korisnikom.

U st. 6. istog članka je propisano da su drugi uvjeti rada ustupljenog radnika u smislu stavka 5. ovoga članka radno vrijeme, odmori i dopusti, osiguranje mjera zaštite na radu, zaštita trudnica, roditelja, posvojitelja i mladih te zaštita od nejednakog postupanja u skladu s posebnim propisom o suzbijanju diskriminacije.

8.1. Prema odredbi čl. 46. st. 7. ZR-a, iznimno od st. 5. toga članka, kolektivnim ugovorom sklopljenim između agencije, odnosno udruge agencija i sindikata, mogu se ugovoriti nepovoljniji uvjeti rada od uvjeta rada radnika zaposlenog kod korisnika na istim poslovima koje obavlja ustupljeni radnik, dok je u st. 8. istog članka propisano da se u slučaju kada se plaća, odnosno drugi uvjeti rada ne mogu utvrditi u skladu sa stavcima 5. i 6. ovoga članka, oni utvrđuju ugovorom o ustupanju radnika.

9. Prvostupanjski sud je ocijenio da predmet konkretnog spora treba raspraviti u smislu Direktive 2008/104/EC Europskog parlamenta i Vijeća (od 19. studenoga 2008.) o radu preko agencija za privremeno zapošljavanje (dalje: Direktiva), a koja je na snagu stupila 5. prosinca 2008. te je donesena kako bi se na području Europske unije (u javnim i privatnim poduzećima "koja su poduzeća za privremeno zapošljavanje ili poduzeća korisnici koji obavljaju gospodarske djelatnosti, bez obzira na to posluju li s ciljem ostvarenja dobiti ili ne") uredili posebni oblici zapošljavanja i radnicima zaposlenima preko agencija za privremeno zapošljavanje osiguralo pravo na jednako postupanje na načelu zabrane diskriminacije u odnosu na radnike koji rade po osnovi ugovora o radu na neodređeno vrijeme u punom radnom vremenu, i to osobito sljedećih odredaba:

- čl. 3. st. 1.f, prema kojoj: „osnovni uvjeti rada i zapošljavanja” znači uvjeti rada i zapošljavanja utvrđeni zakonodavstvom, uredbama, administrativnim odredbama, kolektivnim ugovorima i/ili drugim općim odredbama važećim u poduzeću korisniku koji se odnose na: trajanje radnog vremena, prekovremeni rad, pauze, odmore, noćni rad, dopuste i državne praznike; plaću",

- čl. 5. st. 1., "Načelo jednakog postupanja", prema kojoj: "Osnovni uvjeti rada i zapošljavanja za radnike zaposlene kod poduzeća za privremeno zapošljavanje su za vrijeme trajanja njihova ustupanja poduzeću korisniku najmanje jednaki uvjetima koji bi na te radnike bili primjenljivi da ih je na isto radno mjesto izravno zaposlilo poduzeće korisnik.",

- odredbe čl. 6. st. 4. Direktive, prema kojoj: "Ne dovodeći u pitanje članak 5. stavak 1., radnici zaposleni kod poduzeća za privremeno zapošljavanje imaju pristup prednostima ili kolektivnim pogodnostima u poduzeću korisniku, posebno za prehranu, skrb za djecu i usluge prijevoza, uz iste uvjete kao i radnici koje to poduzeće izravno zapošljava, osim ako je razlika u tretmanu opravdana objektivnim razlozima."

10. Nadalje, prema shvaćanju prvostupanjskog suda tumačenje odredbe čl. 46. st. 5. i 6. ZR-a u smislu odredbe čl. 6. st. 4. Direktive, prema kojoj radnici zaposleni kod poduzeća za privremeno zapošljavanje imaju pristup prednostima ili kolektivnim pogodnostima u poduzeću korisniku (među ostalim i za usluge prijevoza), uz iste uvjete kao i radnici koji to poduzeće izravno zapošljava, osim ako je razlika u tretmanu opravdana objektivnim razlozima, ne znači da se pravo na pristup usluzi prijevoza treba tretirati kao pravo ustupljenog radnika na isplatu naknade troškova prijevoza (mjesnog i međumjesnog od mjesta prebivališta/boravišta do mjesta rada i nazad). To iz razloga što gramatičkim i teleološkim tumačenjem čl. 6. st. 4. Direktive sud prvog stupnja ocjenjuje da se radi o pravu na pristup usluzi prijevoza, a ne o pravu na isplatu naknade za prijevoz, odnosno da radnici korisnika i ustupljeni radnici pod istim uvjetima imaju pravo na korištenje usluga koje je za njih osigurao korisnik.

11. No, prema shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske, izraženom u odluci broj Rev-23/21 od 7. prosinca 2021., iz odredbe čl. 6. st. 4. Direktive proizlazi da radnicima zaposlenima kod poduzeća za privremeno zapošljavanje pripada i pravo na, između ostalog, usluge prijevoza pa tumačeći odredbu čl. 46. st. 5. ZR-a u smislu odredbe čl. 6. st. 4. Direktive, ustupljenom radniku pripada pravo i na isplatu s osnove prijevoza (mjesnog i međumjesnog od mjesta prebivališta/boravišta do mjesta rada i nazad) pod jednakim uvjetima pod kojima to pravo imaju i stalni radnici korisnika. To iz razloga što odredbe čl. 46. st. 5. i 6. ZR/14 valja primjenjivati u smislu Direktive, a posebice u skladu s čl. 6. st. 4. Direktive pri čemu usluge prijevoza o kojima govori čl. 6. st. 4. Direktive treba tumačiti na način da one obuhvaćaju i materijalne izdatke za prijevoz. 12. Također treba imati na umu da kada je riječ o troškovima prijevoza, radi se o redovnom novčanom primanju koje se svaki mjesec isplaćuje radnicima korisnika, a ne nekom izvanrednom ili prigodnom izdatku (poput božićnice, uskrsnice ili regresa za godišnji odmor) pa bi neisplaćivanje tog izdatka rezultiralo dovođenjem u nepovoljniji položaj ustupljenog radnika u odnosu na radnike korisnika, za što nema uporišta u nekim objektivnim razlozima, a takvo postupanje nije u skladu sa smislom i duhom Direktive.

13. Budući da pravo na naknadu troškova prijevoza ustupljenog radnika proizlazi iz odredbe čl. 46. st. 5. ZR/14 kao i iz Direktive, to je na temelju odredbe čl. 373. t. 3. ZPP- a valjalo preinačiti pobijanu presudu i odlučiti kao u točki I 1. izreke ove presude.

14. Kako je donošenjem ove odluke tuženik spor izgubio, valjalo je preinačiti prvostupanjsku presudu pod točkom II izreke i odbiti zahtjev tuženika za naknadu parničnog troška.

15. U skladu s odredbom čl. 154. st. 1. ZPP-a pravo na naknadu troškova postupka ima tužitelj, a njegovi troškovi se sastoje od: sastava tužbe u iznosu od 1.000,00 kn, sastava podneska od 31. listopada 2019. (očitovanje na odgovor na tužbu) troška zastupanja na ročištima 24. listopada 2019., 3. ožujka 2020. i 1. prosinca 2020. – svako po 1.000,00 kn te za pristup na ročište za objavu presude 28. siječnja 2020. u iznosu od 500,00 kn, odnosno ukupno 5.500,00 kn, uvećano za PDV od 1.375,00 kn, što sveukupno iznosi 6.875,00 kn.

16. Budući da je tužitelj uspio u žalbenom postupku, valjalo je u skladu s odredbama čl. 154. st. 1. i čl. 166. st. 1. ZPP-a prihvatiti njegov zahtjev za naknadu troška sastava žalbe u iznosu od 1.250,00 kn, uvećano za PDV u iznosu od 312,50 kn, odnosno ukupno 1.562,50 kn (točka II izreke).

U Zagrebu, 7. ožujka 2022.

Sudac:

Diana Preglej, v.r.