Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj 79 Gž-3117/2021-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sutkinja toga suda Gordane Bošković Majerović, kao predsjednice vijeća, Milene Frankić, kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Vlaste Mrzljak, kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice M. M.1 ud. V., iz T., OIB: …, zastupane po punomoćnici A. M., odvjetnici u T., protiv tuženika Hrvatske dominikanske provincije "N. b. d. M.", Z., OIB: …, zastupan po punomoćniku I. K., odvjetniku u S., radi utvrđenja prava vlasništva, odlučujući o žalbi tužiteljice protiv presude Općinskog suda u Splitu poslovni broj P-5872/19 od 18. lipnja 2021., u sjednici vijeća održanoj dana 7. ožujka 2022.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tužiteljice M. M.1 , kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj P-5872/19 od 18. lipnja 2021.

II. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužiteljice za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja odbijen je kao neosnovan zahtjev tužiteljice radi utvrđenja da je temeljem dosjelosti stekla pravo vlasništva na fizički i geometrijski točno određenom realnom dijelu nekretnine čest. zem. 458/3 K.O. Ž. i to:

-na onom dijelu koji je u skici vještva izrađenoj od strane stalnog sudskog vještaka za geodeziju Ž. Š., dana 14.04.2015. godine, označen slovima A-B-C-D-E- F-G-H-I-J-K-L-M-N-O-P-R-S-Š-T-U-V-Z-Ž-AA-AB-AC-AD-AE-AF-AG-AH-AI-A, u površini od 6.376 m2, a koja skica vještva se smatra sastavnim dijelom ove presude

-na onom dijelu koji je u skici vještva izrađenoj od strane stalnog sudskog vještaka za geodeziju Ž. Š., dana 14.04.2015. godine, označen slovima A-B-C-D-E- F-G-H-I-J-K-L-M-N-O-P-R-S-Š-T-U-V-Z-Ž-BA-BB-BC-BD-BE-BF-A, u površini od 3165 m2, a koja skica vještva se smatra sastavnim dijelom ove presude.

-na onom dijelu koji je u skici vještva izrađenoj od strane stalnog sudskog vještaka za geodeziju Ž. Š., od dana 14.04.2015. godine, označen slovima A-B-C-D- E-F-G-H-I-J-K-L-M-N-O-P-R-S-A, u površini od 2042 m2, a koja skica vještva se smatra sastavnim dijelom ove presude uz ovlaštenje da na temelju presude i prijavnog lista, temeljem kojega će se provesti parcelacija čest. zem. 458/3 K.O. Ž. u zemljišnim knjigama izvrši uknjižbu prava vlasništva na novoformiranim česticama nastalim tim prijavnim listom na ime tužitelja V. M. (toč. I. izreke). Naloženo je tužiteljici u roku od 15 dana naknaditi tuženiku parnični trošak u iznosu od 15.187,50 kn (toč. II izreke).

2. Protiv navedene presude žali se tužiteljica zbog svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14 i 70/19 - dalje: ZPP), te predlaže pobijanu presudu ukinuti i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje, pred drugim sucem, uz naknadu troškova žalbenog postupka.

3. Žalba tužiteljice je neosnovana.

4. Iz sadržaja spisa proizlazi da je predmetna tužba podnesena od strane V. M., koji je tijekom postupka umro, pa je postupak nastavljen u odnosu na zakonsku nasljednicu M. M.1 .

5. Predmet spora je zahtjev radi utvrđenja da je tužiteljica vlasnica fizički i geometrijski točno određenih realnih dijelova čest. zem. 458/3 K.O. Ž., kako je to pobliže određeno u izreci presude, sve prema skici vještva koja se smatra sastavnim dijelom presude, uz ovlaštenje tužiteljice da na temelju presude provede parcelaciju, kao na temelju presude i prijavnog lista, na novoformiranim česticama zemljišta uknjiži pravo vlasništva na ime V. M.

6. Tužiteljica je u tužbi navela da pravo vlasništva potražuju temeljem dosjelosti da bi potom navela da pravo vlasništva potražuju i temeljem kmetski prava (list 241 do 242 spisa), na ročištu održanom dana 16. lipnja 2020. tužiteljica se pozvala i na dosjelost i na kmetska prava (list 279 spisa), dok se konačno podneskom od 5. veljače 2021. pozvala na kmetska prava, slijedom čega je sud prvog stupnja ocjenjivao osnovanost zahtjeva tužiteljice za stjecanjem prava vlasništva temeljem dosjelosti i temeljem kmetskih prava (čl.186. ZPP).

7. Očevidom na licu mjesta i vještačenjem po vještaku za geodeziju Ž. Š. utvrđeno je da su predmet spora tri odvojena posjeda na nepristupačnom terenu, da je posjed na predjelu B. ograđen suhozidom, a na istom da je nisko raslinje, borovi i stablo masline, da su na posjedu na predjelu Z.-O. vidljivi ostaci suhozida koji je dijelom porušen zbog prolaska puta, da je uvodom u fotografije razvidno da su sve tri nekretnine, odnosno posjeda neobrađene, da je prema skici lica mjesta zemljište na predjelu B. položeno na dijelu čest. zem. 458/3, omeđeno slovima A-B-C-D-E-F-G- H-l-J-K-L-M-N-O-P-R-S-Š-TU-V-Z-Ž-AA-AB-AC-AD-AE-AF-AG-AH-AI-A i ima površinu 6.376 m2, da je prema skici lica mjesta zemljište na predjelu P. O. položeno na dijelu čest zem. 458/3 i na dijelu čest. zem. 458/159, a omeđeno je slovima A-B- C-DE-F-G-H-I-J-K-L-M-N-O-P-R-S-A i ima sveukupnu površinu 2.373 m2, od čega je 2.042 m2 položeno na čest zem. 458/3, dok je 331 m2 na čest. zem. 458/159, da je na skici lica mjesta zemljište na predjelu J. položeno na dijelu čest. zem. 458/3, a omeđeno je slovima A-B-C-D-E-F-G-H-I-J-K-L-M-N-O-P-R-S-ŠT-U-V-Z-Ž-BA-BB- BC-BD-BE-BF-A i ima površinu 3.165 m2.

8. Dakle, predmetom postupka su realni dijelovi čest. zem. 458 k.o. Ž. (pobliže opisani u izreci presude), a koja čestica je upisana u zk. ul. 1 k.o. Ž., kao dio zk. tijela 153, od osnutka zemljišne knjige kao vlasništvo Samostana Sv. K. u Č., a sada (od 2008.) vlasništvo Hrvatske bratska provincija "N. B. D. M.", Z., ovdje tuženika.

9. Sud prvog stupnja, polazeći od utvrđenja da su agrarni odnosi feudalnog karaktera na području Dalmacije i Hrvatskog primorja ukinuti stupanjem na snagu Zakona o ukidanju agrarnih odnosa feudalnog karaktera na području Dalmacije i Hrvatskog primorja danom 22. studenog 1946. te je tim danom zemlja prešla u slobodno vlasništvo obrađivača (čl. 1. Zakona o ukidanju agrarnih odnosa feudalnog karaktera na području Dalmacije i Hrvatskog primorja ("Narodne novine, Službeni list NRH" 138/46 od 22. studenog 1946.), te odredbe čl. 4. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o provođenju agrarne reforme i kolonizacije na području NR Hrvatske ("Narodne novine, Službeni list NRH" 25/58), ocjenom izvedenih dokaza utvrđuje slijedeće:

-da je 1939. cijeli niz težaka podnio agrarnu prijavu za zk tijelo 153., pa i pravni prednik tužitelja, no da u zbirci isprava i državnom arhivu ne postoji odluka donesena u povodu agrarne prijave Agr-28/39,

-da na 153. zk tijelu k.o. Ž. nije bilo uknjiženih kmetskih prava, što proizlazi iz povijesnog izvatka iz zemljišne knjige u kojem su u listu C redoslijedom upisana zk tijela na kojima su postojala kmetska prava tako da su, između ostalog, kmetska prava postojala na zk tijelu. 148, 149, 150, 151, 154, 155, 156, 157,

-da usprkos podacima zemljišne knjige, iz presuda Sreskog suda u Trogiru Agr-504/31, Agr-496/31, Agr-653/31, Agr-2664/31 i Agr-1045/31 proizlazi da je na zk tijelu 153. postojao težački odnos odnosno kmetska prava, ali na drugim česticama iz tog 153. zk tijela, ali ne i na čest. zem. 458/3,

-da iz presuda Sreskog suda u Trogiru Agr-504/31, Agr-496/31, Agr-653/31, Agr-2664/31 i Agr-1045/31 proizlazi da su kmetska prava na česticama iz zk tijela 153. razriješena zbog čega nakon toga 153. zk tijelo nije opterećeno kmetskim (težačkim) pravima, što proizlazi iz navoda u teretovnici zk uložaka koji priliježu tim presudama u kojima stoji da zk tijelo 153. nije opterećeno kmetskim pravima (težaštinom)

-da su presudom Sreskog suda u Trogiru Agr-653/31 od 25. studenog 1934., u kojem postupku je sudjelovao Samostan Sv. K., nasljednici težaka pok. M. M.2 pok. F. dobili cijeli niz zemalja (30 čestica koje čine 5 zk tijela ukupne površine 54912 m2), i time stekli vlasništvo onih parcela na kojim su imali kmetska prava,

-da su odlukom Kotarske komisije u Trogiru udovica težaka M. M.2 pok. F.-T. i kćeri V. i M. dobile daljnje parcele čest. zem. 458/3 i 410/28 u površini od 10 vriti (7.736,60 m 2), što sveukupno iznosi 62.648,60 m2

-da su se pravni prednici tužitelja (M. B., I., N. M. pok. M.) upisali kao posjednici u katastar bez ikakvih dokumenata revizijom na terenu te da se u konkretnom slučaju evidentno radi o uzurpaciji (zaposjedanju) crkvene muše na čest. zem. 458/3 k. o Ž. koju M. B., I., N. M. pok. M. uopće nisu dobili agrarnom reformom

-da usporedbom Odluke Kotarske komisije za agrarnu reformu i kolonizaciju u Trogiru Reg A 478/47 od 4. srpnja 1947. i podataka iz posjedovnog lista 40 k.o. Ž. o česticama koje su seljaci među sobom podijelili prema njihovim navodima, proizlazi da se iste čestice (čest. zem. 458/3 i 410/28) navode u posjedovnom listu 40 i navedenoj odluci kotarske komisije Reg A 478/47 od 4. srpnja 1947.

-da je odlukom kotarske komisije Reg A 478/47 od 4. srpnja 1947. čest. zem. 458/3 i 410/28 dodijeljene ženskom dijelu obitelji M. (supruzi T. i kćerkama V. i M.) u površini od 10 vriti, što znači da im je dodijeljeno 7.736,60 m 2 (1 trogirski vrit = 773,66m 2; 10 vriti × 773,66m 2 = 7.736,60m 2), dok se u posjedovnom listu 40 k.o. Ž. navodi muški dio obitelji M. (N., I. i B.) za ukupno 59.000,00 m2 ili 59.400,00 m2 (17.000,00 m2 + 17.000,00 m2 + 25.000,00 m2 ili 25.400,00 m2 (što nije bilo moguće utvrditi zbog nečitkog rukopisa)

-da su agrarnom reformom oni dobili ukupno 54912 m 2, a u katastar su se upisali kao posjednici 59.000,00 m2 ili 59.400,00 m2, i to na čest. zem 458/3 koju uopće nisu dobili agrarnom reformom

-da tužiteljica nije nedvojbeno dokazala da bi na utuženim nekretninama (M. B., I., N. M. pok. M. kao nasljednici težaka M. M.2 ) imali kmetska prava na dan 22. studenog 1946. i koji bi bio sadržaj tih kmetskih prava

-da iz navedene odluke Kotarske komisije za agrarnu reformu i kolonizaciju u Trogiru Reg A 478/47 od 4. srpnja 1947., proizlazi da su čest. zem. 458/3 dobile M. supruga T. (T., T.) i kćeri V. i M. (iz drugog braka), a ne njegovi nasljednici M. B., I., N. i kći T. pok. M., pri čemu tužiteljica nije dokazala da bi bila pravna slijednica M. T. ud. M., V. i M.

-da tužiteljica nije dokazala da je površina utuženih nekretnina u okviru dopuštenog zakonskog maksimuma koji se mogao dodijeliti težaku (4,6 ha težaku čija obitelj broji do 8 članova ili 46.000m2 (1ha=10.000,00 m2) zajedno sa vlastitim zemljištem i to pod uvjetom da je samostanu ostao zakonski minimum zemljišta koje mu se nije smio oduzeti-10 ha ili 100.000,00 m2)

-da iz izvedenih dokaza proizlazi da je pređen dopušteni zakonski maksimum jer potomci težaka M. M.2 pok. F. su u prvoj i drugoj agrarnoj reformi dobili ukupno 62.648,60 m2 (54912 m2 + 7.736,60 m2), a ovom tužbom tužiteljica traži daljnjih ukupno 11.583,00 m 2 što sveukupno iznosi 74.231,60 m2 ili 7,42 ha i to bez ikakvog podatka o vlastitoj imovini težaka M. M.2 pok. F. koja se treba pribrojiti ovoj površini od 74.231,60 m 2 ili 7,42 ha, i to sve pod uvjetom da je samostanu ostao zakonski minimum zemljišta koje mu se nije smio oduzeti-10 ha ili 100.000,00 m2 odnosno za samostane veće vrijednosti kakav je tuženik jer se radi o nacionalnom svetištu osnovanom 1472.-30 ha obradive zemlje odnosno 10 ha šume

-da iz iskaza tužiteljice, sada pok. V. M. (supruga tužiteljice), i svjedoka (P. S., N. M., B. B.) jasno proizlazi da su potomci težaka pok. M. M.2 pok. F. znali za prvu i drugu agrarnu reformu te su u tim postupcima tražili razrješenje agrarnih odnosa, kao i da je obrada predmetnih nekretnina prestala prije II. svjetskog rata, pa stoga se na dan 22. studenog 1946. nije vršio sadržaj kmetskih prava, a niti se po logici stvari plaćala napolica (naknada za obradu zemlje), dok branje buhača, ubiranje drva za komine i branje taklji za pome (štapova za vezanje rajčica) nije vršenje sadržaja kmetskog prava.

10. Slijedom tih i takovih utvrđenja sud prvog stupnja zaključuje da tužiteljica nije dokazala da bi njezini pravni prednici predmetne nekretnine stekli temeljem kmetskih prava, pa nema mjesta raspravi o kasnijim promjenama u vlasništvu prema načelima građanskog prava odnosno nasljeđivanjem.

11. Nadalje, polazeći od iznesenih utvrđenja sud prvog stupnja zaključuje da je tužiteljica znala i morala znati da su njezini pravni prednici sve nekretnine Samostana Sv. K. koje su obrađivali, obrađivali po osnovu kmetskih prava i da su oni te odnose razriješili navedenom presudom Sreskog suda, dok su odlukom Kotarske komisije ženski potomci težaka M. M.2 razriješili težačke odnose, dakle da nema nikakav valjani pravni temelj za posjedovanje utuženih nekretnina, pri čemu upis u katastar koji je ustvari putativni temelj nije dovoljan za stjecanje prava vlasništva dosjelošću, kao i da tužiteljica i njezini prednici nikako nisu mogli predmetno zemljište samostalno i pošteno posjedovati u uvjerenju da su vlasnici jer su znali i morali znati da se radi o crkvenom zemljištu, a osim toga iz sadržaja iskaza proizlazi da je prije drugog svjetskog rata prestala poljoprivredna obrada, a nakon II. svjetskog rata i ispaša stoke, pa tužiteljica i nema potreban broj godina dosjedanja jer je prestankom poljoprivredne obrade i ispaše prestao i taj nesamostalan i nesavjestan posjed. Osim toga, sud prvog stupnja zaključuje da se tužiteljica ne može pozvati na to da bi ona bila poštena nasljednica nepoštenih posjednika (čl. 160. st. 3. ZV) jer su tužiteljica, kao i njen prednik, sada pok. V. M. u svojim iskazima jasno naveli da im je poznato da je pok. M. M.2 pok. F. bio kmet (težak) i da je za obradu zemlje Samostanu Sv. K. plaćao napolicu (trećinu uroda).Stoga nije ispunjen uvjet iz paragrafa 1472 Općeg građanskog zakonika koji se primjenjuje u tom razdoblju temeljem Zakona o načinu primjene pravnih propisa donesenih prije 6. travnja 1941. godine ("Narodne novine" 73/91-dalje OGZ) u vezi s odredbom čl. 388. st. 2. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine", br. 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09 – dalje: ZV) za stjecanje prava vlasništva temeljem dosjelosti.

12. Odluka suda prvog stupnja pravilna je i zakonita, pa ju prihvaća i ovaj sud drugog stupnja.

13. Bitnu povredu parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 12. ZPP tužiteljica vidi u tome što je sud prvog stupnja izmijenio pravni osnov tužbenog zahtjeva. Osim toga tužiteljica smatra da presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može preispitati, da je izreka presude nerazumljiva i proturječi sama sebi ili razlozima presude, da su razlozi o odlučnim činjenicama nejasni i proturječni, te o odlučnim činjenicama postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika.

14. Pobijana presuda se može ispitati, ima razloge o svim odlučnim činjenicama, a razlozi o odlučnim činjenicama nisu nejasni niti međusobno proturječni, zbog čega nije ostvarena bitna povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP.

15. S obzirom na razloge navedene u obrazloženju presude na kojima sud prvog stupnja temelji svoje stajalište o neosnovanosti tužbenog zahtjeva tužiteljice, valja upozoriti da sadržaj i opseg tužbenog zahtjeva određuje tužitelj, a sud je dužan na temelju rezultata raspravljanja ocijeniti osnovanost tužiteljevih tvrdnji, pružanjem ili odbijanjem tražene pravne zaštite. Pritom je sud vezan za tužbeni zahtjev i za činjeničnu osnovu tužbenog zahtjeva, dok pravna osnova zahtjeva za pružanje pravne zaštite – pravna kvalifikacija spornog pravnog odnosa koja opravdava traženje tužitelja da sud donese odluku određenog sadržaja, predstavlja samo fakultativni element tužbe, jer će sud po tužbi postupati i kad tužitelj ne navede pravnu osnovu, a ako je i navede, sud nije vezan za shvaćanje tužitelja u odnosu na pravnu osnovu spora (čl. 186. st. 3. ZPP). To znači da je sud dužan na osnovi utvrđenih činjenica sam prosuditi pravnu kvalifikaciju spornog odnosa i propise na temelju kojih treba odlučiti o osnovanosti tužbenog zahtjeva.

16. Ovdje je za ukazati da je upravo tužiteljica u tužbi, a i tijekom postupka tvrdila i dokazivala da je vlasništvo predmetnih nekretnina stekla na temelju agrara i na temelju dosjedanja. Stoga je sud prvog stupnja bio dužan ispitati te činjenične tvrdnje, što je sud prvog stupnja i učinio, zbog čega nije ostvarena bitna povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 12. ZPP, na koju ukazuje tužiteljica u svojoj žalbi.

17. Također nije utvrđeno da bi bile počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe čl. 365. st. 2 ZPP.

18. Isto tako nije u pravu tužiteljica kada smatra da je u postupku pred sudom prvog stupnja počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP u vezi čl. 219. st. 1. ZPP. Prema navedenoj odredbi tužitelj treba dokazati činjenice koje su osnov njegove tužbe, dok je s druge strane dužnost svake stranke dokazivati istinitost tvrdnji koje su za nju povoljne i na kojima zasniva svoje zahtjev ili kojima pobija navode i dokaze protivnika.

19. U tom smislu, kada je tužiteljica tvrdila da je vlasništvo predmetnih nekretnina stekla dosjelošću i agrarom, onda je upravo na njoj bio teret dokaza na okolnosti ispunjenja pretpostavki za stjecanje vlasništva za svaki od navedenih načina.

20. Sud prvog stupnja analizirao je i ocijenio provedene dokaze na način propisan odredbom čl. 8. ZPP, te je na osnovi pravilne ocjene provedenih dokaza i rezultata raspravljanja potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje. Za svoja činjenična utvrđenja i pravne zaključke je naveo iscrpne, jasne i prihvatljive razloge kojima se nema što bitno dodati, i koji žalbenim navodima tužiteljice nisu dovedeni u sumnju.

21. Pravna osnova dosjelosti i razrješenje agrarnog odnosa međusobno se isključuju.

22. Naime, agrarni odnosi bili su regulirani Zakonom o likvidaciji agrarnih odnosa na području ranije pokrajine Dalmacije od 19. listopada 1930. prema kojem se agrarni odnos razrješavao isključivo donošenjem konstitutivnog akata nadležnog tijela, kao i Zakonom o ukidanju agrarnih odnosa feudalnog karaktera na području Dalmacije i Hrvatskog primorja ('Narodne novine' broj 138/46 i 111/47), kojim su ukinuti svi agrarni odnosi feudalnog karaktera na području Dalmacije i Hrvatskog primorja i danom 22. studenog 1996., te je tim danom zemlja prešla u slobodno vlasništvo obrađivača (dakle ex lege), pri čemu propuštanje podnošenje zahtjeva za ukidanje agrarnih odnosa u roku iz čl. 4. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o provođenju agrarne reforme i kolonizacije na području NR Hrvatske tj. do 28. Lipnja 1958. ne sprečava sud u prosuđivanju je li obrađivač stekao vlasništvo zemlje izvorno po odredbi čl. 1. Zakona o ukidanju agrarnih odnosa feudalnog karaktera na području Dalmacije i Hrvatskog primorja, a u kojem slučaju se kasnije promjene u vlasništvu procjenjuju prema načelima građanskog prava.

23. Pravilno je, prema shvaćanju ovog suda sud prvog stupnja zaključio da tužiteljica nije dokazala da bi predmetna nekretnina pripala u vlasništvo bilo osobno ili putem pravnih prednika, temeljem razrješenja agrarnih odnosa tj. temeljem Zakona o ukidanju agrarnih odnosa feudalnog karaktera na području Dalmacije i Hrvatskog primorja ('Narodne novine' broj 138/46 i 111/47), a za koje utvrđenje je sud prvog stupnja dao opširne, jasne i obrazložene razloge, koje utvrđenje tužiteljica žalbom određeno niti ne spori.

24. Jednako tako, pravilan je zaključak suda prvog stupnja da tužiteljica (odnosno njezini pravni prednici) nisu stekli pravo vlasništva dosjelošću.

25. Imajući u vidu dosadašnju sudsku praksu, stjecanje prava vlasništva dosjelošću na nekretninama u veleposjedničkom vlasništvu crkve iznimno je moguće pod uvjetom da su ispunjene pretpostavke za stjecanje dosjelošću prema tada važećim pravilima o vremenu dosjelosti i uz predmnijevu savjesnosti, odnosno poštenja posjednika (tako i odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev 198/2008).

26. Naime, da bi tužiteljica osobno, odnosno putem pravnih prednika dosjelošću mogla steći pravo vlasništva na predmetnoj nekretnini na temelju tada važećih pravila paragrafa 1460. do 1465. OGZ zahtjeva se da je posjed zakonit istinit i pošten, kao i protek vremena potreban za dosjelost. U konkretnom slučaju, a budući se radi o nekretnini koja je upisana na ime tuženika, dakle o nekretnini u vlasništvu crkve, trebale su se ispuniti pretpostavke iz paragrafa 1472. OGZ, prema kojem se zahtjeva rok dosjedanja od 40 godina. Isto bi bilo i uz primjenu odredbi čl. 18. st. 3. i čl. 159. ZV.

27. U smislu navedenog jedna od temeljnih pretpostavki za stjecanje prava vlasništva nekretnine dosjelošću je pošten (savjestan) posjed pa se na temelju posjeda koji je nepošten, ma koliko dugo on trajao, dosjelošću ne može steći pravo vlasništva. Pretpostavka o poštenju (savjesnosti) posjeda ispunjena je ako posjednik kroz sve vrijeme dosjelosti smatra da je stvar koju posjeduje njegova, odnosno ako ne zna ili ne može znati da nije njegova.

28. U konkretnom slučaju pretpostavka poštenja (savjesnosti) posjeda nije ostvarena jer izvorni prednici tužiteljice (na čije vlasništvo se tužiteljica poziva) su, već prema navodima tužiteljica, a i njenog prednika, supruga, sada pok. V. M. u pogledu predmetne nekretnine čest. zem. 458 k.o. Ž. bili u težačkom - agrarnom odnosu, te im je zasigurno moralo biti poznato da se radi o crkvenom zemljištu (M. sv. K.).

29. Pored iznesenog, nije bilo pretpostavki za prihvaćanje tužbenog zahtjeva jer su tužiteljica, a i njezini prednici znali da se radi o posjedu tuđe nekretnine, radi čega na njihovoj strani ne može biti ispunjena osnovna pretpostavka stjecanja prava vlasništva dosjelošću, a to je savjesnost posjeda, neovisno o dugogodišnjem trajanju takvog posjeda (tako i Ustavni sud Republike Hrvatske u odluci broj U-III- 2226/2018).

30. Sama činjenica da su u evidenciji katastra – u posjedovnom listu 40 k.o. Ž. (još od osnutka katastra, 50-tih godina) evidentirani M. N., I. i B. pok. M. (sinovi pok. M. M.2 pok. F., koji je bio težak), sama po sebi, ako nije povezana uz dokazivanje ostalih relevantnih činjenica koje se odnose na ostvarenost pretpostavki za stjecanje prava vlasništva predmetnih nekretnina temeljem razrješenje agrarnih odnosa ili dosjelošću nije dovoljna osnova za prihvaćanje zahtjeva tužiteljice.

31. Iz navedenih razloga, uz pravilnu primjenu materijalnog prava, zahtjev tužiteljice odbijen je kao neosnovan, pa je primjenom odredbe čl. 368. st. 1. ZPP odlučeno kao u izreci ove presude.

32. I odluka o troškovima postupka pravilna je i zakonita, kako po osnovu (čl. 154. st. 1. ZPP), tako i po visini dosuđenih troškova (čl. 155. st. 1. ZPP).

33. Tužiteljica nije uspjela sa žalbom pa troškovi žalbenog postupka padaju na njezin teret (čl. 154. st. 1. ZPP u vezi s čl. 166. st. 1. ZPP).

U Zagrebu 7. ožujka 2022.

Predsjednica vijeća:

Gordana Bošković Majerović, v.r.