Republika Hrvatska

Općinski sud u Varaždinu

Varaždin, Braće Radić 2

Poslovni broj: 13 P-199/2021-20

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Varaždinu, po sutkinji Dubravki Kraljić, u pravnoj stvari tužitelja B. P., iz V., OIB: ……, zastupanog po punomoćnicima iz OD K. & R. iz V., protiv tuženika E. d.o.o., iz V., OIB: ……, zastupanog po punomoćnicima iz OD B. & P. iz V., radi isplate, nakon zaključene glavne javne rasprave 19. siječnja 2022. u prisutnosti punomoćnika tužitelja te tužitelja osobno i punomoćnika tuženika te zakonskog zastupnika tuženika, te objave presude 4. ožujka 2022.

p r e s u d i o  j e

I/ Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja B. P. koji glasi:

"I/ Tuženi E. d.o.o., iz V., OIB: ……, dužan je tužitelju B. P., iz V., OIB: ……, isplatiti iznos od 12.678,31 kn zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na navedeni iznos od 13.11.2020. godine pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, odnosno sukladno odredbi iz čl. 29. Zakona o obveznim odnosima (NN br. 35/2005, 125/2011, 78/2015, 29/2018).

II/ Nalaže se tuženom naknaditi tužitelju troškove ovoga postupka, sve to u roku od 8 dana pod prijetnjom ovrhe."

II/ Nalaže se tužitelju B. P., iz V., OIB: ……, da tuženiku E. d.o.o., iz V., OIB: ……, naknadi parnične troškove u iznosu od 3.750,00 kn (tri tisuće sedamsto pedeset kuna) u roku od 15 dana.

III/ Odbacuje se zahtjev tuženika za naknadu troškova postupak od 19. siječnja 2022., podnesen nakon zaključenja glavne rasprave, kao nepravodoban.

Obrazloženje

1. Tužitelj je 29. ožujka 2021. podnio tužbu protiv tuženika radi isplate iznosa od 12.687,31 kn sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 13. studenoga 2020. do isplate, u kojoj navodi kako je on vlasnik poslovnog prostora u V. Navodi kako se u evidencijama T. d.d. iz V. on vodi kao krajnji kupac – korisnik plinske instalacije na OMM 35688 na adresi ….. Dana 24. travnja 2015. izvršena je obustava isporuke plina na tom obračunskom mjernom mjestu budući da tužitelj od 2010. nije imao potrebe za korištenjem plina uslijed nekorištenja poslovnog prostora. Tužitelj je u veljači 2019. dogovorio s trećom osobom zakup navedenog poslovnog prostora te je odlučio staviti u funkciju navedeni prostor. U svrhu pokretanja grijanja angažirao je tuženika, kao ovlaštenog izvođača kod T. d.d., da mu stavi u pogon sustav grijanja. Navodi kako je tuženik na lice mjesta poslao svoja dva djelatnika koji su 14. veljače 2019. konstatirali da grijanje nije moguće pustiti u pogon jer nema struje i vode. Nakon ukopčanja struje i vode, 20. veljače 2019. ponovo su došli djelatnici tuženika te su konstatirali da u objektu ima struje i vode, a nema plina, te da njihov ključ ne paše u ormarić. Također su naveli da je prilikom punjenja pronađeno propuštanje vode sustava centralnog grijanja, te grijanje nije pušteno u pogon. Dana 22. veljače 2021. u poslovni prostor tužitelja ponovo su došli djelatnici tuženika te su obavili radove sanacije dvaju propusnih mjesta, ugradnje ispušnih pipaca, punjenje i odzračivanje te kontrolu rada bojlera, te su toga dana djelatnici tuženika pustili u rad sustav grijanja. U sva tri navrata djelatnike tuženika u prostor pustio sin tužitelja N. P. Tužitelj je račun za izvršenu uslugu uredno platio. Napominje kako je on telefonski komunicirao s direktorom tuženika R. S. i s njim dogovorio posao, te mu je isti rekao da će on "sve riješiti". Tužitelj naglašava da prema propisanoj proceduri T. d.d. ne može po vlastitom izboru izvoditi radove vezano za puštanje plina u pogon, već za to mora angažirati ovlaštenog izvođača, a nakon izvedenih radova tužitelj nije imao potrebnih stručnih znanja da ocijeni je li sve provedeno po propisanoj proceduri i jesu li odrađene sve propisane faze (a u ovom slučaju nije odrađena faza ispitivanja nepropusnosti i ispravnosti plinske instalacije). Tužitelj, dakle, kao niti članovi njegove obitelji, nisu imali saznanja koji su se točno tehnički poslovi odrađivali u postupku puštanja sistema grijanja u pogon, niti su se o tome posebno raspitivali smatrajući da će tuženik, kao ovlašteni izvođač, odraditi sve potrebne radnje.

Nakon puštanja sustava grijanja u pogon tužitelj je poslovni prostor dao u zakup trećoj osobi, a budući da računi T. d.d. nisu dolazili, uputio je zakupnika da se radi uplatnica za isporučeni plin obrati T. d.d., što je isti i učinio. Prema ispostavljenim uplatnicama zakupnik je uredno plaćao potrošnju plina te se u tom trenutku nije znalo da se ustvari plaća potrošnja plina za susjedno brojilo.

Na predmetnom obračunskom mjernom mjestu 17. rujna 2020. izvršeno je kontrolno očitanje plinskog brojila te je utvrđena potrošnja plina (cca 500 m3 od zadnjeg kontrolnog očitanja u studenom 2018.) iako je prema evidencijama T. d.d. navedeno brojilo trebalo biti plombirano. Slijedom navedenog T. d.d. je tužitelja obavijestio da se navedena potrošnja plina smatra neovlaštenom jer je preuzimanje plina ostvareno putem plinomjera kod kojeg je promijenjena i oštećena ovjerna oznaka operatera distribucijskog sustava te je utvrđena naknada za neovlaštenu potrošnju u iznosu od 12.479,23 kn temeljem čl. 74. Mrežnih pravila plinskog distribucijskog sustava. Osim toga izvršena je i obustava daljnje neovlaštene isporuke plina bez utvrđenja tko je oštetio plombu ili zašto je došlo do neovlaštene potrošnje. Tužitelj je od tuženika zatražio obrazloženje o tome što se dogodilo budući da do tada nije imao nikakvih saznanja o načinu puštanja grijanja u pogon niti je znao da je netko neovlašteno skidao ovjernu oznaku (plombu T. d.d.) s brojila, a on sam ni pod koju cijenu ne bi poduzimao bilo kakve radnje na plinskim instalacijama niti za to ima bilo kakva znanja. Tuženik ga je, međutim, uputio na T. d.d., a T. ponovo na tuženika. Iz korespondencije tužitelja s T. d.d. proizlazi kako T. d.d. nikada nije bio obaviješten o namjeri ponovnog puštanja plinske instalacije u pogon i o skidanju plombe niti o radovima na plinskim instalacijama, a prema Pravilniku o uvjetima za izdavanje ovlaštenja za izvođenje plinskih instalacija na distribucijskom području T. d.d., ovlašteni izvođači dužni su najkasnije jedan dan prije početka radova prijaviti početak, a po završetku prijaviti završetak radova na izvođenju plinskih instalacija, te je tužitelju od strane T. d.d. rečeno da je postupio po zakonskoj proceduri angažiranjem ovlaštenog izvođača. Na to je tuženik konstatirao da oni uopće nisu radili radove na plinskim instalacijama, nego samo na puštanju grijanja u pogon (praktički vodoinstalaterske radove i radove na sistemu grijanja), zbog čega te radove nije bio ni dužan prijaviti T. d.d. Stoga tužitelj nije imao izbora, već je T. d.d. morao platiti traženi iznos od 12.479,23 kn i 208,08 kn (s osnova neovlaštene potrošnje pline te troškova obustave plina), a to kako bi se ponovno uspostavila opskrba plinom što je bilo nužno zakupniku koji je u tom prostoru imao trgovinu hrane te mu je prijetio nastanak štete. Zbog navedenog tužitelj je prilikom uplate obavijestio T. d.d., sukladno čl. 1112. Zakona o obveznim odnosima, da plaća navedeni iznos iako ga nije dužan platiti, te da zadržava pravo na povrat istog. Slijedom navedenog, tužitelju je nastala šteta plaćanjem ukupnog iznosa od 12.678,31 kn koju mu je prouzročio tuženik budući da je propustio T. d.d. prijaviti radove na plinskim instalacijama odnosno puštanja plina u pogon, zbog čega od tuženika ovom tužbom potražuje navedeni iznos s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom.

2. U odgovoru na tužbu od 11. svibnja 2021. tuženik u cijelosti osporava tužbu i tužbeni zahtjev kako po osnovi tako i u visini ne smatrajući se odgovornim za štetu ili trošak plina koji je tužitelj imao. Ističe kako su radnici tuženika na nekretninu tužitelja pristupili 20. veljače 2019. isključivo radi puštanja u pogon sustava grijanja te su utvrdili da u objektu ima struje i vode, ali nema plina. Također je utvrđeno da je cijev za vodu pukla zbog smrzavanja te je dogovorena sanacija nedostataka na sustavu grijanja za dva dana. Dana 22. veljače 2019. radnici tuženika sanirali su dva propusna mjesta na cijevi, ugradili nekoliko ispušnih pipaca za grijanje, izvršili su punjenje i ozračivanje uz kontrolu rada bojlera, te nisu imali nikakav doticaj s puštanjem plina, niti su otvarali plinski ormarić niti pak uklonili plombu. Budući da je iz nekog tuženiku nepoznato razloga tog dana 22. veljače 2019., prilikom puštanja u pogon grijanja, plina bilo, grijanje je pušteno u pogon čime su sve obveze tuženika prema tužitelju prestale. Tuženik ističe kako nije ovlašten ukloniti plombu s plinskog brojila, zbog čega to niti nije učinio, a niti je to mogao dogovoriti s tužiteljem ili ovlaštenim distributerom plina, niti bi se u takve radnje upuštao, čak i da je to od njega traženo, budući da je iskusna i odgovorna osoba koja svoje poslove odgovara savjesno i u skladu s pravilima struke. Isto tako, radnici tuženika nisu ni na koji način mogli otvoriti ormarić u kojem se nalazi plinsko brojilo niti su to učinili. Jedino što je tuženik učinio bilo je puštanje u pogon grijanja, a što ne bi bilo moguće da plina nije bilo. Tuženik navodi da kod tužitelja nije izvodio nikakve radove koji bi bili u vezi s plinom ili puštanjem u pogon plina, zbog čega nije postojao niti razlog za prethodno ili naknadno prijavljivanje radova na plinskom sustavu. Ističe kako se tuženik već 15 godina bavi djelatnostima montaže i održavanja sustava centralnog grijanja, a osim toga je i ovlašteni izvođač radova od strane društva T. d.d. iz čega proizlazi da je itekako svjestan propisa koji reguliraju djelatnost kojom se bavi i obveza po istima po kojima postupa već dugi niz godina. Iz tužbe proizlazi da tužitelj zapravo niti ne zna tko je uklonio plombu na plinskom brojilu, pa se tek radi o njegovoj pretpostavci da je to učinio tuženik, no postavlja se pitanje iz kojeg bi razloga ili interesa tuženik to učinio, a jedini tko je za to imao interes je zapravo sam tužitelj. Slijedom navedenog, tuženik predlaže da sud odbije tužbu i postavljeni tužbeni zahtjev.

3.1. Na pripremnom ročištu 2. lipnja 2021. tužitelj naglašava kako u prilog njegovoj tvrdnji da je upravo tuženik trebao pustiti u pogon plin te izvršiti sve potrebne radnje oko navedenog govori primjerice i činjenica iz radnog naloga tuženika u kojem se navodi da "ključić ne paše u ormarić". Ukoliko tuženik ne bi imao nikakve veze s puštanjem plinskih instalacija u pogon kako tvrdi tada mu ne bi bio potreban niti nikakav ključ od ormarića. Tužitelj ponovno ističe da je angažirao tuženika za obavljanje kompletne usluge pokretanja sustava grijanja pa je stoga nedvojbeno da je tuženik odgovoran za propust koji se dogodio.

3.2. Tuženik je ove navode tužitelja osporio navodeći da su njegovi djelatnici samo željeli provjeriti zašto nema plina, no s obzirom da to nisu mogli učiniti, nisu niti bili upoznati s činjenicom postojanja plombe ili neovlaštenog uklanjanja plombe na brojilu.

4. U dokaznom postupku sud je izvršio uvid u svu dokumentaciju u spisu i to u: dopise tužitelja T. od 12. listopada 2020., 15. listopada 2020., 20. listopada 2020., 21. listopada 2020., dopis T. d.d. od 19. listopada 2020., dopis od 27. listopada 2020., dopis T. d.d. od 29. listopada 2020., odgovor T. d.d. od 2. studenoga 2020., podatke o priključku plina i kupcu, radne naloge od 14. veljače 2019., 20. veljače 2019. i 22. veljače 2019., račun tuženika od 28. veljače 2019., Ugovor o zakupu poslovnog prostora od 14. veljače 2019., radni nalog T. od 6. listopada 2020., e-mail o izračunu naknade za neovlaštenu potrošnju od 6. listopada 2020., te e-mailovi od 7. listopada i 8. listopada 2020., dopis tužitelja tuženiku od 26. listopada 2020., poziv na mirno rješenje spora tuženiku od 4. prosinca 2020. te odgovor tuženika od 15. prosinca 2020., dopis tužitelja T. od 12. studenoga 2020., račun T. od 8. listopada 2020. i 23. listopada 2020. te uplatnice od 27. studenoga 2020., saslušani su svjedoci J. P., T. G., N. P., Lj. P., D. K. i J. V. te parnične stranke.

5. Temeljem čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 i 70/19; dalje: ZPP) nakon savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupnog provedenog dokaznog postupka, sud je odlučio kao u izreci.

6. Predmet spora je tužiteljevo potraživanje prema tuženiku s osnova naknade imovinske štete u iznosu od 12.678,31 kn koja je tužitelju nastala plaćanjem neovlaštene potrošnje plina te troška obustave isporuke plina izvršene zbog neovlaštene potrošnje plina.

7.1. Odredbom čl. 3. st. 2. toč. 25. Zakona o tržištu plina ("Narodne novine" broj 18/18 i 23/20, dalje: ZTP) i čl. 74. st. 1. Mrežnih pravila plinskog distribucijskog sustava ("Narodne novine" broj 50/18, 88/19 i 36/20, dalje: MPPDS) propisano je da neovlaštena potrošnja plina znači samovoljno priključenje na distribucijski sustav ili transportni sustav, preuzimanje plina mimo obračunskog mjernog mjesta ili putem plinomjera za koji je dokazano da je onesposobljen za ispravan rad te preuzimanje plina putem plinomjera kod kojega je ovjerna oznaka, između ostalih, operatora distribucijskog sustava uništena, promijenjena, uklonjena ili na bilo koji drugi način oštećena.

7.2. Odredbom čl. 49. toč. 4.e) ZTP i čl. 74. st. 6. MPPDS propisano je pravo operatora distribucijskog sustava na obustavu isporuke plina krajnjem kupcu u slučajevima neovlaštene potrošnje, a odredbom čl. 69. st. 1. toč. 7. ZTP i čl. 75. st. 1. MPPDS propisana je obveza krajnjeg kupca na plaćanje naknade za neovlaštenu potrošnju plina operatoru distribucijskog sustava.

8. Nije sporno da je tužitelj kao vlasnik predmetnog poslovnog prostora bio i krajnji kupac na predmetnom obračunskom mjernom mjestu za koje je od strane operatora distribucijskog sustava T. d.d. utvrđena neovlaštena potrošnja. Nesporne su i činjenice zbog kojih je došlo do utvrđenja te neovlaštene potrošnje, a to su da je na predmetnom obračunskom mjernom mjestu 24. travnja 2015. bila izvršena obustava isporuke plina od strane T. d.d., te da je prilikom kontrole izvršene od strane T. d.d. obavljene 6. listopada 2020. evidentirana potrošnja plina na ovom obračunskom mjernom mjestu iako je ventil bio plombiran, te je utvrđeno da je plomba potrgana, pri čemu T. d.d. nije bio obaviješten o izvođenju radova na plinskoj instalaciji 22. veljače 2020. zbog čega nije bio u mogućnosti evidentirati puštanje plina u pogon, sve kako to proizlazi iz dopisa T. d.d. od 19. listopada 2020. i 2. studenoga 2020. te radnog naloga broj 14967/2020 od 6. listopada 2020. U dopisu T. d.d. od 2. studenoga 2020. navodi se i kako su ovlašteni izvođači dužni prijaviti početak i završetak bilo kakvih radova na plinskim instalacijama, a krajnji kupac – korisnik ima obvezu da ponovno priključenje plinske instalacije u rad zatraži od operatora distribucijskog sustava (za što može ovlastiti i treću osobu – ovlaštenog izvođača), a što u konkretnom slučaju nije učinjeno. Slijedom navedenoga, T. je sukladno odredbama MPPDS tuženiku kao kupcu izdao račun za plaćanje naknade neovlaštene potrošnje broj 13412-700-20 od 8. listopada 2020. u iznosu od 12.479,23 kn te račun broj 13420-700-20 od 8. listopada 2020. radi plaćanja troškova obustave isporuke plina u iznosu od 208,08 kn, a koje je račune tužitelj i podmirio 12. studenoga 2020., sve kako je to utvrđeno uvidom u navedene račune i uplatnice T. d.d.

9. Između stranaka nije sporno da je sklopljen ugovor o djelu sukladno čl. 590. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18; dalje: ZOO) kojim je propisano da se ugovorom o djelu izvođač obvezuje obaviti određeni posao, a naručitelj se obvezuje platiti mu za to naknadu.

10. Odredbom čl. 342. st. 2. ZOO propisano je da kad dužnik ne ispuni obvezu, vjerovnik ima pravo zahtijevati popravljanje štete koju je zbog toga pretrpio, te se sukladno čl. 349. ZOO na odgovarajući način primjenjuju odredbe ZOO o naknadi izvanugovorne štete. Tako je odredbom čl. 1045. st. 1. ZOO propisano da je onaj tko drugome prouzroči štetu dužan tu štetu naknaditi ako ne dokaže da je šteta nastala zbog njegove krivnje.

11. Tužitelj smatra da mu je šteta nastala uslijed tuženikovog propusta da obavi ugovoreni posao sukladno ugovoru i pravilima struke, koja obveza za izvođača proizlazi iz čl. 597. st. 1. ZOO. U konkretnom slučaju iz tužiteljevih navoda istaknutih tijekom postupka proizlazi kako tužitelj smatra da je tuženik propustio obaviti sve potrebne radnje radi ponovnog puštanja plinske instalacije u pogon, između ostalog, prijaviti operatoru distribucijskog sustava T. d.d. ponovno puštanje plinskih instalacija u pogon te početak i završetak radova na plinskim instalacijama, te je i protivno propisima u tijeku izvođenja radova oštetio ovjernu oznaku (plombu) operatora što je sve tužitelju kao vlasniku predmetnog poslovnog prostora i krajnjem kupcu plina prouzročilo štetu zbog plaćanja utvrđene neovlaštene potrošnje plina i s tim u vezi izvršene obustave isporuke plina.

12. Tuženik, s druge strane, tvrdi da je ugovor ispunio u cijelosti sukladno ugovoru i pravilima struke, te da s obzirom na vrstu izvršenih radova sukladno ugovoru sklopljenom između stranaka, nije postojala njegova obveza na obavještavanje T. d.d. o obavljanju radova budući da je ugovoreno isključivo puštanje grijanja u pogon, za što ne postoji obveza obavještavanja operatora distribucijskog sustava, a u odnosu na oštećenje plombe operatora osporava da bi upravo on bio taj štetnik koji bi poduzeo ovu štetnu radnju.

13. Između stranaka sporan je sadržaj sklopljenog ugovora o djelu i to u pogledu posla koji se tuženik kao izvođač obvezao obaviti za tužitelja kao naručitelja. Naime, kako je rečeno, tuženik tvrdi da je ugovoreno isključivo puštanje u funkciju sustava grijanja u poslovnom prostoru u vlasništvu tužitelja (na adresi u V.), dok tužitelj smatra kako je tuženik angažiran radi svega što je potrebno učiniti da bi se uspostavilo grijanje u tom poslovnom prostoru, a što u konkretnom slučaju očito podrazumijeva i puštanje plinske instalacije u pogon i sve radnje koje je potrebno poduzeti u tom smislu. Pri tome nije sporno da je tuženik od strane T. d.d. ovlašteni izvođač radova na plinskim instalacijama.

14. Ugovor o djelu je neformalni pravni posao te za njegov nastanak i valjanost nije potreban poseban (pisani) oblik. Tako je i nesporno da stranke ugovor nisu sklopile u pisanom, već u usmenom obliku, pa je njegov sadržaj u pogledu ugovorenog posla sud utvrđivao na temelju dokumentacije priložene u spis te iskaza svjedoka i stranaka.

15. Uvidom u radni nalog tuženika od 14. veljače 2019. utvrđeno je da je tom prilikom tuženikov djelatnik G. na adresi u V., utvrdio kako grijanje nije moguće pustiti u pogon jer nema struje i vode. Uvidom u radni nalog od 20. veljače 2019. utvrđeno je da su tuženikovi djelatnici Č. i G. bili prisutni u vremenu od 12:20 do 13:20 sati te od 13:45 do 14:00 sati te su u opisu izvedenih radova naveli da u objektu ima vode i struje, a nema plina, da ključić ("naš") ne paše u ormarić te da je prilikom punjenja pronađeno propuštanje (puknuće cijevi radi smrzavanja) vode u sustavu centralnog grijanja. Uvidom u radni nalog od 22. veljače 2019. utvrđeno je da su djelatnici V. i P. na istoj lokaciji radili od 13:50 do 15:45 sati te su izvršili sanaciju dvaju propusnih mjesta, ugradnju ispusnih pipaca, punjenje i ozračivanje te kontrolu rada bojlera. Upravo su to radovi koji su, uz detekciju kvara, navedeni i u tuženikovom računu broj 225-01-1 od 28. veljače 2019. izdanom tužitelju, a koji je račun tužitelj nesporno i platio. Iz navedene dokumentacije ne proizlazi da bi tuženik, osim radova vezanih uz puštanje grijanja u pogon, izvodio i neke radove na plinskim instalacijama.

16. Navedeno u svojim iskazima potvrđuju i svjedoci J. P., J. V. i T. G. koji su vršili ove radove iskazujući da su od strane tuženika upućeni isključivo radi radova na popravku grijanja i puštanja grijanja u pogon, te naglašavajući da niti jedan od njih nije ovlašten za obavljanje poslova na plinskim instalacijama, iz čega je logično za zaključiti i da doista niti nisu bili upućeni od strane tuženika za obavljanje takvih poslova te svi navedeni svjedoci izričito i nedvosmisleno negiraju da bi bilo tko od njih vršio bilo kakve radove na plinskim instalacijama. Iskazima ovih svjedoka sud je povjerovao budući da su sukladni i prednje spomenutim radnim nalozima i izdanom računu.

17. Svjedok N. P. o dogovorima stranaka tj. ugovaranju posla nema nikakva neposredna saznanja budući da i sam navodi da je sve dogovore s tuženikom vodio njegov otac, a na njemu je bilo samo da poslovni prostor otvori radnicima budući da je imao ključeve od poslovnog prostora, a nije niti bio siguran je li mu otac rekao da će to biti radnici T. d.d. ili tuženika. Iako na početku iskaza ovaj svjedok navodi da su radnici trebali uključiti plin, kasnije je i sam pojasnio da je pod time podrazumijevao puštanje grijanja u pogon.

18. Da je upravo puštanje grijanja u funkciju u predmetnom poslovnom prostoru bio cilj ugovaranja predmetnog posla potvrđuju u svojim iskazima svjedokinja Lj. P., tužiteljeva supruga i sam tužitelj koji se suglasio s njezinim iskazom, naime i sami navode da je poslovni prostor godinama bio prazan te je, kad su namjeravali sklopiti ugovor o zakupu poslovnog prostora, trebalo ponovo uspostaviti sve instalacije uključujući i pustiti grijanje u pogon. Kod toga i sami navode da u trenutku ugovaranja posla nisu imali saznanja da je za predmetni poslovni prostor ranije bila izvršena obustava isporuke plina, već su za to saznali tek nakon što su dobili račun za neovlaštenu potrošnju i krenuli istraživati zašto je do toga došlo. Jednako proizlazi i iz iskaza zakonskog zastupnika tuženika koji iskazuje da je tuženik angažiran radi puštanja u funkciju grijanja te da za vrijeme izvođenja radova nije imao saznanja da je tamo prethodno izvršena obustava isporuke plina, a za tu je činjenicu saznao tek nakon što mu se tužitelj javio zbog problema s neovlaštenom potrošnjom plina.

19. Iz ovdje navedenih dijelova iskaza sud utvrđuje kako stranke nisu izričito ugovorile da tuženik odradi i poslove vezane uz ponovnu uspostavu isporuke plina (koji bi zahtijevali prijavu T. d.d. o početku i završetku tih radova, uz obvezu da se zatraži ponovno uključenje plinske instalacije), što jasno proizlazi iz činjenice da tužitelju i njegovoj supruzi u vrijeme ugovaranja radova niti nije bila poznata činjenica da je na predmetnom obračunskom mjernom mjestu ranije bila izvršena obustava isporuke plina. Nedvojbeno je kako obavljanje isključivo radova na sustavu grijanja izvođač nije dužan prijaviti operatoru distribucijskog sustava, što potvrđuje u svom iskazu i svjedok D. K., voditelj distribucije plina kod T. d.d. Prema tome, tuženik je uredno izvršio ugovoreni posao puštanja grijanja u pogon koji nije bilo potrebno prijavljivati T. d.d., iz čega proizlazi da je taj posao obavio kako je to ugovoreno te sukladno pravilima struke te u tom smislu ne postoji nikakva njegova odgovornost za štetu zbog povrede njegove ugovorne obveze u smislu čl. 342. st. 2. ZOO u svezi s čl. 597. st. 1. ZOO.

20.1. Međutim, svjedokinja Lj. P. i tužitelj naglašavaju u svojim iskazima kako su s tuženikom dogovorili da napravi sve što je potrebno radi puštanja grijanja u pogon, pri čemu nisu precizirali nikakve konkretne poslove koje u tu svrhu treba odraditi jer su, kako navode, imali povjerenja u struku te da će tuženik po pravilima struke odraditi sve što treba. Ovdje valja reći kako iz dopisa T. d.d. iz V. od 2. studenoga 2020. proizlazi da je radi ponovnog uključenja plinske instalacije u rad potrebno da krajnji kupac – korisnik navedeno zatraži od operatora distribucijskog sustava, pa se tako, dakle, ovdje ne može raditi o obvezi izvođača da to učini, osim ako ga je, kako to također proizlazi iz spomenutog dopisa T. d.d., na to ovlastio krajnji kupac, za što bi, prema iskazu svjedoka D. K., bila potrebna punomoć ili neki drugi pisani dokument. Navedeni zahtjev očigledno je pretpostavka za poduzimanje radova na plinskim instalacijama koje bi pak ovlašteni izvođač bio dužan prijaviti operatoru distribucijskog sustava. U konkretnom slučaju sasvim je očigledno da T. d.d. nije stavljen nikakav zahtjev za ponovno uključenje plinske instalacije niti je obaviješten o bilo kakvim radovima na plinskim instalacijama, a niti pak su bilo kakvi radovi na plinskim instalacijama, kako je ranije već utvrđeno, u konkretnom slučaju izvršeni. Iz iskaza zakonskog zastupnika tuženika R. S. proizlazi kako je tuženiku, kao ovlaštenom izvođaču od strane T. d.d., navedena procedura poznata, a kako tužitelj tijekom postupka ističe da on nema stručna znanja u poslovima koji se tiču plinskih instalacija i sustava grijanja, zbog čega je upravo i angažirao tuženika kao stručnu osobu, postavlja se pitanje eventualne odgovornosti tuženika za štetu u smislu čl. 596. st. 3. ZOO.

20.2. Naime, odredbom čl. 596. st. 3. ZOO propisano je da je izvođač dužan upozoriti naručitelja na nedostatke u njegovom nalogu te na druge okolnosti za koje je znao ili je morao znati, koje mogu biti značajne za naručeno djelo, inače će odgovarati za štetu. Pitanje je, dakle, je li tuženik kao izvođač bio dužan upozoriti tužitelja kao naručitelja na potrebu poduzimanja radnji i poslova vezanih uz ponovno uključenje plinske instalacije u rad (podnošenje zahtjeva T. d.d. i poduzimanje svih radova koji su potrebni u svrhu ponovnog uključenja plinske instalacije te obavještavanje o tim radovima operatora distribucijskog sustava) u kojem slučaju ne bi došlo do samovoljnog ponovnog priključenja na distribucijski sustav te u konačnici do neovlaštene potrošnje plina. Nedvojbeno je da tuženiku prilikom ugovaranja radova nije bila prezentirana činjenica (budući da niti samom tužitelju tada nije bila poznata) da je na predmetnom obračunskom mjernom mjestu ranije izvršena obustava isporuke plina, pa je to dakle činjenica koju tuženik nije znao kako bi eventualno upozorio tužitelja na potrebu obavljanja svih nužnih poslova i podnošenja zahtjeva T. d.d. u svrhu ponovnog uključenja plinske instalacije. Osim toga, sud smatra kako tuženik niti nije morao znati za postojanje tih drugih okolnosti u smislu čl. 596. st. 3. ZOO odnosno već izvršene obustave isporuke plina na predmetnom obračunskom mjernom mjestu (koja bi, kako je rečeno, iziskivala poduzimanje i drugih radnji odnosno poslova osim samo ugovorenog puštanja grijanja u pogon). Naime, tuženik kao ovlašteni izvođač od strane T. d.d. nije dužan voditi evidenciju niti znati na kojem je obračunskom mjernom mjestu izvršena obustava isporuke plina (to je dužnost samog operatora distribucijskog sustava), pa čak, po stavu ovoga suda, tuženik ovu činjenicu izvršene obustave isporuke plina u konkretnom slučaju nije ni mogao znati. Naime, zakonski zastupnik tuženika R. S. iskazuje da su rijetki slučajevi da netko (krajnji kupac) sam zatraži obustavu isporuke plina te o tome informaciju ima sam vlasnik koji u konkretnom slučaju tuženiku takvu informaciju nije dao, a tuženik nikada u svom radu nije imao situaciju da je bila izvršena obustava isporuke plina, a da vlasnik nekretnine to nije znao. S druge strane obrazlaže kako činjenica, koju su na licu mjesta utvrdili djelatnici tuženika, da nema plina može značiti da je netko od vlasnika zatvorio plin u ormariću, što se često događa kada su ljudi odsutni, dok činjenicu da je stavljena plomba na ventilu u plinskom ormariću tuženik nije mogao utvrditi jer u taj ormarić nije imao pristup. Sve navedeno, po stavu ovoga suda, uvjerljivi su razlozi i za to da tuženik nije niti mogao znati da je na predmetnoj nekretnini izvršena obustava isporuke plina.

20.3. Slijedom svega navedenog, sud je utvrdio da ne postoji odgovornost za štetu tuženika kao izvođača u smislu čl. 596. st. 3. ZOO zbog propusta da upozori tužitelja kao naručitelja na nedostatke u njegovom nalogu odnosno na druge okolnosti koje bi znao ili morao znati, značajne za obavljanje posla.

21. Što se tiče oštećenja ovjerne oznake (plombe) operatora distribucijskog sustava, što je činjenica koju je T. d.d. utvrdio prilikom kontrole i uslijed iste utvrdio neovlaštenu potrošnju za koju je tužitelju kao krajnjem kupcu obračunao naknadu, kako je rečeno, tuženik osporava da bi on odnosno njegovi radnici počinili ovu štetnu radnju.

22. Valja reći da tijekom postupka tužitelj ukazuje na kronologiju događaja, koja je vidljiva i iz radnih naloga tuženika, a iz koje proizlazi da je prilikom drugog dolaska djelatnika tuženika 20. veljače 2019. konstatirano da u objektu nema plina, a da su prilikom slijedećeg dolaska 22. veljače 2019. djelatnici tuženika obavili sve potrebne radove i pustili sustav grijanja u pogon što znači da je tada plina bilo, pri čemu tužitelj ističe i kako on u međuvremenu nije dirao plinske instalacije, čime upućuje na odgovornost radnika tuženika budući da bez uspostave isporuke plina ne bi bilo moguće pustiti grijanje u pogon, a niti bi radnici tuženika dolazili i treći put radi obavljanja posla, nakon što je prethodno bilo utvrđeno da plina nema. Tužitelj upire i na podatak iz radnog naloga tuženika od 20. veljače 2019. u kojem je pod opisom izvedenih radova navedeno "ključić (naš) ne paše u ormarić".

23.1. Iz iskaza tužitelja, vezano uz otvaranje plinskog ormarića i oštećenje plombe, proizlazi da on, budući da živi u C., a ključeve poslovnog prostora ima njegov sin N. P. koji je radnicima tuženika i otvorio poslovni prostor, nije bio prisutan radovima, te ga je sin zvao za vrijeme izvođenja radova navodeći da je nekakva strka, da radnici nekoga nazivaju, da je nekakav problem s ključem i da to dugo traje, ali naknadno ga je nazvao i rekao da je sve u redu i da grijanje radi, dok ga od strane tuženika nitko nije obavijestio o bilo kakvom problemu s plinom. Stoga mu nije poznato tko je u konačnici otvorio plinski ormarić, poznato mu je samo ono što mu je sin prenio, te može samo pretpostaviti da je ormarić otvorio netko od tuženikovih djelatnika.

23.2. I iz iskaza svjedokinje Lj. P. proizlazi da tužitelju i njoj nitko nije spominjao probleme s plinom, već je tek naknadno Roman Svetec, kad je došlo do komplikacija, rekao da je bilo dosta kaotično, da se tražio ključ za ormarić, a misli da joj je naknadno, nakon što su krenuli istraživati neovlaštenu potrošnju, i sin rekao da je netko rekao da treba zvati za ključ u T. odnosno da je zvao R. S. da li treba zvati T. jer njegovi radnici nemaju ključ za ormarić.

23.3. Iz navedenih iskaza tužitelja i njegove supruge očigledno je kako isti nemaju nikakvih neposrednih saznanja o izvođenju radova, pa tako niti o otvaranju plinskog ormarića i oštećenju plombe, budući da nisu prisustvovali radovima, već su o njima obavještavani od strane svojeg sina. Štoviše, u svom iskazu tužitelj niti ne navodi da mu je sin rekao da su plinski ormarić otvorili radnici tuženika, a kamoli da su oni oštetili plombu na ventilu u plinskom ormariću, već su to sve samo tužiteljeve pretpostavke.

24.1. Jedina saslušana osoba koja izričito iskazuje o otvaranju ormarića od strane radnika tuženika je svjedok N. P., sin tužitelja, koji je u to vrijeme raspolagao ključevima predmetnog poslovnog prostora, te je upravo on bio taj koji je radnike tuženika puštao u prostor. Isti, naime, iskazuje da su tuženikovi radnici zadnji puta kada su došli trebali otvoriti plinski ormarić da provjere radi li bojler, zbog čega su ga pitali ima li ključić, a kako ga on nije imao, isprobavali su neke svoje ključeve, telefonirali i ispitivali kako će to riješiti. Naposljetku su uspjeli otvoriti ormarić s nekim ključem, a iako svjedok navodi kako nije bio prisutan svo vrijeme te to nije promatrao, već je izlazio van i telefonirao te nije vidio baš sam trenutak otvaranja ormarića, iskazuje kako je vidio da je u jednom trenutku ormarić bio otvoren, a kasnije i zatvoren. Iskazuje da je čuo zvuk otvaranja ormarića te je nakon toga i vidio da je otvoren. Iskaz ovog svjedoka sud, međutim, ne smatra vjerodostojnim, budući da je isti iskazivao neuvjerljivo, nedosljedno, s mnogo nesigurnosti u pogledu načina odvijanja događaja, osim u pogledu jedine relevantne činjenice otvaranja ormarića od strane radnika tuženika, što obrazlaže na način da mu je ostalo u sjećanju zbog toga što su tuženikovi radnici više puta dolazili te je to bio najveći problem. Međutim, ukoliko je svjedok bio svjestan važnosti te činjenice kao najvećeg problema, postavlja se pitanje zašto onda o toj činjenici da su radnici tuženika otvorili ormarić nije obavijestio svoje roditelje (tužitelja i njegovu suprugu) koji su mu povjerili otvaranje prostora radi izvođenja radova te ih je on o tim radovima i obavještavao, no iz njihovih iskaza ne proizlazi da ih je obavijestio o tome kako su radnici tuženika otvorili ormarić, već samo da je postojao nekakav problem s ključem za ormarić koji se tražio, a zbog čega očigledno tužitelj u svom iskazu niti ne tvrdi izričito da su upravo radnici tuženika otvorili ormarić, već taj navod iznosi samo kao pretpostavku. Naime, logično bi bilo, ukoliko mu je sin kao neposredni svjedok događaja prenio tu činjenicu otvaranja ormarića od strane radnika tuženika, da bi i tužitelj tada inzistirao upravo na toj činjenici kao izvjesnoj, a ne samo kao svojoj pretpostavci.

24.2. Neuvjerljivost, nedosljednost i nesigurnost iskaza svjedoka N. P., zbog čega njegov iskaz sud ne smatra vjerodostojnim, vidljiva je iz činjenice da svjedok najprije iskazuje da su radnici došli da uključe plin, da bi kasnije objasnio da je pod time podrazumijevao da je trebalo pustiti grijanje, iako se ne sjeća što mu je otac rekao – treba li pustiti grijanje ili plin, a ne sjeća se niti da li je rekao da će doći radnici tuženika ili T., već samo zna da će netko doći. Nadalje, na pitanje je li mu bilo poznato da je ranije na tom mjestu bila obustavljena isporuka plina odgovorio je da je "pretpostavio" da je obustavljena isporuka (pri čemu se naglašava da je iz dokumentacije priložene u spisu vidljivo kako je upravo on bio prisutan kada je došlo do obustave isporuke plina, pa je to činjenica koja bi mu morala biti sasvim izvjesno poznata) budući da je 2015. ustanovljeno da je bilo nešto u kvaru, pa da onda niti nije bilo plina, a upitan je li radnicima to rekao, iskazuje da im je rekao, iako je sud kao nedvojbeno utvrdio da tuženiku odnosno njegovim radnicima ta činjenica obustave isporuke plina uopće nije bila poznata sve do problema s neovlaštenom potrošnjom. Nadalje, iskazao je da su tužiteljevi djelatnici dolazili dva ili tri puta te da su zadnji put kad su došli trebali otvoriti plinski ormarić, što su naposljetku i uspjeli, a nakon toga provjerili su da li bojler radi te je bojler radio, a kad je sve to završilo, svjedok ih je pitao da li je to to, da li još nešto treba uraditi, pa su mu rekli da je sve riješeno. Ovakav iskaz suprotan je sadržaju radnih naloga i opisu izvršenih poslova, koje niti sam tužitelj ne osporava, a iz kojih proizlazi da je problem s otvaranjem ormarića radi provjere zbog čega nema plina nastao prilikom drugog dolaska radnika tuženika, a upravo zbog toga su dolazili i treći puta kada su posao konačno i obavili (jer je tada utvrđeno da plina ima). Međutim, iz iskaza svjedoka N. P. proizlazilo bi da su tuženikovi radnici pokušavali otvoriti (i u tome uspjeli) plinski ormarić zadnji puta kada su dolazili te su tada i posao obavili, dok iz nespornih radnih naloga proizlazi kako su isti dolazili u tri navrata, te su u drugom navratu konstatirali da plina nema, dok su posao završili prilikom trećeg dolaska.

24.3. Osim toga, iako (po stavu ovoga suda neuvjerljivo) navodi kako je vidio da je ormarić bio otvoren, za naglasiti je kako niti sam svjedok N. P. ne iskazuje da bi vidio da bi upravo radnici tuženika tada oštetili plombu.

25.1. Iz iskaza svo troje radnika koji su saslušani kao svjedoci u ovom postupku (J. P., J. V. i T. G.), a koji su bili prisutni prilikom izvođenja predmetnih radova proizlazi kako isti izričito negiraju da bi izvodili bilo kakve radove na plinskim instalacijama, da bi otvorili ormarić s brojilom, te nemaju ključiće od ormarića niti im je poznato da u firmi isti postoje. Iskazima ovih svjedoka sud je povjerovao budući da je svaki svjedok iskazivao samo o činjenicama koje su njemu osobno poznate vezane uz izvođenje predmetnih radova, dakle svatko od njih opisivao je radove koje je izvodio o kojima ima neposredna saznanja, a koji su sukladni i podacima iz radnih naloga tuženika, te zbog toga u tim iskazima sud ne nalazi namjeru konstruiranja u korist tuženika.

25.2. Svjedok T. G., koji je najcjelovitije iskazivao o slijedu događaja s obzirom da o istima ima i najviše saznanja budući da je on jedini od svjedoka bio prisutan u dva navrata, iskazuje da je prilikom prvog dolaska utvrdio da je sve smrznuto te su cijevi puštale, zbog čega nije mogao napuniti sistem vodom, nego je to dijagnosticirao i obavijestio firmu budući da popravke rade monteri, a on je serviser plinskih trošila. Nadalje iskazuje da je prilikom drugog dolaska ustanovio da nema plina te je u ormariću htio vidjeti da li je plin otvoren ili ne jer je objekt bio prazan, no budući da tuženikov sin koji ih je pustio u prostor nije imao ključić, otišao je u firmu te je uzeo ključić plinskog ormarića od firme kojim je pokušao otvoriti tužiteljev ormarić, što obrazlaže činjenicom da su prije desetak godina postojali isti ključići za sve ormariće, no u tome nije uspio, što je i konstatirao u nalogu. Ovaj iskaz svjedoka sud smatra uvjerljivim i logičnim budući da je tom prilikom ovaj svjedok već drugi puta dolazio radi obavljanja posla, naime prvi puta je utvrdio da je sve smrznuto i da su cijevi puštale te nije mogao napuniti sistem s vodom (kako je to i vidljivo iz radnog naloga od 14. veljače 2019. gdje je isti svjedok konstatirao da nema struje i vode), a u slijedećem dolasku (20. veljače 2019.) ustanovio je i da nema plina što je također onemogućilo obavljanje posla, zbog čega sud smatra logičnim i vjerodostojnim da je svjedok pokušao riješiti problem na način kako je to obrazlagao. Vjerodostojnost tog iskaza potvrđuje i činjenica da je u radnom nalogu od 20. veljače 2019. kao vrijeme obavljanja posla u poslovnom prostoru tužitelja navedeno vrijeme od 12:20 do 13:20 te ponovno od 13:45 do 14:00 sati, koji vremenski prekid u obavljanju posla ukazuje na vjerodostojnost navoda svjedoka kako je otišao do firme da uzme ključić od njihovog plinskog ormarića. Također, kratko vrijeme od svega 15 minuta koje je svjedok nakon toga ponovo proveo u obavljanju posla ukazuje da je vjerodostojan i njegov navod kako nisu uspjeli otvoriti ormarić da ustanove je li plin otvoren, a zbog čega im nije bilo moguće obaviti posao. Iskaz ovog svjedoka sud smatra tim više vjerodostojnim što isti više nije zaposlenik tuženika, zbog čega niti u tom smislu ne nalazi razloge za iskazivanje u korist tuženika, te je isti iskazivao sasvim otvoreno i spontano te uvjerljivo.

26.1. U svom iskazu zakonski zastupnik tuženika iskazuje da radovima osobno nije bio prisutan, no o njima je obaviješten pa mu je tako poznato da prilikom prvog dolaska nije bilo moguće instalacije staviti pod tlak jer nije bilo vode, a nije bilo niti struje za bojler, zbog čega tada nije bilo moguće ništa odraditi te je o tome obaviješten sin tužitelja koji je radnike pustio u prostor. Pretpostavlja da je on nešto i poduzeo po tom pitanju jer je tuženik naknadno pozvan da dođe drugi puta i to 20. veljače 2019. no tada su radnici utvrdili da su instalacije propusne i cijevi smrznute te da nema plina. Međutim, činjenica da nema plina može značiti da je netko od vlasnika zatvorio plin u ormariću, što se često događa kada su ljudi odsutni, no radnici tuženika nisu mogli utvrditi koji je razlog zbog čega plina nema budući da nisu imali ključić da otvore ormarić, a to nisu uspjeli niti s ključićem od ormarića iz firme, dok sama plomba za koju se poslije ispostavilo da je postojala nije vidljiva izvan ormarića, nego se nalazi u ormariću. Stoga ni tada nije bilo moguće odraditi posao zbog čega su radnici i otišli. Nakon toga, tuženikovi radnici ponovno su došli 22. veljače 2019., a direktor tuženika ne zna je li ih pozvao tužitelj ili njegov sin, moguće da su zvali poslovođu u firmu jer sva komunikacije ne ide uvijek preko njega. Tom prilikom tuženikovi radnici utvrdili su da plina ima, no direktor tuženika iskazuje da doista ne zna na koji je način došlo do toga da je u ta dva dana (od prethodnog dolaska radnika tuženika kada je utvrđeno da plina nema) plin pušten. Međutim, radnici se nisu dalje upuštali u istraživanje što se tu dogodilo budući da im je tada bilo omogućeno da izvrše radove za koje su došli, a to je sanacija i puštanje grijanja u pogon, te su ove radove i odradili, uključili su bojler i provjerili da li radi, te su time odradili sav posao te je za tuženika priča bila gotova, tuženik je izdao račun koji je i plaćen. Iskazuje da su radnici, kada su došli treći puta da završe posao, sigurno imali informaciju da je plin pušten jer inače ne bi ni dolazili, a nije mu poznato tko je tuženika obavijestio da plina ima budući da sva komunikacija ne ide uvijek preko njega, već i preko poslovođe.

26.2. Ovaj iskaz zakonskog zastupnika tuženika sud smatra logičnom i zaokruženom cjelinom kojom isti uvjerljivo obrazlaže slijed događaja zbog čega ovaj iskaz sud ocjenjuje vjerodostojnim.

27. Slijedom svega iznesenoga sud utvrđuje kako provedenim dokazima tužitelj nije dokazao da su radnici tuženika bili ti koji su oštetili plombu na ventilu u plinskom ormariću odnosno da bi upravo tuženik bio taj štetnik koji bi ovakvom svojom štetnom radnjom – oštećenjem ovjerne oznake operatora distribucijskog sustava tužitelju prouzročio štetu u vidu plaćanja naknade zbog neovlaštene potrošnje plina. Kako je odredbom čl. 219. st. 1. ZPP propisano da je stranka dužna iznijeti činjenice i predložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev, te da će sud sukladno čl. 221.a ZPP, ako na temelju izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu, o postojanju činjenice zaključiti primjenom pravila o teretu dokazivanja, sud je utvrdio da tužitelj nije dokazao da je tuženik kao štetnik počinio štetnu radnju kojom bi tužitelju prouzročio štetu, kao pretpostavke tuženikove odgovornosti za štetu. Stoga je tužbeni zahtjev sud ocijenio neosnovanim te isti odbio.

28. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP kojom je propisano da je stranka koja u cijelosti izgubi parnicu dužna protivnoj stranci nadoknaditi troškove izazvane vođenjem postupka. Tuženiku su tako, prema troškovniku predanom na glavnoj raspravi 19. siječnja 2022., priznati troškovi sastava odgovora na tužbu u iznosu od 1.000,00 kn sukladno tbr. 8. toč. 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", broj 142/12, 103/14, 118/14 i 107/15; dalje: Tarifa) te zastupanja na ročištima 2. lipnja 2021. i 19. siječnja 2021. u iznosima od po 1.000,00 kn za svako ročište sukladno tbr. 9. toč. 1. Tarife. Na ove troškove priznat je i zatraženi PDV u ukupnom iznosu od 750,00 kn sukladno tbr. 42. Tarife. Iako je tuženik naknadno 19. siječnja 2022. dostavio i troškovnik kojim je, uz sve ovdje navedene troškove, dodatno zatražio i uvećanje za 1.500,00 kn za raspravu 19. siječnja 2022. sukladno tbr. 34. Tarife, ovaj trošak sud mu ne može priznati budući da je taj zahtjev podnesen nakon zaključenja glavne rasprave od 19. siječnja 2022., a odredbom čl. 164. st. 3. ZPP propisano je da je zahtjev za naknadu troškova stranka dužna staviti najkasnije do završetka raspravljanja koje prethodi odlučivanju o troškovima odnosno do zaključenja glavne rasprave. Slijedom navedenog taj je zahtjev tuženika nepravodoban, pa je valjalo odlučiti kao u točki III/ izreke. Na taj način tuženiku su priznati ukupni parnični troškovi u iznosu od 3.750,00 kn koje mu je dužan naknaditi tužitelj budući da je u cijelosti izgubio parnicu.

U Varaždinu 4. ožujka 2022.

Sutkinja

Dubravka Kraljić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove odluke nezadovoljna stranka može u roku od 15 dana od dana dostave iste izjaviti žalbu. Žalba se podnosi ovome sudu, a o istoj odlučuje nadležni županijski sud.

Dostaviti:

1/ Tužitelj po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva K. & R. iz V.

2/ Tuženik po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva B. & p. iz V.