REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SPLITU

P. 923/19

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Splitu, po sucu ovog suda Julijani Ponoš, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja D. K. iz S., O.:, zastupanog po pun. N. B., odvjetnici u S., protiv tužene N. K. iz S., O.: …, zastupane

po pun. M. Ž., odvjetniku u S., radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave, zaključene dana 25. siječnja 2022. godine u nazočnosti pun. stranaka, dana 4. ožujka 2022. godine,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

"1. Dužna je tužena u roku od 15 dana isplatiti tužitelju iznos od 22.341,48 kn, zajedno sa zateznom kamatom koja teče na iznos od: 1.484,58 kn počev od 1. 12. 2010. godine 1.476,86 kn počev od 1. 1. 2011. godine 1.483,19 kn počev od 1. 2. 2011. godine 1.483,89 kn počev od 1. 3. 2011. godine 1.475,52 kn počev od 1. 4. 2011. godine 1.470,87 kn počev od 1. 5. 2011. godine 1.487,74 kn počev od 1. 6. 2011. godine 1.476,74 kn počev od 1. 7. 2011. godine 1.490,41 kn počev od 1. 8. 2011. godine 1.494,11 kn počev od 1. 9. 2011. godine 1.498,20 kn počev od 1. 10. 2011. godine 1.497,39 kn počev od 1. 11. 2011. godine 1.501,30 kn počev od 1. 12. 2011. godine 1.506,08 kn počev od 1. 1. 2012. godine 1.514,58 kn počev od 1. 2. 2012. godine do 31. srpnja 2015. godine, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB koja je

vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena.

2. Dužna je tužena u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe naknaditi tužitelju parnični trošak."

II. Nalaže se tužitelju u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe naknaditi tuženoj parnični trošak u iznosu od 6.250,00 kn sa zakonskim zateznim kamatama od presuđenja do isplate po stopi po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena.

Obrazloženje

Dana 8. lipnja 2015. godine pred ovim sudom zaprimljena je tužba S. K. protiv tužene u kojoj se navodi da je tužitelj vlasnik stana u S.,

položen na visokom prizemlju zgrade označene kao čest. zem. 6414/6 ZU 13029 k. o. S., označen brojem 5, površine od 53 m2, a koji se sastoji od dvije sobe, kuhinje, blagovaonice, kupaonice, hodnika i lođe. Tužena da je bila u braku sa sinom tužitelja D. K., da su se razveli 10. veljače 2004.

godine, a već dvije godine prije toga da nisu živjeli kao supružnici. Tužiteljev sin da je u predmetnom stanu ipak nastavio živjeti uz odobrenje tužitelja, tuženoj da je opozvao korištenje stana pa da je tužena u stanu živjela bez pravnog osnova do 19. siječnja 2012. godine kada je u ovršnom postupku koji se po prijedlogu tužitelja kao ovrhovoditelja protiv tužene kao ovršenice, radi ispražnjenja i predaje u posjed vodio pred ovim sudom pod brojem Ovr-5654/10, iseljena. Naime, kako se tužena na pozive tužitelja za iseljenjem oglušila, to da je tužitelj ovom sudu dana 15. lipnja 2005. godine podnio tužbu radi iseljenja i predaje u posjed. Pravomoćnom presudom ovog suda broj I. P-1476/05 od 9. studenog 2007. godine, da je odlučeno kako je tužena dužna iseliti iz predmetnog stana i predati ga tužitelju u posjed, slobodnog od osoba i svojih stvari. Tužitelj da je postupanjem tužene bio onemogućen u raspolaganju svojim stanom, kojeg je želio i još uvijek želi iznajmljivati. Navodi da živi od male mirovine sa kojom nije u stanju zadovoljiti osnovne životne potrebe. Tužena da je svojim postupanjem neosnovano stekla korist i to u visini mjesečnog iznosa najma stana kojeg bi inače plaćala, radi čega je tužitelj pred istim sudom dana 16. prosinca 2010. godine ustao tužbom radi isplate stečenog bez osnove za period od 1. siječnja 2006. godine do 1. studenog 2010. godine, dok ovom tužbom obuhvaća period od 1. prosinca 2010. godine do 19. siječnja 2012. godine, kada je tužena iselila iz predmetnog stana, navodi da mu pripada minimalni mjesečni iznos od 200 EUR, protuvrijednosti u kunama po srednjem tečaju HNB-a na dan plaćanja zajedno sa zakonskim zateznim kamatama od dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa do isplate. Dakle, od tužene potražuje ukupan iznos od 3.000 EUR, protuvrijednosti u kunama sa zakonskim zateznim kamatama, potražuje i naknadu parničnog troška. U svom odgovoru na tužbu tužena navodi da se protivi tužbenom zahtjevu i predlaže da sud isti odbije kao neosnovan. Navodi da u predmetnom stanu sa svojom kćeri K. K. nije stanovala bez pravnog osnova već zbog toga što

je bila supruga tužiteljevog sina sa kojim je živjela na navedenoj adresi i u koji stan je ulagala znatna novčana sredstva. Tužitelj da je oduvijek imao ključeve predmetnog stana i da mu nitko nije branio korištenje, što da je razvidno iz spisa ovog suda Ovr- 5654/10 radi predaje nekretnine u posjed, kada je tužitelj na dan iseljenja dočekao sudsku komisiju na licu mjesta budući je stan otvorio vlastitim ključevima. Tužena ističe kako tužitelj nikada nije imao namjeru predmetni stan iznajmiti te da istom nije nastala šteta u vidu izmakle dobiti. Tužitelj da je tuženoj nanio veliku materijalnu štetu što se može utvrditi pregledom predmeta Općinskog suda u Sinju P-930/08, pa da mu ova parnica služi isključivo kao način umanjenja njegovog duga prema tuženoj. Predmetni stan tuženik da je darovnim ugovorom prenio na svoju nevjenčanu suprugu B. S., iz čega se također može vidjeti njegova namjera da stan

ne daje u najam. Pred ovim sudom da je u tijeku postupak pod brojem Ps-161/15 radi poništenja tog darovnog ugovora budući je navedenim raspolaganjem tužitelj onemogućio tuženu u naplati dospjelog iznosa od preko 200.000,00 kn. Tužena ističe prigovor zastare predmetnih potraživanja budući je tužba podnesena 8. lipnja 2015. godine.

U tijeku postupka tužitelj je preminuo, dana 6. kolovoza 2017. godine, to je utvrđeno rješenjem ovog suda od 6. rujna 2017. godine. Sud je pribavio ostavinski predmet iza njegove smrti i pozvao njegovog nasljednika, sina D. K. preuzeti postupak u ovoj pravnoj stvari, postupak je pravomoćno nastavljen. Dakle, sada je tužitelj upravo D. K., bivši suprug tužene, sin ranijeg tužitelja S.

K..

Svojim podneskom od 25. travnja 2019. godine tužitelj D. K. uređuje tužbeni zahtjev tako da isti glasi kao u izreci.

Na ročištu održanom dana 28. ožujka 2019. godine tužena je istakla prigovor prijeboja, to je napravila nakon zaključenja prethodnog postupka, kako je to pravilno prigovorio tužitelj.

U tijeku postupka izveden je dokaz pregledom predmeta Općinskog suda u Splitu Ps-161/15, P-1996/20 (ranije P-6197/10), P2-6197/10, Ovr-5654/10, Pi-113/11, O-4392/17; izvatka iz zemljišnih knjiga za čest. zem. 6414/6 k. o. S. na dan 12. prosinca 2010. godine; presude u predmetu I. P-1476/05 Općinskog suda u Splitu od 9. studenog 2007. godine te drugostupanjske odluke Županijskog suda u Splitu Gž- 4647/08 od 23. listopada 2008. godine; presude Općinskog suda u Splitu Pi-773/14 od 13. studenog 2015. godine te je izveden dokaz saslušanjem tužitelja i tužene u svojstvu parničnih stranaka te pregledom podataka A. N.

d.o.o. S. od 19. lipnja 2012. godine, G. N. d.o.o. S. od 20.

ožujka 2012. godine te T. d.o.o. S. od 19. lipnja 2012. godine; presude

Županijskog suda u Velikoj Gorici broj Gž-891/21 od 20. listopada 2021. godine i presude u predmetu ovog suda P-1996/20 od 14. svibnja 2021. godine.

Stranke su popisale parnični trošak.

Zahtjev tužitelja nije osnovan.

Predmet ovog postupka predstavlja zahtjev tužitelja, bivšeg supruga tužene, kao nasljednika vlasnika stana u promatranom periodu, za isplatu protiv tužene koja je u stanu stanovala, po njemu bez pravnog osnova i protivno volji vlasnika, kroz period od 1. prosinca 2010. godine do 19. siječnja 2012. godine, kada je iz stana iselila i kada je stan predan njegovom predniku, S. K., njegovom ocu. To je zahtjev postavljen na isplatu stečenog na strani tužene upotrebom tuđe stvari u svoju korist. Radi se o stanu u S., površine 53 m2 koji se

sastoji od dvije sobe, kuhinje, blagovaonice, kupaonice, hodnika i lođe. Nije sporno da su se stranke razvele 10. veljače 2004. godine, da iz tog braka imaju jednu kćer, K. K. koja je rođena u kolovozu 1984. godine. Nije sporna aktivna legitimacija tužitelja niti pasivna legitimacija tužene.

U ovom slučaju tužitelj svoj zahtjev temelji na odredbi čl. 1120. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08 i 125/11, dalje: ZOO), koji propisuje da kada je netko tuđu stvar uporabio u svoju korist, vlasnik može zahtijevati, nezavisno od prava na naknadu štete, ili ako nje nema, da mu ovaj naknadi korist koju je imao od uporabe.

Pregledom predmeta Općinskog suda u Splitu broj I. P-1476/05 utvrđeno je kako je dana 9. studenog 2007. godine donesena prvostupanjska presuda po tužbi S. K., sud je obvezao tuženu iseliti iz predmetnog stana i predati ga u posjed tužitelju S. K. slobodnog od osoba i svojih stvari. Ta presuda potvrđena je presudom Županijskog suda u Splitu broj Gž-4647/08 od 23. listopada 2008. godine. Tužena je pozivana na iseljenje iz predmetnog stana, ista se na to oglušila, a pregledom predmeta Općinskog suda u Splitu broj Ovr-5654/10 utvrđeno je da je S. K. dana 27. listopada 2010. godine podnio prijedlog za ovrhu na temelju ovršne isprave, radi ispražnjenja i predaje nekretnine. Njegov predmet je prihvaćen, sud je donio rješenje o ovrsi 9. studenog 2010. godine, tužena je iz stana iselila nesporno 17. siječnja 2012. godine.

Dakle, u periodu od 1. prosinca 2010. godine do iseljenja tužene iz stana, tužena vlasniku nije plaćala nikakvu naknadu za korištenje stana niti najamninu, raniji tužitelj to od nje nije ni tražio, a za navesti je da mu ova nekretnina dugo vremena nije bila jedina nekretnina za stanovanje i nije mu predstavljala dom, jer je iz iste otišao sa pokojnom suprugom u smislu stanovanja, u stanu je prije toga živio zajedno sa strankama kao supružnicima i njihovom kćeri, svojom unukom. Zaista je pravomoćno 2008. godine odlučeno kako iz stana treba iseliti i slobodnog od osoba i stvari ga predati tužitelju S. K., tužena to nije napravila sve do 17. siječnja 2012. godine kada je iz stana odselila zajedno sa kćerkom stranaka, a sve vezano za odluku u ovršnom postupku vođenom temeljem pravomoćne presude kojom je odlučeno da tužena mora stan napustiti i predati ga tužitelju.

Tužitelj u svom iskazu navodi da je bivši suprug tužene, da su brak zaključili 1984. godine, a iste godine da se rodila njihova zajednička kćer. Navodi da su nakon zaključenja braka tužena i on uselili u predmetni stan, odnosno počeli zajednički živjeti u tom stanu zajedno sa njegovim roditeljima, stan da je površine po prilici 53 m2, da se radi o tzv. jednoipolsobnom stanu koji ima jednu spavaću sobu i dnevni boravak sa dva ulaza. Majka i otac da su živjeli sa njima u istom stanu otprilike 10-ak godina te nakon toga otišli živjeti na selo, već u to vrijeme brak između njega i tužene da nije bio kako treba, roditelji da su živjeli na selu, oboje da su imali mirovinu, a otac da je radio i u hotelu A. u S. Majka da je preminula 1999. godine, a nakon što su majka i otac otišli živjeti na selo, vezano za korištenje predmetnog stana, otac da je od tužene i njega tražio da na ime korištenja stana uplaćuju kćeri stranaka na knjižicu naknadu od 100 DEM mjesečno, tužena i on da to nisu radili. Nakon smrti njegove majke, otac da je partnericu i to B. S., da misli da su se vjenčali u P., da je on njoj darovao predmetni stan i postupak radi poništenja tog ugovora da je u tijeku pred sudom. Prije toga da je otac čitavo vrijeme govorio da stan nakon njegove smrti ide tužitelju, kako se brak stranaka bližio kraju, a razveli su se 2003. ili 2004. godine, to da je otac tražio da isele iz stana, u konačnici da se tužitelj iselio iz stana prije nekih 8 godina i otišao živjeti u drugi stan, a koji stan da je njegov otac kupio nakon prodaje kuće na selu. Navodi

da je tužena ostala sa kćeri u predmetnom stanu i da je ona iz stana deložirana, a prije toga njegov otac da nije imao ključeve predmetnog stana i navodi da je upravo on tražio da tužena iz stana iseli. To da je poznato u postupku pred sudom i predmeti da su priloženi. Njegov otac da je imao namjeru iznajmljivanja predmetnog stana trećoj osobi nakon što su se razveli tužena i tužitelj, jer je on i dalje živio na selu, a od stana da je želio ostvarivati prihod. Navodi da ne zna napamet kada je njegov otac kupio stan u S.. Navodi da je prije tužiteljevog

useljenja u taj stan, a nakon što je otac kupio stan od obitelji S., otac u stanu živio sa novom družicom. Na posebno pitanje pun. tužene, tužitelj navodi da je iz predmetnog stana iselio nakon što je tužena iz stana deložirana, iz predmetnog stana da je iselio na način da je otišao u stan u S., jer

je taj stan položen na IV katu, a otac da je sa družicom došao živjeti u predmetni stan jer je ovaj stan na visokom prizemlju. Navodi da nije iz predmetnog stana iselio prije tužene nego je iz stana iselio nakon nje, jer je tako htio njegov otac koji mu je kazivao da ne može on kao njegov sin iseliti iz predmetnog stana prije tužene.

Tužena u svom iskazu navodi da su ona i tužitelj brak zaključili u veljači 1984. godine, a zajednička kćer da je rođena u kolovozu 1984. godine, da je ona kao nevjesta dovedena u predmetni stan, tamo da su živjeli svekar i svekrva i onda da su njih petero živjeli zajedno u tom stanu kao jedna obitelj, svekrva da je imala kasu i sva primanja da su davali njoj na upravljanje. Svekar i svekrva da su iz stana odselili nakon 10-ak godina zajedničkog života na selo, u kuću na selu, da su bili u mirovini, svekar da je radio i u hotelu A.. Navodi da nije točno kako je svekar ikada tražio da bivši suprug i ona uplaćuju na štednu knjižicu kćeri nikakvu naknadu za korištenje stana, da to nije istina. Brak stranaka da se počeo propadati 2001. godine, nakon toga da su samo formalno bili u braku, sa tuženikom da uopće nije mogla razgovarati jer isti nije želio komunicirati sa njom, svekrva da je preminula 1999. godine, navodi da je bivši svekar očito s ovom P. bio još za vrijeme braka sa svekrvom, da misli da je tako bilo, uglavnom, nakon svekrvine smrti da je isti bio sa tom gospođom kojoj je u konačnici darovao predmetni stan. Nakon što je svekrva preminula da nije bilo nikakvih kontakta neko vrijeme između njih i pokojnog svekra, tužitelj da je oca preko godinu dana izbjegavao i da nije htio ići na selo uopće, da su se očito kasnije pomirili. Navodi da su nakon prestanka faktične zajednice života bivši suprug i ona zajedno sa kćeri nastavili živjeti u stanu, s tim što je on sam koristio jednu sobu, a ona sa kćeri drugu sobu. Tada sa bivšim svekrom da nije imala apsolutno nikakvog kontakta i nakon razvoda braka, a ni prije razvoda braka da nije kontaktirala sa svekrom niti on sa njom po pitanju budućeg razvoda, niti da je bilo što s njim dogovarano po pitanju nastavka korištenja stana. Navodi da nije bilo moguće išta dogovoriti ni sa bivšim suprugom, jer u to vrijeme nije uopće želio kontaktirati, a da smatra da je osobno ulagala i u predmetni stan i kuću na selu. Za vrijeme trajanja braka da su kupili zemlju i skupa sagradili kuću. Navodi da je svekar protiv nje ustao tužbom radi iseljenja, to da je bio prvi put da je čula da traži da iselim iz stana, da nije tada mogla kontaktirati ni sa bivšim suprugom pa ni svekrom, da je smatrala da iz stana ne treba iseliti, u konačnici da je deložirana, a nakon nje da je u stanu neko vrijeme i nadalje ostao stanovati bivši suprug, s tim što tvrdi da je u vrijeme deložacije i njen svekar imao ključeve predmetnog stana jer je on stan tom prilikom i otključao. Navodi da pok. svekar nikada nije iskazivao namjeru da bi stan iznajmljivao, u konačnici da ga nije niti imao namjeru iznajmljivati, a baš s obzirom na okolnost da je prodao kuću na selu i da je u konačnici ovaj stan darovao novoj partnerici, a tužitelj da je otišao živjeti… . Navodi da je ona nakon

deložacije zajedno sa kćerkom otišla u podstanarski stan i od tada da je u najmu stana kao podstanarka.

Pregledom predmeta ovog suda P-1996/20 utvrđeno je da je 14. svibnja 2021. godine donesena prvostupanjska presuda vezano za isti zahtjev za isplatu, po tužbi D. K. protiv tužene, zahtjev tužitelja spram tužene je prihvaćen, a radilo se o periodu od 1. siječnja 2006. godine do 1. studenog 2010. godine. Taj predmet je pravomoćno okončan, dana 20. listopada 2021. godine donesena je presuda Županijskog suda u Velikoj Gorici Gž-891/21, potvrđena je prvostupanjska presuda, u ovom trenutku spis se nalazi na VSRH po prijedlogu tužene za dopuštenje revizije. Protivno stavu sudova u predmetu P-1996/20, ovaj sud drži kako zahtjev tužitelja za isplatu spram tužene za utuženi period nije osnovan, a sve vezano za činjenično stanje i okolnosti slučaja. Naime, tužena u ovom stanu nije stanovala sama, u stanu je i nakon prekida zajednice života sa tuženom, ostao stanovati tužitelj, njen bivši suprug, a sin pok. S. kao i njihova zajednička kćer K. K.. Dakle, u utuženom periodu tužena je bila u suposjedu stana, nije u stanu bila sama i nije ona razlog zbog kojeg pok. S. nije mogao stanovati u stanu, ući u posjed stana. Njemu je očito smetala samo tužena, ne i njegov sin, protiv kojeg jest ishodio presudu zbog ogluhe vezano za njegovo iseljenje, ali je očito to smatrao da tužitelj, njegov sin, može ostati u predmetnom stanu, kao i unuka, koja je bila punoljetna u vrijeme kada je ustao tužbom radi iseljenja protiv tužene. Sam tužitelj u svom iskazu navodi da je on iz predmetnog stana otišao tek nakon iseljenja tužene, i to u drugi očev stan, da mu je upravo pok. otac kazao da ne može on otići iz stana prije tužene. Tužena također iskazuje da je nakon prestanka bračne zajednice sa tužiteljem, tužitelj ostao živjeti u predmetnom stanu, da je koristio jednu spavaću sobu, drugu ona i kćer, da je tužitelj iz stana otišao nakon njenog iseljenja (preselio je u drugi očev stan, zamijenio je korištenje stanova sa ocem).

Ovaj sud drži da je bitna okolnost što tužena u promatranom periodu u stanu nije živjela sama, dakle, ona je bila u suposjedu stana sa bivšim suprugom i svojom kćeri, njih troje su stan koristili, pa bi ona samo djelomično onemogućila pok. S. korištenje stana, a pok. S. iseljenje u biti nije ni tražio od svoj sina i unuke, protiv unuke koja je bila punoljetna nije ni tražio iseljenje tužbom, a od sina nije tražio iseljenje, dapače, očito je smatrao da sin ima pravo na stanovanje u ovom stanu. Situacija stranaka i sve okolnosti slučaja su iznimno teške i radi se o mučnoj životnoj situaciji za bilo koga, ali, ovaj sud drži da je tužena u stan uselila prije mnogo godina, kao nevjesta, stanovala sa suprugom i kćerkom, svekrom i svekrvom (koji su se nakon nekoliko godina iz stana iselili), dakle, taj stan bio je njen dom. U jednom trenutku vlasnik stana, njen svekar zatražio je njeno iseljenje iz stana i na to je imao pravo, u tome je pravomoćno i uspio, međutim, niti njemu niti njegovom sljedniku, sinu i tužitelju, ne pripada pravo od tužene na isplatu naknade radi upotrebe tuđe stvari u svoju korist. Tužena se ovim, korištenjem djelomično jedne sobe i nusprostorija, prema stavu ovog suda, nije okoristila, ništa nije stekla, a pok. Stipe ništa nije izgubio, on ionako nije bio u posjedu stana, stan nikada nije imao namjeru iznajmljivati, to nije niti dokazano, pa tako nije napravio niti nakon što je tužena iz stana deložirana, odnosno iselila u postupku ovrhe. De facto je u stanu nakon tužene mogla ostati njena i tužiteljeva kćer, protiv nje nema pravomoćne presude na iseljenje, dakle, ona nije ni osoba koja je po tuženoj dovedena u stan, ona je u stanu rođena i tu je bila voljom svojih roditelja, djeda i bake. Kćer stranaka jest zajedno sa tuženom, svojom majkom, napustila stan i otišle su u podstanare, da iz stana nije izašla zajedno sa majkom, pitanje je kako bi to djed bez pravomoćne presude protiv nje uspio unuku iseliti iz stana. Pok.S. iseljenje unuke nije niti tražio u sudskom postupku, tako da je ona mogla u stanu ostati i nakon majke, odnosno utuženog perioda, da je to htjela. Tek u slučaju da je tužena potpuno sama, bez zajedničke kćeri i S. unuke i bez bivšeg supruga, tužitelja, živjela u stanu i odbijala ga predati vlasniku, radilo bi se o situaciji osnovanosti zahtjeva za isplatu dobiti koju je time tužena ostvarila, korištenjem tuđe stvari u svoju korist. Ona u ovom slučaju tuđu stvar nego sukoristila, nije posjedovala nego suposjedovala sa srodnicima pok. S., čije iseljenje on nije tražio i pored njih on nije ni mogao živjeti u stan, sve da tužene nije bilo u stanu, dakle, zbog obiteljskih odnosa i okolnosti što je tuženoj ovo jedini dom dugi niz godina iz kojeg nikako nije odlazila, što je u tom stanu čitavo vrijeme stanovala zajednička kćer stranaka sa kojom je očito tužena tvorila obiteljsko domaćinstvo, dovodi do zaključka da zahtjev tužitelja nije osnovan, nije bio osnovan zahtjev pok. S. K., kao ranijeg vlasnika stana.

Da je zahtjev tužitelja osnovan, a nije, tužena mu svejedno ne bi trebala isplatiti iznos koji bi trebala platiti za najam stana sličnih karakteristika, jer je ona u biti zajedno sa kćeri koristila jednu sobu u stanu i nusprostorije, u drugoj sobi je bio bivši suprug, sa kojim nije komunicirala, dakle, radilo se o iznimno lošim uvjetima života za tuženu, jer nije sama živjela u čitavom stanu, držala čitav stan u posjedu, pa da se na takav način okoristila. Dakle, da je zahtjev tužitelja osnovan, ne bi se radilo o naknadi za korištenje u visini najamnine stanova sličnih karakteristika, nego naknadi za zajedničko korištenje jedne sobe, adekvatno studentskom smještaju u iznajmljenom stanu, sa sukorištenjem spavaće sobe uz drugu osobu, cimera, za što bi na tržištu trebalo izdvojiti manji, mnogo manji iznos novca od zatraženog.

Radi svega navedenog zahtjev tužitelja valjalo je odbiti kao neosnovan, a tužena je nakon zaključenja prethodnog postupka istakla prigovor prijeboja tužiteljeva potraživanja, treba navesti kako se temeljem odredbe čl. 288. A st. 6. Zakona o parničnom postupku (NN broj 53/91, 91/92, 112/99, 129/00, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14 i 70/19, dalje: ZPP) prigovor radi prebijanja može istaknuti na pripremnom ročištu do donošenja rješenja o zaključenju prethodnog postupka, tako da isticanje ovog prigovora nakon zaključenja prethodnog postupka nije dopušteno. Stoga se radi o prigovoru o kojem uopće nije trebalo raspravljati, isticanje istog nije dopušteno.

Što se tiče prigovora zastare istaknutog od strane tužene, za navesti je da se radi o potraživanju koje zastarijeva u općem – petogodišnjeg zastarnom roku, najstariji iznos dospio bi, da je osnovan 1. prosinca 2010. godine, a tužba je zaprimljena 8. lipnja 2015. godine, tako da prigovor zastare nije osnovan. Radi svega navedenog odlučeno je kao u izreci ove presude.

Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. i čl. 155. Zakona o parničnom postupku (NN broj 53/91, 91/92, 112/99, 129/00,

88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14 i 70/19, dalje: ZPP), obistinjeni trošak tuženoj odnosi se na trošak sastava odgovora na tužbu u iznosu od 1.000,00 kn; zastupanja na 4 ročišta u iznosu od po 1.000,00 kn (1. ožujka 2017. godine, 28. ožujka 2019. godine, 24. ožujka 2021. godine i 25. siječnja 2022. godine); 25% PDV-a u iznosu od 1.250,00 kn; što zbrojeno iznosi 6.250,00 kn, koliko je na ime naknade parničnog troška tužitelj obvezan isplatiti tuženoj.

U S., 4. ožujka 2022. godine

S U D A C

Julijana Ponoš v.r.

Pouka o pravnom lijeku: Protiv ove presude nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu u roku od 15 dana od dana dostave presude. Žalba se podnosi nadležnom županijskom sudu, a putem ovog suda u tri primjerka.

Stranci koja je pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje i stranci koja je uredno obaviještena o tom ročištu, a na isto nije pristupila, smatra se da je dostava presude obavljena onog dana kad je održano ročište na kojem se presuda objavljuje. Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje smatra se da je dostava presude obavljena danom zaprimanja pisanog otpravka iste.

DNA:

1. Pun. tužitelja

2. Pun. tužene