REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SPLITU

Ex. Vojarna „Sv. Križ“ Dračevac

Poslovni broj: P-4840/2019-14

Split

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Splitu, po sucu ovog suda Mislavu Poliću, u pravnoj stvari tužitelja V. Ć. iz S., B. .., OIB…, zastupan po punomoćniku

M. B., odvjetniku u S., protiv tuženice S. M., iz S., P.

S. .., OIB: …, zastupana po punomoćniku T. V.,

odvjetniku u S., radi isplate, nakon održane usmene, glavne i javne rasprave zaključene dana 20. siječnja 2022., u prisutnosti tužitelja osobno uz punomoćnika i punomoćnika tuženika, dana 4. ožujka 2022.,

p r e s u d i o  j e

I. Usvaja se tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

I. „Dužna je tužena u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe isplatiti tužitelju iznos 1.000,00 EUR-a u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju HNB na dan uplate uvećano sa zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se određuje za svako polugodište koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena od 19. siječnja 2012. do isplate.

II. Dužna je tužena u roku od 15 dana naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 10.209,38 kn uvećano za zakonsku zateznu kamatu po stopi koja teče od presuđenja pa do isplate i to po stopi koja se određuje za svako polugodište koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena od presuđenja do isplate.

Obrazloženje

1. Tužitelj je ustao tužbom radi isplate zaprimljenom pred ovim sudom 1. travnja 2016., a na osnovu zajma 19. siječnja 2012. tuženoj u jednokratnom iznosu od 1.000,00 EUR-a pred tužiteljevom kućom u S. na adresi B. ...

Tvrdi da se tužena obvezala izvršiti povrat posuđenih novaca kad proda svoje auto, a da joj je novac trebao za put u inozemstvo. Tužitelj navodi da se tužena oglušila na preporučeno pismo namjere poslano 16. srpnja 2017., a obzirom da do podnošenja tužbe nije ništa vratila od pozajmljenog, predlaže sudu da usvoji tužbeni zahtjev i osudi tuženu za naknadu parničnih troškova.

2. U odgovoru na tužbu tužena tvrdi da nema nikakav dug prema tužitelju, a da je svoje vozilo prodala još sredinom 2011., a ne u vrijeme nekakve pozajmice u siječnja 2012. kako tvrdi tužitelj. Tuženik postavlja prigovor zastare potraživanja te predlaže sudu da odbije tužbeni zahtjev i obveže tužitelja na plaćanje parničnog troška.

3. Na ročištu od 21. lipnja 2017. izveden je dokaz saslušanja svjedoka i to: I.

V. koji iskazuje da ga je prije barem 5 godina tužitelj koji je njegov stalni klijent u autoservisu upoznao s tuženom koja je trebala prodati svoj auto G. P.. Tužena je došla s ciljem da se auto hitno proda obzirom da je trebala putovati u S. A. D.. Do prodaje nije došlo njegovim

posredništvom, a tužena ga je potom telefonski obavijestila da je auto ili prodala ili da ga nema namjeru prodati.

4. Na istom ročištu od 21. lipnja 2017. izveden je dokaz saslušanja svjedokinje M. Č. koja iskazuje da poznaje tuženu jer je ista kao turistička

agentica iznajmljivala smještaj koji se nalazi na adresi B. ... Također

se sjeća da je 2011., negdje krajem 7. ili početkom 8. mjeseca ispred njihovog stana u B. .., tužena došla za vrijeme dok je ona sušila robu te je

tražila njezinog supruga želeći posuditi 1.000,00 EUR-a, a tom je prilikom njezin suprug izašao iz garaže i odnio zatraženi iznos u iznosu od 1.000,00 EUR-a, a tužena je iskazala da će novac vratiti čim proda auto. Svjedokinja iskazuje da auto koji je tužena htjela prodati je F. P., a da je njezin suprug predložio I. V. koji je imao svoj autoservis na K. da joj pomogne pri prodaji. Svjedokinja je pritom pokušala kontaktirati tuženu, no ista je prema iskazu svjedokinje odbijala komunikaciju čim bi se svjedokinja predstavila, kao i da je susrela tuženu jednom prigodom u gradu te je obećala vratiti dug, a kada je drugom prigodom bila u društvu kćerke da je ponovno upozorila na dugovanje, tužena joj je poručila da je prestane uznemiravati te da će pozvati policiju.

5. Na istom ročištu od 21. lipnja 2017. izveden je dokaz saslušanja stranke i to tužitelja koji je iskazao da poznaje tuženu dugi niz godina i da su bili u korektnim odnosima, a da je ista radila za njega, njegovu punicu i rodicu kao turistički agent. Također navodi da je pogrešno u tužbi naveo datum kada je tuženoj posudio novac i to nakon što je vidio kupoprodajni ugovor kojim je tužena prodala svoj auto u 2011., a da je posudba izvršena negdje u 7. ili 8. mjesec. Predmetnog dana da ga je tužena došla zamoliti dok je bio u garaži da joj je potrebno posuditi 1.000,00 EUR-a jer da mora hitno ići u inozemstvo, a pri tom svojoj majci ne smije niti reći jer bi se jako ljutila. Nadalje ističe obzirom da je imao povjerenja u tuženu da joj je zatraženi novac odmah dao, a da je tada ona poručila da će novac vratiti čim proda svoj auto i to baš F. P. G..

Također da ga je tom prigodom zamolila da joj pomogne prodati auto, a da joj je preporučio servis na K. kod I. V. gdje i on servisira auto. Tužitelj iskazuje da je u 7. mjesecu 2012. ponovno vidio tuženu kada je dovela u aranžman novog najmoprimca, a da je tjedan dana prije toga bio u njezinom stanu koji ona iznajmljuje gdje je izvršio neke popravke na njezin poziv. Potom da ga je nakon nekog vremena pozvala u svoj ured u S. kada mu se potužila da je prilikom boravka u SAD-u bila opljačkana i da je u dosta teškoj financijskoj situaciji te da je konstatirala svoje dugovanje odnosno obvezu prema tužitelju i pitala ga koliko mu je hitno da mu vrati novac, na što da joj je on odgovorio da može pričekati obzirom na situaciju koju mu je ispričala. Također da je tijekom 2013. ili 2014. pisano preko mobitela obavijestio tuženu podsjećajući je na njezin dug, a da je ista odgovorila da je više ne uznemirava. Tužitelj iskazuje da prilikom posuđivanja novca nije tražio nikakvi pisani dokaz jer je bio s tuženom u korektnim odnosima, ali i u korisnoj suradnji gdje je tužena njemu nalazila najmoprimce, a za to primala naknadu.

6. Prvostupanjski je sud nakon provedene usmene, glavne i javne rasprave 28. prosinca 2017. donio presudu u ovoj pravnoj stvari radi isplate poslovnog broja P-1673/16 kojom je usvojio postavljene tužbene zahtjeve tužitelja i naložio tuženoj naknadu troškova postupka.

7. Drugostupanjski sud je u odluci od 22. srpnja 2019. uvažio žalbu tuženice te ukinuo presudu prvostupanjskog suda i predmet vratio sudu prvog stupnja na postupak i suđenje.

8. Odlučujući o predmetu postupka koji je pokrenut podnošenjem tužbe radi isplate, sud je vrednovao svaki izvedeni dokaz pojedinačno, ali i sve u cjelini kako bi pravilno utvrdio činjenično stanje i pravilno i na zakonu utemeljio svoju odluku, a sve u skladu s člankom 8. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19; dalje: ZPP).

9. U tijeku postupka sud je izveo dokaze pregledom ugovora o kupoprodaji motornog vozila od 11. kolovoza 2011., dopisa punomoćnika tužitelja upućenog tuženoj od 16. srpnja 2015., saslušanja svjedoka I. V., svjedokinje

M. Č., saslušanja tužitelja i izjave tužene ovjerene kod javnog bilježnika V. O..

10.Između parničnih stranaka nije sporno, a tako proizlazi i iz materijalnih dokaza priloženih u spis slijedeće:

- da su parnične stranke poslovno surađivale na način da je tužena pronalazila tužitelju najmoprimce i od njih naplaćivala proviziju i

- da je tužena imala u vlasništvu vozilo marke „G. P.“ kojeg je i prodala

11. kolovoza 2011.

11.Predmet ovog postupka je zahtjev tužitelja za isplatu pozajmljenog novca u iznosu od 1.000,00 EUR-a pa je stoga bilo potrebno utvrditi je li došlo do čina pozajmljivanja novca od tužitelja tuženoj i time do nastanka zajmovnog odnosa, a posljedično i obveze vraćanja pozajmljenog novca tužitelju preciziranog tužbenim zahtjevom u ovoj pravnoj stvari.

12.Tužbeni zahtjev je u cijelosti osnovan.

13.U ovoj pravnoj stvari prilikom utvrđivanja činjeničnog stanja, a u nedostatku materijalnih dokaza, sud je izveo personalne dokaze kako bi razjasnio predmet spora i pravilno i zakonito primijenio materijalno pravo. Pritom je izveo dokaz saslušanja svjedoka I. V. koji je u svojem iskazu od lipnja 2017., naveo

da ga je tužitelj upoznao s tuženom prije barem 5 godina u njegovom autoservisu kako bi joj pomogao hitno prodati njezin automobil, a iz razloga hitnog odlaska tužene u inozemstvo. Ovaj iskaz treće osobe koja ne bi bila izravno zainteresirana za rješenje predmeta spora je sud upotrijebio kao potvrdu vremenske odrednice spornog događaja, obzirom da je svjedok iskazao da se sporedni događaj za ovaj predmet spora odvio prije barem 5 godina, a što odgovara navodima tužitelja iz tijeka postupka i stranačkog iskaza i svjedokinje M. Ć. iz iskaza, ali i potvrdio želju tužene za prodajom automobila iz razloga odlaska u inozemstvo, odnosno S. A.

D., koja, pak, predstavlja i svojevrsno određeno vrijeme za ispunjenje obveze iz zajmovnog odnosa između tužitelja i tužene.

14.Sud je pak, iskazima tužitelja i svjedokinje M. Ć. poklonio povjerenje,

obzirom da su isti uvjerljivi, detaljizirani, životni i logični, a gore navedenim dijelom i potvrđeni od strane treće osobe. Posebice prilikom dolaska tužene do tužitelja kojemu je svjedočila i svjedokinja koja je iskazala o tome u tijeku postupka, a kada je tužena zatražila od tužitelja iznos od 1.000,00 EUR-a te da joj isti iznos treba za hitni put u inozemstvu, kao i da će pozajmljeni iznos vratiti po prodaji svojeg automobila za čiju je prodaju zatražila pomoć od tužitelja. Tužitelj, po mišljenju suda, nije tražio sklapanje ugovora o zajmu u pisanom obliku obzirom da je s tuženom bio u višegodišnjem poslovnom odnosu i da je imao nemalo povjerenje u nju.

15.Sud je u odnosu na neodazivanje tužene da pristupi izvođenju dokaza saslušanja parnične stranke i to tužene, na opetovane pozive suda i to na ročištima od 26. travnja 2017., 21. lipnja 2017., 12. veljače 2020., 14. srpnja 2020., 24. lipnja 2021., 11. studenog 2021. i 20. siječnja 2022. cijenio članak 269., stavak 2. ZPP-a koji propisuje da će sud, s obzirom na sve okolnosti, ocijeniti od kakva je značenja što stranka nije došla na saslušanje ili što je uskratila iskaz. U konkretnom predmetu, tužena čak 7 puta nije došla na saslušanje, a zbog čega je sud ostao uskraćen za iskaz jedne parnične stranke, ali i što je neupitno dovelo do zaključka ovog suda da je ovakav pristup tužene uvjetovan izbjegavanjem suda i eventualnog ročišnog sučeljavanja s tužiteljem, kao i da je time prisnaženo ranije navedeno utvrđeno činjenično stanje.

16. Na utvrđeno činjenično stanje, sud je primijenio Zakon o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08; dalje: ZOO-a) i to njegov članak 247. u kojemu je stipulirano da je ugovor sklopljen kad su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora i članak 286. stavak 1. koji navodi da se ugovor može sklopiti u bilo kojem obliku, osim ako je zakonom drukčije određeno. Člankom 499. stavkom 1. istog zakona je određeno da se ugovorom o zajmu obvezuje zajmodavac predati zajmoprimcu određeni iznos novca ili određenu količinu drugih zamjenljivih stvari, a zajmoprimac se obvezuje vratiti mu poslije stanovitog vremena isti iznos novca, odnosno istu količinu stvari iste vrste i kakvoće dok je člankom 504. ZOO-a određeno da ako ugovaratelji nisu odredili rok za vraćanje zajma, niti se on može odrediti iz okolnosti zajma, zajmoprimac je dužan vratiti zajam nakon isteka primjerenog roka koji ne može biti kraći od dva mjeseca računajući od zajmodavčeva zahtjeva.

17.Uzimajući u obzir ranije navedene odredbe materijalnog zakona proizlazi da se za valjanost ugovora o zajmu ne traži pisani oblik već da je ugovornim stranama dopušteno da odluče na koji će način izjasniti svoju volju, odnosno postići suglasnost svojih volja, no pri tome je bitno da su volje bitne. U ovoj pravnoj stvari je nesporno utvrđeno izvođenjem dokaza u tijeku postupka da su stranke izjasnile svoju volju i suglasile se o bitnim sastojcima ugovora i to o iznosu koji se pozajmljuje (1.000,00 EUR-a) i roka u kojemu je potrebno vratiti (prilikom prodaje automobila tužene) čime je došlo do nastanka ugovora o zajmu i njegove konzumacije, no ne i izvršenja obveze druge strane, obzirom da ista po proteku među strankama suglasno utvrđenog roka nije izvršila svoju obvezu i vratila pozajmljeni iznos novca. Slijedom navedenog je tužbeni zahtjev ocijenjen kao osnovan te je odlučeno kao u točki I izreke.

18. U odnosu na postavljeni prigovor zastare od strane tužene u tijeku postupka, sud je utvrdio u ovoj pravnoj stvari da je ugovor o zajmu između tužitelja i tužene nastao pred Ugovor o kupoprodaji vozila koji je izvršen 11. kolovoza 2011., što je utvrđeno u predmetnom postupku te da je tužba u ovom predmetu zaprimljena pred ovim sudom 1. travnja 2016. Slijedom navedenog, a uzimajući u obzir odredbu 225. ZOO-a kojim je propisano da tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare, sud je ocijenio da nije nastupila zastara u ovoj pravnoj stvari pa se prigovor tužene određuje kao neosnovan.

19.Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13 i 89/14, dalje ZPP), budući da je tužitelj u cijelosti uspjela u sporu pa je tuženu trebalo obvezati na naknadu parničnog troška tužitelju.

20.Tužitelju je trebalo priznati trošak sastava tužbe od 20. ožujka 2016. (75 bodova), trošak pristupa ročištu od 13. ožujka 2017. (18.75 bodova), 3. travnja 2017. (75 bodova), 26. travnja 2017. (37,5 bodova), 21. lipnja 2017. (75 bodova), 25. rujna 2017. (37,5 bodova), sastav podneska od 10. listopada 2017. (75 bodova), 7. studenog 2017. (75 bodova), sastav odgovora na žalbu 1. ožujka 2018. (75 bodova), trošak pristupa ročištu od 3. prosinca 2019. (37,5 bodova), 12. veljače 2020. (37,5 bodova), 14. srpnja 2020. (18,75 bodova), 24. lipnja 2021. (37,5 bodova), 9. rujna 2021. (18,75 bodova), 11. studenog 2021. (37,5 bodova), 20. siječnja 2022. (37,5 bodova). Ukupan broj bodova od 768,75 bodova trebalo je pomnožiti s vrijednošću boda iz Tbr. 50. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj 142/12; Tarifa) te se tako dobio iznos od 7.687,50 kn uz pripadajući PDV od 25% (1.921,88 kn) i uplaćene sudske pristojbe za tužbu (300,00 kn) i presudu (300,00 kn) i tako dobiti ukupan iznos od 10.209,38 kn, kako glasi odluka o troškovima izrađena u ovoj presudi pod točkom II.

21.Više zatraženi iznos se odbija iz razloga što u zahtjevu za trošak postupka postavljenom od tužitelja, a u odnosu na zatraženi trošak pristupa ročištu, sud pojedine zahtjeve nije prihvatio u potpunosti, već djelomično kako je predviđeno Tbr. 9.2. Tarife za pristup ročištima u kojima se raspravljalo samo o procesnim pitanjima ili o sadržaju koji je već ranije bio iznesen u tijeku postupka, ili su ročišta bila odgođena prije njihova početka pa je tužitelju priznat iznos od 25% u skladu s Tbr. 9.5.

U Splitu, 4. ožujka 2022.

S U D A C :

Mislav Polić, v.r.

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove odluke nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu u roku od 15 dana od dana dostave presude. Žalba se podnosi nadležnom županijskom sudu, a putem ovog suda u 3 primjerka.

DNA:

- pun. tužitelja

- pun. tuženika

- u spis