Poslovni broj: Usž-4727/20-4

REPUBLIKA HRVATSKA

VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Frankopanska 16

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sutkinja toga suda, Senke Orlić-Zaninović, predsjednice vijeća, Marine Kosović Marković i mr. sc. Inge Vezmar Barlek, članica vijeća, te više sudske savjetnice Ane Matacin, zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja K. S. S. z. u likvidaciji, K., kojeg zastupa opunomoćenik N. M., odvjetnik u K., protiv tuženika Ministarstva pravosuđa i uprave Republike Hrvatske, Uprave za građansko, trgovačko i upravno pravo, Z., uz sudjelovanje zainteresiranih osoba Županijskog državnog odvjetništva K., Grada K., kojeg zastupa opunomoćenik Z. Ž., odvjetnik u K., te S. B. iz K., B. Ž., K., R. M., K., i S. F., K., koje zastupaju opunomoćenici iz Odvjetničkog društva R. i O., odvjetnici u K., radi naknade za oduzetu imovinu, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Upravnog suda u Rijeci, poslovni broj: UsI-419/2020-19 od 25. rujna 2020., na sjednici vijeća održanoj 4. ožujka 2022.

p r e s u d i o  j e

I Odbija se žalba tužitelja i potvrđuje presuda Upravnog suda u Rijeci, poslovni broj: UsI-419/2020-19 od 25. rujna 2020.

II Odbija se zahtjev zainteresirane osobe Grada K. za naknadu troškova sastava odgovora na žalbu.

Obrazloženje

1. Osporenom presudom prvostupanjskog suda (točka I. izreke) odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja za poništavanje rješenja tuženika, KLASA: UP/II-942-01/15- 01/243, URBROJ: 514-05-02-01-02/17-19-03 od 19. studenoga 2019. Navedenim rješenjem tuženika poništeno je rješenje Ureda državne uprave u K. županiji, Službe za gospodarstvo i imovinsko-pravne poslove, KLASA: UP/I-942-05/13-01/25, URBROJ: 2133-03-03/5-15-24 od 16. ožujka 2015. i predmet vraćen na ponovni postupak. Naprijed navedenim rješenjem tijela prvog stupnja S. B. u 2/6 dijela, B. Ž. u 2/6 dijela, S. F. u 1/6 dijela i R. M. u 1/6 dijela, dano je u vlasništvo neizgrađeno građevinsko zemljište kč. br. 2203/3 k.o. K. II., površine 1366 m² (u vrijeme oduzimanja oznake kč. br. 167/2 površine 380 čhv k.o. V. Š.) te su kao obveznici vraćanja utvrđeni Grad K. i tužitelj K. S. S. z. Točkom II. izreke osporene presude naloženo je tužitelju da navedenim zainteresiranim fizičkim osobama naknadi trošak upravnog spora u iznosu od 4.062,50 kuna roku od 60 dana od dostave pravomoćne odluke o trošku.

2. U žalbi protiv prvostupanjske presude tužitelj, u bitnom, navodi da je prvostupanjski sud propustio utvrditi uzrok zbog kojeg tužitelj nije mogao pristupiti privođenju tog zemljišta predviđenoj namjeni do donošenja Zakona o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine („Narodne novine“, broj: 92/96., 39/99., 42/99., 92/99., 43/00., 131/00., 27/01., 65/01., 118/01., 80/02. i 81/02. – dalje: Zakon o naknadi). Naime, sud je propustio utvrditi ugovorni odnos između tužitelja i Grada K. koji se odnosi na obvezu izvođenja komunalne infrastrukture potrebne za poduzimanje prvih radnji za pripremu zemljišta za izgradnju. Obveza bivše Općine K. odnosno Grada K. radi osiguranja privremenog građevinsko-industrijskog elektro priključka, osiguranja pristupnog puta i priključka vode temelji se na Ugovoru od 18. lipnja 1985. Upućuje i na Ugovor od 27. ožujka 1987. Na okolnost da je Grad počeo ispunjavati svoju ugovornu obvezu ukazuje činjenica da je Zavod, radi formiranja građevinske parcele, predao Zemljišno- knjižnom odjelu Općinskog suda u Karlovcu prijedlog s parcelacijskim elaboratom i to tek 31. listopada 1994. Navedeni prijedlog je odbijen 1999. godine te je Grad pozvan na podnošenje prijedloga za brisanje društvenog vlasništva. Dakle, tužitelj nije mogao pristupiti pripremi za gradnju i tražiti dozvole jer nije formirana građevinska parcela i nalazila se u režimu društvenog vlasništva. Na zemljištu predviđenom za izgradnju drugih objekata, DS-1 i DS-2, gdje je Grad ispunio svoju ugovornu obvezu, tužitelj je izgradio oba stambena objekta. U međuvremenu je i promijenjen prostorni plan te je predmetna parcela smanjena. Tužitelj je uspio provesti ugovor u Zemljišno- knjižnom odjelu Općinskog suda u Karlovcu tek 2010. godine. Sud zanemaruje činjenicu da je Općina odnosno Grad najprije stekao vlasništvo od bivših deposediranih vlasnika, a onda tužitelj u dobroj vjeri. Naglašava da je Zakon o pretvorbi društvenih poduzeća („Narodne novine“, broj 19/91., 26/91., 45/92., 83/92., 84/92., 18/93., 94/93., 2/94., 9/95., 42/95., 21/96., 118/99., 99/03 i 145/10.) preuzet u odredbama Zakona o zadrugama te je istim propisano da se analogno primjenjuju odredbe Zakona o trgovačkim društvima. Imovina zadruge se procjenjuje na temelju elaborata i unosi se u temeljni kapital te u visini tog kapitala zadruga odgovara do visine te imovine. Zadruga je pravna osoba, ima svoja tijela, odgovornost, stječe prihode i dobit. Nije jasan zaključak suda da je zadruga poseban vid pravne osobe pa se njezin unos imovine u temeljeni kapital ne može podvesti pod neprihvaćanje iznimke za vršenje naturalnog povrata zemljišta. Predlaže poništiti presudu i predmet vratiti na ponovni postupak.

3. Tuženik se, u odgovoru na žalbu, poziva na razloge iznesene u obrazloženju rješenja koje je bilo predmetom ocjene u upravnom sporu i predlaže žalbu odbiti.

4. Zainteresirana osoba, Grad K., u odgovoru na žalbu u bitnom navodi da tužitelj u žalbi ne osporava da predmetno zemljište nije privedeno namjeni, a odgovornim za to smatra prednika zainteresirane osobe, Općinu K. Prednik tužitelja 1987. godine platio je Općini K. troškove pripreme zemljišta za izgradnju i rentu, ali ne u cijelosti, nije plaćeno za 991m². Do donošenja Zakona o naknadi nije ishodio odobrenja za gradnju, stoga predmetna nekretnina nije privedena namjeni odnosno nije izgrađena niti je izvršena priprema za gradnju. Tužitelj u tužbi i žalbi iznosi činjenice koje proizlaze iz obvezno-pravnih ugovornih odnosa njegova prednika i prednika zainteresirane osobe, a iste nisu pravno relevantne za odlučivanje u ovom predmetu. Pravilan je zaključak suda da zemljište nije privedeno namjeni. Također pravilno zaključuje Sud da je tužitelj, kao pravni sljednik osobe u čiju korist je obavljeno oduzimanje i deposedacija zemljišta, pravo vlasništva stekao na predmetnim nekretninama i uknjižio se 2008. godine, dakle nakon stupanja na snagu Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima. Stoga tužitelj nema svojstvo treće osobe te je poseban vid pravne osobe (zadruga) koje niti prema Zakonu o zadrugama („Narodne novine“, broj 36/95., 67/01., 112/02, 34/11., -dalje: Zakon o zadrugama /95) i ranije važećem Zakonu o zadrugama („Službeni list SFRJ“, broj 3/90.; “Narodne novine“, broj 53/91., 26/93. i 29/94.-dalje: Zakon o zadrugama/90) nema temeljni kapital, pa se na njega ne primjenjuje Zakon o pretvorbi društvenih poduzeća. Predlaže odbiti žalbu i obvezati tužitelja na naknadu troška zainteresiranoj osobi za sastav odgovora na žalbu u iznosu od 2.500,00 kuna uvećano za iznos PDV-a.

5. Žalba nije osnovana.

6. Ispitujući pobijanu presudu u granicama žalbenih razloga sukladno odredbi članka 73. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, broj 20/10., 143/12., 152/14., 29/17. i 110/21., dalje: ZUS), Sud ne nalazi postojanje ni jednog žalbenog razloga propisanog odredbom članka 66. stavka 1. ZUS-a, koji bi doveo do nezakonitosti pobijane presude.

7. Ovo stoga jer je, prema podacima spisa predmeta, postupak prije donošenja prvostupanjske presude proveden sukladno odredbama ZUS-a, a prvostupanjski upravni sud je osporenu presudu utemeljio na dokazima i činjenicama utvrđenim u postupku donošenja pojedinačne odluke javnopravnog tijela, kao i tijekom upravnog spora, nakon čega je osnovano zaključio da su u konkretnom slučaju, pravilnom primjenom odredaba Zakona o naknadi, ispunjene pretpostavke za naturalni povrat predmetnog neizgrađenog građevinskog zemljišta, s tim da je u ponovnom postupku potrebno utvrditi činjenično stanje u pogledu površine kč.br. 2201/4, 2202/1 i 2203 k.o. K. II. koje sačinjavaju novoformiranu kč.br. 2202/3 k.o. K. II., čiji povrat je određen prvostupanjskim rješenjem.

8. Tužitelj žalbenim navodima ne čini spornim da predmetna nekretnina nije privedena namjeni u smislu članka 17. Zakona o naknadi, već navodi razloge zašto to nije učinjeno, a koji razlozi, kraj nesporene činjenice da je riječ o neizgrađenom građevinskom zemljištu koje nije privedeno namjeni radi koje je oduzeto, nisu od utjecaja na drugačije rješavanje ove upravne stvari.

9. Tužitelj smatra da postoji zapreka za naturalni povrat zato što je upisan u zemljišne knjige kao vlasnik predmetne k.č. 2203 k.o. K. II., s obzirom na odredbu članka 52. stavka 1. Zakona o naknadi prema kojoj se prijašnjem vlasniku u vlasništvo i posjed ne vraća imovina na kojoj su na temelju valjanoga pravnoga osnova treće osobe stekle pravo vlasništva odnosno ako im je imovina na temelju valjanoga pravnoga osnova za stjecanje prava vlasništva predana u posjed, osim ako ovim Zakonom nije drukčije propisano. Međutim, iz povijesnog zemljišnoknjižnog izvatka, koji prileži spisu predmeta, razvidno je da je tužitelj uknjižen kao nositelj prava vlasništva na predmetnoj nekretnini tek 2008. godine, i to temeljem zapisnika broj Z-2976/2008/1227, a što je i sam tijekom postupka navodio. S obzirom na to, a budući da su prema odredbi članka 359. stavka 2. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“, broj 91/96., 73/00., 114/01., 79/06. i 141/06. 146/08, 38/09., 153/09., 90/10., 143/12., 152/14.), pravo vlasništva i druga prava koja se steknu po odredbama toga zakona o pretvorbi prava upravljanja, korištenja i raspolaganja stvarima u društvenom vlasništvu te o pretvorbi prava korištenja građevinskoga zemljišta u društvenom vlasništvu, stečena pod uvjetom da nisu u sukobu s pravima koja na bivšim društvenim stvarima pripadaju drugim osobama na temelju propisa o denacionalizaciji, o čemu se u ovom slučaju radi, pravilno navodi prvostupanjski sud da stoga tužitelj nije treća osoba u smislu citirane odredbe članka 52. Zakona o naknadi.

10. Također se, u konkretnom slučaju, tužitelj neosnovano poziva na odredbu članka 53. Zakona o naknadi, prema kojoj se prijašnjem vlasniku ne vraća u vlasništvo i posjed imovina (neizgrađeno građevinsko zemljište, poslovni prostor i sl.) koja je sukladno Zakonu o pretvorbi društvenih poduzeća unesena u društveni kapital poduzeća, već prijašnjem vlasniku pripada pravo na naknadu u dionicama ili udjelima društva u čiji kapital je u postupku pretvorbe unesena ta imovina, kako je to već i obrazložio prvostupanjski sud. Naime, sud je pravilno naveo da se Zakon o pretvorbi društvenih poduzeća ne primjenjuje u konkretnom slučaju. Njime je bila uređena pretvorba poduzeća s društvenim kapitalom u poduzeće kojemu je određen vlasnik, s tim da su poduzeća s društvenim kapitalom, prema tom zakonu društvena poduzeća i poduzeća u mješovitom vlasništvu, koja na temelju društvenih sredstava koja su u njih uložena ne stječu vlasnička prava na imovini poduzeća (članak 1. stavak 1. i 2.). Taj Zakon nije se primjenjivao na banke i druge financijske organizacije i organizacije za osiguranje, te druge pravne osobe koje su osnovane na temelju posebnih propisa. Kako je u konkretnom slučaju riječ o zadruzi, koja nema temeljni kapital (Zakon o zadrugama/95 i Zakon o zadrugama/90), to navedeni prigovor nije osnovan.

11. Također se napominje da je odredbom članka 28. Zakona o zadrugama/95 bilo propisano da imovina koju su zadruge dobile na korištenje od bivših društveno- političkih zajednica, a koje su tom imovinom raspolagale na temelju zakonskih propisa navedenih u članku 1. Zakona o zabrani prijenosa prava raspolaganja i korištenja određenih nekretnina u društvenom vlasništvu na druge korisnike, odnosno u vlasništvu fizičkih i pravnih osoba (“Narodne novine”, broj 53/90., 61/91., 25/93. i 70/93.) ostaju tim zadrugama na korištenje do donošenja zakona o vraćanju ili plaćanju naknade za oduzetu imovinu.

12. Kako je, dakle, iz dokaza pribavljenih u postupku razvidno da je osporena presuda donesena temeljem pravilno i potpuno utvrđenog činjeničnog stanja te pravilnom primjenom mjerodavnog materijalnog prava, a koji zaključak nije doveden u sumnju ni žalbenim navodima tužitelja, to ovaj Sud nije našao osnove za usvajanje žalbe.

13. Zahtjev zainteresirane osobe, Grada K., za naknadu troška sastava odgovora na žalbu je neosnovan, na temelju odredbe članka 79. stavak 1. ZUS-a. To iz razloga što zainteresirana osoba u odgovoru na žalbu ne navodi ništa izvan dotadašnjih navoda što bi prema ocjeni Suda bilo relevantno za rješavanje ovog spora pa traženi trošak nije opravdan.

14. Stoga je valjalo, pozivom na odredbu članka 74. stavka 1. i 79. stavka 1. ZUS- a, odlučiti kao u izreci.

U Zagrebu 4. ožujka 2022.

Predsjednica vijeća

Senka Orlić-Zaninović