Poslovni broj: Usž-210/21-4

REPUBLIKA HRVATSKA

VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Frankopanska 16

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sutkinja toga suda, Senke Orlić-Zaninović, predsjednice vijeća, Eveline Čolović Tomić i Marine Kosović Marković, članica vijeća, te više sudske savjetnice Ane Matacin, zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja A. M. iz Z., kojeg zastupa opunomoćenik B. K., odvjetnik u Z., protiv tuženika Ministarstva prostornoga uređenja, graditeljstva i državne imovine Republike Hrvatske, Z., uz sudjelovanje zainteresirane osobe Grada Z., Ureda za zastupanje, Z., radi iseljenja odnosno priznavanja stanarskog prava, odlučujući o žalbi zainteresirane osobe protiv presude Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: UsI-4469/19-9 od 9. listopada 2020., na sjednici vijeća održanoj 4. ožujka 2022.

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba zainteresirane osobe i potvrđuje presuda Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: UsI-4469/19-9 od 9. listopada 2020. Odbija se zahtjev tužitelja na naknadu troškova sastava odgovora na žalbu.

Obrazloženje

1. Presudom prvostupanjskog suda poništeno je rješenje tuženika, KLASA: UP/II-371-01/19-08/10, URBROJ: 531-09-2-2-19-2 od 5. prosinca 2019. i rješenje Grada Z., Gradskog ureda za imovinsko-pravne poslove i imovinu grada, Sektora za upravno-pravne poslove, Odjela za stambene poslove i status prognanika, izbjeglica i povratnika, KLASA: UP/I-371-03/15-004/121, URBROJ: 251-14-12/005-19-8 od 18. srpnja 2019. (točka I i II izreke). Točkom III izreke presude odbijen je prijedlog Grada Z. za iseljenje A. M. iz stana u Z., bivšeg korisnika Z. G.-G. i A. A. Točkom IV izreke presude A. M. priznato je stanarsko pravo na stanu u Z., bivšeg korisnika Z. G.-G. i A. A. Stan je u naravi četvorosobni, ukupne površine 104,18m², a vlasnik stana je Grad Z. (točka V izreke presude). Također je naloženo tuženiku nadoknaditi tužitelju trošak upravnog spora u iznosu od 6.250,00 kuna.

2. Navedenim rješenjem tuženika odbijena je žalba tužitelja izjavljena protiv rješenja prvostupanjskog tijela kojim je usvojen zahtjev Grada Z. za iseljenje tužitelja iz stana u Z., III kat i kojim se tužitelju nalaže da stan slobodan od osoba i stvari preda na raspolaganje Gradu Z. pod prijetnjom prisilnog izvršenja. Tim rješenjem je također odbijen protuzahtjev tužitelja za priznavanje stanarskog prava na istom stanu.

3. Zainteresirana osoba (u daljnjem tekstu: žalitelj) u žalbi protiv prvostupanjske presude, u bitnom, navodi da se, u smislu Zakona o stambenim odnosima („Narodne novine“, broj 52/74.) članovima obiteljskog domaćinstva stanara smatraju, među ostalim, i djeca bez roditelja uzeta na uzdržavanje. Pri tome naglašava da se pod tim pojmom misli na maloljetnu osobu koja uslijed raznih okolnosti ostane bez roditeljskog staranja tako da ovisi isključivo o brizi i uzdržavanju stanara. Utvrđeno činjenično stanje ne dovodi do zaključka da bi se u slučaju V. M. radilo o napuštenom djetetu koje je Z. G. G. u periodu od godine dana, od dolaska u Z. do punoljetnosti, uzela na uzdržavanje s učinkom posvojenja. Nedvojbeno je da je V. M. doselio u Z. 1952. godine, dakle sa 17 godina radi pohađanja srednje škole, a prije je živio sa roditeljima u V., koji su, unatoč neimaštini, o njemu brinuli i uzdržavali ga. Nakon smrti oca 1941. godine, to je nastavila samo njegova majka. Prema iskazu V. M. od 13. srpnja 1995., Z. G. G., majčina daljnja rođakinja, ih je prethodno samo posjećivala i pomagala jer su teško živjeli, a poslije ga nije posvojila. U periodu srednjoškolskog obrazovanja, prema očitovanju škole, kao skrbnik je bila navedena njegova majka, a kao stanodavac V. H. Prvu prijavu prebivališta u Z. imao je tek 1962. godine na adresi na kojoj je stanovao sa svojom suprugom. Iskazi svjedoka kojima je prvostupanjski sud poklonio vjeru, su neuvjerljivi, neprecizni, u bitnom nepodudarni, a često i međusobno oprečni, dok drugi svjedoci nisu iznosili nikakva saznanja o njihovom odnosu te odnosu V. M. i njegove majke. Predlaže poništiti presudu.

4. Tuženik, uredno pozvan, nije dostavio odgovor na žalbu, dok tužitelj u odgovoru na žalbu, u bitnom, navodi da je nesporno utvrđeno da je pokojna Z. G. G. do smrti bila nositelj stanarskog prava na stanu u Z., površine 83,18m². Također pokojni A. A., koji je umro u travnju 1994., bio je nositelj stanarskog prava na jednoj sobi površine 21,00 m² koja nije imala sanitarni čvor i do nje se moglo doći kroz stan pokojne Z. jer se nalazila u njezinom potkrovnom dijelu. Očevidom je utvrđeno da je riječ o jednom stanu površine 104.18m². Također, u postupku je utvrđeno da je predmetni stan koristio V. M. kao član zajedničkog domaćinstva s pokojnom Z., koja ga je smatrala svojim sinom te da je tužitelj A. M. isti koristio sa svojim ocem V. od 1984. godine do njegove smrti. Također je utvrđeno da je pokojni V. sa Z. bio u odnosu neformalnog posvojenja jer je ista o njemu vodila brigu, njegova majka nikada nije živjela u Z., preudala se i teško oboljela te V. nije ostvario prisniji odnos s očuhom. V. je ostao živjeti kod Z. u predmetnom stanu i nakon završetka školovanja sve do vjenčanja sa Š. M. Samo zato što nije po dolasku u Z. prijavio prebivalište na adresi L. ne može se smatrati da nije bio dijete bez roditeljske skrbi. O tome govori i činjenica da se nakon razvoda braka ponovno vratio živjeti u predmetni stan, više od dvije godine prije smrti Z. G. G. Navodi svjedoke koji su iskazivali u tom pravcu. Također oporuka pokojne Z. G. G. govori da je ona svojom imovinom raspolagala njemu u korist. Iz svega proizlazi da je ispunjavao uvjete za stjecanje statusa nositelja stanarskog prava na predmetnom stanu nakon smrti ranije nositeljice stanarskog prava. Traži trošak sastava žalbe u ukupnom iznosu od 3.125,00 kuna i predlaže žalbu odbiti.

5. Žalba nije osnovana.

6. Ispitujući pobijanu presudu u granicama žalbenih razloga sukladno odredbi članka 73. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, broj 20/10., 143/12., 152/14., 29/17. i 110/21., dalje: ZUS), Sud ne nalazi postojanje ni jednog žalbenog razloga propisanog odredbom članka 66. stavka 1. ZUS-a, koji bi doveo do nezakonitosti pobijane presude.

7. Naime, prvostupanjski sud, pravilnom primjenom i tumačenjem odredbe članka 9. stavka 1. točke 4. Zakona o stambenim odnosima, kao mjerodavnom materijalnom propisu u konkretnom slučaju, osnovano zaključuje da se pravni prednik tužitelja, V. M., treba smatrati djetetom bez roditelja uzetim na uzdržavanje od strane bivše nositeljice stanarskog prava Z. G. G., koja je preminula 26. lipnja 1982., da je kao takav bio član njezina obiteljskog domaćinstva stanujući s njom i živeći u ekonomskoj zajednici u smislu citirane odredbe Zakona te da mu stoga treba priznati stanarsko pravo na predmetnom stanu.

8. I prema ocjeni ovog Suda, pravilno je prvostupanjski sud iz opsežnog dokaznog postupka koji je proveden u predmetnom upravnom postupku izveo osnovan zaključak u pogledu odnosa bivše nositeljice stanarskog prava i prednika tužitelja do njegove punoljetnosti, pri tom polazeći od brojnih svjedoka koji svjedoče da je prednik tužitelja ostao bez oca 1941. godine kao šestogodišnje dijete, da je majka bila izrazito slabog imovnog stanja, nezaposlena i narušenog zdravlja, naknadno se preudala, da ga očuh nije prihvatio, da je došao 1952. godine na srednjoškolsku izobrazbu u Z., na skrb kod Z. G., daljnje rođakinje svoje majke, kod koje se uselio tada u stanu u L. ulici, živeći s njom i njezinom sestrom, njihovom majkom te bratićem R. I. i guvernantom, da se kasnije preselio s Z. G. u predmetni stan u I. te mu je omogućeno i fakultetsko obrazovanje koje je uspješno završio), ali uzimajući u obzir i ostalu cjelokupnu materijalnu dokumentaciju koja prileži spisu (kao što su na primjer nesporne činjenice da je i naknadno V. M. nakon razvoda braka 1973. godine ponovno nastavio živjeti u predmetnom stanu kod Z. G. G. te da ga je ista oporukom od 18. rujna 1980. imenovala nasljednikom cjelokupne imovine). Kraj takvog stanja stvari, na drugačije rješavanje ove stvari ne utječe okolnost što pok. stanarka prednika tužitelja nije formalno posvojila pa nije ni mogla biti upisana kao njegov skrbnik niti na tu činjenicu utječe okolnost da nije ranije prijavio svoje prebivalište u predmetnom stanu. Stoga Sud nalazi da su neosnovani prigovori žalitelja u tom pravcu.

9. Kako žalitelj, po mišljenju Suda, žalbenim navodima nije doveo u sumnju pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja, a niti pravilnost primjene materijalnog i postupovnog prava, to ovaj Sud nije našao osnove za usvajanje žalbe. Ovo osobito imajući u vidu da žalitelj pravilnost osporene odluke pobija ukazujući na iste činjenice i dokaze na kojima je prvostupanjska presuda utemeljena, ali ih drukčije tumači, dajući ustvari svoje viđenje i ocjenu činjeničnog stanja utvrđenog u postupku te svoju interpretaciju primijenjenog materijalnog prava, što nije od utjecaja na drugačije rješenje ove stvari.

10. Zahtjev tužitelja za naknadu troška sastava odgovora na žalbu je neosnovan, na temelju odredbe članka 79. stavak 1. ZUS-a. To iz razloga što tužitelj u odgovoru na žalbu ne navodi ništa izvan dotadašnjih navoda što bi, prema ocjeni Suda, bilo relevantno za rješavanje ovog spora pa traženi trošak nije opravdan.

11. Trebalo je stoga, temeljem odredbe članka 74. stavka 1. i 79. stavka 6.

ZUS-a, odlučiti kao u izreci.

U Zagrebu 4. ožujka 2022.

Predsjednica vijeća

Senka Orlić-Zaninović