Poslovni broj: Usž-2744/21-2
REPUBLIKA HRVATSKA
VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Frankopanska 16
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda mr.sc. Inge Vezmar Barlek, predsjednice vijeća, Marine Kosović Marković i Eveline Čolović Tomić, članica vijeća, te sudske savjetnice Dijane Filipčić, zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja M. stan d.o.o., Z., kojeg zastupa odvjetnica J. M., Z., protiv rješenja tuženika Državnog inspektorata, Sektora za drugostupanjski upravni postupak, Z., klasa: UP/II-540-02/20-02/34, urbroj: 443-01-23-01/1-20-2 od 20. srpnja 2020., radi otklanjanja nedostataka, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: UsI-2321/20-9 od 17. svibnja 2021., na sjednici vijeća održanoj 4. ožujka 2022.
p r e s u d i o j e
I Poništava se presuda Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: UsI-2321/20-9 od 17. svibnja 2021.
II Poništava se rješenje Državnog inspektorata, Sektora za drugostupanjski upravni postupak, klasa: UP/II-540-02/20-02/34, urbroj: 443-01-23-01/1-20-2 od 20. srpnja 2020.
III Poništava se rješenje Državnog inspektorata, Središnjeg ureda Z., klasa: UP/I-540-02/20-02/11769, urbroj: 443-01-07-02/3-20-2 od 13. svibnja 2020. IV Nalaže se tuženiku da u roku od 60 dana od dostave ove presude tužitelju nadoknadi troškove upravnog spora u iznosu od 6.250,00 kn, a u preostalom dijelu zahtjev se odbija.
Obrazloženje
1. Presudom prvostupanjskog suda poništeno je rješenje tuženika, klasa: UP/II- 540-02/20-02/34, urbroj: 443-01-23-01/1-20-2 od 20. srpnja 2020., kao i rješenje tijela prvog stupnja, klasa: UP/I-540-02/20-02/11769, urbroj: 443-01-07-02/3-20-2 od 13. svibnja 2020. te naloženo tuženiku da tužitelju naknadi trošak spora u iznosu od 6.250,00 kn.
2. Rješenjem tuženika od 20. srpnja 2020. odbijena je žalba tužitelja izjavljena protiv rješenja tijela prvog stupnja, klasa: UP/I-540-02/20-02/11769, urbroj: 443-01- 07-02/3-20-2 od 13. svibnja 2020. Naprijed navedenim rješenjem tijela prvog stupnja naloženo je tužitelju, upravitelju zgrade, da sanira unutarnju vodoopskrbnu mrežu u zgradi na adresi D. J. 6 te da uspješnost provedenih mjera dokaže analitičkim izvješćem službenog laboratorija (točka I. izreke). Točkom II. izreke rješenja naređeno je tužitelju da do dobivanja sukladnih nalaza na prikladan način obavijesti stanare predmetne zgrade da voda nije za piće. Točkom III. izreke navedeno je da je rok za izvršenje rješenja tri mjeseca od dana primitka rješenja, a točkom IV. da je rok za izvršenje rješenja iz točke II. tri dana od dana primitka rješenja, kao i da žalba ne odgađa izvršenje rješenja (točka V. izreke).
3. Tuženik u žalbi navodi da pogrešno prvostupanjski sud smatra da predmetnu mjeru nije bilo moguće odrediti upravitelju predmetne zgrade. Poziva se na odredbe Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima, kao i Zakona o zaštiti pučanstva od zaraznih bolesti, kojim su propisane opće mjere za sprječavanje i suzbijanje zaraznih bolesti, osiguravanje zdravstvene ispravnosti vode za ljudsku potrošnju te sanitarna zaštita zona izvorišta i objekata, odnosno uređaja koji služe za javnu opskrbu vodom za ljudsku potrošnju prema posebnim propisima. Ističe da je točno da je odredbom članka 24. stavka 1. Zakona o vodi za ljudsku potrošnju propisano da u slučaju utvrđivanja odstupanja od parametara sukladnosti na mjestu izlaska iz slavine vode namijenjene za ljudsku potrošnju, a koji su posljedica neprikladne unutarnje mreže ili njezina lošeg održavanja, odgovornost za odstupanje snosi vlasnik, odnosno korisnik unutarnje mreže. Također je propisano da je sanitarni inspektor ovlašten narediti otklanjanje nedostataka utvrđenih inspekcijskim nadzorom. Rješenje tijela prvog stupnja doneseno je kao opća mjera za sprječavanje suzbijanja zaraznih bolesti, odnosno osiguravanje zdravstvene ispravnosti vode za ljudsku potrošnju. Ističe da iz ugovora o upravljanju stambenom zgradom u Z., D. J. od 27. srpnja 2016., kao i međuvlasničkog ugovora proizlazi da je upravljanje predmetnom zgradom povjereno tužitelju. Istim je određeno da je dužnost i ovlast upravitelja, među ostalim, brinuti se da zajednički dijelovi i uređaji nekretnine se održavaju u graditeljskom i funkcionalnom stanju. Upućuje na odredbe Uredbe o održavanju zgrada i to odredbu članka 3., 4., 5. i 6. iste. Upire na odredbu članka 378. i 379. Zakona o vlasništvu, prema kojima je upravitelj dužan brinuti se da se zajednički dijelovi nekretnine održavaju u graditeljskom i funkcionalnom stanju. Upire na odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske i ovog Suda te smatra da je pravilno naloženo upravitelju predmetne zgrade da sanira unutarnju vodoopskrbnu mrežu u toj zgradi.
4. Tužitelj u odgovoru na žalbu upućuje na odredbu članka 40. stavka 1. i 2. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima, kojom je propisano da je za poduzimanje poslova koji premašuju okvir redovnog upravljanja potrebna suglasnost svih suvlasnika, a u slučaju sumnje se smatra da posao premašuje okvir redovitog upravljanja. Također upućuje na odredbu članka 24. stavka 1. Zakona o vodi za ljudsku potrošnju i članka 90. stavka 3. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima. U smislu tih odredbi suvlasnici su morali donijeti odluku, osigurati financije i nalog u svezi upravljanja koji se odnosi na predmetne servise na instalacijama vodovoda, popravcima vezanim uz puknuća, oštećenja i začepljenja vodovodnih instalacija te zamjene instalacija na zajedničkim dijelovima i uređajima zgrade povjeriti eventualno upravitelju ili trećoj osobi da sanira ovaj problem utvrđen nadzorom jer se radi o popravcima koji bi mogli iziskivati veće troškove. Stoga upravitelj nije ovlašten preuzimati navedenu odgovornost bez suglasnosti svih suvlasnika. Predlaže žalbu odbiti te potražuje trošak sastava odgovora na žalbu.
5. Prvostupanjski sud, uvažavajući tužbu tužitelja, smatra da nije bilo mjesta nalaganju predmetne inspekcijske mjere upravitelju zgrade, već da odgovornost za odstupanje od parametara sukladnosti na mjestu izlaska iz slavine vode namijenjene za ljudsku potrošnju, a koje su posljedica neprikladne unutarnje mreže ili njezina lošeg održavanja snosi vlasnik, odnosno korisnik unutarnje mreže, kako je to propisano odredbom članka 24. stavka 1. Zakona o vodi za ljudsku potrošnju ("Narodne novine", broj: 56/13., 64/15., 104/17., 115/18. i 16/20.).
6. Međutim, osporeno rješenje tuženika i prvostupanjskog tijela se ne može ocijeniti zakonitim iz niže navedenih razloga.
7. Naime, rješenjem tijela prvog stupnja naređeno je tužitelju, kao upravitelju stambene zgrade na adresi D. J. 6, da sanira unutarnju vodoopskrbnu mrežu u zgradi te da uspješnost provedenih mjera dokaže analitičkim izvješćem službenog laboratorija. Ovo iz razloga jer je u postupku utvrđeno da uzeta dva uzorka vode za ljudsku potrošnju u predmetnoj zgradi nisu sukladna važećem Pravilniku o parametrima sukladnosti, metodama analize, monitoringu i planovima sigurnosti vode za ljudsku potrošnju te načinu vođenja registra pravnih osoba koje obavljaju djelatnosti javne vodoopskrbe ("Narodne novine", broj: 125/17.).
8. Međutim, predmetna mjera, na način kako je određena rješenjem tijela prvog stupnja, nije jasno ni konkretno određena, već je samo prepisana odredba članka 32. stavka 1. alineja 1. i 32a. stavka 1. Zakona o vodi za ljudsku potrošnju ("Narodne novine", broj: 56/13., 64/15., 104/17., 115/18. i 16/20.). Naime, ovdje nije vidljivo što se podrazumijeva pod predmetnom sanacijom jer ukoliko sanacija podrazumijeva promjenu vodovodne instalacije tada bi bilo riječ o nužnim popravcima kakve ima u vidu odredba članka 6. Uredbe o održavanju zgrada ("Narodne novine", broj: 64/97.) u kojem slučaju bi, sukladno odredbi članka 383. stavka 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine", broj: 91/96., 68/98., 137/99., 22/00., 73/00., 129/00., 114/01., 79/06., 141/06., 146/08., 38/09., 153/09., 143/12. i 152/14., dalje: ZV), takav nužni popravak koji se sastoji u zamjeni vodovodne instalacije na zajedničkim dijelovima zgrade bio ovlašten narediti upravitelju nekretnine, odnosno suvlasnicima ako nemaju upravitelja, građevinski inspektor.
9. Kako je ovdje propušteno odrediti jasno i konkretno koje radove je potrebno izvesti u cilju sanacije unutarnje vodoopskrbne mreže, a o čemu ovisi i nadležnost, kako određene inspekcije za poduzimanje odgovarajućih inspekcijskih mjera, tako i osobe kojoj tu mjeru treba narediti (upravitelj ili suvlasnici), to se rješenja upravnih tijela, kao i odluka suda, uz obrazloženja kakva su njima dana, ne mogu ocijeniti zakonitim.
10. Kako su rješenja javnopravnih tijela poništena, to je tužitelju valjalo priznati trošak sastava tužbe te zastupanja na ročištu za raspravu od 10. svibnja 2021., a sukladno odredbi članka 79. stavka 2. Zakona o upravnim sporovima, "Narodne novine", broj: 20/10., 143/12., 152/14., 94/16., 29/17. i 110/21., dalje: ZUS), vrijednost predmeta spora smatra se neprocjenjivom. Odluka o visini troškova temelji se na Tbr. 23.1. podstavak 2. i točke 2. te Tbr. 42. i Tbr. 50. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", broj: 142/12., 103/14., 118/14. i 107/15.). Zahtjev tužitelja za naknadu troškova podnošenja odgovora na žalbu nije priznat jer je ocijenjeno da ta radnja u postupku nije bila od utjecaja na donošenje odluke po žalbi.
11. Trebalo je stoga, pozivom na odredbu članka 74. stavka 2. i 79. ZUS-a, odlučiti kao u izreci.
U Zagrebu 4. ožujka 2022.
Predsjednica vijeća
mr.sc. Inga Vezmar Barlek, v.r.
