Poslovni broj: Usž-2245/2021-3
REPUBLIKA HRVATSKA
VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Frankopanska 16
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sutkinja toga suda, Senke Orlić-Zaninović, predsjednice vijeća, Eveline Čolović Tomić i Marine Kosović Marković, članica vijeća, te više sudske savjetnice Ane Matacin, zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja P. G. j.d.o.o., G. K., zastupanog po opunomoćenici D. K., odvjetnici u Z., protiv tuženika Državnog inspektorata, Sektora za drugostupanjski upravni postupak, Z., radi zaštite potrošača, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: UsI-761/20-9 od 5. ožujka 2021., na sjednici vijeća održanoj 4. ožujka 2022.
p r e s u d i o j e
I Odbija se žalba tužitelja i potvrđuje presuda Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: UsI-761/20-9 od 5. ožujka 2021.
II Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova sastava žalbe.
Obrazloženje
1. Osporenom presudom (točka I izreke) odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja za poništavanje rješenja tuženika, KLASA: UP/II-336-02/20-01/12, URBROJ: 443-01-23- 01/5-20-2 od 23. siječnja 2020. i rješenja Državnog inspektorata, Sektora tržišne inspekcije, Područne jedinice-Službe inspekcijskog nadzora u Z., KLASA: UP/I-336- 02/19-01/38, URBROJ: 443-01-07/3-19-1 od 12. studenoga 2019. Navedenim rješenjem tuženika odbijena je žalba tužitelja izjavljena protiv prvostupanjskog rješenja od 12. studenoga 2019., kojim je tužitelju zabranjena nepoštena odnosno zavaravajuća poslovna praksa koju koristi u odnosu prema potrošaču prije i za vrijeme sklapanja ugovora izvan poslovnih prostorija, na način da potrošačima daje netočne informacije o identitetu trgovca, cijeni proizvoda te postojanju određene pogodnosti u odnosu na cijenu proizvoda, kao i pravima potrošača vezano za jednostrani raskid ugovora.
2. Tužitelj u žalbi protiv pobijane presude, u bitnom, navodi da je pogrešno utvrđeno da je sklapao kupoprodajne ugovore izvan poslovnih prostorija. Ističe da pravo korištenja pripada tužitelju temeljem valjano sklopljenih ugovora o korištenju poslovnog prostora kao podzakupnika na adresi Š. 2, Z.. Naime, P. L. j.d.o.o. naplaćuje usluge podzakupa tužitelju, a inače posluje samo s pravnim osobama. Budući da je sklapao kupoprodajne ugovore s potrošačem u poslovnim prostorijama u kojima trajno obavlja djelatnost, tako je i potrošaču prilikom sklapanja ugovora uručio račun s uvjetima prodaje na poleđini, kojima se propisuje da kupac nema pravo na jednostran raskid ugovora, niti na povrat proizvoda, budući da je kupovina izvršena u poslovnom prostoru prodavatelja. Nije bio dužan omogućiti potrošačima raskid ugovora u roku od 14 dana. Ističe i da u P. grupaciji postoje društva koja svoju djelatnost obavljaju izvan poslovnih prostorija i tada su potrošači upoznati s pravom na jednostrani raskid ugovora. Potrošač je prilikom ponude bio upoznat s uvjetima prodaje i svojim pravima te cijenom. Pogrešno je pobijanom presudom utvrđeno da to što je na ulaznim vratima prodajnog objekta istaknut naziv P. L. j.d.o.o. predstavlja nepobitan dokaz nečijeg poslovanja i ujedno predstavlja zavaravanje potrošača. Navedeno je irelevantno jer u Z. postoji veliki broj natpisnih ploča koje ne odgovaraju stvarnom stanju i veliki broj trgovačkih društava koji iste nemaju. Prilikom inspekcijskog nadzora na licu mjesta bila je onemogućena prodaja proizvoda bez pravnog osnova otprilike dva sata te je potrošač morao čekati da kupi proizvod, a ne bi čekao da je bio zavaran. Tužitelju nije dana mogućnost izjašnjavanja o činjeničnim i pravnim pitanjima koja su predmet spora te su odbijeni dokazni prijedlozi da se saslušaju zaposlenice i po potrebi potrošači koji su bili nazočni prezentaciji pa su povrijeđene odredbe članka 33. i 6. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, broj 20/10., 143/12., 152/14., 29/17. i 110/21., dalje: ZUS). Prvostupanjska presuda se ne može ispitati u dijelu vezanom za tužbene navode glede povrede odredaba upravnog postupka. S obzirom da inspektorica nije obavijestila stranku i nije dostavila svu potrebnu dokumentaciju ili je ona manjkava te o posljedicama nedostavljanja dokumentacije, očito je počinjena povreda odredbe članka 7. Zakona o općem upravnom postupku („Narodne novine“, broj 47/09. – dalje: ZUP). Predlaže poništiti presudu, drugostupanjsko i prvostupanjsko rješenje te predmet vratiti prvostupanjskom tijelu na ponovni postupak. Traži trošak sastava žalbe.
3. Tuženik, u odgovoru na žalbu, navodi da predmet spora nije tužiteljevo raspolaganje poslovnim prostorom već dokazivanje činjenice da se djelatnost trgovine na malo ne obavlja u poslovnim prostorijama tužitelja sukladno odredbi članka 5. točke 14. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 41/14., 110/15. i 14/19.- u daljnjem tekstu: ZZP). Tužitelj ne obavlja djelatnost trgovine na malo u poslovnom prostoru čiji je zakupnik trgovačko društvo P. L. j.d.o.o. kojem na temelju važećeg ugovora o zakupu poslovnog prostora pripada pravo trajnog korištenja prostora, već tužitelj taj prostor koristi povremeno za prezentacije i prodaju proizvoda te na ulaznim vratima, a u prostorijama ne ističe tvrtku niti radno vrijeme, niti je nakon prezentacije dostupan potrošačima na navedenoj adresi, slijedom čega takvo djelovanje nema obilježja trajnog obavljanja djelatnosti u predmetnim poslovnim prostorijama. Sud je pravilno zaključio da je tužitelj, u smislu odredbe članka 5. točke 28. alineje 1. ZZP-a, sklopio ugovor izvan poslovnih prostorija, da je potrošača neistinito informirao o njegovim pravima, odnosno o svojim obvezama kao trgovca na način da se radi o ugovoru sklopljenom u njegovim poslovnim prostorijama te mu osporio pravo na jednostrani raskid ugovora, čime je postupao zavaravajuće odnosno nepošteno u smislu odredaba članka 32. stavka 4. ZZP-a, u svezi s odredbama članka 33. stavka 2. točke 3., 4., 6. i 7. ZZP-a. Upućuje na odredbu članka 61. stavka 1. i 3. Zakona o Državnom inspektoratu („Narodne novine“, broj 115/18.), prema kojoj inspektor može od strane fizičke i pravne osobe koje podliježu inspekcijskom nadzoru zahtijevati da mu se omogući obavljanje nadzora. Smatra pravilnom odluku suda da odbije saslušanje predloženih osoba jer su se relevantne činjenice mogle utvrditi i na temelju dokumentacije koja prileži spisu tuženika. Sud je također pravilno ocijenio da je proveden dokazni postupak u skladu s odredbom članka 58. stavka 1. ZUP-a, da je rješenje u skladu s odredbom članka 98. stavka 5. ZUP-a te da nije našao povredu odredaba postupka glede načela pomoći neukoj stranci pa su prigovori u tom pogledu neosnovani. Predlaže odbiti žalbu.
4. Žalba nije osnovana.
5. Ispitujući pobijanu presudu u granicama žalbenih razloga sukladno odredbi članka 73. stavka 1. ZUS-a, Sud ne nalazi postojanje ni jednog žalbenog razloga propisanog odredbom članka 66. stavka 1. ZUS-a, koji bi doveo do nezakonitosti pobijane presude.
6. Ovo stoga jer je, prema podacima spisa predmeta, postupak prije donošenja prvostupanjske presude proveden sukladno odredbama ZUS-a, a prvostupanjski upravni sud je osporenu presudu utemeljio na dokazima i činjenicama utvrđenim u postupku donošenja pojedinačne odluke javnopravnog tijela, kao i tijekom upravnog spora, nakon čega je osnovano zaključio da je tužitelj vršio nepoštenu odnosno zavaravajuću poslovnu praksu prema potrošačima u smislu odredaba ZZP-a prije i za vrijeme sklapanja ugovora izvan poslovnih prostorija na način da im je davao netočne informacije o njegovom identitetu kao trgovcu, cijeni proizvoda te postojanju određenih pogodnosti u odnosu na cijenu proizvoda i pravima potrošača vezanim za jednostrani raskid ugovora.
7. Neosnovano prigovara tužitelj da predmetni ugovori koje je sklapao s potrošačima ne bi bili ugovori sklopljeni izvan njegovih poslovnih prostorija u smislu navedenog ZZP-a. Ovo iz razloga jer su, prema odredbi članka 5. točke 14. ZZP-a, „poslovne prostorije“ prodajni prostor u nekretnini u kojem trgovac trajno obavlja svoju djelatnost, o čemu se ovdje ne radi. U postupku je, naime, inspekcijskim nadzorom, o kojem su sastavljeni zapisnici od 2. listopada 2019. i 24. listopada 2019., utvrđeno da na ulaznim vratima prodajnog objekta gdje je tužitelj zatečen u obavljanju djelatnosti nije istaknuta tvrtka tužitelja, već tvrtka P. L. j.d.o.o. Na računima je pak kao prodavatelj naveden tužitelj, dok je ugovor o zakupu predmetnog objekta kao zakupnik sklopio P. L. j.d.o.o. te je istim određeno, pored ostalog, da zakupnik može objekt dati na povremeno korištenje u podzakup jedino i isključivo kćerinskim tvrtkama u 100% vlasništvu direktora zakupnika H. P., između kojih je tužitelj P. G. j.d.o.o., što je i učinjeno ugovorom o podzakupu sklopljenim između P. L. j.d.o.o. i tužitelja kao podzakupnika. Dakle, iz navedenog pravilno zaključuje prvostupanjski sud da tužitelj nema pravnu osnovu za trajno korištenje predmetnog objekta. Također, glede faktičnog korištenja, utvrđeno je da tužitelj koristi prostor samo povremeno, radi prezentacije i prodaje proizvoda i samo tom prilikom, dakle u točno određeno vrijeme, a u drugo vrijeme je poslovni prostor zatvoren i ondje se ne mogu zateći djelatnici tužitelja. S obzirom na sve navedemo, pravilno je zaključeno da takvo djelovanje tužitelja nema obilježja trajnog obavljanja djelatnosti u predmetnim poslovnim prostorijama, u smislu citirane odredbe ZZP-a. S obzirom da iz izloženog proizlazi da tužitelj sklapa ugovore izvan poslovnih prostorija u smislu članka 5. točke 28. alineje 1. ZZP-a, prema kojoj je ugovor sklopljen izvan poslovnih prostorija onaj ugovor između trgovca i potrošača koji je sklopljen uz istodobnu fizičku prisutnost trgovca i potrošača na jednome mjestu koje ne predstavlja poslovne prostorije trgovca, to je tužitelj trebao informirati kupce i o njihovom pravu na jednostrani raskid ugovora.
8. Nisu od utjecaja na drugačije rješavanja ove stvari ni prigovori tužitelja da prvostupanjski sud nije saslušao predložene svjedoke koji su bili nazočni predmetnim prezentacijama proizvoda, budući da sud nije vezan prijedlozima stranaka ni u pogledu činjenica koje treba utvrditi, niti dokaza kojima se one mogu utvrditi (članka 33. stavak 3. ZUS-a), a prvostupanjski sud je pravilno našao da je i bez izvođenja tog dokaza činjenično stanje potpuno utvrđeno, što prihvaća i ovaj Sud.
9. Kako je, dakle, iz dokaza pribavljenih u postupku razvidno da je osporena presuda donesena temeljem pravilno i potpuno utvrđenog činjeničnog stanja te pravilnom primjenom mjerodavnog materijalnog prava, a koji zaključak nije doveden u sumnju ni ostalim žalbenim navodima tužitelja, to ovaj Sud nije našao osnove za usvajanje žalbe.
10. Na kraju, a sukladno odredbi članka 79. stavka 4. ZUS-a, zahtjev za naknadu troškova sastava žalbe nije osnovan jer tužitelj nije uspio sa žalbom, radi čega je njegov zahtjev valjalo odbiti.
11. Trebalo je stoga, temeljem odredbe članka 74. stavka 1. i 79. stavka 6. ZUS-a, riješiti kao u izreci.
U Zagrebu 4. ožujka 2022.
Predsjednica vijeća:
Senka Orlić-Zaninović, v.r.
